Pratite nas

Kolumne

Izetbegovićev je cilj cijelu BiH pretvoriti u bošnjačku državu sa šerijatskim pravnim poretkom

Objavljeno

na

Sarajevo: Nastavak politike iz „Islamske deklaracije“

Deklaracija usvojena na nedavno održanom kongresu Stranke demokratske akcije BiH (SDA BiH) izazvala je priličnu pozornost na razini Bosne i Hercegovine i Srbije, ali ne i u Hrvatskoj. A trebala bi.

Naime, riječ je o deklaraciji koja je u svojoj biti nastavak politike Alije Izetbegovića uobličene u jednoj drugoj deklaraciji, znamenitoj „Islamskoj deklaraciji“ napisanoj 1970. godine.

Kao što se Islamska deklaracija Alije Izetbegovića pozivala na islamske tradicije, tako i nova deklaracija, iza koje stoji njegov biološki i ideološki sin Bakir Izetbegović, ponovno potvrđeni predsjednik SDA, ima jasno uporište u političkom islamu.

Alija Izetbegović u Islamskoj je deklaraciji jasno proklamirao islamizaciju muslimana u BiH, a njegovo je stajalište bilo da „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.

Slično razmišlja i Alijin sin Bakir koji je uoči kongresa izjavio da što piše u svetoj knjizi, za njega je iznad svih zakona i da će se u politici ponašati na takav način.

Cilj je unitarna Bosna i Hercegovina

Koji se politički ciljevi navode u deklaraciji SDA? Oni su jasni i nedvosmisleni: jedinstvena republika BiH, jedan čovjek-jedan glas, jedan bosanski identitet, jedan bosanski jezik, jedan vrhovni sud, jedna policija…

Ukratko, cilj je unitarna Bosna i Hercegovina u kojoj bi Bošnjaci kao najbrojniji narod (više od 50 % stanovnika na razini cijele države) imali BiHdominantnu ulogu. Ili, da budemo precizniji, cilj je na razini cijele države provesti politiku kakva se danas provodi u Federaciji BiH gdje se Hrvatima kao konstitutivnome narodu uskraćuje elementarno pravo da izaberu svoje političke predstavnike. Cilj je afirmacija jedinstvenog bosanskoga identiteta unutar kojega bi bošnjački narod bio privilegiran.

Novo uređenje, logično, podrazumijevalo ukidanje entiteta i županija. Bošnjački nacionalistički projekt – bilo da govorimo o SDA ili o Komšićevoj kvazigrađanskoj opciji koja je u praksi zapravo protežiranje većinskog naroda – više se ne zadovoljava samo s Federacijom BiH, nego žele cijelu državu. To je iz bošnjačke perspektive prirodno s obzirom na to Bošnjaci danas u teritorijalnom kontinuitetu kontroliraju zapravo samo trougao Zenica-Tuzla-Sarajevo.

Postoje, naime, velike disproporcije u gustoći naseljenosti u BiH. Tako, primjerice, u Hercegbosanskoj županiji (19 % teritorija entiteta Federacije BiH) živi tek 84.000 stanovnika, dok u većinski bošnjačkim županijama (Sarajevskoj, Tuzlanskoj i Zeničko-Dobojskoj), koja je tek za 9 % veća od Hercegbosanske županije, ima čak 14 puta više stanovnika. Cilj je bošnjačkoga nacionalističkog projekta proširiti utjecaj najprije u FBiH, a onda i na razini cijele države uspostavom prijeratne Republike BiH.

Ideološki konstrukt „bosanstva“

Bošnjački nacionalistički projekt kao važnu polugu djelovanja koristi ideološki konstrukt „bosanstva“ koje se, pod krinkom „republičkog patriotizma“, želi nametnuti svim narodima, pri čemu je, dakako, cilj podčinjavanje Hrvata i Srba.

Bakir Izetbegović žali se da su Hrvati i Srbi premalo „Bosanci“, ne shvaćajući (ili ipak shvaćajući?) da će unitarni koncepti dovesti do još manje političke identifikacije Hrvata i Srba s BiH.

Treba bi otvoren i jasan: Izetbegovićev je cilj cijelu Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u bošnjačku državu. A s obzirom na politički islam kao jasnu Izetbegovićevu identifikaciju i orijentaciju nije teško zaključiti da bi dugoročno cilj bio ukidanje demokracije i uspostava šerijatskog prava kao jedinih pozitivnih propisa.

Problem je za Sarajevo što na takvo nešto, na unitarizaciju i islamizaciju, nikada ne će pristati ni Hrvati ni Srbi, što Izetbegović (koji se hvali naoružavanjem Bošnjaka) jako dobro znade, pa je nova deklaracija zapravo nova sarajevska destrukcija koja može biti jedan začetak novih sukoba i novih ratova.

Davor Dijanović / HKV

 

Arapi masovno naseljavaju Vlašić ali nitko o tome ne želi javno govoriti

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari