Pratite nas

Intervju

Izjava Sonje Biserko šokirala Srbiju: “Cela srpska istorija jedna je velika laž!”

Objavljeno

na

Bez istine nema pomirenja – Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, izjavila je za časopis „Vijenac“, koji izdaje Matica Hrvatska, da je “cela srpska istorija „jedna velika laž“.” javljaju srbijanski mediji.

 

– Srbija nema pravog pristupa dijelu povijesti koji se odnosi na Otomansku imperiju. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu.

“Cela srpska istorija jedna je velika laž” – bez pardona je rekla Sonja Biserko u opsežnom intervjuu za časopis Vijenac koji u nastavku donosimo. Ona je još jednom ponovila da su se Srbi spremali za rat protiv Hrvata još od Titove smrti.

– Inače, Pravni fakultet u Beogradu bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslovenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u „Književnoj reči“ i brojnim publikacijama, novinama i knjigama.

I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoju etničku teritoriju – naglasila je Sonja Biserko.

Ona se osvrnula i na govor ministra Aleksandra Vulina u Jadovnu označivši ga kao „Vučićev megafon“.

– Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om?

“To znači da je svaki Hrvat ustaša” – zaključila je Sonja Biserko, prenose srbijanski mediji , a u nastavku donosimo cijeli Intervju koji je dala za Vijenac:

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvo inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru. Razgovarao Andrija Tunjić/Vijenac

Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?

Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.

Vrijedi li žrtvovati život za istinu?

Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.

Zato se bavite ljudskim pravima?

Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.

Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?

U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.

I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?

U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.

Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?

Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.

Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!

Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.

Možete li reći kada je to točno počelo?

Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.

Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?

Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.

To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?

Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.

Već tada Srbija odustaje od moderne države?

Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.

Tomu je pripomogla i JNA?

Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.

Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?

Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.

Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?

Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.

Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?

Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?

Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.

Zašto je odbila?

Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Kada je točno održana Haška konferencija?

Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.

Crna Gora im je bila potrebna!?

Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.

Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?

Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.

Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?

Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.

Takvo je cijelo društvo?

Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.

Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?

To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.

Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?

Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.

Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?

To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!

Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?

Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.

Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?

To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.

Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?

Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.

Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?

Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.

A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.

Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.

S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?

Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.

Zašto takav zaokret Rusije?

To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.

Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?

Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.

Nije li to bolest?

Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.

Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.

Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.

Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?

Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.

Trebalo bi priznati istinu?

Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.

Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?

Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.

Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?

Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.

Koga su se bojali?

Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.

Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?

SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.

Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.

Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.

Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?

Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.

Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.

Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.

Glede toga što piše u Memorandumu dva?

Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.

S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.

SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.

Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.

Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?

Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.

To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.

Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?

Kao i u Srebrenici.

Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…

Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.

Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša.

Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.

Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?

U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.

Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?

U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.

Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.

Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.

Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?

Haški tribunal ne bi nastao bez politike.

Jesu li presude političke?

Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.

Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?

Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.

Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?

To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.

Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?

To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.

Četiristo tisuća?

To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i: partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?

Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.

Ima ako prizna zločine.

Molim?

Ako prizna počinjene zločine.

Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.

Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.

Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.

Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?

To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.

Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?

Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.

Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?

Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.

U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?

To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.

Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.

Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.

Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?

Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.

Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.

Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.

Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?

To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dogovoreni intervju kojega nije bilo: Ovo su pitanja na koja Damir Kajin ‘nije htio’ odgovoriti

Objavljeno

na

Objavio

Prije gotovo dva mjeseca, u dva sam navrata (mobitelom)  razgovarao s gospodinom Damirom Kajinom koji je inače poznat kao elokventan političar „bez dlake na jeziku“ i dogovorio s njime intervju. U oba kontakta bio je vrlo ljubazan i obećao kako će „svakako odgovoriti na sva postavljena pitanja“. Nakon što sam mu proslijedio e-mail s konceptom intervjua i nazvao kako bih ga o tomu obavijestio (27. srpnja o.g. – subota navečer), čvrsto je obećao da će to svakako obaviti, ali „kad se vrati iz Zagreba“.

Ne znam je li se vratio iz Zagreba ili ne, ali do dana današnjeg mi nije odgovorio na e-mail.

Budući da (kad su u pitanju dogovori s odraslim ljudima) poštivam onu staru narodnu: „čovjeka se drži za riječ, a vola za rogove“, nisam mu se više javljao i od tada do danas čekam odgovor.

Moja jedina motivacija za taj intervju bila je vezana za vrlo zanimljivu raspravu što su je u to vrijeme javno vodili Dino Debeljuh, Lili Benčik i Ivan Pletikos o povijesti nastanka IDS-a i sve ono što se događalo u prvim mjesecima osnivanja ove stranke. Smatrao sam, naime, da bi tu bilo zanimljivo čuti što o svemu misli gospodin Kajin koji je također bio blizak krugu utemeljitelja te stranke, a usput sam se planirao dotaknuti i nekih drugih aktualnih tema vezano za našu društveno-političku zbilju. Polemika oko IDS-a je bila i prošla, a ja još uvijek nisam dobio odgovor od svoga potencijalnog „sugovornika“.

No, da ne duljim. Odlučio sam objelodaniti ovaj nerealizirani „intervju“ i pozvati gospodina Kajina da javno odgovori na postavljena pitanja. Ne meni, nego javnosti.

Ne tražim ispriku niti objašnjenje zbog ignoriranja moje malenkosti i neispunjenog obećanja, ali držim da bi mnoge čitatelje zanimalo što on ima reći o nekim pojavama i procesima, utoliko prije što imamo često prigodu čitati njegove komentare na Internetu u kojima je sklon moralizirati i predstavljati se kao čovjek od riječi i karaktera.

Prenosim u cijelosti sadržaj e-maila od 27. srpnja o.g.:

„Poštovani gospodine Kajin, kako već rekoh, u mene možete imati puno povjerenje. Svaka Vaša riječ koju izgovorite (odnosno napišete) završit će u tekstu – niti će što biti dodano, niti oduzeto. Vjerovali ili ne, meni je stalo jedino do istine i mislim da nas samo to može izvući iz ovog žalosnog stanja beznađa. Koliko sam upoznat s Vašim stavovima, čini mi se da smo po tom pitanju na istim pozicijama.

Dakle, možemo krenuti (odgovarajte kako želite, preskočite pitanja na koja eventualno ne želite odgovarati). Ako uspije, ovaj intervju bi se trebao objaviti na nekoliko portala (gdje sve točno, ne znam, o tomu nisam ni s kim razgovarao niti hoću dok stvar ne bude gotova).

Za naslovnicu sam mislio objaviti ovu fotografiju – ako se slažete, ili Vi dajte neku. https://hr.wikipedia.org/wiki/Damir_Kajin

Za naslov sam mislio uzeti ovo:

„VELIKI INTERVJU S LIDEROM ‘ISTARSKIH DEMOKRATA’ DAMIROM KAJINOM: EVO ŠTO MISLI O IDS-u, ISTRI, HRVATSKOJ I GORUĆIM TEMAMA NAŠE POLITIČKE I DRUŠTVENE STVARNOSTI“

Za uvodni dio sam mislio ovo (ako imate primjedbi, također Vas molim da mi kažete):

‘Damir Kajin čini se po svemu spada među one ljude i političare koje se može mrziti ili voljeti. Sredine nema. No, slagali se ili ne slagali s njime, ne može se poreći da svoje stavove iznosi jasno i ‘bez dlake na jeziku’. Nedavno je upravo tako – britko i oštro, što baš i nije odlika većine naših političara – ‘udario’ na aktualnog predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića. Evo što o današnjoj situaciji u Hrvatskoj, IDS-u i načinu na koji je stvarana ova stranka, Istri, hrvatskom identitetu, M. P. Thompsonu, fašizmu, antifašizmu i drugim uvijek aktualnim temama, misli jedan od najaktivnijih saborskih zastupnika u 29 godina postojanja hrvatske države.’

 Prije nego počnemo, zamolio bih Vas, ako je moguće da budete koncizni, konkretni i ne predugi u odgovorima. Hvala!

Sad idemo s pitanjima:

  1. Gospodine Kajin, Vi ste široj javnosti poznati zadnjih 20-ak godina, uglavnom po tomu što ste bili dugogodišnji zastupnik IDS-a u Hrvatskom Saboru i to, prema tvrdnjama mnogih analitičara, jedan od najaktivnijih među svim zastupnicima od 1990. godine do danas. No, ostavimo za sada to po strani. Želim vas pitati što radite danas, čime se bavite, od čega živite i “čuči” li u Vama još uvijek homo politicus?

…………………………………………………………………………..

  1. Teško je razgovarati s čovjekom kao što ste Vi a ne vratiti se u prošlost i na ono što je obilježilo kako Vaš, tako i politički život Hrvatske nakon 2000. godine. Ipak, dopustite da o tomu porazgovaramo malo kasnije, a sad bih Vas pitao nešto vezano za Vaše početke kao političara. Kako, kad i zbog čega ste se odlučili za IDS i što je bila Vaša temeljna motivacija za politički angažman u ovoj stranci? Je li tko iz vrha tadašnjeg IDS-a imao na Vas kakav utjecaj što se tiče te odluke, ili su presudila uvjerenja?

……………………………………………………………………………..

  1. Vaše shvaćanje politike je, čini se, ipak ponešto drugačije nego većine etabliranih istarskih političara, mislim tu prije svega na vrh IDS-a, aktualnog župana itd. Možete li kratko iznijeti to svoje viđenje profesije koju ljudi ne rijetko uspoređuju s najstarijim zanatom na svijetu?

……………………………………………………………………………

  1. Kako ocjenjujete aktualno stanje u Istri – gospodarsko, političko, pa i ukupnu i opću situaciju? Što to po Vama nije dobro i što treba učiniti da se stvari poprave?

…………………………………………………………………………..

  1. Što su po Vama glavni uzročnici problema s kojima se Istra susreće danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća? Ne rijetko govorite o teškom kriminalu i zloporabama vlasti u Istri i tvrdite čak da je po tom pitanju stanje gore nego u ostatku Hrvatske.

…………………………………………………………………………….

  1. Možete li pobliže definirati glavne krivce za situaciju o kojoj govorite? Javnost očekuje to od Vas, jer poznati ste kao čovjek “bez dlake na jeziku”?

…………………………………………………………………………

  1. A sad nešto o Vašem razlazu s IDS-om. Da ste bili poslušni, vjerojatno bi i danas sjedili u saborskoj klupi. No, 2013. godine je došlo do razlaza između Vas i stranke. Zašto? Je li jedini uzrok tomu samo činjenica da ste se kandidirali za župana mimo volje stranke ili ima i nekih drugih razloga?

…………………………………………………………………………….

  1. Je li Vam što poznato o ustrojavanju IDS-a 1989/90. godine? Jeste li tada poznavali Ivana Pletikosa, Dina Debeljuha, Ivana Paulettu ili bilo koje druge ljude iz tog kruga utemeljitelja i ako jeste, što mislite o njima i samim počecima formiranja stranke, posebice u svijetlu ovih najnovijih rasprava i polemika na tu temu koje se vode između gospodina Debeljuha, Pletikosa, gospođe Benčik, a sad se uključuju i neki drugi akteri ovih događanja? Tko je po Vama tu u pravu?

………………………………………………………………………..

  1. Što kažete na optužbe koje se ne rijetko čuju da je “IDS oduvijek vodio politiku odmaka od Hrvatske” ili još eksplicitnije, da je on bio od početka “utvrda separatizma u Istri”? Kako Vi danas ocjenjujete politiku ove stranke u razdoblju 90-ih godina, potom od 2000. nadalje i jasno, nakon 2013. kad ste se s njima razišli? Je li tu bilo kakvih “mijena” i u čemu su se sastojale ako ih je bilo? Po Vašoj ocjeni, vidi li današnji IDS Istru u Hrvatskoj ili izvan nje?

……………………………………………………………………………………….

  1. Možete li imenovati glavne krivce za propast “Uljanika”, “3. MAJA” i uopće za stanje kakvo danas jeste u gospodarskom i ekonomskom smislu u Istri? I ne samo u ekonomskom i gospodarskom – recite nam nešto i o moralnom kredibilitetu onih koji danas vode i zastupaju Istru. Jesu li to ljudi kojima građani Istre i dalje trebaju poklanjati povjerenje?

…………………………………………………………………………..

  1. Nedavno ste vrlo oštro “opleli” (ako tako mogu reći) po bivšem premijeru i predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću, poručivši mu da “prestane sliniti kad razgovara s IDS-om”. Moram priznati da ga niste štedjeli u toj izjavi. Od kuda takav animozitet prema Milanoviću i kakav je Vaš stav prema SDP-u danas?

……………………………………………………………………………

  1. Budući da će ovaj razgovor biti objavljen uglavnom na “desnim” portalima (jer lijevi Vas koliko primjećujem nerado ugošćuju), želim Vas pitati na kraju još nešto. Kako objašnjavate činjenicu da se svaki pjevač iz Srbije kojemu to padne napamet može slobodno uputiti u Istru i tamo bez problema održati koncert, pa mogu to čak i oni koji su u vrijeme rata pjevali četnicima i “krajišnicima”, a da su u isto vrijeme tamo zabranjeni koncerti Marka Perkovića Thompsona? Nije li to paradoks koji je s racionalnog stanovišta jako teško objasniti? Kako na kraju Vi kao hrvatski branitelj gledate na to, budući da spomenuti M.P. Thompson ima status nedodirljive “ikone” upravo u braniteljskoj populaciji kojoj i sami pripadate?

……………………………………………………………………………

  1. Što je za Vas antifašizam i koje razlike nalazite između ove naše inačice tog pojma (koja je usko vezana za komunizam, Tita i Partiju) i antifašističkog opredjeljenja demokratskog Zapada? Po meni tu ima malo čega zajedničkog, a po Vama?

……………………………………………………………………………….

  1. Kako tumačite ovu famu koja se povremeno diže oko tobožnjeg “porasta fašizma i ksenofobije” u Hrvatskoj? Mislite li da su neki minorni incidenti ili parole poput one “Za dom spremni” dovoljni razlozi da se hrvatski narod kolektivno optuži za “ustaštvo” i “ekstremizam”? Nisu li to radili i komunisti do 1990. godine nabijajući nam kompleks “genocidne nacije”? Ako je lijeva ideja legitimna, zašto desna nije?

………………………………………………………………………………………….

  1. Gospodine Kajin, budimo konkretni: je li za Vas hrvatski identitet Istre neporeciva činjenica ili u tom smislu imate možda kakvih rezervi? U javnosti čelni ljudi IDS-a i to ne od jučer, nego od 1990. godine nadalje, često naglašavaju istarski identitet i “istrijanstvo” kao supstitut za hrvatstvo, što je objektivno negiranje identiteta istarskih Hrvata koji čine većinu stanovništva u ovoj regiji i nametanje regionalnog određenja umjesto nacionalnog. Kako gledate na to? Što za Vas znači “politika čistih računa” u odnosu na Zagreb koju zagovarate? Istra u Hrvatskoj ili izvan nje?

………………………………………………………………………………………….

  1. Prema popisu iz 2011. godine, u Istarskoj županiji živi 68,33% Hrvata i 75,8% katolika. Kako u tom svjetlu tumačite veliku netrpeljivost, pa i otvorenu mržnju u određenim krugovima u Istri vezano za Katoličku crkvu, naročito kad se spomenu njezine nesporne zasluge, pa i one što su ih imali mons. Božo Milanović, blaženi Miroslav Bulešić, Toma Banko, Leopold Jurac, Antun Cukarić i drugi uglednici iz ove institucije, napose, svi koji su djelovali u Zboru svećenika sv. Pavla za Istru, vezano za pripajanje Istre matici Hrvatskoj 1945. godine? Sjećamo se, ne tako davno, na skupu je izviždana i grubo vrijeđana čak i predsjednica države KGK, nakon što je u Pazinu u tom kontekstu spomenula Katoličku crkvu i zasluge mons. Milanovića. Otkuda takva mržnja brojnih “antifašista” u Istri prema svemu što je hrvatsko – kao da smo još uvijek u komunizmu i 1946-oj, a ne u 2019.-oj godini?

………………………………………………………………………………………………

  1. Rijetko kad čujemo kritiku talijanskog neofašizma ili velikosrpske ideologije iz usta bilo kojeg ljevičara ili liberala u Istri, a rekao bih naročito IDS-ovca, ali su im zato puna usta “ustaša” i “endehazije”. Nije li to politika dvostrukih mjerila i kako to po Vašem mišljenju djeluje na ostatak Hrvatske, pa i na odnose na relaciji Istra – Zagreb?

……………………………………………………………………………………….

  1. Kratko: kakav je Vaš stav prema političkim odnosima u današnjoj Hrvatskoj, posebice u pogledu polarizacije društva, odnosa ljevice i desnice, te uloge liberala, anarhista i drugih aktera u svemu tomu? Što bi trebalo poduzeti da se konačno prevlada ovo stanje društvenih i političkih podjela i tenzija koje nas sputavaju i vezuju nam ruke?

………………………………………………………………………..

  1. Budući da ste lider ‘Istarskih demokrata” možete li ukratko reći što su temeljne odrednice Vaše stranke, kakvi su Vam politički planovi i u kojem političkom spektru vidite sebe u budućnosti? Je li još uvijek aktualna isključivo lijevo-liberalna i regionalna opcija, ili ima kakvih naznaka da biste mogli krenuti nekim drugim smjerom, možda čak i narodnjačkim? Narodnjaštvo ima vrlo dugu tradiciju u Istri…

……………………………………………………………………………..

  1. Postoji li nešto što biste htjeli dodatno pojasniti ili Vas nisam pitao a želite reći?

………………………………………………………………………………

  1. Gospodine Kajin, najljepša Vam hvala. Bilo mi je ugodno razgovarati s Vama. Želim Vam svako dobro i mnogo uspjeha, kako u osobnom životu, tako i vezano za Vaš daljnji politički i javni rad. (ovdje sad ide još nekoliko Vaših završnih riječi i to je to)

———————————————————————————————————————————

Ako imate ideju dodati još koje pitanje ili bilo što primijeniti u koncepciji intervjua, slobodno recite pa ćemo naći neki kompromis.

Zahvaljujem na strpljenju.

S poštovanjem i uz lijep pozdrav

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Bariša Čolak – SDA je zaoštrila stavove nakon što je ‘ljevica’ otišla još desnije

Objavljeno

na

Objavio

Ne prestaju komentari na donesene dokumente Stranke demokratske akcije na stranačkome kongresu prošlog vikenda. Prvo pitanje koje je na dnevnome redu jest je li moguće naći alternativu ovakvoj politici iz Sarajeva. Visoki dužnosnik HDZ-a Bariša Čolak trenutačno je ne vidi.

Kako ste doživjeli poruke SDA s posljednjeg kongresa stranke?

Nažalost, te poruke ne ohrabruju. Ne ohrabruju iz jednostavnog razloga što je BiH višenacionalna država u kojoj žive tri konstitutivna naroda, ali i građani koji se tako ne izjašnjavaju. Na bilo koji način definirati jedan narod kao dominantan, bilo izravno ili neizravno, a pri tome zanemariti ovu realnost Bosne i Hercegovine, ne vodi rješenju problema u BiH. Zato mislim da ove poruke, neće, po mom dubokom uvjerenju, naići na plodno tlo u BiH. No, problem je svakako što će one još dodatno u ovom vremenu koje je pred nama onemogućiti ili barem usporiti mogućnost konačnog dogovora i uspostavu vlasti. Ponajprije tu mislim na razinu Bosne i Hercegovine. Bilo bi puno primjerenije da su poruke drukčije i da na jednak način uvažavaju sva tri konstitutivna naroda, odnosno da se svi uvažavamo i konačno priznamo kao politički narodi koji žive na teritoriju BiH. To, nažalost, nije slučaj. Postoji i niz drugih poruka koje su također neprihvatljive.

Na koje poruke mislite?

Ponajprije su to poruke, prijedlozi o ustroju i uređenju Bosne i Hercegovine. U deklaraciji jasno stoji da bi se BiH trebala preustrojiti na regionalnom temelju, odnosno regionalnom ključu.

Ali, zar se i HDZ, odnosno politika HNS-a BiH, na zauzima za preustroj srednje razine vlasti? Moguće da SDA nudi federalne jedinice?!

Ja bih prihvatio takvu mogućnost kad bi se barem jednom rečenicom uvažavalo i nacionalno načelo, odnosno načelo da u ovoj zemlji žive tri naroda. Nije prihvatljivo da zemlju ustrojite na pet, šest regija u kojima je uvijek jedan narod većinski, a uvijek drugi ili druga dva manjinska. To nije dobar princip. Nisam pročitao da postoji intencija u tome smjeru.

Nakon subotnje deklaracije postoje komentari da je SDA morao dokazati da je zelenija od bošnjačke ljevice SDP-a, DF-a koja je preuzela snažniji nacionalistički narativ?!

Vjerujem da jednim dobrim dijelom sadržaj ove deklaracije jest takav i zbog tog razloga. Neću reći da je to jedini razlog, ali jest činjenica da su ove druge stranke političkog Sarajeva u posljednjih godinu dana u svojim stavovima otišle desnije od samog SDA. Bile su isključivije u nekim zahtjevima od samog SDA, što u svakom slučaju šteti boljem političkom pozicioniranju SDA u biračkom tijelu.

Kako će se HNS, odnosno HDZ, pozicionirati na ovakve poruke koje nisu samo dnevno-političke, nego i strateške, dugoročne?

To jest ozbiljan problem. Ali, s druge strane, imate i promišljanja kako je bolje da je to na dosta eksplicitan način prezentirano.

Zapravo, do sada smo imali situaciju da su se promovirale drukčije stvari od onih koje su zapisane u stranačkim dokumentima. U svakom slučaju, uvjeren sam da će se ovim potezom na dulje razdoblje opteretiti odnosi u BiH umjesto da se ide na otopljavanje. Bez konsenzusa, a na ovim načelima SDA nije ih moguće izgraditi, zapravo, svi ćemo biti gubitnici. Ne mislim da će ovdje bilo tko biti pobjednik. Gubimo dragocjeno vrijeme, a posebice neće biti iskoraka na europskom i putu u NATO.

Je li realno očekivati da HNS/HDZ odgovore reafirmiranje oživljavanja Herceg Bosne?

Neću prejudicirati što će odlučiti HNS BiH ili HDZ, ali mi imamo utvrđene stavove i trebamo ih se pridržavati. Svi ste vidjeli kako smo se ponašali u predizbornoj kampanji, te i u vremenu poslije, te neki od kritičara možda i s pravom nam mogu prigovoriti – zašto ste vodili takvu politiku. No, apsolutno smatram ispravnim upravo tako voditi politiku – politiku kompromisa koji je moguće ostvariti jedino uvažavajući predstavnike triju konstitutivnih naroda. U biti, najviše me brine uporno inzistiranje na građanskoj državi koja, naravno, podrazumijeva “jedan čovjek – jedan glas”. To u jednoj višenacionalnoj državi jednostavno ne ide. Nemate višenacionalne države u kojoj je to na takav način riješeno.

Je li to europski standard, kako se često uvjerava iz Sarajeva?

Nije niti može biti. U EU to nije slučaj ni u jednonacionalnim državama. Primjerice, u Hrvatskoj imate apsolutnu zaštitu nacionalnih manjina, pa ih se pozitivno diskriminira. Te nacionalne manjine tamo same biraju svoje predstavnike. U BiH istodobno žive, po Ustavu, tri konstitutivna naroda, što znači tri ravnopravna naroda. Unatoč tome, u Izbornom zakonu imamo manjkavosti koje omogućavaju preglasavanje i dominaciju. Poznat je slučaj izbor hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima ili da jedan broj izaslanika u Domu naroda također biraju Bošnjaci. To je, naravno, neodrživo. Dok god politike koje vode BiH ne prihvate činjenicu jednakopravnosti, mislim da nećemo napraviti bitniji iskorak ni prema EU ni NATO-u.

Trebaju li sada vodeće hrvatske i srpske stranke zaobići SDA pri uspostavi vlasti nakon što je ova stranka obznanila stajališta o preustroju zemlje?

Prvo, mislim da je jako teško pronaći nove partnere. Prije svega, u političkom Sarajevu ne postoje stranke koje bi bitno odudarale, ali od ovih stajališta. Moramo biti zaista realni. A s druge strane, ja sam pristaša da vlast uvijek trebaju formirati oni koji dobiju tu vlast od naroda. Prema tome, jako je važno to načelo ispoštovati. U suprotnom, postavlja se pitanje zašto provodimo izbore. Mi smo već odavno trebali formirati vlast. Prošlo je više od 11 mjeseci od održavanja posljednjih općih izbora.

Dakle, ne vidite prostora za novu koaliciju na državnoj razini?!

Teoretski, moguće je to o čemu govorite, možda na nekim razinama i praktično izvesti, ali iskreno mislim da nije pametno praviti eksperimente koji ne počivaju na izbornoj volji birača iz triju konstitutivnih naroda.

SDA je donio dalekosežne odluke i neki tumače da se radi o otpakiranju Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Je li ovo dobar trenutak da se počne razgovarati o tim krupnim pitanjima?

Prije svega, treba razlikovati dvije stvari. Legitimno je izražavati svoje političke stavove, ali ta legitimnost ipak ima ograničenje.

Ograničenje u ovome slučaju leži u tome da se ovakvim stavovima ugrožava netko drugi. Ja bih bio presretan i uvijek bih prihvatio stavove drugih kada bi oni na isti način tretirali moj kao i svoj narod. No, ne mogu prihvatiti stavove koji na takav način u izvedenom projektu isključuju moj narod ili ga na bilo koji način dovode u neravnopravan položaj. Ne mislim da je nelegitimno pričati i o promjenama Daytona, zašto ne? Samo su narodi ti koji ostaju, a državna uređenja se mijenjaju. No, u tim prijedlozima treba voditi računa da nikoga ne isključujete i da druge uvažavate. Ako tog nema, ako se tu stvari postavljaju na različit način i prema narodu kojemu pripadate, onda to rješenje ne može biti rješenje za drugoga i ne može donijeti nikakav rezultat. Ono zapravo samo može donijeti novi konflikt. Nadam se da do toga neće doći i da ga neće biti. Govorim o konfliktima u političkom smislu, a o onom drugom ne želim ni razmišljati. (vecernji.ba)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari