Pratite nas

Izgradimo centar za odvikavanje od komunizma

Objavljeno

na

Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio.

Serbia Tito BirthdayU ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.Opće je poznata stvar da riječ uvijek treba slijediti misao, inače je prazna. Drugačije rečeno, ukoliko iza riječi ne stoji određeni misaoni sadržaj, onda je ta riječ ili besmislena ili, u najmanju ruku, laž(na). Klasična realist ička postavka filozofije spoznaje glasi: Veritas est adequatio intellectus et rei! Istina je podudaranje uma i stvarnosti. Budući da je danas problematično govoriti o objektivnim kriterijima u redu i spoznaji istine, onda se sama istina nameće kao problem. Istina se nameće snagom same istine. Ili bi tako trebalo biti. Zbog subjektivizma i relativizma istina nema više objektivni stožer, nego se relativno promatra, ovisno o onome tko govori. Još bolje, tko ima moć da govori. Još bolje: Tko jači, taj kvači! Još bolje, onaj kome se dadne da govori!

Nakon ovog apstraktnog uvoda moglo bi se reći da danas nema više moć govora onaj tko govori, nego onaj tko taj govor prenosi, tj. mediji. Ukoliko su neovisni. Te misli dolaze otprilike svake godine kada se krajem srpnja uporno slavi nepostojeći praznik koji se u bivšoj državi, temeljem ideologiziranih povijesnih činjenica, slavio kao Dan ustanka. Iako je sasvim jasno kad se u Hrvatskoj slavi Dan antifašističke borbe kao i to što se na ovaj nepostojeći praznik zapravo dogodilo, određena anakrona skupina ljudi, predvođena bivšim predsjednikom Mesićem svake godine, na račun poreznih obveznika, ode tamo i ne slavi više antifašizam, nego se nostalgično prisjeća propale diktature koju zovemo Jugoslavija. Iako je ovakva lakrdijaška proslava moguća samo u Hrvatskoj, koja se nije jasno postavila spram komunističkog totalitarizma, ne propušta se dati dužna medijska pažnja ovoj sve manje brojnoj skupini ljudi koju, naravno prate i prosvjedi onih koji misle da si pravi domoljub ako imaš prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, voliš majice crne boje, a srce ti se razgali kad čuješ „Juru i Bobana“. Poput djece kad se igraju rata: “Idemo sad istjerati neprijatelja!” A onda dođe lugar i potjera klince iz šume jer se tamo ne smiju igrati!

Psihotična jugonostalgija i mlakost u osudi totalitarizama

No, da se vratimo na fenomen jugoslavenstva. Ova psihotična pojava regresije u idilu nekog idealiziranog sociopolitičkog djetinjstva ne vrijeđa samo one koji su komunizam i Jugoslaviju osjetili na svojoj koži, nego i svaki zdrav razum.

jugonovac

Fenomen Velikog inkvizitora preko kojeg Dostojevski ocrtava totalitarne sustave pokazuje svu tragediju jugonostalgije. Sablastima jugonostalgije nije bitna sloboda ni čovjekovo dostojanstvo, nego malo kruha i zabave! Pa nema veze što nismo smjeli pjevati neke pjesme ili ispričati vic o Titu, ipak smo imali kruha! Činjenica koju treba podcrtati jest (i to bi bila teza koja stoji): za pričanje vica o Titu išlo se na Goli otok (za one koji ne znaju, to je jedan rekreacijski centar u bivšem sistemu), za pjevanje Vile Velebita dobivala se redovito masaža po bubrezima na državni račun čizmom narodnog milicajca (besplatna masaža postoji samo u socijalnoj državi), za navijanje za krivi klub išlo se na informativni razgovor, a za slušanje rock glazbe etiketa imperijalističkog sumnjivca! Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio. U ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.

Zbog mlakosti države da se obračuna s mračnom totalitarnom prošlošću, Hrvatskoj je hitno i nužno potrebna, ne samo deklarativna osuda, nego i vrlo jasna metoda penaliziranja veličanja svakog totalitarizma, po mogućnosti s vrlo strogim kaznama. Kazne za desni totalitarizam još su i moguće, ali simboli komunizma, slavljeni kroz spomenute partizanske derneke, uzdišuće govore predsjednika Josipovića i Titove slike u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu (koja blamaža!) su tolerirani i poticani preko lajtmotiva simpatičnosti i bezazlenosti. Iako se radi o minornim i naoko bezazlenim ljudima, po pitanju totalitarnih simbola mora postojati stopa nulte tolerancije. U Hrvatskoj zakonom treba zabraniti majice s Titovim likom na kojima piše „Josip Broz – dobar skroz“, a partizanskim trorogim kapama mjesto je u muzejima i povijesnim udžbenicima. Antifašizam se može slaviti i bez takve ikonografije. S druge strane, ako jedan mladac bračkom ili nekom drugom rivom nesmetano i nekažnjeno šeta u majici s brojem 88 i Himmlerovim imenom i za to dobiva simpatije ostrašćene mladeži, onda je to za zabrinuti se. Ivo Banac nedavno je u Vijencu napisao: „Zato demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških poklika i znakova najučinkovitiji su sufleri neokomunističke propagande. Hrvatski identitet ne brani se propalom poviješću nego demokratskim angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne neokomunističke elite, ali je najsigurniji put da ih se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i djelovanju, na čemu počiva demokracija i iz kojih niču promjene.“ Ukratko, moguće blago kažnjavanje ustaškim i nacističkih simbola vjerojatno je ostavljanje prostora za nekažnjavanje komunističkih simbola, čemu mora doći kraj, i to vrlo brzo, a ne samo biološkim odljevom.

Liječenje ovisnosti komunizma

No kako se kod Mesića i ekipe očito radi o stanovitoj ovisnosti o ovakvom načinu izlaganja u javnosti, ovisnost je potrebno ukloniti vrlo pažljivo jer svaki ovisnik postaje recidivist ako se proces odvikavanja ne provodi postupno. Vidimo i sami kako se ex predsjednik ranih devedesetih pokušao skinuti s komunizma, čak u Australiji kratko prešao na druge droge, ali prva veća apstinencijska kriza i dolazak u dodir s opijatima vratila ga je u staru ovisnost. Već 15-ak godina mi slušamo izvrnute teze i odraz promijenjenog stanja svijesti u kojem se jedan totalitarizam veliča kao poželjno uređenje, a svako drugačije postojano društveno uređenje pokušava se prikazati kao nešto loše. Baš kao kad ovisnik o drogama pokušava okolinu uvjeriti da je njemu sasvim dobro, da kontrolira stvarnost, a ustvari se stvarnosti i istine boji ih prokazuje kao zablude, tvrdeći da je stvarnost iluzija uzrokovana nedostatkom opijata koje koristi.

Zato bih dao jedan prijedlog. Hrvatska bi kao članica Europske Unije mogla jedno mjesto, recimo Kumrovec, proglasiti ekstrateritorijalnom zonom u kojoj ne bi vrijedili EU propisi i demokratski uzusi. Tamo bi vladali komunistički zakoni i socijalističko uređenje, a EU fondove se može zanemariti, budući da za izgradnju ne bi trebalo mnogo novca – komunisti su ionako uvijek preuzimali zatečena stanja, a rijetko su gradili. Trebalo bi nešto uložiti u izgradnju visokog zida i nešto bodljikave žice jer bi to bio autentičan izgled jednog takvog društva.

Ovisnicima od alkohola često se na početku tretmana daje prevelika količina kako bi izazvao osjećaj gađenja. Zato ne bi bilo loše ovisnicima o komunizmu dati preveliku dozu komunizma. Možda im prisjedne. To se isto može primijeniti i za zainteresirane posjetitelje. Za početak, ulaskom u DNR Kumrovec (Demokratska Narodna Republika Kumrovec) trebalo bi ostaviti svo privatno vlasništvo. Tamo bi posjetitelje dočekala specijalna policija koja bi oduzimala mobitele, kartice i novac, a onda popisala sve posjetiteljeve podatke s kontrolom do petog koljena u prošlost. Kuće bi bile zajedničke, a obitelj ne bi bila nužna. Svaki posjetitelj živio bi u društvenom stanu s još nekoliko posjetitelja, a u svakom stanu bio bi barem jedan žbir koji bi tajnoj policiji otkucavao sve što se govori. Predsjednik bi sve znao preko svojih povjerenika koji bi nadzirali tisak, medije i privatne razgovore. Za prigovore bi postojao prostor za kazneni odjel, a točno bi se znalo koje se pjesme smiju pjevati. Crkva bi u mjestu bila sagrađena, ali samo zato kako bi se mogla svako malo srušiti. Za izgradnju bi bila zadužena Predsjednikova djeca, koji bi bili direktori, recimo, neke cementare. Od plaća bi se odvajali samodoprinosi, a u trgovini bi bili samo oni proizvodi nužni za preživljavanje. Postojala bi jedna benzinska, a trgovanje naftnim derivatima bilo bi povjereno najbližim prijateljima. Obradive poljoprivredne površine svako malo bi prolazile „komasaciju“, a ljudi bi mogli raditi u „SeReZa-ma“ (Seljačkim radnim zadrugama). I to po načelu „svakome jednako“. Velike industrijsko-poljoprivredne kombinate vodili bi, pak, zaslužni ljudi od predsjednikovog povjerenja. Bilo bi puno praznika, zakletvi, učenja o neprijateljima i slavnoj prošlosti. Svi bi radili u tvornicama koje imaju veća skladišta nego proizvodne hale. Radili bi i oni neposlušni, ali redovito u kamenolomu. Turizam bi bio dozvoljen u okvirima sunca i mora jer to ipak donosi devize. Odlazak na rad izvan DNR bio bi moguć isto radi deviza, ali uz kontrolu onih koji odlaze raditi van. Domaća valuta imala bi novčanice s desetak nula. Privatno vlasništvo bilo bi zabranjeno, a obrazovanje strogo kontrolirano. Školovati se vani bilo bi nemoguće, osim za dobro provjerene kadrove, ili za članove vladajuće obitelji.

Možda zvuči strašno, ali je tako. Čemu veličati komunizam i živjeti od demokracije? Čemu veličati socijalizam, a živjeti od kapitalizma? Čemu veličati Jugoslaviju, a živjeti od Hrvatske? Čemu proganjati slovo „U“, a biti zaljubljen u kune? I konačno, čemu nekakvo navodno junaštvo graditi na nevinim žrtvama? Nije pristojno, a ni civilizacijski. Nadajmo se da će takve shizofrene osobnosti uskoro biti stvar prošlosti, nebitni likovi čije ćemo priče moći slušati u nekom muzeju. Ili cirkusu.

Laudato.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Željko Glasnović: Mi smo u polusocijalizmu – ‘Croslaviji’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme je za odmak od gudura Balkana, vrijeme je za stvaranje funkcionalne države.

Umjesto Singapura jugoistočne Europe, pretvorena je u državu nalik propalog društvenog eksperimenta zvanu SFRJ.
Državu vode isti ljudi s istim mentalnim sklopom.

Tranzicija društva od socijalizma ka modernom društvu zaustavljena je zbog rata, a nakon rata je provedena djelomična tranzicija dijela državne uprave.
Mirovinski, zdravstveni i školski sustav je ostao u socijalističkim okvirima (“besplatnog”).

Sloboda tržišta rada zbog državnih namještenika u tim segmentima su ostale u socijalističkim okvirima političke uvjetovanosti (poslušnosti).

Demokracije i slobodnog društva ne može biti. Mi smo u polusocijalizmu – Croslaviji, napisao je Željko Glasnović.

Bog i Hrvati/ce

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

Došašće – Dan otvorenih vrata u Uredu predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Na Danu otvorenih vrata, koji je u Uredu predsjednice održan u prigodi došašća, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović družila se s građanima, učenicima srednje Poljoprivredne škole iz Zagreba i Ekonomsko-birotehničke škole iz Splita te osnovnoškolcima iz zagrebačkih škola Remete i Horvati, s kojima je prigodno izrađivala božićne kolačiće.

Predsjednica je istaknula kako je došašće vrijeme u kojemu, više nego u drugim dijelovima godine, imamo potrebu otvoriti svoja vrata i svoja srca bližnjima, okupljajući se u zajedništvu iščekivanja Božića te je svima zaželjela sretan Božić i novu 2018. godinu.

“Upravo zbog duha toga blagdana Kristova rođenja, ne smijemo zaboraviti one koji su sami, zaboravljeni i potrebiti, kojima treba naša pomoć i skrb. Vrijeme došašća nadahnjuje nas na donacije i humanitarne akcije. Željela bih da nas taj duh prati i potiče na dobročinstvo i volontiranje tijekom cijele godine”, kazala je Predsjednica.

“Gledajući vas mlade ovdje danas, dopustite mi izraziti želju za godine koje su pred nama, a to je da se svi zajedno, i učenici i profesori, i studenti i roditelji, uključimo u reformu obrazovanja, kako bismo zajedno stvarali društvo znanja i tako pridonijeli intenzivnijem uključivanju Hrvatske u suvremene europske i svjetske tokove razvoja. Premda slika našeg društva ponekad izgleda drukčije, vjerujem kako svi zajedno možemo osnažiti vrednovanje uspjeha svakog pojedinca, ojačati promicanje velikih potencijala naših učenika, studenata, njihovih profesora kao i znanstvenika, sportaša, umjetnika i svih ostalih”, naglasila je Predsjednica.

Dodala je i kako se Ured predsjednice ove godine uključio u program zagrebačkog Adventa, a posebno je veseli što su i ostali gradovi pokrenuli vlastite adventske programe.

“Prilikom boravka u Bjelovarsko-bilogorskoj i Koprivničko-križevačkoj županiji ovoga tjedna, osvjedočila sam se koliko su takvi programi građanima važni kao mjesta okupljanja i susreta u zajedništvu, druženju i veselju. U organizaciji takvih manifestacija i gradovi na moru su aktivniji nego prijašnjih godina. To je dobar primjer kako se, kao turistička zemlja, ne smijemo oslanjati samo na dva ljetna mjeseca jer je turizam industrija koja živi cijelu godinu”.

Predsjednica je pozvala sve da posjete Vilu Prekrižje, koja je u blagdansko vrijeme otvorena za građane, i da se podsjete starih hrvatskih običaja ukrašavanja blagdanskoga stola i božićnih jelki te dožive čarobni duh Došašća kao vremena radosnog zajedništva.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari