Pratite nas

Izvanredne mjere obrane od Kukuriku vlade

Objavljeno

na

Dok jedna loša vijest u državi prestiže drugu, tvoreći tako u glavama stanovništva opći nered i beznađe, vlada i njeni ministri pronašli su izlaz u još većoj potrošnji, još većem zaduženju i naravno, kupovini skupocjenih limuzina. Prema medijskim natpisima dijabetičari bi uskoro mogli početi plaćati inzulin, oboljeli od povišenog krvnog tlaka plaćati će lijekove za reguliranje tlaka, a o zdravstvu u nekadašnjem obliku moći ćemo samo sanjati.

[dropcap]G[/dropcap]ledajući nesposobnost, bezidejnost i očaj sadašnjih čelnika ministarstava i predsjednika vlade pitam se što bi se dogodilo sa državom da je kojim slučajem sadašnji postav vlade bio na funkciji u vrijeme Domovinskog rata. Pa oni ne mogu organizirati funkcioniranje sustava u miru, a kako bi se onda snašli pod kišom granata. Pod pretpostavkom da ih pola ne bi pobjeglo iz zemlje ili se skrilo u podrumu, mislim kako bi Hrvatska bila tek narodna predaja da je na njenom čelu devedesetih bila sadašnja postava ministara. Naravno, za voditi zemlju, vjerovati u njen boljitak i budućnost treba i malo ljubavi prema toj zemlji i narodu, uvjet previše za brojne članove sadašnje vlade.

Sjećam se priče o vrhunskom policijskom službeniku iz vremena prije demokratskih promjena devedesetih. Jedno vrijeme je bio čak i načelnik policije ili tadašnje milicije. Čovjek je bio profesionalac odan sustavu tadašnje države do posljednjeg daha. Onda se početkom devedesetih, nakon demokratskih promjena, prometnuo u okorjelog kriminalca. Nije prezao od ni od najtežih prevara, prodaje vozačkih dozvola, registriranja lažnih tvrtki, uzimanja raznih roba na navedene lažne tvrtke te potom gašenja istih prije nego su potraživanja stigla na naplatu. Danas taj nekadašnji uzorni milicajac bježi od hrvatskog pravosuđa i skriva se u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kako se dogodilo da se čovjek od vrhunskog policajca/milicajca prometnuo u kriminalca? Odgovor je jednostavan, srušen je sustav u koji je vjerovao, nestao je sustav u kojem je stvoren i u kojem je funkcionirao kao riba u vodi. Novu državu i njene zakone jednostavno je doživljavao kao neprijateljske, kao zakone države koja je srušila „njegovu“ državu. Međutim, trebao je živjeti, a kao iskusni policajac primijenio je sva znanja kako bi postao vrhunski kriminalac, a ako pritom još ošteti mrski mu novostvoreni sustav i državu eto dvostruke koristi.

Možda će usporedba sadašnjih članova vlade sa starim lupežom milicajcem iz gore navedene priče djelovati pomalo grubo, ali njihovo ponašanje neodoljivo me podsjeća upravo na njegovo ponašanje. Zemlja grca u siromaštvu, legije gladnih opsjedaju pučke kuhinje i kopaju po kantama za smeće, nema lijekova, cijene lete u nebo, nezaposlenost obara sve rekorde, a oni naručili 1500 novih automobila, neki vrijede koliko i prosječan stan. Koja je poruka? Zemlja i tako i tako propada, ne da mi se je spašavati niti želim da opstane,međutim ja moram živjeti pa neka mi je barem puni komfor dok sam na mjestu na kojem jesam.

Gledajući sve ovo sve sam više siguran kako nam ne trebaju samo izvanredne mjere obrane od poplava već i izvanredne mjere obrane od Kukuriku vlade.

Željko Primorac

facebook komentari

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari