Pratite nas

Reagiranja

Tvrko Milović: Izmišljene presude i lažna briga za BHRT

Objavljeno

na

Nečuvenu presudu donio je Sud BiH – osporili su imenovanje Tvrtka Milovića za urednika dokumentarnog programa na BHT1. U presudi se kaže kako “Milović nije ispunjavao niti jedan od uvjeta natječaja, a to je besprijekorno poznavanje novinarskog kodeksa, uređivačkih načela, svjetskih standarda novinarstva“.  Objašnjenje je to od kojega se svakom novinaru može samo smrznuti mozak! O presudi se na facebooku oglasio i sam Tvrko Milović:

Treći put u posljednjih 15 mjeseci se šira (bošnjačka) medijska javnost opširno bavi pitanjem mog izbora na poziciju za koju je malo tko ranije znao i da postoji – mjesto urednika dokumentarno-suvremenog programa BHT1 na BHRT.

I ovaj put, kao i prethodna dva, nastoji se kroz laži, klevete i svjesno pogrešna tumačenja stvoriti atmosfera javnog linča kako bih odustao od ove funkcije, ili kako bi me se „smijenilo“. Kada je to zakazalo, udruga „BH novinari“ se angažirala kako bi moje imenovanje dobilo sudski epilog.

I dok se presuda još kucala u wordu u zgradi Suda BiH, bila je dostupna nekolicini sarajevskih novinara. Od silnog uzbuđenja, ili lijenosti čitanja nepunih šest stranica drugostupanjske presude, brzo se Sarajevom proširio glas kako se „Tvrtka Milovića smjenjuje s pozicije urednika jer ne zadovoljava ni jedan zakonom propisan kriterij“.

U zavjetu šutnje prva je popustila Senka Kurt koja je u svom članku iznijela opasnu laž: Kurt navodi da je „Sud BiH utvrdio da Milović nije ispunjavao nijedan od uvjeta konkursa, a to je besprijekorno poznavanje novinarskog kodeksa, uređivačkih načela, svjetskih standarda novinarstva“.

Bilo da se radi o nesposobnosti razumijevanja presude, svjesnom laganju ili euforičnom sljepilu, činjenica je da Sud BiH nije ni razmatrao moje kompetencije niti je bilo što „utvrđivao“ u mom slučaju.

Bizarnu konstrukcija tužitelja, redatelja Srđana Šarenca, „o besprijekornom poznavanju novinarskog kodeksa“ itd – Sud BiH u svom obrazloženju jasno je odbacio kao „nerelevantnu“!

Tužitelju Srđanu Šarencu zasmetalo je što mu Upravni odbor traži uređivačko iskustvo, pa se pozvao na Statut u kojem se može tražiti tek (mnogo šira definicija) iskustvo „rada u medijima“.

Sud je ovo prihvatio kao argument, zbog čega će se natječaj u tom dijelu ponoviti. Ja ću se ponovo prijaviti na natječaj i ako treba ponovo ću biti bolji kandidat od Srđana Šarenca. On je za poziciju bilo kakvog urednika na televiziji kompetentan jednako onoliko koliko sam ja kompetentan biti redatelj. I tu se priča završava.

No, druga je stvar upečatljiva – spremnost određenog broja medija, i medijskih djelatnika, da eksploatira priču o mom imenovanju na mjesto urednika, i pored upadljivog izostanka interesa šire javnosti za „slučaj Tvrtka Milovića“.

Ono što smeta nacional-šovinistima nije Tvrtko Milović kao takav, nego BHRT!

BHRT je posljednja televizija u BiH kojoj je uopće stalo biti objektivan medij! BHRT je posljednja televizija koja koliko-toliko nastoji oslikavati realnost BH društva. To nerijetko dovodi do frustracija onih koji BHRT vide kao televiziju koja treba biti „isključivo njihova“ ili da uopće ne treba postojati. BHRT je jedini medij koji se trudi, i uglavnom uspijeva, objektivno oslikati svu slojevitost BH društva. Entitetski emiteri odavno su u raljama svojih nacionalnih elita. Još je samo BHRT „sporan“.

Nevjerojatna je spremnost medija da razvlače osobne stavove pojedinaca svjesno potičući atmosferu neplaćanja javne RTV pristojbe. A sve kako bi se BHRT kao medij politički „ukrotio“ ili ugušio.

Na BHRT rade stotine ljudi koji već više od deceniju rade u nepromijenjenim uvjetima, većina njih „zakucana“ na pozicijama, bez unaprijeđenja ili povišice!

I dok privatni mediji neumoljivo moderniziraju svoju tehnologiju rada, radnici BHRT-a muku muče sa osnovnim sredstvima za rad. I onda im „kolege“ s drugih medija dižu hajku protiv kuće na osnovi izmišljotina i laži!

U jednoj ukupno lošoj atmosferi radnici BHRT-a moraju brinuti koliki će ovaj mjesec biti pad pristojbe, i hoće li uopće dobiti plaću.

Sve to braneći državni naziv televizije od silnih „patriota“.

Da je cilj javnih linčeva protiv pojedinih djelatnika zaista dobrobit BHRT-a, onda bi se famozna stručna javnost pozabavila njihovim radom.

Slučaj „Šarenac protiv BHRT“ mogao je ostati samo jedan u nizu radno pravnih procesa kandidata koji se osjećaju oštećeni. Obično takvi radno pravni procesi imaju za cilj ispravljanje neke nepravilnosti. Ali ovdje je utvrđena nepravilnost marginalne važnosti. Mnogo je važnije bilo medijski udariti na BHRT, koja je eto kriva što uopće u svom rukovodstvu ima osobu koja nije po volji „BH novinarima“, a sve kako bi se posljednji medijski svjetionik Bosne i Hercegovine uvukao u šovinističko blato u kojem se ostali mediji odavno nalaze.

Zbog ozbiljne ugroženosti BHRT-a od takvih medijskih nasilnika, prisiljen sam ostati dio BHRT tima, poboljšati rad dokumentarno suvremenog programa i ukupno programa u mjeri u kojoj to kao pojedinac mogu. Prisiljen sam ponovo pozvati Hrvate da plaćaju pristojbu, jer to je jedini način da BHRT opstane kao slobodni medij. A samo je slobodan državni medij garant ostvarenja individualnih i kolektivnih prava.

Što se tiče Senke Kurt, njoj ću poslati demant da objavi. Ako je mogao Klix nazvati da pita za komentar mogla je i ona. Ima broj, napisao je Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Brajković: Kako Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene?

Objavljeno

na

Objavio

Mijo Brajković je u svojoj karijeri doživio gašenje Aluminija zbog ratnih događanja, a kasnije ga je ponovo podigao na noge i doveo na razinu giganta. Brajković je zbog niza vijesti koje su se pojavile u medijima u zadnje vrijeme odlučio uputiti otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:

Povodom čestih natpisa medija među kojima prednjače oni iz Sarajeva, a u kojima se iznose tvrdnje na jedan tendenciozan način, bez da se po pravilima struke saslušala i druga strana, želim iznjeti pravu istinu.

Kao što je svima poznato 23/24. travnja 1992.godine u 11,30 sati pogođena je podstanica u Aluminiju, što je dovelo do gašenja postrojenja.Nadljudskim naporima radnika,koji su 48 sati bili taoci u tvornici,uspjeli smo stručno, po ranije dogovorenoj proceduri sa francuskom tvrtkom Pechiney obustaviti proces i tako osigurali mogućnost ponovne obnove.

Slična situacija se dogodila sa šibenskim TLM-om, koji nažalost nije uspio spasiti postrojenja. Odmah smo počeli sa okupljanjem radnika i inženjera , kako bi se izvršile pripreme za ponovni rad tvornice, ali osnovni preduvjet je bio osiguravanje početnih novčanih sredstava. Ta sredstva smo dobili od Republike Hrvatske, u iznosu od 9 milijuna dolara, raspoređenih u nekoliko tranši.Ukoliko bi se obnovio Aluminij njegova obveza je bila kontinuirana opskrba TLM-a Šibenik metalom.

U to vrijeme rodila se ideja o „Joint ventury“ – zajedničkoj kompaniji, te je od tih 9 milijuna dolara kupljen poslovni prostor i stan u Zagrebu, za osoblje koje bi vodilo tu kompaniju. Nažalost, ta ideja nije realizirana, a ostao je stan u Zagrebu koji je imao troškove održavanja.

U to vrijeme zakonom je omogućen otkup stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, po točno propisanim uvjetima, tako da smo moja supruga i ja otkupili naš stan, po cijeni koja je bila određena zakonom, potpuno isto kao svi građani BiH. Obzirom da sam planirao da nakon završetka rada u Aluminiju nastavim živjeti u Zagrebu, gdje su mi živjela djeca, a stan u Zagrebu je imao troškove koje je podmirivao Aluminij, Nadzorni odbor donio je odluku o zamjeni vlasništva stanova u Mostaru i Zagrebu, koji su bili iste kvadrature. Za razliku od mnogih, uredno sam predao u posjed Aluminju stan u Mostaru.

Što se tiče nagrada koje sam primio za 22 godine uspješnog vođenja Aluminija, odluke o istima su donesene od strane Nadzornog odbora, u kojem su sjedili predstavnici vlasnika dioničara, gdje su mali dioničari bili većinski vlasnici sa 64% dionica, a odluke su bile u skladu sa statutom i pravilnicima društva.

Otpremninu sam dobio po odlasku u mirovinu, također na osnovu Pravilnika Aluminija i Ugovora o radu, kao što su ih dobili i svi koji su odlazili u mirovinu. Što se tiče poklona, oni su bili isključivo iz domena reprezentacije, a o reprezentaciji je odluku donosila Skupština dioničara u sklopu Financijskog plana za narednu poslovnu godinu, čiju je realizaciju ponovno potvrdila i usvojila Skupština dioničara na kraju poslovne godine. Vjerojatno su procijenili da shodno ugledu Aluminija i i svjetskih firmi sa kojima je radio nije primjereno donijeti „drvenu čaplju“ kao poklon. Sa tim poklonima Aluminij je imao više koristi, nego što su utrošena sredstva.

Nakon mog odlaska u mirovinu 30.travnja 2009. godine, kada je usvojeno moje izvješće iz kojeg je razvidno da je Aluminij tvrtka na zdravim nogama, pozitivnog poslovanja, bez i jednog neizmirenog dospjelog duga, dolazi do negativnog poslovanja i nakon nekoliko godina stvaranja gubitaka dolazi Federalna financijska policija, pretpostavljam, da istraži razloge negativnog poslovanja u Aluminiju.

Međutim, istraga Financijske policije je započela sa 1997. godinom, kako bi se dokazao navodni kriminal u Aluminiju od početka njegovog rada i mene kao navodnog nositelja „kriminala“ se neslućenom medijskom hajkom kroz niz godina u sarajevskim medijima, sa jasnom političkom podlogom, htjelo diskvalificirati. Imam osjećaj da se isti scenarij ponavlja, kao u poratno vrijeme, ali sada u svrhu pritiska na pravosuđe.

Koliko god se Financijska policija trudila da ispuni nalog politike i nađe nešto kompromitirajuće, kako za mene osobno, tako i za Hrvate i politiku HDZ-a,čiji sam ja bio član Predsjedništva, jedino što je uspjela naći je zamjena stana i troškovi reprezentacije. Ponosan sam što su mi to jedine “greške” u mome skoro četrdesetogodišnjem radu u Aluminiju. Možda da nije bilo tih mojih „grijeha“ na računu bih ostavio 100 milijuna i nešto sitno KM.

Na kraju molim javnost, ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzistencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija.

Neka se netko zapita kako bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminij Hamdija Jahić ima 10 puta više dionica od mene, koji sam proveo skoro od 40 godina u Aluminiju – naveo je u otvorenom pismu javnosti Mijo Brajković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Nekada su ga pljuvali i gazili, a sada ga uzdižu u nebesa

Objavljeno

na

Hrvatski pjevač Mate Mišo Kovač (78) na liječenju je proslavio rođendan. Sa svih strana prima čestitke, ali i priznanja, kao vrhunski glazbeni umjetnik. Vjerojatno će ga se sjetiti i oni na državnom vrhu i „okititi“ ga nekim istaknutim državnim odličjem, jer to je, kao malo tko, zaslužio,  slagali se ili ne, jedan je i neponovljivi, – Mišo!

Veliko priznanje odali su mu i sami glazbenici, tj. njegovi kolege i to već dva puta u relativno kratkom vremenu u Splitu, na Splitskom festivalu i na nogometnom stadionu na Poljudu.

Mišo je toliko značajan, popularan za hrvatsku glazbu da mu već sada slobodno mogu dati ulicu ili trg u Zagrebu, Splitu i Šibeniku.

A jedan dio onih koji ga danas uzdižu u nebesa skoro su ga „pokopali“. Marginalizirali su ga, podcjenjivali i bacali u blato, jer kao to što on pjeva „to je šund“ i tome slično. Čak su se  neki i smijali kad je govorio da je pjevač s najviše prodanih  ploča  (i ostalih nosača zvuka). Međutim, to je točno, pa neka se smiju(sami sebi) i dalje.

Dakle, to je čovjek čiji je sin, Edo,  bio jedan od najmlađih hrvatskih branitelja-dragovoljaca (HOS-ovac) i koji je izgubio život pod još nerazjašnjenim okolnostima.

Umjesto da mu pomognu u tim teškim životnim situacijama većina medija, pa i glazbenika, tj. njegovih kolega „iskoristilo“ je tu nevolju da ga još više ponize, iako se on nikada poniziti ne može.

Sjećam se kad ga je moja malenkost, u suradnji s producentom Vladimirom Mihaljekom-Mihom, jednom pozvala na humanitarni (braniteljski) koncert u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište (HNK)  da su mi neki glazbenici i „kulturnjaci“ neprestano nakon toga govorili: kako sam to mogao, nije Mišo za HNK, te da je njegovim nastupom i ta kulturna ustanova dobila „narodnjački štih“!

Stoga, kad se danas na sve strane govori i piše o njegovoj veličanstvenoj karijeri treba se podsjetiti i 1999., kad  je namjeravao izvršiti samoubojstvo (pucao si je u grudi). Što su tada neki medijski „monstrumi“ pisali? Da se je stvarno želio ubiti pucao bi si u srce, a ne pokraj njega! Da to su među ostalim objavljivali!

Četiri  godine nakon toga bio je polumrtav, ležao nakljukan sedativima.

I materijalno je propadao. Zvali su ga na nastupe  i u Srbiju, gdje je još uvijek „kralj“,, ali on nikada nije pogazio svoju riječ. Jednom je nakon Domovinskog rata rekao-nikada više u Beograd! I nije nikada otišao ni na „kavu“.

Mišo, hvala ti, i sretan ti rođendan!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari