Pratite nas

Izgradimo centar za odvikavanje od komunizma

Objavljeno

na

Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio.

Serbia Tito BirthdayU ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.Opće je poznata stvar da riječ uvijek treba slijediti misao, inače je prazna. Drugačije rečeno, ukoliko iza riječi ne stoji određeni misaoni sadržaj, onda je ta riječ ili besmislena ili, u najmanju ruku, laž(na). Klasična realist ička postavka filozofije spoznaje glasi: Veritas est adequatio intellectus et rei! Istina je podudaranje uma i stvarnosti. Budući da je danas problematično govoriti o objektivnim kriterijima u redu i spoznaji istine, onda se sama istina nameće kao problem. Istina se nameće snagom same istine. Ili bi tako trebalo biti. Zbog subjektivizma i relativizma istina nema više objektivni stožer, nego se relativno promatra, ovisno o onome tko govori. Još bolje, tko ima moć da govori. Još bolje: Tko jači, taj kvači! Još bolje, onaj kome se dadne da govori!

Nakon ovog apstraktnog uvoda moglo bi se reći da danas nema više moć govora onaj tko govori, nego onaj tko taj govor prenosi, tj. mediji. Ukoliko su neovisni. Te misli dolaze otprilike svake godine kada se krajem srpnja uporno slavi nepostojeći praznik koji se u bivšoj državi, temeljem ideologiziranih povijesnih činjenica, slavio kao Dan ustanka. Iako je sasvim jasno kad se u Hrvatskoj slavi Dan antifašističke borbe kao i to što se na ovaj nepostojeći praznik zapravo dogodilo, određena anakrona skupina ljudi, predvođena bivšim predsjednikom Mesićem svake godine, na račun poreznih obveznika, ode tamo i ne slavi više antifašizam, nego se nostalgično prisjeća propale diktature koju zovemo Jugoslavija. Iako je ovakva lakrdijaška proslava moguća samo u Hrvatskoj, koja se nije jasno postavila spram komunističkog totalitarizma, ne propušta se dati dužna medijska pažnja ovoj sve manje brojnoj skupini ljudi koju, naravno prate i prosvjedi onih koji misle da si pravi domoljub ako imaš prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, voliš majice crne boje, a srce ti se razgali kad čuješ „Juru i Bobana“. Poput djece kad se igraju rata: “Idemo sad istjerati neprijatelja!” A onda dođe lugar i potjera klince iz šume jer se tamo ne smiju igrati!

Psihotična jugonostalgija i mlakost u osudi totalitarizama

No, da se vratimo na fenomen jugoslavenstva. Ova psihotična pojava regresije u idilu nekog idealiziranog sociopolitičkog djetinjstva ne vrijeđa samo one koji su komunizam i Jugoslaviju osjetili na svojoj koži, nego i svaki zdrav razum.

jugonovac

Fenomen Velikog inkvizitora preko kojeg Dostojevski ocrtava totalitarne sustave pokazuje svu tragediju jugonostalgije. Sablastima jugonostalgije nije bitna sloboda ni čovjekovo dostojanstvo, nego malo kruha i zabave! Pa nema veze što nismo smjeli pjevati neke pjesme ili ispričati vic o Titu, ipak smo imali kruha! Činjenica koju treba podcrtati jest (i to bi bila teza koja stoji): za pričanje vica o Titu išlo se na Goli otok (za one koji ne znaju, to je jedan rekreacijski centar u bivšem sistemu), za pjevanje Vile Velebita dobivala se redovito masaža po bubrezima na državni račun čizmom narodnog milicajca (besplatna masaža postoji samo u socijalnoj državi), za navijanje za krivi klub išlo se na informativni razgovor, a za slušanje rock glazbe etiketa imperijalističkog sumnjivca! Jugonostalgičar može biti samo onaj koji jugoslavenski komunizam nije osjetio. U ime naroda sudilo se kardinalu, ubijeno je 800 svećenika, u ime jednakosti seljacima je oduzeta imovina, zemlja i stoka (paranoidni strah od seljakove moći zbog privatnog vlasništva); ukratko, postojali su jednaki i jednakiji.

Zbog mlakosti države da se obračuna s mračnom totalitarnom prošlošću, Hrvatskoj je hitno i nužno potrebna, ne samo deklarativna osuda, nego i vrlo jasna metoda penaliziranja veličanja svakog totalitarizma, po mogućnosti s vrlo strogim kaznama. Kazne za desni totalitarizam još su i moguće, ali simboli komunizma, slavljeni kroz spomenute partizanske derneke, uzdišuće govore predsjednika Josipovića i Titove slike u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu (koja blamaža!) su tolerirani i poticani preko lajtmotiva simpatičnosti i bezazlenosti. Iako se radi o minornim i naoko bezazlenim ljudima, po pitanju totalitarnih simbola mora postojati stopa nulte tolerancije. U Hrvatskoj zakonom treba zabraniti majice s Titovim likom na kojima piše „Josip Broz – dobar skroz“, a partizanskim trorogim kapama mjesto je u muzejima i povijesnim udžbenicima. Antifašizam se može slaviti i bez takve ikonografije. S druge strane, ako jedan mladac bračkom ili nekom drugom rivom nesmetano i nekažnjeno šeta u majici s brojem 88 i Himmlerovim imenom i za to dobiva simpatije ostrašćene mladeži, onda je to za zabrinuti se. Ivo Banac nedavno je u Vijencu napisao: „Zato demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških poklika i znakova najučinkovitiji su sufleri neokomunističke propagande. Hrvatski identitet ne brani se propalom poviješću nego demokratskim angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne neokomunističke elite, ali je najsigurniji put da ih se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i djelovanju, na čemu počiva demokracija i iz kojih niču promjene.“ Ukratko, moguće blago kažnjavanje ustaškim i nacističkih simbola vjerojatno je ostavljanje prostora za nekažnjavanje komunističkih simbola, čemu mora doći kraj, i to vrlo brzo, a ne samo biološkim odljevom.

Liječenje ovisnosti komunizma

No kako se kod Mesića i ekipe očito radi o stanovitoj ovisnosti o ovakvom načinu izlaganja u javnosti, ovisnost je potrebno ukloniti vrlo pažljivo jer svaki ovisnik postaje recidivist ako se proces odvikavanja ne provodi postupno. Vidimo i sami kako se ex predsjednik ranih devedesetih pokušao skinuti s komunizma, čak u Australiji kratko prešao na druge droge, ali prva veća apstinencijska kriza i dolazak u dodir s opijatima vratila ga je u staru ovisnost. Već 15-ak godina mi slušamo izvrnute teze i odraz promijenjenog stanja svijesti u kojem se jedan totalitarizam veliča kao poželjno uređenje, a svako drugačije postojano društveno uređenje pokušava se prikazati kao nešto loše. Baš kao kad ovisnik o drogama pokušava okolinu uvjeriti da je njemu sasvim dobro, da kontrolira stvarnost, a ustvari se stvarnosti i istine boji ih prokazuje kao zablude, tvrdeći da je stvarnost iluzija uzrokovana nedostatkom opijata koje koristi.

Zato bih dao jedan prijedlog. Hrvatska bi kao članica Europske Unije mogla jedno mjesto, recimo Kumrovec, proglasiti ekstrateritorijalnom zonom u kojoj ne bi vrijedili EU propisi i demokratski uzusi. Tamo bi vladali komunistički zakoni i socijalističko uređenje, a EU fondove se može zanemariti, budući da za izgradnju ne bi trebalo mnogo novca – komunisti su ionako uvijek preuzimali zatečena stanja, a rijetko su gradili. Trebalo bi nešto uložiti u izgradnju visokog zida i nešto bodljikave žice jer bi to bio autentičan izgled jednog takvog društva.

Ovisnicima od alkohola često se na početku tretmana daje prevelika količina kako bi izazvao osjećaj gađenja. Zato ne bi bilo loše ovisnicima o komunizmu dati preveliku dozu komunizma. Možda im prisjedne. To se isto može primijeniti i za zainteresirane posjetitelje. Za početak, ulaskom u DNR Kumrovec (Demokratska Narodna Republika Kumrovec) trebalo bi ostaviti svo privatno vlasništvo. Tamo bi posjetitelje dočekala specijalna policija koja bi oduzimala mobitele, kartice i novac, a onda popisala sve posjetiteljeve podatke s kontrolom do petog koljena u prošlost. Kuće bi bile zajedničke, a obitelj ne bi bila nužna. Svaki posjetitelj živio bi u društvenom stanu s još nekoliko posjetitelja, a u svakom stanu bio bi barem jedan žbir koji bi tajnoj policiji otkucavao sve što se govori. Predsjednik bi sve znao preko svojih povjerenika koji bi nadzirali tisak, medije i privatne razgovore. Za prigovore bi postojao prostor za kazneni odjel, a točno bi se znalo koje se pjesme smiju pjevati. Crkva bi u mjestu bila sagrađena, ali samo zato kako bi se mogla svako malo srušiti. Za izgradnju bi bila zadužena Predsjednikova djeca, koji bi bili direktori, recimo, neke cementare. Od plaća bi se odvajali samodoprinosi, a u trgovini bi bili samo oni proizvodi nužni za preživljavanje. Postojala bi jedna benzinska, a trgovanje naftnim derivatima bilo bi povjereno najbližim prijateljima. Obradive poljoprivredne površine svako malo bi prolazile „komasaciju“, a ljudi bi mogli raditi u „SeReZa-ma“ (Seljačkim radnim zadrugama). I to po načelu „svakome jednako“. Velike industrijsko-poljoprivredne kombinate vodili bi, pak, zaslužni ljudi od predsjednikovog povjerenja. Bilo bi puno praznika, zakletvi, učenja o neprijateljima i slavnoj prošlosti. Svi bi radili u tvornicama koje imaju veća skladišta nego proizvodne hale. Radili bi i oni neposlušni, ali redovito u kamenolomu. Turizam bi bio dozvoljen u okvirima sunca i mora jer to ipak donosi devize. Odlazak na rad izvan DNR bio bi moguć isto radi deviza, ali uz kontrolu onih koji odlaze raditi van. Domaća valuta imala bi novčanice s desetak nula. Privatno vlasništvo bilo bi zabranjeno, a obrazovanje strogo kontrolirano. Školovati se vani bilo bi nemoguće, osim za dobro provjerene kadrove, ili za članove vladajuće obitelji.

Možda zvuči strašno, ali je tako. Čemu veličati komunizam i živjeti od demokracije? Čemu veličati socijalizam, a živjeti od kapitalizma? Čemu veličati Jugoslaviju, a živjeti od Hrvatske? Čemu proganjati slovo „U“, a biti zaljubljen u kune? I konačno, čemu nekakvo navodno junaštvo graditi na nevinim žrtvama? Nije pristojno, a ni civilizacijski. Nadajmo se da će takve shizofrene osobnosti uskoro biti stvar prošlosti, nebitni likovi čije ćemo priče moći slušati u nekom muzeju. Ili cirkusu.

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Plenković u Davosu: Tijekom predsjedanja fokus na jugoistoku Europe

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je u utorak u Davosu da je dobro da Hrvatska tijekom svog predsjedanja EU-om stavlja fokus na države jugoistoka Europe, jer proces približavanja tih zemalja nije prioritetan za EU uz toliko drugih važnih tema.

U sklopu godišnjeg samita Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) Plenković je u Davosu, zajedno s brojnim čelnicima zemalja srednje i istočne Europe, sudjelovao na dva panela na teme “Diplomatski dijalog o zapadnom Balkanu” i “Generiranje rasta u srednjoj i istočnoj Europi”, te održao niz bilateralnih sastanaka.

“Nastojim kalibrirati očekivanja svih susjednih zemalja u ovoj godini od hrvatskoga predsjedanja EU-om, jer, realno govoreći, dobro je da Hrvatska stavlja fokus na države jugoistoka Europe uz ovoliko drugih važnih tema”, rekao je Plenković hrvatskim novinarima. “Da je netko drugi sada predsjedajući, sumnjam da bi ta tema bila aktualna. Dakle imate i završetak brexita, nove ugovorne odnose s Ujedinjenom Kraljevinom, sedmogodišnji proračun koji se treba usvojiti, konferenciju o budućnosti Europe, veliki paket zelenoga plana”, istaknuo je hrvatski premijer.

Plenković je dodao da je WEF odlična prilika za razgovor sa šefovima država i vlada, čelnicima međunarodnih organizacija i financijskih institucija, te “velikih kompanija koje su zainteresirane za suradnju”.

Za vrijeme predsjedanja važno je “dinamizirati odnose nama susjednih zemalja s Europskom unijom”. “Dosta su velika očekivanja od zagrebačkog sastanka na vrhu u svibnju. To je prigoda za, ja se nadam, deblokadu ove situacije sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, da napravimo korak dalje i praktički u Zagrebu zacrtamo buduće odnose u sljedećem desetljeću sa svim državama u našem susjedstvu”, rekao je.

Hrvatski premijer održao je u Davosu bilateralne sastanke sa slovenskim premijerom Marjanom Šarecom i predsjednikom Kosova Hashimom Thacijem, a uoči prvog panela nakratko je porazgovarao i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji je za beogradske medije njihov razgovor ocijenio kao “otvoren i prijatan”.

“Razgovor s Plenkovićem bio je otvoren i prijatan, dotaknuli smo se odnosa Srbije i Hrvatske i čini mi se da je izraženo više povjerenja i optimizma”, prokomentirao je Vučić za portal “Blica” susret s Plenkovićem. O susretu s hrvatskim premijerom Vučić je izvijestio i na svojim računima na Facebooku i Instagramu, gdje je objavio i zajedničku fotografiju.

Govoreći o gospodarskom rastu u srednjoj i istočnoj Europi, te podršci proširenju EU-a na jugoistok Europe, Plenković je naglasio da Hrvatska, “s aspekta članice koja je koristila tek jednu financijsku perspektivu, razumije koliko je važna kohezijska politika kao jedan od instrumenata ulaganja i ravnomjernog regionalnog razvoja”. “Isto tako, važna je za jačanje tržišta rada, tržišta kapitala i svega onoga što kreira pouzdan, predvidljiv pravni okvir za veća ulaganja, a time i nova radna mjesta, veći gospodarski rast i bolji standard svih ljudi u srednjoj i istočnoj Europi”, rekao je. “To su bile ključne poruke”, dodao je.

Hrvatski premijer također se osvrnuo na opće naglaske s ovogodišnjeg Davosa, ocijenivši pozitivnim novi pristup WEF-a, a to je “svojevrsni kapitalizam dionika”. “Riječ je o društveno odgovornom gledanju na kapitalizam, na aktere u globalnom tržištu koji moraju imati osjećaj i za socijalne elemente i za klimatske promjene, što je jedna važna poruka i u biti na tragu onoga što se radi na razini UN-a i onoga što se radi na razini EU-a”, rekao je Plenković.

Ovogodišnji jubilarni 50. sastanak u Davosu ugostio je niz uglednih državnika, gospodarstvenika, aktivista i znanstvenika. Između ostalih, na sastanku u Davosu sudjeluju američki predsjednik Donald Trump, njemačka kancelarka Angela Merkel, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i mlada švedska klimatska aktivistica Greta Thunberg.

Sudionici WEF-a, koji traje do petka, razgovarat će – na ukupno više od 350 panela, prezentacija, radnih stolova i sjednica – o brojnim važnim pitanjima, među kojima su borba protiv klimatskih promjena, usporavanje globalnog gospodarskog rasta, trgovinski ratovi, te geopolitičke napetosti u na Bliskom istoku, u istočnoj Aziji i na sjeveru Afrike.

Ovogodišnji WEF okuplja više od 3000 sudionika iz preko 120 zemalja svijeta, među kojima su 53 čelnika država ili vlada, te predsjednici uprava osam od deset najvrednijih kompanija na svijetu.

U srijedu će premijer Plenković sudjelovati na neformalnom okupljanju svjetskih gospodarskih lidera na temu “Uzlazna Europa”, a očekuje ga i izuzetno bogat program bilateralnih susreta. Predviđeni su njegovi razgovori s gruzijskim premijerom Giorgijem Gaharijom, bugarskim premijerom Bojkom Borisovim, predsjednikom vlade Nizozemske Markom Rutteom, te ministrom gospodarstva i financija Francuske Brunom Le Maireom.

Također, susrest će se i s dekanom INSEAD-a Singapore Ilianom Mihovom, izvršnom direktoricom MMF-a Kristalinom Georgievom, izvršnom direktoricom Visa Europe Charlotte Hogg, predsjednikom EIB-a Alexanderom Stubbom te predsjednicom Uprave tvrtke Booking.com Gillian Tans.(Hina)

Donald Trump: Amerika cvjeta, Amerika pobjeđuje kao nikad prije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

    Invalid API Key