Pratite nas

Intervju

Izjava Sonje Biserko šokirala Srbiju: “Cela srpska istorija jedna je velika laž!”

Objavljeno

na

Bez istine nema pomirenja – Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, izjavila je za časopis „Vijenac“, koji izdaje Matica Hrvatska, da je “cela srpska istorija „jedna velika laž“.” javljaju srbijanski mediji.

 

– Srbija nema pravog pristupa dijelu povijesti koji se odnosi na Otomansku imperiju. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu.

“Cela srpska istorija jedna je velika laž” – bez pardona je rekla Sonja Biserko u opsežnom intervjuu za časopis Vijenac koji u nastavku donosimo. Ona je još jednom ponovila da su se Srbi spremali za rat protiv Hrvata još od Titove smrti.

– Inače, Pravni fakultet u Beogradu bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslovenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u „Književnoj reči“ i brojnim publikacijama, novinama i knjigama.

I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoju etničku teritoriju – naglasila je Sonja Biserko.

Ona se osvrnula i na govor ministra Aleksandra Vulina u Jadovnu označivši ga kao „Vučićev megafon“.

– Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om?

“To znači da je svaki Hrvat ustaša” – zaključila je Sonja Biserko, prenose srbijanski mediji , a u nastavku donosimo cijeli Intervju koji je dala za Vijenac:

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvo inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru. Razgovarao Andrija Tunjić/Vijenac

Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?

Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.

Vrijedi li žrtvovati život za istinu?

Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.

Zato se bavite ljudskim pravima?

Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.

Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?

U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.

I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?

U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.

Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?

Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.

Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!

Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.

Možete li reći kada je to točno počelo?

Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.

Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?

Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.

To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?

Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.

Već tada Srbija odustaje od moderne države?

Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.

Tomu je pripomogla i JNA?

Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.

Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?

Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.

Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?

Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.

Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?

Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?

Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.

Zašto je odbila?

Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Kada je točno održana Haška konferencija?

Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.

Crna Gora im je bila potrebna!?

Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.

Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?

Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.

Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?

Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.

Takvo je cijelo društvo?

Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.

Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?

To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.

Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?

Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.

Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?

To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!

Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?

Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.

Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?

To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.

Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?

Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.

Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?

Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.

A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.

Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.

S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?

Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.

Zašto takav zaokret Rusije?

To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.

Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?

Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.

Nije li to bolest?

Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.

Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.

Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.

Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?

Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.

Trebalo bi priznati istinu?

Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.

Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?

Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.

Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?

Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.

Koga su se bojali?

Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.

Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?

SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.

Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.

Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.

Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?

Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.

Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.

Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.

Glede toga što piše u Memorandumu dva?

Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.

S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.

SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.

Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.

Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?

Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.

To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.

Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?

Kao i u Srebrenici.

Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…

Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.

Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša.

Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.

Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?

U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.

Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?

U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.

Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.

Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.

Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?

Haški tribunal ne bi nastao bez politike.

Jesu li presude političke?

Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.

Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?

Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.

Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?

To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.

Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?

To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.

Četiristo tisuća?

To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i: partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?

Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.

Ima ako prizna zločine.

Molim?

Ako prizna počinjene zločine.

Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.

Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.

Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.

Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?

To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.

Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?

Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.

Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?

Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.

U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?

To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.

Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.

Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.

Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?

Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.

Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.

Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.

Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?

To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari