Pratite nas

BiH

Izetbegović je za mudžahedine bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik

Objavljeno

na

Prvi mudžahedini, “sveti ratnici” ili “islamski dragovoljci” došli su u Bosnu i Hercegovinu već u veljači 1992. kako bi pomogli “ugroženoj braći i sestrama muslimanima” u borbi za islam kao društveni poredak.

Riječ je o islamskim fundamentalistima, profesionalnim ratnicima i plaćenicima, ali i borcima u džihadu koji su u BiH dolazili iz različitih zemalja. Iranski mudžahedini došli su među prvima, slijedili su ih mudžahedini iz Saudijske Arabije, Palestine, Jordana, Jemena, Afganistana, Katara, a najviše vojnoga iskustva i znanja imali su oni iz Egipta, Alžira, Maroka i Tunisa, piše Večernji list

Pripadnici libanonskog Hezbollaha, koji su također imali vojno iskustvo, angažirani su da u kampu Pogorelici pokraj Fojnice obučavaju vojnike, policajce i obavještajce u Armiji BiH. S koliko ih je spremnosti dočekala politika Alije Izetbegovića, pokazuje zanimljiv podatak: 104 “sveta ratnika” dobila su državljanstvo Bosne i Hercegovine, putovnice i osobne iskaznice, ne samo mimo zakonske procedure nego i prije nego što je Europska zajednica priznala državu Bosnu i Hercegovinu!

Preko Zagreba i Splita 

Dolazak mudžahedina bio je dobro organiziran: stizali su u Zagreb, pa u Split, a odatle su humanitarnim konvojima odlazili do sabirnih centara u Travniku i Zenici. Jedan od njih, Abu Hamza, svjedoči da su na poziv reisa Mustafe Cerića došli braniti “braću muslimane” i da je za njega “Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina”. Osim što su bili važna moralna i vojna potpora Armiji BiH, njima je sukob u BiH bio izvanredna prilika za prodor u Europu. Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba postati islamska država.

Smisao njihove borbe sažeto je iznio Sudanac Elfatih Hassanein: Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ako se to ne dogodi, cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni za što. Hassanein je utemeljitelj i ravnatelj Third World Relief Agency (TWRA, agencija za pomoć Trećem svijetu), koja je osnovana 1987. u Beču kao humanitarna organizacija za muslimane. Preko nje se od 1992. financirala i organizirala nabava oružja za Armiju BiH.

Novac iz islamskih zemalja dolazio je preko Die Erste Österreich Bank u Beču. Kao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je 1. siječnja 1994. dopis predsjedniku odbora Fonda za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine dr. El Fatihu Ali Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj 51364476 kod Die Erste Bank u Beču predsjednik Fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000 dolara, odluku za plaćanje do 500.000 dolara moraju donijeti najmanje tri člana odbora, a za isplate veće od 500.000 dolara suglasnost mora dati Alija Izetbegović.

Taj je dopis samo jedan od dokaza da su Izetbegović i SDA kontrolirali i djelovanje mudžahedina i financijske tokove koji su omogućivali njihov dolazak i aktivnosti u zemlji. Izetbegović je i sam bio korisnik tih sredstava. Slobodan Praljak objavio je, naime, priznanice kojima Izetbegović potvrđuje da je od Fatiha Ali Hasaneina samo u jednome danu, 22. kolovoza 1993., primio 360.000 njemačkih maraka.

Najveći donatori Saudijci 

TWRA je od 1992. do 1995. raspolagala s 350 milijuna dolara “za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine”. Najveći je donator bila Saudijska Arabija, a novac je dolazio i iz Pakistana, Turske, Bruneja, Malezije… Među prikrivenim donatorima bio je i saudijski emigrant Osama Bin Laden.

Dakako, TWRA je bila samo jedna od “humanitarnih” organizacija koja je financirala nabavu oružja za Armiju BiH i dolazak mudžahedina. Mudžahedini nisu djelovali samo kao borci nego i kao pripadnici humanitarnih organizacija, kao obavještajci svojih matičnih zemalja, kao pripadnici terorističkih organizacija Al-Qaide, Hezbollaha i Hamasa, a jedan dio bavio se samo obukom domaćih Muslimana koji su željeli postati mudžahedini.

Gotovo da nema općine u srednjoj Bosni u kojoj nije bio osnovan kamp za vjersko-vojnu nastavu. Vojno vodstvo Armije BiH i političko vodstvo SDA prešutno je odobrilo formiranje “vjerskih postrojbi”, koje su postale sastavni dio Armije BiH, u nazivu su imale oznaku “muslimanska”, a činili su je domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku. Sedma muslimanska brigada osnovana je u prosincu 1992. radi brzog “djelovanja na širem području Zenice, Travnika i Kaknja”. Bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa Armije BiH.

Od samoga osnutka nosila je naziv “muslimanska” jer su njezini pripadnici morali biti praktični vjernici, oznake brigade bile su ispisane i na arapskome jeziku, a u borbu su ulazili s pokličem Tekbir – Allahu ekber. Osim vjerskoga naboja dodatni motiv za ratovanje te brigade bila je i podjela ratnoga plijena, što ju je činilo najorganiziranijom pljačkaškom formacijom. Alija Izetbegović bio je počasni zapovjednik 7. muslimanske brigade. U svibnju 1994. dobila je počasni naziv Slavna, a 1995. počasni naziv Viteška.

Ta je brigada odgovorna za brojne zločine: masakr zarobljenih pripadnika HVO-a i civila u selu Dusina 26. siječnja 1993.; za uništavanje hrvatskih sela i protjerivanje Hrvata s busovačkog područja u siječnju 1993.; za paljenja i protjerivanja na području Zenice i Travnika u ljeto 1993. godine.

Niz zločina protiv lokalnoga stanovništva, ne samo Hrvata i Srba nego i Muslimana, počinili su i strani mudžahedini. Razlog je bilo “vjersko čišćenje”, a njihove metode ne mogu se drukčije opisati nego kao teroristički čini: zarobljenike su ubijali obrednim odsijecanjem glave. Procjene o broju mudžahedina u BiH prilično su neujednačene.

Prema Aliji Izetbegoviću, bilo ih je najviše 300, no Abu al-Maali, posljednji zapovjednik odreda El Mudžahedin (raspušten 26. veljače 1996.), izjavio je da je pravih mudžahedina u Bosni bilo između pet i šest tisuća. Realan je broj – nekoliko tisuća.

Kako mudžahedini nisu osnovali jednu postrojbu, već niz skupina koje međusobno nisu bile dobro koordinirane, utemeljili su glavnu šuru (vijeće) koja je trebala pridonijeti zajedničkom djelovanju. U njezinu radu katkad je sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su zvali Abu Izzat.

Nasilna islamizacija 

Raspoloženje prema mudžahedinima bilo je podvojeno. Dijelu muslimanskog stanovništva u BiH bili su odbojni nasilna islamizacija i sklapanje brakova mudžahedina s domaćim muslimankama (jer su “sveti ratnici” imali žene i djecu u svojim zemljama pa je zapravo bila riječ o poligamiji), a pojedinci iz vojnog vrha Armije BiH željeli su disciplinirati mudžahedinske postrojbe, ali se nisu usudili suprotstaviti vladajućoj politici koja je podržavala nazočnost i djelovanje mudžahedina.

S druge strane, mudžahedini su željeli legalizirati svoj status te je glavna šura zatražila od Sarajeva da prizna El Mudžahedin kao neovisan odred u sastavu Armije BiH. Zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić zapovjedio je 13. kolovoza 1993. formiranje odreda El Mudžahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa.

Tako su strani mudžahedini postali i formalno legalna postrojba Armije BiH. Odred El Mudžahedin bio je ne samo dobro naoružana i dobro obučena postrojba nego i snažna vojna potpora i ključni čimbenik u podizanju morala Armije BiH. Fanatično hrabri borci toga odreda nikad nisu odbili ratnu zapovijed.

Izlazi nova knjiga Miroslava Tuđmana 

Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH

Tuđman objavio knjigu o Izetbegoviću: Muslimani su zaratili s Hrvatima kako bi ukinuli HVO i Herceg Bosnu

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari