Pratite nas

Izgradimo centar za odvikavanje od komunizma

Objavljeno

na

Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio.

Serbia Tito BirthdayU ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.Opće je poznata stvar da riječ uvijek treba slijediti misao, inače je prazna. Drugačije rečeno, ukoliko iza riječi ne stoji određeni misaoni sadržaj, onda je ta riječ ili besmislena ili, u najmanju ruku, laž(na). Klasična realist ička postavka filozofije spoznaje glasi: Veritas est adequatio intellectus et rei! Istina je podudaranje uma i stvarnosti. Budući da je danas problematično govoriti o objektivnim kriterijima u redu i spoznaji istine, onda se sama istina nameće kao problem. Istina se nameće snagom same istine. Ili bi tako trebalo biti. Zbog subjektivizma i relativizma istina nema više objektivni stožer, nego se relativno promatra, ovisno o onome tko govori. Još bolje, tko ima moć da govori. Još bolje: Tko jači, taj kvači! Još bolje, onaj kome se dadne da govori!

Nakon ovog apstraktnog uvoda moglo bi se reći da danas nema više moć govora onaj tko govori, nego onaj tko taj govor prenosi, tj. mediji. Ukoliko su neovisni. Te misli dolaze otprilike svake godine kada se krajem srpnja uporno slavi nepostojeći praznik koji se u bivšoj državi, temeljem ideologiziranih povijesnih činjenica, slavio kao Dan ustanka. Iako je sasvim jasno kad se u Hrvatskoj slavi Dan antifašističke borbe kao i to što se na ovaj nepostojeći praznik zapravo dogodilo, određena anakrona skupina ljudi, predvođena bivšim predsjednikom Mesićem svake godine, na račun poreznih obveznika, ode tamo i ne slavi više antifašizam, nego se nostalgično prisjeća propale diktature koju zovemo Jugoslavija. Iako je ovakva lakrdijaška proslava moguća samo u Hrvatskoj, koja se nije jasno postavila spram komunističkog totalitarizma, ne propušta se dati dužna medijska pažnja ovoj sve manje brojnoj skupini ljudi koju, naravno prate i prosvjedi onih koji misle da si pravi domoljub ako imaš prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, voliš majice crne boje, a srce ti se razgali kad čuješ „Juru i Bobana“. Poput djece kad se igraju rata: “Idemo sad istjerati neprijatelja!” A onda dođe lugar i potjera klince iz šume jer se tamo ne smiju igrati!

Psihotična jugonostalgija i mlakost u osudi totalitarizama

No, da se vratimo na fenomen jugoslavenstva. Ova psihotična pojava regresije u idilu nekog idealiziranog sociopolitičkog djetinjstva ne vrijeđa samo one koji su komunizam i Jugoslaviju osjetili na svojoj koži, nego i svaki zdrav razum.

jugonovac

Fenomen Velikog inkvizitora preko kojeg Dostojevski ocrtava totalitarne sustave pokazuje svu tragediju jugonostalgije. Sablastima jugonostalgije nije bitna sloboda ni čovjekovo dostojanstvo, nego malo kruha i zabave! Pa nema veze što nismo smjeli pjevati neke pjesme ili ispričati vic o Titu, ipak smo imali kruha! Činjenica koju treba podcrtati jest (i to bi bila teza koja stoji): za pričanje vica o Titu išlo se na Goli otok (za one koji ne znaju, to je jedan rekreacijski centar u bivšem sistemu), za pjevanje Vile Velebita dobivala se redovito masaža po bubrezima na državni račun čizmom narodnog milicajca (besplatna masaža postoji samo u socijalnoj državi), za navijanje za krivi klub išlo se na informativni razgovor, a za slušanje rock glazbe etiketa imperijalističkog sumnjivca! Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio. U ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.

Zbog mlakosti države da se obračuna s mračnom totalitarnom prošlošću, Hrvatskoj je hitno i nužno potrebna, ne samo deklarativna osuda, nego i vrlo jasna metoda penaliziranja veličanja svakog totalitarizma, po mogućnosti s vrlo strogim kaznama. Kazne za desni totalitarizam još su i moguće, ali simboli komunizma, slavljeni kroz spomenute partizanske derneke, uzdišuće govore predsjednika Josipovića i Titove slike u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu (koja blamaža!) su tolerirani i poticani preko lajtmotiva simpatičnosti i bezazlenosti. Iako se radi o minornim i naoko bezazlenim ljudima, po pitanju totalitarnih simbola mora postojati stopa nulte tolerancije. U Hrvatskoj zakonom treba zabraniti majice s Titovim likom na kojima piše „Josip Broz – dobar skroz“, a partizanskim trorogim kapama mjesto je u muzejima i povijesnim udžbenicima. Antifašizam se može slaviti i bez takve ikonografije. S druge strane, ako jedan mladac bračkom ili nekom drugom rivom nesmetano i nekažnjeno šeta u majici s brojem 88 i Himmlerovim imenom i za to dobiva simpatije ostrašćene mladeži, onda je to za zabrinuti se. Ivo Banac nedavno je u Vijencu napisao: „Zato demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških poklika i znakova najučinkovitiji su sufleri neokomunističke propagande. Hrvatski identitet ne brani se propalom poviješću nego demokratskim angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne neokomunističke elite, ali je najsigurniji put da ih se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i djelovanju, na čemu počiva demokracija i iz kojih niču promjene.“ Ukratko, moguće blago kažnjavanje ustaškim i nacističkih simbola vjerojatno je ostavljanje prostora za nekažnjavanje komunističkih simbola, čemu mora doći kraj, i to vrlo brzo, a ne samo biološkim odljevom.

Liječenje ovisnosti komunizma

No kako se kod Mesića i ekipe očito radi o stanovitoj ovisnosti o ovakvom načinu izlaganja u javnosti, ovisnost je potrebno ukloniti vrlo pažljivo jer svaki ovisnik postaje recidivist ako se proces odvikavanja ne provodi postupno. Vidimo i sami kako se ex predsjednik ranih devedesetih pokušao skinuti s komunizma, čak u Australiji kratko prešao na druge droge, ali prva veća apstinencijska kriza i dolazak u dodir s opijatima vratila ga je u staru ovisnost. Već 15-ak godina mi slušamo izvrnute teze i odraz promijenjenog stanja svijesti u kojem se jedan totalitarizam veliča kao poželjno uređenje, a svako drugačije postojano društveno uređenje pokušava se prikazati kao nešto loše. Baš kao kad ovisnik o drogama pokušava okolinu uvjeriti da je njemu sasvim dobro, da kontrolira stvarnost, a ustvari se stvarnosti i istine boji ih prokazuje kao zablude, tvrdeći da je stvarnost iluzija uzrokovana nedostatkom opijata koje koristi.

Zato bih dao jedan prijedlog. Hrvatska bi kao članica Europske Unije mogla jedno mjesto, recimo Kumrovec, proglasiti ekstrateritorijalnom zonom u kojoj ne bi vrijedili EU propisi i demokratski uzusi. Tamo bi vladali komunistički zakoni i socijalističko uređenje, a EU fondove se može zanemariti, budući da za izgradnju ne bi trebalo mnogo novca – komunisti su ionako uvijek preuzimali zatečena stanja, a rijetko su gradili. Trebalo bi nešto uložiti u izgradnju visokog zida i nešto bodljikave žice jer bi to bio autentičan izgled jednog takvog društva.

Ovisnicima od alkohola često se na početku tretmana daje prevelika količina kako bi izazvao osjećaj gađenja. Zato ne bi bilo loše ovisnicima o komunizmu dati preveliku dozu komunizma. Možda im prisjedne. To se isto može primijeniti i za zainteresirane posjetitelje. Za početak, ulaskom u DNR Kumrovec (Demokratska Narodna Republika Kumrovec) trebalo bi ostaviti svo privatno vlasništvo. Tamo bi posjetitelje dočekala specijalna policija koja bi oduzimala mobitele, kartice i novac, a onda popisala sve posjetiteljeve podatke s kontrolom do petog koljena u prošlost. Kuće bi bile zajedničke, a obitelj ne bi bila nužna. Svaki posjetitelj živio bi u društvenom stanu s još nekoliko posjetitelja, a u svakom stanu bio bi barem jedan žbir koji bi tajnoj policiji otkucavao sve što se govori. Predsjednik bi sve znao preko svojih povjerenika koji bi nadzirali tisak, medije i privatne razgovore. Za prigovore bi postojao prostor za kazneni odjel, a točno bi se znalo koje se pjesme smiju pjevati. Crkva bi u mjestu bila sagrađena, ali samo zato kako bi se mogla svako malo srušiti. Za izgradnju bi bila zadužena Predsjednikova djeca, koji bi bili direktori, recimo, neke cementare. Od plaća bi se odvajali samodoprinosi, a u trgovini bi bili samo oni proizvodi nužni za preživljavanje. Postojala bi jedna benzinska, a trgovanje naftnim derivatima bilo bi povjereno najbližim prijateljima. Obradive poljoprivredne površine svako malo bi prolazile „komasaciju“, a ljudi bi mogli raditi u „SeReZa-ma“ (Seljačkim radnim zadrugama). I to po načelu „svakome jednako“. Velike industrijsko-poljoprivredne kombinate vodili bi, pak, zaslužni ljudi od predsjednikovog povjerenja. Bilo bi puno praznika, zakletvi, učenja o neprijateljima i slavnoj prošlosti. Svi bi radili u tvornicama koje imaju veća skladišta nego proizvodne hale. Radili bi i oni neposlušni, ali redovito u kamenolomu. Turizam bi bio dozvoljen u okvirima sunca i mora jer to ipak donosi devize. Odlazak na rad izvan DNR bio bi moguć isto radi deviza, ali uz kontrolu onih koji odlaze raditi van. Domaća valuta imala bi novčanice s desetak nula. Privatno vlasništvo bilo bi zabranjeno, a obrazovanje strogo kontrolirano. Školovati se vani bilo bi nemoguće, osim za dobro provjerene kadrove, ili za članove vladajuće obitelji.

Možda zvuči strašno, ali je tako. Čemu veličati komunizam i živjeti od demokracije? Čemu veličati socijalizam, a živjeti od kapitalizma? Čemu veličati Jugoslaviju, a živjeti od Hrvatske? Čemu proganjati slovo „U“, a biti zaljubljen u kune? I konačno, čemu nekakvo navodno junaštvo graditi na nevinim žrtvama? Nije pristojno, a ni civilizacijski. Nadajmo se da će takve shizofrene osobnosti uskoro biti stvar prošlosti, nebitni likovi čije ćemo priče moći slušati u nekom muzeju. Ili cirkusu.

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Dubrovnik obilježava Dan branitelja i obljetnicu obrane grada u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Dan dubrovačkih branitelja i 28. obljetnica uspješne obrane grada u Domovinskom ratu obilježavaju se prigodnim programom u petak u Dubrovniku.

Na „crni petak dubrovački“, 6. prosinca 1991. godine u ranim jutarnjim satima srpsko-crnogorska vojska pokrenula je sveopći napad na Dubrovnik. Agresorska vatra na grad trajala je od rane zore, a najžešći napadi bili su usmjereni na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ ponad grada, kao i na povijesnu jezgru, hotel Belvedere te naselja Nuncijata i Sustjepan.

Nekolicina branitelja u tvrđavi Imperial u jednom je trenutku zatražila od branitelja iz grada da se vatra otvori baš po tvrđavi, na čiji su gornji dio već kročili daleko brojniji pripadnici agresorske vojske. Bio je to učinkovit odgovor jer je agresor uz velike gubitke uskoro bio prisiljen povući se.

U jednom danu život je izgubilo 19 civila i branitelja, a ranjeno je njih 60. Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području poginulo je više od 300 branitelja i civila, svoja ognjišta je bilo prisiljeno napustiti više od 30 tisuća stanovnika, a nanesena je i nemjerljiva materijalna šteta.

Program obilježavanja, kojim se odaje počast poginulim braniteljima i civilima koji su sudjelovali u obrani Dubrovnika, započeo je još 1. prosinca memorijalnim sportskim događajima. Program je nastavljen 3. prosinca izložbom fotografija „Wukowar 1991.“, a 4. prosinca predstavljena je monografija “Hrvatski ratni generali“ te je održana manifestacija “Plamen vukovarskog svjetla“.

U četvrtak, 5. prosinca, odana je počast poginulim braniteljima na spomen-obilježjima na području Dubrovnika, održan je simpozij o zdravstvenoj skrbi hrvatskih branitelja te prikazan film „3069“ te je održan križni put do Srđa i tradicionalni koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra i Zbora Libertas.

Na početku današnjeg središnjeg dijela programa obilježavanja – kojem će nazočiti predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, ministar obrane Damir Krstičević i načelnik Glavnog stožera OS RH Mirko Šundov, bit će položeni vijenci i zapaljene svijeće u počast poginulim braniteljima na groblju Boninovo, bošnjačkom groblju Boninovo i pred spomenikom poginulim pripadnicima MUP-a ispred zgrade Policijske uprave dubrovačko-neretvanske. Na Liechtensteinovom putu prisjetit će se stradalih vatrogasaca i pripadnika Hrvatske ratne mornarice.

Program se nastavlja polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća kod Križa na Srđu te recitalom učenika osnovnih škola i nastupom klape Ragusavecchia u Muzeju Domovinskog rata u utvrdi Imperijal, nakon čega slijedi mimohod Gradske glazbe Dubrovnik od stare gradske luke Stradunom do crkve svetog Vlaha. U Portu će se točno u podne odati počast pomorcima i braniteljima stradalima na moru, a u popodnevnim satima i braniteljima Sustjepana.

Središnja svečanost održat će se na svečanom otvaranju Ulice generala Janka Bobetka, nakon čega će uslijediti mimohod postrojbi Domovinskog rata ulicama grada.
U večernjim satima u dubrovačkoj Katedrali služit će se sveta misa zadušnica za sve poginule branitelje i civile u Domovinskom ratu, pred u ratom izgorjelom Festivalskom palačom projicirat će se „3D mapping“ video projekcija razaranja grada, a potom na Stradunu slijedi koncert Marka Perkovića Thompsona.

U subotu 7. prosinca održat će se utrka „Stazom deva“, a program završava u nedjelju 8. prosinca završnicom memorijalnog nogometnog turnira „Josip Zvono“. (Hina)

 

6. Prosinca 1991. – Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari