Pratite nas

Magazin

Izvadak iz nove knjiga Višnje Starešine: “Hrvati pod KOS-ovim krilom: završni račun Haaškog suda”

Objavljeno

na

Donosimo izvatke nove knjige Višnje Starešine “Hrvati pod KOS-ovim krilom: završni račun Haaškog suda” koje je objavio Jutarnji list.

Svrgnutog predsjednika Srbije i zaštitno lice velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića je nova vlada srpskog premijera Zorana Đinđića na Vidovdan 2001. godine isporučila u Haag. Ali optužnica za Hrvatsku i BiH nije bilo, iako je prošlo već gotovo šest godina od okončanja rata u Hrvatskoj i BiH. Postojala je tek optužnica za zločine na Kosovu iz 1999. godine, koju je usred rata podnijela Louise Arbour. Glavni operativac tužiteljstva, njezin zamjenik Graham Blewitt i njegov krug u tužiteljstvu opstruirali su cijelo vrijeme istragu protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj i BiH. O tome glasnogovornica glavne tužiteljice Carle Del Ponte, Florence Hartmann, u svojoj knjizi “Mir i kazna” piše:

– Carli Del Ponte je trebalo više mjeseci da procijeni koliki je nemar njezina zamjenika, unatoč upozorenjima Louise Arbour pri predaji dužnosti. Kad je Milošević u listopadu 2000. godine pao, ona otkriva da se njezine upute iz prethodne godine nisu slijedile. Dodatna istraga protiv Miloševića još je na mrtvoj točki. Blewitt se opire i navodi iste razloge: ‘Nema ni vremena niti osoblja, na tome ćemo raditi poslije, ako Milošević jednoga dana bude izručen’. Između Carle Del Ponte i australskog tima u jednom trenutku dolazi do svađe. Milošević je u centru spora.

Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za istrage Johna Ralstona, australskog policajca vrlo skromnih sposobnosti, kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokaze koji su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Graham Blewitt joj je tada pokazao red registratora postavljenih na policu. Dvadesetak registratora u kojima su, bez reda, nabacane informacije koje upućuju na upletenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani granice. Smještene u jednom kutu nikada nisu bile analizirane… Do tada formalno nije otvorena nikakva istraga protiv Miloševića ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda.” (F. Hartmann, “Mir i kazna”, 2007., str. 59‒60.).

Nabacane informacije

Slično o tome piše i sama Carla Del Ponte u svojoj autobiografiji:

– Moj tadašnji zamjenik Graham Blewitt i šef istražiteljskog tima John Ralston nisu smatrali Miloševićev slučaj prioritetom, čak ni nakon mojih naputaka iz jeseni 1999.” (C. Del Ponte, “Gospođa tužiteljica”,2008., str. 98.)

– Deset od sedamnaest odgovornih mjesta u istražnom odjelu tužiteljstva zauzimaju građani triju zemalja: Australije, Novog Zelanda i Velike Britanije. Mnogi među njima su Australci, koje u njihovom munjevitom usponu ohrabruje sunarodnjak, zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt, koji je u Haagu od 1994. godine” (F. Hartmann, “Mir i kazna”, 2007., str. 47.).

Florence Hartmann podsjeća na to da je istog sadržaja bila i pritužba američkog tužitelja Clinta Williamsona u travnju 2001. godine, nakon koje je on ubrzo napustio tužiteljstvo. Williamson je bio osobito angažiran na istrazi srpskih zločina u Vukovaru i u Dubrovniku.

Zahtjevi Carle Del Ponte

No unatoč protivljenju svog zamjenika, Carla Del Ponte i dalje je inzistirala na tome da se Miloševića optuži i za zločine počinjene u Hrvatskoj i u BiH. Zahtjeve je ponovila na sastanku s istražiteljima i tužiteljima koji su radili na slučaju Milošević. Nedugo prije, vodstvo istražiteljskog tima br. 4, koji se bavio istragama srpskih zločina u Hrvatskoj, preuzeo je agent CIA-e John Cencich. U svojoj knjizi “The Devil’s Garden”, piše kako je izgledao taj presudni sastanak u uredu glavne tužiteljice na kojem se odlučivalo o podizanju optužnice protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj.

– Sudjelovao sam na sastanku s glavnom tužiteljicom, Carlom Del Ponte. Postavila je nekoliko poentiranih pitanja koja su se ticala optužnice protiv Slobodana Miloševića, odnosno njezinog nepostojanja za zločine počinjene u Hrvatskoj. Izvijestio sam je kratko, kako prije nego što sam ja preuzeo tim br. 4, nije bilo apsolutno nikakvog istražiteljskog napora u tom smjeru. Ipak, imao sam i plan:

‘Gospođo tužiteljice, ako mi date rok do 1. listopada, osobno ću vam isporučiti optužnicu.’

‘A ako to ne učinite?’

‘Onda ću podnijeti ostavku.’

‘Dogovoreno’, rekla je kimnuvši glavom uz nešto što se možda moglo protumačiti kao izvjestan osmijeh.

Graham Blewitt, zamjenik tužiteljice, okrenuo se prema meni prošaptavši sa svojim tipičnim australskim naglaskom: ‘To je vrlo hrabar potez, John.’” (J. Cencich, “The Devil’s Garden”, 2013. godine, str. 146).

Prema Cencichu, njegov je istražiteljski tim u prikupljanju dokaza imao svu potporu CIA-e, ali i obavještajnih agencija drugih država. Iz njegove je knjige vidljivo da je važan dio istrage posvetio i KOS-u te da je dvojicu insajderskih svjedoka – suradnika KOS-a Slobodana Lazarevića i oficira KOS-a Mustafu Čandića – smatrao vrlo važnima za rasvjetljavanje uloga i odgovornosti u zločinima. U sklopu svoje istrage susreo se u Beogradu u sigurnoj kući i s generalom Aleksandrom Vasiljevićem. I, dan prije isteka obećanog roka, 30. rujna 2001. godine, Cencichev je istražiteljski tim u uredu glavne tužiteljice prezentirao nacrt optužnice protiv Slobodana Miloševića za zločine u Hrvatskoj. Tužiteljica ga je u cijelosti prihvatila, a sud potvrdio optužnicu.

Udruženi zločinački pothvat

Bilo je to prvi put da je Haški sud primijenio koncept udruženog zločinačkog pothvata. Osim optuženog Slobodana Miloševića kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata imenovani su: Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Šimatović Frenki, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić Badža, Željko Ražnatović Arkan i drugi znani te neznani počinitelji. U udruženom zločinačkom pothvatu bili su svi koje je realno trebalo optužiti: politički vrh krnje SFRJ, vrh JNA, sigurnosno-policijski sektor Srbije i vođe srpskih paravojski i politički vođe srpskih pobunjenika u Hrvatskoj.

KOS i Ovčara

U optužnici protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj general Aleksandar Vasiljević izrijekom je imenovan kao jedan od sudionika udruženoga zločinačkog pothvata. U točki 13. piše da je general Vasiljević “na dužnosti šefa Uprave bezbednosti JNA do 8. svibnja 1992. godine, osobito vojne kontraobavještajne službe (KOS), sudjelovao u aktivnostima usmjerenim ka raspirivanju mržnje, straha i nasilja, koje su u značajnoj mjeri pridonijele ostvarenju ukupnih ciljeva zajedničkog zločinačkog pothvata”.

Za Vasiljevića je slijedila vrlo neugodna optužba: “Agenti KOS-a upravljali su političkim vođama lokalnih Srba, policije i vojnih snaga uključujući i snage Teritorijalne obrane i dobrovoljce iz Srbije i podupirali ih”. Kada bi kojim slučajem svi članovi udruženoga zločinačkog pothvata bili zajedno izvedeni na optuženičku klupu, vidjelo bi se da je velik broj tih ratnih i političkih lokalnih vođa (Martić, Hadžić, Arkan…) bio u suradničkom odnosu s KOS-om.

U toj su optužnici za Vasiljevića vrlo neugodne bile i optužbe za zločine u srpskim logorima za hrvatske ratne zarobljenike i civile u Srbiji (Stajićevo, Begejci, Zrenjanin, Srijemska Mitrovica), Crnoj Gori (Morinje, Kumbor), BiH (Bileća) i na okupiranim područjima Hrvatske (Knin, Dalj, Lovas, Erdut). Osobito su za njega bile neugodne optužbe koje su se odnosile na vukovarsku bolnicu jer su na svim točkama odlučivanja o sudbini ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, koji su pogubljeni na Ovčari, bili njegovi oficiri KOS-a. A i on je osobno bio noć uoči evakuacije bolnice u njihovu zapovjedništvu u Negoslavcima, u vrijeme kada se dogovaralo razvrstavanje i evakuacija.

Optužnica protiv Miloševića za Bosnu i Hercegovinu za Vasiljevića je bila manje opasna jer je formalno bio smijenjen s dužnosti na samom početku rata u BiH, iako je bio iznimno angažiran u njegovoj pripremi.

Vasiljevićeva mreža

Izvući se iz takve omče za Srbiju je bio pravi pothvat. Da bi uklonila odgovornost od vrha SFRJ, JNA i Srbije, bilo je važno da u sljedećim haškim optužnicama i sudskim procesima razbije kontinuitet rata za veliku Srbiju u Hrvatskoj i BiH te da se oni prikažu kao dva odvojena rata. Ta dva rata trebalo je svesti na unutarnje građanske ratove i lokalne pobune, a u optužnici protiv Miloševića već su bili kvalificirani kao međunarodni oružani sukobi. Posebno je važno bilo da se u oba zločinačka pothvata – i u onome za Hrvatsku i u onome za BiH – njihovi članovi nikad ne dovedu zajedno na optuženičku klupu.

Najambiciozniji je cilj službenog Beograda bio da se haške optužnice za zločine u Hrvatskoj i BiH, ako je moguće, zaustave na Slobodanu Miloševiću i srpskim paravojskama u BiH. Te kasne jeseni 2001. godine, kada su protiv Miloševića podnesene optužnice za Hrvatsku i BiH, ovi su srpski ciljevi djelovali gotovo neostvarivo. No Aleksandar Vasiljević i službeni Beograd nisu se predavali lako.

Nova srpska vlast više se nije ponašala kao ona Miloševićeva koja uopće nije puštala glavne haške tužitelje, Richarda Goldstonea i Louise Arbour, a ni bilo kojeg drugog dužnosnika Haškog suda da stupe na tlo Srbije. Nova je komunikacija s tužiteljstvom bila bitno drukčija od one u proljeće 2000. godine, kada je savezni ministar pravosuđa SR Jugoslavije iz Šešeljeve kvote, Petar Jojić, naslovio službeni dopis glavnoj tužiteljici s: “Kurvi Del Ponte, samoproglašenoj tužiteljici Zločinačkog suda u Haagu” (Carla Del Ponte, “Gospođa tužiteljica”, str. 67.).

Nove srpske vlasti sada su primale glavnu tužiteljicu, među ostalim i kako bi joj objasnili zašto ne mogu izručiti optuženike. Pa tako Carla Del Ponte u svojoj autobiografiji (“Gospođa tužiteljica”, str. 158‒159.) navodi kako joj je novi ministar pravosuđa Sava Marković objašnjavao zašto ne može izručiti optuženike za slučaj vukovarska bolnica:

– … da je Veselin Šljivančanin, bivši major JNA, koji je sudjelovao u smaknućima ranjenika i ostalih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, obznanio da se neće živ predati; da je Mile Mrkšić, bivši pukovnik JNA koji je također upleten u smaknuća u Vukovaru bolestan, da je bivši kapetan jugoslavenske vojske Miroslav Radić, također umiješan u pogubljenja u Vukovaru, oženjen sutkinjom suda u Beogradu… (Carla Del Ponte, “Gospođa tužiteljica”, str. 67.).

Milošević pred sudom

Nakon svih dotad odigranih političkih uloga, u Haagu je Miloševića čekala posljednja i jedina preostala uloga: pretvoriti vlastiti poraz u mitsku žrtvu za Srbiju. I on je bio spreman prihvatiti izazov… Suđenje je započelo u veljači 2002. godine. Kako su dokazi bili u Beogradu, a ni nove beogradske vlasti nisu bile spremne dati ih na raspolaganje Haškom sudu, otvorio se prostor za djelovanje generala Vasiljevića i njegove mreže, ugrađene i u nove srpske institucije, koja je zapravo kontrolirala dokaze i svjedoke važne za proces: od vojnih arhiva JNA i srpskih vojski koje su bile njezine sljednice do vlastite bogate kontraobavještajne dokumentacije.

Potreba tužiteljstva za dokazima, naklonost Grahama Blewitta, ali i površnost i bahatost tužiteljice Carle Del Ponte, kojoj su svjetla pozornice bila važnija od postupka u sudnici, učinili su Aleksandra Vasiljevića i njegovu mrežu privilegiranim suradnicima Haškog tužiteljstva u procesu protiv Slobodana Miloševića. To je bila najveća groteska ovog suđenja…

Jedan od prvih proaktivnih poteza Vasiljevića i srpske države bilo je uklanjanje odgovornosti za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice te delegiranje odgovornosti paravojskama i lokalnim vlastima. U sklopu navodne nove spremnosti za suradnju i suočavanje sa zločinima koju je iskazivala nova vlast u Beogradu, organizirano je suđenje za počinitelje zločina nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima odvedenim iz vukovarske bolnice pred beogradskim sudom. Taj će postupak posve ukloniti odgovornost od JNA i KOS-a i prenijeti je na lokalnu srpsku vlast i paravojne postrojbe.

Potom je trebalo ishoditi da Haški sud preuzme beogradski model ako se i kada se jednog dana ipak bude sudilo Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. Nadležnost, upravljanje i potpunu kontrolu nad srpskim teritorijalcima i paravojnim postrojbama trebalo je adresirati srpskoj državnoj “bezbednosti” i maknuti je od KOS-a. A odgovornost će SDB-a Srbije, kada bude suđenja, ionako zbog nedostatka službenih nadležnosti SDB-a Srbije i zbog teritorijalnog diskontinuiteta biti teško dokazati. Osobito ako se nikada ne nađu ključni sudionici zločinačkog pothvata na istoj optuženičkoj klupi.

Glavna se tužiteljica uglavnom prilagodila srpskim molbama, zahtjevima i uvjetima. General Vasiljević postao je vrijedni suradnik Haškog tužiteljstva. Potom se kao svjedok tužitelja našao i oči u oči s optuženim Slobodanom Miloševićem u sudnici Haškog suda. Tužitelj Geoffrey Nice nije skrivao ponos što je mogao dovesti u sudnicu tako važnog svjedoka, čovjeka koji toliko mnogo zna o zbivanjima na području bivše Jugoslavije.

Iako je u trenutku kada je i osobno sjeo na stolicu za svjedoke, kao svjedok tužitelja, general Vasiljević bio imenovani pripadnik zločinačkog pothvata s iste optužnice, kojeg je dio tužiteljstva želio optužiti s Miloševićem, tijekom cijelog je svjedočenja bio pošteđen bilo kojeg neugodnog pitanja. Čak su benevolentno prešli i preko onoga klasika KOS-ove propagande: da JNA nije granatirala Dubrovnik, već su Dubrovčani krivotvorili rat paljenjem automobilskih guma.

Važne su se promjene dogodile i izvan sudnice. Mjesec dana prije nego što je Aleksandar Vasiljević došao svjedočiti pred Haški sud kao svjedok tužitelja, Haško je tužiteljstvo podnijelo novu, proširenu optužnicu protiv Milana Martića, jednog od vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Među imenovanim sudionicima zločinačkog pothvata više se nije nalazilo ime generala Vasiljevića. Uz to, rat u Hrvatskoj u toj novoj, proširenoj optužnici više nije bio kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, već tek kao – oružani sukob. Što se može prevesti i kao građanski rat.

No svim kompromisima unatoč, nakon četiri godine suđenja, koje je Milošević nastojao pretvoriti u svoj politički šou, bilo je vrlo vjerojatno da će biti osuđen ne samo za zločine na Kosovu, već i u Hrvatskoj te BiH. A to je bilo ono što je službeni Beograd nastojao izbjeći pod svaku cijenu. Kako se bližio trenutak presude, rasla je nervoza, presudu su nastojali unaprijed diskreditirati.

Milošević je pronađen mrtav u subotu 11. ožujka 2006. godine, u svojoj pritvorskoj ćeliji. Njegovom iznenadnom smrću zaustavljena je još jedna vrlo važna presuda koja je mogla potencijalno biti neugodna za Srbiju.

Vukovarska travestija

Slučaj Vukovar imao je potencijal krunskog slučaja za sankcioniranje odgovornih za ratne zločine na najvišim razinama JNA, bivše SFRJ i Srbije. Tromjesečna opsada i topničko razaranje grada do temelja, u uvjetima potpunog nerazmjera u snazi JNA i Hrvatske vojske u nastajanju, bila je osnova za optužnicu protiv cijelog vrha JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ.

Zločini nad ratnim zarobljenicima, od likvidacije ranjenika, pacijenata i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice na Ovčari, likvidacije ranjenika i pacijenata iz medicinskog stacionara Borovo-Commerce, preko ciljanih likvidacija u sabirnim centrima poput Veleprometa do tortura i likvidacija u zatočeničkim logorima u Srbiji – bili su osnova za optužnicu protiv cijele hijerarhije Kontraobavještajne službe JNA, protiv zapovjednika srpske teritorijalne obrane i srpskih paravojnih jedinica koji su imali ulogu provoditelja plana i počinitelja zločina, do samog Slobodana Miloševića i šefova srpske državne “bezbednosti” i policije, čiju je kaznenu odgovornost bilo najlakše dokazati upravo na zatočeničkim logorima u Srbiji.

No golemu potencijalu unatoč ili upravo zbog njega, slučaj Vukovar postao je najveća travestija i najveće moralno posrnuće Haškog suda. Više razloga i više aktera zaslužno je za takav rezultat.

Prvo, glavna tužiteljica Carla Del Ponte nije bila istinski zainteresirana optužiti vrh bivše JNA, a kamoli pripadnike njegova KOS-a… Ne treba zaboraviti da je presudnu ulogu u imenovanju Carle Del Ponte glavnom tužiteljicom Haškog suda u Vijeću sigurnosti UN-a imala Rusija… Ali u to vrijeme, između 2000. i 2004. godine, kada su bile podnesene najvažnije optužnice, ni zapadne države, članice Vijeća sigurnosti, baš nisu gorjele od želje da se zapovjedni vrh JNA i krnje Predsjedništvo SFRJ izvedu pred Haški sud.

Još je jedan razlog zbog kojeg glavnoj tužiteljici nije uopće padalo na pamet optužiti vrh JNA, a osobito vrh KOS-a: oni su postali najvažniji suradnici tužiteljstva u procesu protiv Slobodana Miloševića, uključujući i generala Aleksandra Vasiljevića.

To se najbolje može vidjeti upravo u slučaju Vukovar.

Beogradski proces

Nakon uvodnog skretanja slučaja Vukovar u sklopu suđenja Slobodanu Miloševiću sljedeća važna epizoda odigrana je u Beogradu… U Haagu je predmet vođen pod nazivom “Vukovarska bolnica”. Pred beogradskim je sudom predmet dobio naziv – “Ovčara”. Beogradski predmet “Ovčara” bio je koncipiran tako da završi na jami i u jami.

Ključna je značajka beogradskog suđenja bila da su bivši oficiri KOS-a, oni koji su upravljali sustavom likvidacija u Vukovaru: general Aleksandar Vasiljević, umirovljeni pukovnik Bogdan Vujić, potpukovnik Miodrag Panić, kapetani Ljubiša Vukašinović i Borčo Karanfilov kao svjedoci tužitelja, “pakirali” odgovornost Kontraobavještajne službe JNA za planiranje i organizaciju likvidacija pripadnicima teritorijalne obrane i četničkih jedinica, koji su, uz to, velikim dijelom bili njihovi agenti-suradnici.

Haško se suđenje pokazalo kao repriza beogradskog. Tužiteljstvo je vrlo benevolentno puštalo oficire KOS-a da im pričaju priču o tome kako su JNA i njezini “bezbednjaci” bili nemoćni pred četnicima i teritorijalcima i kako su svi oni zajedno primali zapovijedi od svojeg agenta -suradnika Gorana Hadžića…

Prvostupanjska je presuda bila potpuna pobjeda Aleksandra Vasiljevića. Suci raspravnog vijeća pod predsjedanjem australskog suca Kevina Parkera prihvatili su sve teze Kontraobavještajne službe JNA. Presudili su kako u likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice nije bilo elemenata udruženog zločinačkog pothvata. Prihvatili su svjedočenje pukovnika KOS-a Bogdana Vujića kako je on bio samo prestrašeni i ugroženi promatrač u sabirnom logoru Veleprometu, koji je izvijestio majora Šljivančanina da u Veleprometu ima zlostavljanja zatočenika. Suci su zaključili da je nakon takve spoznaje major Šljivančanin poslao ljude iz bolnice na Ovčaru kako bi ih – spasio.

Oslobađajuća presuda (Radiću) i niska kazna (Šljivančaninu) bile su samo logične posljedice takve presude.

Rekonstrukcija

Iako je Haški sud u postupku “Vukovarska bolnica” zapečatio KOS-ove laži i konstrukcije kao sudsku istinu, u sudskim je spisima, kako haškim, tako i beogradskim, ostalo sasvim dovoljno dokaza, a i dovoljno živih svjedoka, da se može pouzdano rekonstruirati kako se zapravo odvijala likvidacija ranjenika i ratnih zarobljenika na Ovčari.

Namjera o likvidaciji dijela muškaraca iz vukovarske bolnice, pripremljenih za evakuaciju, vjerojatno je utvrđena ranije. No plan likvidacije posve je sigurno operacionaliziran u noći između 19. i 20. studenoga, u krugu beogradskog vrha i terenskog zapovjedništva KOS-a u Negoslavcima. Tu su podijeljene uloge, dogovoren prijevoz, preciziran popis ljudi iz bolnice koji će biti kriomice izvedeni iz bolnice prije početka evakuacije dogovorene Sporazumom o evakuaciji bolnice i odvedeni u posebnim autobusima u smrt.

Kako su imali i popis za evakuaciju i bolničke knjige, imali su cijelu bolnicu na dlanu… S obzirom na to da je cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem te noći bio u Negoslavcima, logično je pretpostaviti da je glavna zapovijed za likvidaciju bila njegova. Izbor ljudi za likvidaciju vjerojatno je, u skladu s njegovom kontraobavještajnom specijalizacijom, prepušten kapetanu Mladenu Karanu, koji se cijelo vrijeme bavio “neprijateljem”, a mogao mu je savjetom pomoći stariji stručnjak za neprijatelje, pukovnik Bogdan Vujić.

Kapetan Miroslav Radić je, kako je vidljivo i iz svjedočenja pred Haškim sudom, bio vezan uz srpske teritorijalce i vjerojatno bio glavna spona oficira KOS-a i njihovih suradnika u srpskoj Teritorijalnoj obrani i četničkim jedinicama. Organizacija posebnog transporta za one koji su razvrstani za smrt povjerena je Šljivančaninovu pomoćniku, kapetanu KOS-a Ljubiši Vukašinoviću, koji je za tu svrhu nabavio iz Srbije pet civilnih i jedan vojni autobus, za oko 260 izabranih. Organizacija neposredne likvidacije, sudeći prema mjestima kretanja i javno poznatim zadaćama u predmetnom razdoblju (kasarna JNA, hangar, stratište), vjerojatno je povjerena kapetanu KOS-a Borču Karanfilovu, koordinacija na terenu majoru Veselinu Šljivančaninu. A operaciju je nadzirao Mrkšićev zamjenik za obavještajne poslove, tzv. organ bezbednosti 1. gardijske brigade, potpukovnik Miodrag Panić, najviši aktivni oficir KOS-a na terenu.

Srebrenički genocid

KOS-ov stroj za likvidaciju prepoznat je i osuđen na Haškom sudu u suđenjima za srpski pokolj Muslimana/Bošnjaka u Srebrenici. Bio je to isti model ubijanja koji je primijenjen na ranjenicima i ratnim zarobljenicima iz vukovarske bolnice, samo u mnogo većim, genocidnim razmjerima.

VRS 11. srpnja 1995. godine zauzima Srebrenicu. Muslimansko stanovništvo u Srebrenici bilo je posve neorganizirano i iznenađeno. Srebreničko zapovjedništvo ABiH još je prije završne ofenzive srpskih snaga napustilo grad. Na njegovu je čelu bila još jedna kontroverzna ličnost – Naser Orić, koji je prije rata bio vojni i policijski specijalac u Beogradu, pripadnik jedinice koja je osiguravala i samog Slobodana Miloševića.

Muslimansko stanovništvo iz Srebrenice spontano je bježalo prema obližnjim Potočarima, u kojima je bila baza UNPROFOR-a s nizozemskim bataljunom plavih kaciga. Ondje se do navečer 11. srpnja okupilo oko 20.000 muslimanskih izbjeglica: žena, djece, muškaraca svih uzrasta. Dan kasnije, ujutro 12. srpnja, zapovjednik nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a – pukovnik Karremans – kapitulirao je pred generalom Ratkom Mladićem, koji mu je argumentima sile objasnio da muškarci između 16 i 60 godina moraju proći ispitivanje zbog sudjelovanja u ratnim zločinima.

Kako je posvjedočio šef sigurnosti Zvorničke brigade Drago Nikolić u vlastitoj obrani pred Haškim sudom, njemu je nadređeni šef “bezbjednosti” Drinskoga korpusa potpukovnik Vujadin Popović rekao da “svi balije moraju biti ubijeni”. Istog dana “bezbednjaci” Ljubiša Beara, Vujadin Popović i Drago Nikolić održavaju niz sastanaka s lokalnim srpskim vlastima u okolnim naseljima kako bi osigurali privremeni smještaj za zarobljenike iz UNPROFOR-ove baze Potočari, ali i one koji su zarobljeni u kolonama u pokušaju bijega. U Bratuncu 13. i 14. srpnja šef sigurnosti Glavnog štaba VRS-a pukovnik Ljubiša Beara održava niz sastanaka na kojima dogovara cjelokupnu organizaciju egzekucije i pokapanja zarobljenih Muslimana/Bošnjaka. Pukovnik Beara upravlja cijelom operacijom ubijanja.

Sljedećeg dana, 14. srpnja, autobusi sa zarobljenicima krenuli su iz Bratunca prema općini Zvornik. Najmanje deset autobusa punih zarobljenika stiglo je u osnovnu školu u Grbavcima. Ondje je i “bezbednjak” Zvorničke brigade Drago Nikolić. Došao je i “bezbednjak” Drinskoga korpusa Vujadin Popović i “bezbednjak” Glavnog štaba Ljubiša Beara. U jednom trenutku do škole je svratio i glavni zapovjednik VRS-a general Ratko Mladić. Za egzekuciju su već pripremljene dvije lokacije na polju Orahovcu.

Poslijepodne su malim vojnim TAM-ovim kamionima počeli odvoziti zarobljenike iz škole u Grabovcima prema Orahovcu. Za kamionima je na Orahovac otišao i “bezbednjak” Zvorničke brigade Drago Nikolić. Ubijali su ih s leđa, automatskim oružjem, a potom bi one preživjele jedan vojnik “ovjerio” iz pištolja.

Jezivi prizor

Zaštićeni svjedok tužitelja na suđenju u predmetu Popović i ostali – PW-101, kombijem je razvozio hranu i sokove vojnicima koji su sudjelovali u operaciji likvidacije ratnih zarobljenika na području općine Zvornik. Na Orahovcu je vidio prizor, koji će ga, kako je rekao, pratiti cijeli život i koji je sledio hašku sudnicu:

– Iz te hrpe, iz te mase mrtvih tijela koja više uopće nije podsjećala na ljude, bila je to samo gomila od komada mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, a bio je to zapravo dječačić od kojih pet-šest godina. To je nevjerojatno. Nevjerojatno. Izranja ljudsko biće, izlazi i kreće prema stazi, prema stazi na kojoj stoje muškarci s automatskim oružjem i rade svoj posao… U tom trenutku oni spuštaju oružje, svi do jednoga i stoje kao skamenjeni. Pred njima je stajalo dijete. Bilo bi strašno da je to bio starac od 70-80 godina, ali to je bilo samo slatko, nedužno dijete. Dječak je bio prekriven mrljama krvi i komadićima crijeva drugih ljudi. Kako se pojavio iz one gomile ubijenih zazvao je ‘babu’. Tako oni nazivaju oca. Dozivao je: ‘Babo, gdje si?’ (Prvostupanjska presuda, Popović i ostali, čl. 487‒488.).

Prema svjedočenju PW-101, egzekuciji je u to vrijeme prisustvovao šef sigurnosti Zvorničke brigade Drago Nikolić, u čijoj je pratnji bio jedan “potpukovnik ili pukovnik”. Bio je “visok, s brkovima, zgodan muškarac, dobro građen, u oficirskoj uniformi, s činom i pištoljem”. Kad je dječak počeo dozivati “babu”, a vojnici iz streljačkog voda spustili oružje, (pot)pukovnik im je naredio: “Riješite ga”. Vojnici su i dalje stajali skamenjeni spuštenog oružja. Nitko nije želio pucati. “I ti imaš pištolj, zašto ga ti ne riješiš? Ubij ga ti, mi to ne možemo”, rekao je netko iz streljačkog voda tom “potpukovniku ili pukovniku”. (Pot)pukovnik je tada naredio da dječaka odvezu natrag i vrate na egzekuciju s drugom grupom. (Predmet Srebrenica, Popović i ostali, T, p 7580.).

Iznenadni alibi

Svjedok PW-101 odvezao je dječaka razmišljajući gdje da ga skloni. Zaključio je da će biti najsigurniji ako ga odveze u bolnicu u Zvorniku, u kojoj će biti upisan kao pacijent. Tako je i učinio. Pred sudom je utvrđeno da je dječak upisan i spašen kao pacijent zvorničke bolnice. Također je utvrđeno da je “potpukovnik ili pukovnik”, koji je tražio da ubiju dječaka, bio Vujadin Popović, “bezbednjak” Drinskoga korpusa.

Presuda koja je prvi put utvrdila ključnu koordinacijsku i organizacijsku ulogu “bezbednjaka” VRS-a – Ljubiše Beare, Vujadina Popovića i Drage Nikolića – u operaciji likvidacija ratnih zarobljenika u Srebrenici donesena je u lipnju 2010. godine. Glavni “bezbednjak” Glavnog štaba VRS Ljubiša Beara i “bezbednjak” Drinskog korpusa Vujadin Popović osuđeni su za zločin genocida na doživotnu kaznu zatvora, a Drago Nikolić, zbog suradnje sa sudom, osuđen je za pomaganje u genocidu na 35 godina zatvora.

Nekoliko mjeseci kasnije, “bezbednjaku” zapovjedne zone Jug u Vukovaru Veselinu Šljivančaninu je u izvanrednoj reviziji pravomoćne presude kazna smanjena na deset godina zatvora, što je značilo puštanje iz pritvora za nekoliko mjeseci. Kazna mu je smanjena jer je sud poklonio vjeru “dokazu” da Šljivančanin nije znao kako će ranjenici iz bolnice biti na Ovčari prepušteni srpskim teritorijalcima. Taj iznenadni alibi dao mu je Miodrag Panić, bivši “bezbednjak” Prve motorizirane gardijske brigade JNA, koja je srušila Vukovar i provela evakuaciju.

Po srebreničkom i realnom modelu odgovornosti Miodrag Panić je trebao na optužnici za Vukovarsku bolnicu biti jedno mjesto ispred Šljivančanina. Prevedeno na srebrenički slučaj to bi izgledalo kao da je “bezbednjak” Drinskog korpusa i glavni upravitelj stroja za ubijanje u Srebrenici Vujadin Popović, sa slobode, nikada dotaknut bilo kakvom optužbom, dao alibi “bezbednjaku” Zvorničke brigade Dragi Nikoliću rekavši – bio je dobar dečko, on to nikada ne bi uradio. I da je sud u to povjerovao. To je bila haška pravda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Ivan Rakitić: Najveći dio moga srca pripada Hrvatskoj. Uvijek je

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Rakitić za Players Tribune napisao je prekrasnu priču o odrastanju u Švicarskoj, odluci da nastupa pod hrvatskom zastavom, što je to značilo njegovom ocu i jednom posebnom dresu, najvažnijem u njegovu životu

Na emotivan način, Ivan Rakitić objasnio je svojim riječima za portal The Players Tribune odnos prema Švicarskoj u kojoj je rođen i u kojoj je igrao, ali i za Hrvatsku.

U detalje je objasnio kako je donio odluku da igra za Hrvatsku i tko je za to zaslužan. Piše i o tome kako se osjeća kada igra utakmicu pred hrvatskim navijačima.

Tekst prenosimo u cjelosti:

Onog trenutka kad ih je otac izvadio iz kutije, moj brat i ja smo znali da ih nikada nećemo skinuti. Kad je paket stigao u našu kuću u Švicarskoj, nismo znali što je unutra. Na vrhu bio je bila našarana povratna adresa iz Hrvatske, zemlju koju smo nazivali domovinom , ali u kojoj ja ni moj brat do tada nismo nikad bili.

U kući smo govorili hrvatski i u našem gradu u Švicarskoj je živjelo puno Hrvata, ali Hrvatska mi tada bila nešto daleko. Moji su roditelji otišli kad je 1991. izbio rat i nikada se nismo vratili. Moj brat, Dejan i ja smo rođeni u Švicarskoj.

Hrvatska koju smo znali bila je ona koju smo vidjeli na televiziji i fotografijama koje su mi roditelji pokazali. I svi oni njihovi telefonski razgovori koje smo slušali! Bilo je teško kao dijete razumjeti što se događa na Balkanu. Moji roditelji mi nikada nisu govorili o ratu – razumljivo, oni zapravo nisu htjeli razgovarati o tome.

Sjećam se kako su ponekad plakali kad su bili na telefonu s nekim iz Hrvatske. Samo sam se osjećao kao..ne znam kako to objasniti. Možda kao da loše sanjam? Imali smo sreće. Bili smo daleko od toga pa nismo vidjeli što se događa, ali mojim roditeljima je to uvijek bilo na pameti.

Puno njihovih prijatelja i rodbine su ostali tamo a i izgubili su većinu onih koje su voljeli. A onda, sjećam se kad sam imao oko četiri ili pet godina, gledao sam na televiziji jednu reportažu. Vidio sam slike i snimke o ratu. Te noći ležao u krevetu razmišljajući kako je to nemoguće. Kako se tako nešto može dogoditi?

Čak i prije nego što je Hrvatska službeno proglasila svoju neovisnost, naša reprezentacija već je igrala. Mislim da vam to govori koliko nogomet znači nama ili za bilo koju zemlji i njene ljude – bez obzira gdje žive.

Tako, kad je moj tata uzeo nož i otvorio kutiju, izvadio one dvije hrvatske nogometne majice za mog brata i mene.. bio je to snažan trenutak. U smislu:“ Da, i mi smo dio toga…“ Spavali smo u tim majicama.

Sutradan smo ih nosili u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, imamo hrvatsku majicu! Bijele i crvene kockice, ali bez imena na leđima. Željeli smo ih imati ih deset jer nismo htjeli nositi ništa drugo. Bile su nam tako posebne!

Kad sam počeo igrati nogomet, nisam nosio hrvatsku majicu. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Moram biti iskren.. kažem ljudima: “Ja sam Švicarac”. I uvijek dobijem onaj čudan pogled od ljudi. „Švicarac? Ivan Rakitić? “Ali sam rođen u Švicarskoj, odrastao sam u Švicarskoj, išao u školu u Švicarskoj, moji prijatelji su iz Švicarske. I bio sam jako ponosan što sam pet godina nosio švicarsku majicu dok sam igrao u mlađoj reprezentacij, ali najveći dio moga srca pripada Hrvatskoj. Uvijek je.

Nekoliko godina nakon rata, moji roditelji, moj brat i ja konačno smo mogli posjetiti Hrvatsku. A kad smo stigli, rat još nije bila tema o kojoj su ljudi htjeli pričati. Bilo je to kao:“ Moramo ga zaboraviti nastaviti živjeti i samo ga ostaviti iza sebe.“ Hrvatska me podsjetila na Möhlin, naš rodni grad u Švicarskoj.

Mnogo Hrvata se preselilo u taj grad, pa smo u našem susjedstvu imali mnogo hrvatskih restorana i obitelji. Godine 1998., kada je Hrvatska igrala u prvom Svjetskom kupu, hrvatske zastave su visjele s prozora i u trgovinama. Svi su poludjeli! Svjetski kupi 1998., moj brat i ja smo gledali u Švicarskoj, u našem domu s ocem – u hrvatskim majicama – i nije nam bilo dopušteno razgovarati.

Tih 90 minuta, sve što je bilo važno bila je utakmica na televiziji. “Možemo razgovarati poslije”, rekao bi moj otac. “Sada samo gledajte utakmicu.” Ako pitate bilo kojeg Hrvata znat će o četvrtfinalu protiv Njemačke. Kako ne bi?

Mi smo službeno bili priznati kao momčad 1992. i ovdje smo, šest godina kasnije igrali protiv Njemačku u našem prvom Svjetskom kupu u četvrtfinalnoj utakmici! Moj tata je bio izvan sebe! Mislim da nisam upoznao „nogometnijeg“ čovjeka nego što je moj otac Luka. A to govori netko koji igra u Barceloni!

Kad je preselio u Švicarsku on se bavio građevinom. Jak je to momak! A kad je bio mlađi, i on je igrao nogomet. Bio je obrambeni vezni igrač koji je nosio broj 4. I nakon što je Hrvatska pobijedila Njemačku?

Da, letio je. Puno puta danas osjećam se kao da živim snove za nas obojicu. Igrao je na vrlo visokoj razini u Bosni prije nego što je donio odluku o preseljenju u Švicarsku. I jednom kad je prestao igrati, učinio je sve kako bi mogao gledati mene kako igram.

Nogomet i Hrvatska mu toliko puno znače! A kad je došlo vrijeme da se odlučim hoću li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, dok sam zagovarao sa švicarskim trenerom mogao sam ga čuti kako hoda gore dolje ispred mojih vrata od sobe. Da budem iskren, postojalo je vrijeme kada sam mislio da nikad neću igrati za bilo koga drugoga osim Švicarsku. Nikada nisam mislio da je moguće!.

Izrastao sam kao nogometaš igrajući za Švicarsku. To je bila moja momčad. Međutim, prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza došli su u Basel kako bi me gledali kako igram. Nakon toga smo se upoznali i razgovarali.

Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom? Mogao je bilo što reći, a ja bih bio odgovorio: “O. K., želim ići s tobom, molim te!” Bio je moj junak! Međutim u tom trenutku nije vršio nikakav pritisak na mene. Samo mi je iznio svoje planove za svoju momčad i rekao kako želi da ja to budem u njoj. “Dođi sa mnom”, rekao je. “Dođi igrati za našu zemlju. Učinit ćemo to na najbolji način. ” U sebi sam govorio: „Ja sam s tobom!“.

Pokazao je da u mene ima toliko povjerenja i meni je to bilo: „Wow, samo me pusti da idem s tobom. Idemo!“ Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi koje sam upoznao u svojoj nogometnoj karijeri. Ne samo kao trenera, već kao osobu. On je drugačiji! Tako je poseban! Ima nešto što vas tjera da želite danas, sutra i opet i opet igrati za njega. I igrat ćete najbolje jer on će to izvući iz vas. I jer znate: „J *** ga, ovaj čovjek će sve učiniti za mene.“

Ali čak i sjedeći preko puta Slavena i čuvši sve što je imao reći, znao sam da nisam mogao donijeti odluku tada. Švicarska mi je dala toliko! Zato sam uzeo malo vremena kako bi promislio. Moj ugovor s Baselom je istekao i kratko vrijeme sam bio kod kuće prije nego što sam krenuo prema Njemačkoj igrati za Schalke.

Odluka za koju reprezentaciju se opredijeliti me je opterećivala dugo. Trebao sam donijeti odluku prije nego što sam otišao u Njemačku. Htio sam početi igrati u novom klubom s bistrim i fokusiranim umom. Sjedeći u sobi, još uvijek nisam znao što ću učiniti. Razmišljao o svim ljudima koji su me doveli do mjesta gdje sam bio. A onda sam samo razmišljao o onome što je u mom srcu.

Podigao sam slušalicu i počeo tipkati broj. Prvi poziv bio je upućen švicarskom treneru. Tijekom cijele svoje karijere bio sam dio švicarske momčadi i bilo mi je važno da najprije zovem njega, da mu objasnim zašto ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da nije bila odluka protiv Švicarske. To je bila samo odluka za Hrvatsku. I poslije toga nazvao sam Slavena.

“Idem s tobom. Ja ću biti dio toga. “

“Svi će Hrvati biti jako ponosni što si s nama. Nemoj misliti ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu. ” – odgovorio mi je Slaven. Oba poziva nisu dugo trajali ali sam cijelo vrijeme čuo očeve korake u hodniku. Kad sam konačno otvorio vrata, samo se zaustavio i pogledao me.

Nisam mu ranije rekao što sam odlučio, ali mi je govorio da bez obzira na to što izaberem on će me podržati. Ovo je bio veliki trenutak za obojicu. Odlučio sam se malo našaliti s njim. “Ja ću nastaviti igrati za Švicarsku”, rekao sam mu. “O,” odgovorio je . “OK! Dobro!” “Ne, ne”, nastavio sam smijući se.. “Ja ću igrati za Hrvatsku!” Oči su mu se ispunile suzama i počeo je plakati.

Razmišljam o mom ocu u onom trenutku kad krenem na teren igrati za Hrvatsku. Znam da bi on želio biti tu gdje sam ja u mojim kopačkama. Znam da bi to htjeli i mnogi Hrvati: igrati za svoju zemlju i braniti njene boje…osjećaj koji se ne može opisati riječima. Ljudi iz Hrvatske su posebni. Imaju ono nešto… ima nešto posebno u njima.

Kad stojim sa reprezentacijom ispred naših navijača, gotovo je, nikada ne želim da utakmica završi. To je kao, ne znam, kao … samo želim svima dati veliki zagrljaj ili nešto. Ne želite otići. Želite igrati svaki dan s njima. Želite biti tamo svaki dan. Smiješno, puno sam stariji nego što sam bio kad je paket stigao u našu kuću. Ali još uvijek ne želim skinuti majicu. Postoji pritisak koji dolazi s njenim nošenjem. Ali, to je dobar pritisak, mislim.

Želite pokazati svijetu što Hrvatska može učiniti. Želite nastaviti igrati kao što su to radili Slaven i Davor Šuker. Mislim da još uvijek pokazujemo svijetu što možemo učiniti. Naša kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila je najbolja koju smo odigrali u pet ili šest godina.

Nakon utakmice, Rekao sam momcima u garderobi: “Idemo nastaviti ovako!” Luka Modrić i ja smo se pogledali u smislu: „Vau, zašto ovo nismo napravili ranije?“ Kao što ste možda već ranije negdje pročitali, moja vlastita obitelj je rasla u više zemalja.

Moja supruga je Španjolka, a dvije kćeri podižemo u Barceloni. To je posebno jer moje kćeri imaju isto iskustvo kao i ja – potičem iz više zemalja i gledam na život na drugačiji način. Moje su male djevojčice moji najveći fanovi, to je sigurno.

Dakle, prije početka nogometnog prvenstva, imao sam jednu posebnu narudžbu… Jednog dana sam se vratio kući s paketom za njih. Dvije nove hrvatske nogometne majice! Rekli su mi da ih nikada ne žele skinuti.  Znam kako se osjećaju!

*Ivan Rakitić napisao je ovaj tekst za portal The Players Tribune.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Bazga – najljekovitija europska biljka

Objavljeno

na

Objavio

Biljke na bezbroj načina ulaze u naše svakodnevne obroke i napitke. Među njima je i bazga. Ova superjunakinja raste uz putove i puteljke, proviruje iz mnogih dvorišta, a njezin se miris ovih dana ne može mimoići.

Bazga se može pronaći na mnogim livadama i poljima, ali treba znati koji dio biljke koristiti. Najviše je ljekovit njen cvijet i plod. Kod plodova i kore treba biti oprezan. Cvjetovi se beru u proljeće, a plodovi i kora sakuplja u jesen. Lišće bazge možemo brati tijekom cijelog perioda vegetacije, ali samo ono posve razvijeno.

Ljekovita svojstva bazge

Cvjetovi bazge bogati su glikozidima, taninima, flavonoidima, karotenima i vitaminom C. U bobicama možemo pronaći alkaloide, karotene i tanine. Bobice bazge sadrže i organske kiseline te vitamina A, B i C. Glavni razlog ljekovitosti bazge je u flavonoidima koje sadrži jer su oni moćni antioksidansi koji štite naše stanice od oštećenja.

Ovo su ljekovita svojstva bazge:

  • koristi u liječenju degenerativnih bolesti
  • prevenira nastanak karcinoma
  • sprečava gripe i prehlade
  • jača imunitet
  • ima antivirusno i antimikrobno djelovanje
  • koristi pri upali dišnih puteva
  • olakšava simptome astme
  • pomaže pri peludnim alergijama
  • pospješuje izlučivanje toksina iz limfnih žlijezdi
  • pomaže kod akni i kožnog osipa
  • djeluje kao laksativ i diuretik
  • pomaže pri mršavljenju

Branje bazge

Cvjetove bazge možete brati kada su topli dani, nikako poslije kiše. Uhvatite nekoliko suhih dana i tek onda krenite u branje. Koristite ju neposredno nakon branja. Cvjetove bazge možete sušiti obješene na propuhu kako bi ostali prirodne bijeložute boje. Osušene cvjetove možete samljeti i čuvati na suhom i tamnom mjestu u staklenim posudama s poklopcem ili celofanskim vrećicama. Ne čuvajte suhe cvjetove bazge dulje od 12 mjeseci. Ako cvjetovi potamne, trebate ih baciti.

Evo koji su ljekoviti i fini pripravci od bazge

1. Čaj od bazge

3-5 grama suhih cvjetova prelijte s 250 ml ili jednom šalicom zahune vode. Pustite da tako odstoji 10 – 15 minuta pa procijedite. Ovaj čaj pomoći će pri liječenju viroza, gripa i prehlade. Ublažiti će i probleme s kašljem i dišnim putevima. Možete ga začiniti medom.

Čaj od bazge možete koristiti i kao hladniji za ispiranje grla u slučaju upala krajnika ili gnojne angine. Napravite ga na isti način ali pričekajte da se više ohladi.

2. Parna kupka od bazge

U jednu veću posudu stavite jednu čajnu žlicu suhog cvijeta bazge i jednu suhog cvijeta kamilice. Prelijete s 400 ml vruće vode i pustite da odstoji 10-ak minuta. Naslonite glavu nad lonac, pokrijte se tkaninom, parite i inhalirajte.

Ponavljajte ovo dva puta dnevno i pomoći će kod nakupljene sluzi, sinusnih upala kao i infekcija te upale grla. Osim toga povoljno djeluje na kožu te umiruje oči.

3. Oblozi od bazge

Svježe listove bazge usitnite i omotajte ih gazom. Ovakve možete staviti kao obloge na bolna mjesta. Također će pomoći i kao oblozi za hemeroide.

4. Popečci od bazge

Svježe ubrane cvjetove očistite od biljnih ušiju i operite. Napravite malo gušću smjesu za palačinke i cvjetove dobro natopite u smjesu. Stavite ih pržiti na vruće ulje s gornje plosnate strane. Kada blago porumeni s donje strane škaricama brzo odrežemo sve peteljke s gornje strane i tada okrenemo popečak da se i druga strana ispeče. Sa svake strane peče se 2 do 3 minute, ovisno o temperaturi ulja. Uz popečke od bazge možete servirati krumpirovu salatu s lukom i listovima maslačka

5. Sok od bazge

Za sok od bazge potrebno vam je:

  • 35 cvjetova bazge
  • 4 kg šećera
  • 4 l vode
  • 1 kg limuna
  • 12 dag limunske kiseline

Pomiješajte 2 l vode, cvjetove bazge, 2 kg šećera i sitno izrezan limun. Pustite neka odstoji 24 sata ali povremeno pomiješajte. Procijedite tekućinu pa dodajte još 2 kg šećera, 2 l vode i limunsku kiselinu. Tako ostavite da stoji još 24 sata i ovaj put morate povremeno miješati. Nakon toga sipajte sve u boce.

Potencijalne nuspojave korištenja bazge

Makar je bazga ljekovita, svježa biljka je otrovna. Ona se ne smije konzumirati bez kuhanja ili prerađivanja. Sirove bobice jesu jestive, no mogu izazvati mučninu i povraćanje.

Bazgu nikako ne smiju koristiti trudnice i dojilje. (Net.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari