Connect with us

Kolumne

Izgleda da je problem što institucije napokon funkcioniraju

Published

on

Foto: AFP

Kada bi ujedinjenoj saborskoj oporbi (SDP=DPMŠ=MOST=MOŽEMO!) doista bilo stalo do utvrđivanja istine o utjecaju politike na pravosuđe i istražna tijela, uhvatili bi se nekog konkretnog predmeta, a ne bi pristupili priči skroz uopćeno i razvodnjeno.

Ne bi nabacali deset točaka bez glave i repa, iza kojih se krije pamet koja zna uđuture sve o svemu, a konkretno ništa ni o čemu, jer se ničega takvog u životu ni dotakla nije. Kako zorno pokazuju i saborske rasprave, draže im je raspredati nadugačko i naširoko, nego usredotočiti se na određenu, jasno uokvirenu temu. Stoga bi malo koga iznenadilo ako iza preuzetnog pokušaja formiranja saborskog povjerenstva stoji tek očajnička želja za pridobivanjem medijske pozornosti i minutaže, baš zgodno, gotovo do samih lokalnih izbora (jer rad povjerenstva bi trajao 6 mjeseci). Sve kako bi se lakovjernoj svjetini, što se na biralištima povela za njihovim guslanjem, nametnuo privid kao da nešto ozbiljno rade. Eto, oni bi radili, ali zločesta saborska većina im ne da, ne da im da se igraju rušenja ustavnog poretka i narušavanja povjerenja u temelje države. No, promotri li se priča podrobnije, čitav niz indicija ne samo što baca sumnju u dobre namjere oporbene inicijative, nego i nameće pitanje je li im uopće bila nakana nepravilnosti razotkriti ili tomu suprotno – prikriti ih.

Nema više nikoga tko bi rekao – ovo NE…

Već i sam neformalni poticaj za osnivanje povjerenstva ne nalazi uporište u elementarnoj logici. Naime, u oporbi su više zgroženi onime što su u aktualnom slučaju Janaf istražna tijela otkrila (tko je sve umočen, i gdje je i kako skrivan novac), iz čega bi se dalo zaključiti kako su ona korektno odradila svoj posao (čemu onda širiti ozračje nepovjerenja u njihov rad i pribijati ih na stup srama?), a ne toliko samim njihovim radom. Iznimka je tek desetljećima uvriježeno kapanje informacija iz sustava, u pogledu čega očito postoji prostor za zakonsko poboljšanje i bez sazivanja istražnog povjerenstva. Osim toga, već sama paleta dodirnutih, kako u slučaju Janaf tako i u aferi oko vjetroelektrana, jasno pokazuje kako se u visokoj politici sad nije našlo nikoga tko bi kazao – Ovo NE!

Jer zašto bi Andrej Plenković, ako je mogao utjecati na istražna tijela, dopustio u kritičnom trenutku, mjesec dana uoči ključnih izbora, aferu u čijem je središtu Vladina dužnosnica iz redova njegove stranke? Ako je sve kontrolirano, ne bi li bilo logičnije da je to učinjeno nakon izbora? Konačno, zašto nije stopirao istragu oko potkupljivača upravitelja Janafa prije nego što je ona dovela do velikogoričkog gradonačelnika o kojem mu ovisi tanka saborska većina? Zašto to nije učinio kad je tako pametan, svemoćan i sveznajući, kako je sve donedavno bio uvjeren na Plenkovića sve samo ne zdravo fiksirani Nikola Grmoja? On je u jednoj televizijskoj emisiji otvorenog tipa ustvrdio kako premijer zna što će tko od prisutnih gostiju u kojoj minuti reći, a kako onda ne će znati što se sve odigralo na polju recentnih afera. No, ako je znao, zašto ništa nije učinio? Čemu mu uopće znanje kad se njime ne koristi? Istina, Grmoja je, pokorno slijedeći šprancu Zorana Milanovića, pred koji dan reterirao i sveznajućeg „vidovnjaka“ Plenkovića degradirao u neznajućeg. Mada, evo, Milanović opet tvrdi da je Plenković sve znao pa je tek pitanje vremena kad će se i vjerni mu sljedbenik Grmoja opet prešaltati na tu tezu.

… a nije li još ne tako davno netko govorio i – ovo DA?

Da je združenim odredima oporbenjaka doista do ispitivanja utjecaja politike na pravosuđe, uočili bi da je u cijeloj ovoj sagi uistinu skandalozna jedino tvrdnja predsjednika Milanovića kako je on, dok je obnašao dužnost predsjednika Vlade, o tajnim izvidima i istragama sve znao, što na istupe njegovih bivših suradnika, koji se već dulje vrijeme tuže da su bili predmetom politički dirigirane represije, baca posve novo svjetlo. Pa kad su u oporbi već svjesni kako se ne smiju petljati u slučajeve u tijeku i tako remetiti neovisnost sudbene grane vlasti, ne bi li bilo logično, ako im je već do poboljšanja sustava, kao studijski slučaj uzeti neki predmet iz prošlosti? Ako im je, pak, do nacionalne sigurnosti, zapitali bi se predstavlja li veću ugrozu za nju to što je upravitelj važnog državnog poduzeća navodno uzimao mito u iznosu 5% vrijednosti posla ili to što postoji itekako razložna sumnja da je Milanović kao predsjednik Vlade manipulirao istragama? Jer zašto bi o njima sve znao, a temeljem tih saznanja ništa ne poduzimao? A kad već sâm ne želi reći što je poduzimao, niti ga to tko pita, smisleno bi bilo usredotočiti se na neke začudne pojave iz tog, u istražno-pravosudnom pogledu ne manje dinamičnog vremena. Recimo, je li možda Milanović u slučaju Poljudske svastike zboreći kroz usta svog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, koji je već sutradan odvraćao policiju od istrage izrazivši nevjericu u njezin uspjeh, rekao – ovo NE? A u slučaju izvida i praćenja odstrijeljenog ministra Slavka Linića, koji ipak nisu doživjeli pravosudni epilog – ovo DA? Zanimljivo, Linić se požalio da se Milanović obračunao s njim zlorabeći istražna tijela, potkrijepivši priču kojoj ne manjka kafkijanskih elemenata i opsežnom dokumentacijom, s kojom se još 2016. godine obratio saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. No, tadašnji njegov predsjednik, Ranko Ostojić, slučaj je pospremio u ladicu i nije ga otvarao sve do kraja mandata, pa sad njegov nasljednik na toj dužnosti, SDP-ovac Nikša Vukas (ili tko to već bude nakon zadnjih previranja u SDP-u), ima priliku ispraviti tu nepravdu i mimo otvaranja posebnog povjerenstva.

Most u borbi za istinu

Iako su otada protekle jedva 4 godine, tek rijetki se sjećaju, još rjeđi spominju, kako je do prvih vidljivih trzavica u prvoj Vladi HDZ-a i Mosta došlo upravo po pitanju kandidature Ranka Ostojića za čelnika spomenutog saborskog odbora. Dotični je, naime, već tada bio sumnjičen za ovo za što ga Milanović danas de facto optužuje – da je sve znao i o tomu ga obavještavao. Zato je HDZ bio protiv njegova imenovanja, a zašto je Most bio za, neka sami kažu. Sve to se zbivalo i prije nego što su mostovci napucani iz vladajuće većine, stoga osveta očito nije mogla biti motiv za tadašnje oporbeno ponašanje mostovaca, kako u pogledu zaštite Ranka Ostojića, tako i Dinka Cvitana, čiju su smjenu glatko odbacili. Godinu dana potom, sada tvoreći većinu s HDZ-om predvođenim Andrejom Plenkovićem, Most je podržan otpalim HDZ-ovcima, od kojih su neki žestoki antikomunisti danas vjerni zastupnici interesa političkog Sarajeva, u čijem razvlašćivanju BiH Hrvata ključnu ulogu igraju upravo post-komunisti, inzistirao da se razdoblje otvaranja arhiva produlji s 30. svibnja 1990., dana utemeljenja višestranačkog Sabora, na 22. prosinca iste godine, dan donošenja demokratskog Ustava. Nije teško naslutiti kako bi se u tom slučaju mediji, kontrolirani od struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma, do mile volje naslađivali pikanterijama iz Tuđmanove i HDZ-ove pretvorbe, što bi u potpunosti zasjenilo nepodopštine čudovišnog totalitarizma. Ali i pretvorbu prethodno provedenu po tada već postojećem zakonu saveznog premijera Ante Markovića, kojom su se djeca narodnih heroja i prijatelji dočepali zlatnih koka hrvatskog gospodarstva, usput prisvojivši sredstva s deviznih računa kod inozemnih banaka rijetkih poduzeća koja su uživala povlasticu imati ih. Je li baš tako teško nazrijeti kome je Mostovo skretanje pozornosti išlo u prilog? Je li onda čudno što je upravo Most rodonačelnik i ove inicijative koja istinu očito nastoji zamagliti, ne zamarajući se konkretnim slučajevima koji nepravdom vape u nebo? Napokon, je li grijeh postaviti pitanje radi li se tu tek o savršenim naivčinama ili ipak o nevidljivom rukom pažljivo vođenoj zloćudnoj gomilici? S protokom vremena izgledi za prvo sve su slabiji.

Zašto Milanović govori istinu o svojima…

To što pristajanjem uz ovakav zahtjev za pokretanjem saborskog povjerenstva SDP štiti Milanovića, bilo iz sentimentalnih razloga, bilo što štite same sebe, ajde. To što ga štite mostovci, bili u vlasti ili izvan nje, to je već ustaljena tradicija. No, zanimljivo je kako se najzagriženijim čuvarom Milanovićeva lika i djela pokazuje predvodnik stranke s vlastitim imenom i prezimenom u njezinu nazivu. On će osebujnog čovjeka s karakterom, čijem je izboru kumovao, očinskom blagošću prekoriti kako ni on nije baš amnestiran, ali mu je istodobno smiješno što se Milanovića uopće oko svega toga proziva. Ironično, čini se da su prema Milanoviću u cijeloj oporbenoj priči najkritičniji u lijevo-zelenoj koaliciji. Možda je upravo to razlog zašto se na njih najžešće obrušava? Pa ne će valjda napadati one tobože zdesna, koji mu čvrsto drže štangu brižno bdijući ne bi li ga oborio višak oborite ribe? Zašto bi nasrtao na one koji drugarski kritiziraju ljevičarke dobrohotno im predlažući da napade preusmjere s Predsjednika na Vladu? Zašto bi se obrecnuo na onoga koji ne sniva njega, nego jednog ministra, u prostorima u kojima dobro dođe topla pidžama? Konačno, zašto bi se okomio na onoga koji ga, doduše, opominje, ali ipak na njega ne da? Pa ne će valjda prozivati one koji papagajski ponavljaju sve njegove mantre, od ismijavanja borbe protiv korona virusa do toga da je Plenković sve znao.

Na prvi pogled nekome privlačna mogućnost da Milanović mete pod s lijevo-liberalnom medijsko-(para)političkom kamarilom zato što je ucijenjen saznanjima u istrazi oko Janafa, a što bi onda prst sumnje uperilo na Plenkovića i bliski mu krug, ipak otpada. Naime, hrvatskim državnim interesom vođeni ucjenjivač ne bi od Milanovića tražio, osim možda zabave radi, da se u revijalnom tonu obračunava sa ptičicama iz svoga jata, prije nego što bi ga privolio da se normalizira u odnosima sa stranim zemljama. No, kako na tom terenu Milanović još uvijek divlja, kao što je zorno demonstrirao lupajući k’o maksim po diviziji i tijekom nedavnog posjeta američkog državnog tajnika Hrvatskoj, očito je kako ipak nije ucijenjen. Naime, svak’ iole razuman bi ga radije tu, gdje Hrvatskoj može nanijeti najveću štetu, držao na uzici.

Sva je prilika da Milanovićeva serija goropadnih epistola ex facebook vedetama slijeva ipak tek pokazna vježba. Milanović se raspištoljio kako bi disciplinirao opinion makere svog biračkog tijela, kaubojski im čepeći gubice kako bi se već u početnoj fazi mandata osigurao od budućih prozivki s te strane političkog spektra. Jer tko bi se sad iz reda lijevo-liberalnih ptica rugalica usudio krstiti ga nekim živopisnim nadimkom, poput Zoka-Foka, znajući da će biti poklopljen teškom verbalnom artiljerijom? Milanović se s njima igra mačke i miša ne samo iz dokolice niti zato što u tomu uživa, nego i jer je svjestan kako će se sve ovo komešanje do izbora ionako zaboraviti, i da će najkasnije u drugom krugu sljedećih izbora ti danas nemilice vrijeđani začepiti nos i iovo nanovo – podariti mu glas i na druge mu načine pokazati privrženost. Koliko god se nekima činilo suprotno, ljevičari ne pršte sebeljubljem u tolikoj mjeri da bi ih ono nagnalo da prevjere, za razliku od onih odroda kojima je dovoljno pokazati već i mali prst pa da uvrijeđeno promijene tabor, i u konačnici zasluže da im se pokaže i onaj srednji. Zato je Milanović u ovoj priči na dvostrukom dobitku. Em se dobro zabavlja, em svoje birače ne može izgubiti, a druge bi, kakvi su, mogao ne samo neutralizirati, nego čak i pridobiti.

… ali ne i o sebi?

I dok se dječački iskreno naslađuje prokazujući profesionalne mutikaše, Milanović, kad se očituje o svojem boravku u Klubu Dragana Kovačevića, djeluje jednako vjerodostojno poput „prijatelja“ mu Puhovskog na Haškome sudu. Nakon što je više puta mijenjao priču kad je zadnji put bio u toj „pristojnoj rupi“, sad se napokon stabilizirao i utvrdio da je tamo bio svega dvaput – jednom s pokojnim ocem, a drugi put s akademkinjom od 90 godina. No, načelnik Glavnog stožera OSRH, admiral Hranj, tvrdi da je u Klubu i on bio dvaput – oba puta na poziv i u društvu predsjednika RH. Kako Milanovićev otac nije među živima od rujna prošle godine, a on sâm je predsjednik tek od veljače ove godine, zanemari li se mogućnost da je Hranj tamo boravio na poziv Mesića i Josipovića dok su bili predsjednici RH, a da ga je tamo zvala Kolinda Grabar Kitarović, valjda bi napisao – predsjednice RH, nema druge nego da jedan od njih dvojice laže. E, sad je li to Hranj, koji dosad nije mijenjao priču, ili je to ipak Milanović koji se svako malo korigira?

Pametnom, pa čak i ne osobito pametnom, ali barem sposobnom suditi prema djelima umjesto sladostrasno se pjeniti na puste riječi pa potom cendrati kako je prevaren, bilo bi dovoljno zapitati se kako to da policija nije posjetila Negoslavce na temu Ovčare u doba dok je Milanović sve znao, a vladanje mu nije ovisilo o Pupovčevu glasu. Kao za inat, u to istaknuto središte srpske pobune policija upada i uhićuje baš sad, a nije ni za Tuđmana, ni za Račana, ni za Sanadera, ni za Kosor, ni za Oreškovića,… No, nekima je, kao i slučaju Janaf, čini se i ovdje problem što su institucije konačno profunkcionirale. Više bezglavnicima koji politički parazitiraju na narativu o njihovu nefunkcioniranju i time ruše Hrvatsku danas, nego onima koji su to isto činili, ili barem potiho priželjkivali, prije skoro 30 godina.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari