Pratite nas

Magazin

Jakov Sedlar: Svjedočio sam kako ministar Medved spašava branitelje koji se žele ubiti!

Objavljeno

na

Novi film Jakova Sedlara nosi naziv 3069 – po broju hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo. Film je sniman dvije godine i u međuvremenu se ubilo još 200 branitelja – pa strašan broj samoubojstava ratnih veterana sada iznosi 3267…

Sedlar s potresnim filmom o samoubojstvima hrvatskih branitelja otvara ovogodišnji festival domoljubnog filma ‘Gordan Lederer’, sljedeće srijede u Zagrebu, a pretpremijera će biti u Vukovaru u ponedjeljak. O samoubojstvima ratnih veterana u tzv. mainstream medijima gotovo da i nema vijesti, a Bujica je u petak prekinula tu praksu i objavila ekskluzivne inserte iz dramatičnog dokumentarca.

POTRESNA ISPOVIJEST 19-GODIŠNJE JUDITE DUIĆ: MOJ TATA UBIO SE KADA SAM IMALA TRI GODINE… PONOSNA SAM ŠTO SE BORIO ZA HRVATSKU!

Naročito potresna bila je ispovijest 19-godišnje studentice prava iz Dugog Sela Judite Duić, čiji se otac, Zadranin Marinko Duić ubio kada je imala samo tri godine. Judita je smogla veliku hrabrost i pred kamerama ispričala svoju tužnu priču: – Moj je otac iza sebe ostavio mene, sestru i mamu… Ne znam kako je to odrastati s ocem. Prvi puta sam saznala da je tata napravio suicid kada sam imala 12 godina. Nisam imala nikakvih problema s okolinom, iako su su svi znali što se dogodilo s njim, bili su fer prema meni. Kada sam saznala što se dogodilo, zamolila sam mamu da odemo tamo gdje je on sada. Mama je rekla da će me tamo odvesti kada budem veća… Nije mi bilo nimalo lako odrastati bez oca. S mamom se dobro slažem, no kada čujem od prijateljica i prijatelja koliko je njima njihov tata bio od pomoći, onda se jednostavno povučem u sebe i obuzme me neka tuga… Tate se ne sjećam, ali mi nedostaje otac kao osoba kojoj se mogu povjeriti mnogo više nego mami. Fali mi otac o kakvom sam razmišljala kada sam čitala neke knjige, otac koji moj, baš moj tata!  Kojem ću se objesiti oko vrata, s kojim se mogu smijati i plakati, koji će biti ponosan na mene i na koga ću ja biti ponosna.

Judita Duić ponosna je što je njezin otac bio hrvatski branitelj: – Ne znam konkretno zašto se ubio. Očito je bio bolestan, imao PTSP. Time ništa nije riješio. Ponosna sam na to što se borio za Hrvatsku i kada čujem da govore loše o hrvatskim braniteljima, bude mi krivo, ne samo zbog moga oca, već i zbog mnogih drugih koji su poginuli u ratu i koji nisu dočekali njegov kraj. Nekako mi se čini kao da se mnogi danas izgruguju braniteljima, upravo zato jer su branili svoju zemlju, to je perverzno, ali je na žalost tako…

BRANITELJE SE NAMJERNO MARGINALIZIRA, ZATO DIŽU RUKU NA SEBE…

Sedlar je tijekom priprema za film poslušao 60 teških priča, a njih osam uvrstio je u dokumentarac. Razlozi samoubojstva hrvatskih ratnih veterana najčešće leže u nezadovoljstvu tretmanom koji imaju u društvu: – Hrvatske branitelje želi se maknuti u stranu. Kao što se negira sve ono što su dobro radili u ratu, tako se želi prešutjeti da su napravili suicid. Marginalizira ih se i svodi na slučajeve; da su pijanci, drogirani, nasilni, problematični, kockari, da imaju velike penzije i slično… A sve je to jedna velika laž! Među tajkunima nema branitelja, ljudi koji su se borili za Hrvatsku uopće nisu privilegirani. Branitelji smatraju da su odbačeni od društva za čiju su se slobodu borili i to je najčešći razlog suicida.

Sedlar je u emisiji posebno pohvalio ministra hrvatskih branitelja, generala Tomu Medveda koji je pomogao snimanje filma. Redatelj je i osobno svjedočio mučnim scenama, gdje ministar spriječava svoje suborce da se ubiju: – U dva slučaja bio sam nazočan u njegovom uredu i svjedočio kako ga ljudi zovu i govore mu: “Prijatelju Tomo, odlazimo, doviđenja!“ Rekao je: “Stani, nemoj! Gdje si?!“ I odmah je otišao do tih ljudi i oni se nisu ubili. Njegovo ministarstvo ima apsolutno najteži posao u smislu društvenog servisa, kakav jedno ministarstvo i treba biti. Njega ne zovu nepoznati ljudi, njega zovu ljudi koje on osobno poznaje. Zamislite da vas zove prijatelj i kaže da mu je svega dosta… A on se svima javlja.

Posebno potresna priča iz Sedlarova filma je ispovijest majke Kate Ronko iz Požege. Njezina oba sina, hrvatska branitelja, počinila su samoubojstvo: – Imala sam dva sina s kojima sam se ponosila, obojica su bili u obrani Domovine, a sad ih nema. Više me nitko neće moći zvati majkom!

SEDLAR O SLUČAJU ŽIVKOVIĆ: SUTKINJA JE PO DRUGI PUTA UBILA NJEGOVA DVA SINA!

Sedlar je u Bujici komentirao i suđenje Marijanu Živkoviću, Vukovarcu koji je u obrani Hrvatske izgubio dva sina, a sada ga politika progoni radi skidanja ćirilićnih ploča: – Sutkinja u slučaju Živković obrazloženjem presude po drugi je puta ubila njegova dva sina! Ukoliko ta žena ostane na mjestu sutkinje, ministar pravosuđa mora dati ostavku! Ona ne može obnašati dužnost sutkinje! To je sramotno na svaki način.

Sedlar se osvrnuo i na političare koji šute o slučaju Živković, a posebno je komentirao premijera i predsjednicu, koja twitta da je “tužna“ zbog svega, iako njezin posao nije da bude tužna ili vesela, već da se bori za naše ljude: – Ne kaže se slučajno da je profesija političara druga najstarija profesija u povijesti čovječanstva, odmah nakon prostitucije!

U Bujici su posebno istaknuti slučajevi generala Slobodana Praljka i komodora Ivice Tolića, a poznati redatelj optužio je pojedine medije u Hrvatskoj za negativan odnos prema veteranskoj populaciji i stvaranje atmosfere koja dovodi do samoubojstava: – Sjećam se jednog slučaja u Izraelu. Neki portal je napisao nešto loše o jednom izraelskom veteranu. Odmah je napravljena press konferencija, predstavnici izraelskih veterana i političkih vlasti pozvali su sve ključne medije i rekli: ako se pojavi još jedna informacija te vrste, toga portala više nema! A u Hrvatskoj je situacija obrnuta, kod nas širitelji mržnje prema ratnim veteranima dobivaju novinarske nagrade.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE:  https://youtu.be/7nah-D83X8A

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Pavuna: Daj stroju da bude stroj, hibridu da bude hibrid, a daj čovjeku da bude čovjek

Objavljeno

na

Objavio

Kakve su vam bile ocjene? Jeste li u školi imali 5,0? Očekujemo li danas od djece takav uspjeh?

Teško se oteti dojmu da se u sadašnjem sustavu često ne spominju znanje, talent, vještine, mašta. Sve to zamijenili smo brojem. A je li ocjena uvijek odraz rada i znanja? Zašto su psihijatrijske čekaonice pune očajnih učenika, roditelja i nastavnika? Tim pitanjima bavila se ekipa emisije HRT-a Puls.

– Kad pitaš dijete kako si prošao u vremenima kad smo mi odrastali vrlo dobar, dobar, dovoljan, odličan, međutim sad to djeca zaokružuju na 4,98, 4,75, 4,83. ako kaže 4,83 to kaže s takvih uzdahom kao da u biti u život nema nikakve šanse da nešto postigne, što je zapravo katastrofalno, rekla je prof. dr. sc Katarina Dodig-Ćurković, pročelnica zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC Osijek.

– Djeca će jako lagano dobiti informaciju koji je glavni grad Bora Bore, ali će biti užasno važno biti komunicirati sa živim ljudima. U Europi nas je sve manje, dakle čovjek postaje nevjerojatno vrijedan. zašto raditi novog robotoida Zašto prepuniti glavu u školama, smatra prof. dr. sc. Davor Pavuna, s Instituta za tehnologiju, EPFL Lausanne, Švicarska.

– Ako mi očekujemo od te djece 5,0, što mi dajemo da mi budemo 5,0. Je li mi svojim primjerom i okruženjem u kojem ta djeca odrastaju nudimo ideal savršenstva? Mislim da ne nudimo. I prate li naše škole prate 5,0. Ne prate. 5,0 ne znači ništa, rekla je Dodig-Ćurković.

– Moramo školu vratiti čovjeku, a ne kvazirobotici, a ne nadasve jednoj uravnilovki punjenja glave gdje svi imaju petice koje su totalno beskorisne za društvo. I budimo realni – preskupe su, rekao je Pavuna.

– Ti si zakonski do 18 godine dijete. Dijete si i nakon 19 i 20 godina, ali im jednostavno moraš dopustiti da razvojni procesi učine svoje – da prođu pubertet, bunt, adolescenciju koja je sve, samo nije laka. Ako staviš imperativ 5,0 pa mu ne dopustiš mogućnost da ima neka odstupanja, da dobije dvojku ili trojku i ako ga time obilježiš da se sutra ne može moći ostvariti jer nije bio 5,0 onda pravimo frustriranu djecu, frustrirane ljude, i na kraju frustrirano društvo, smatra Dodig-Ćurković.

– Svaki sustav rano izabire one koje imaju jaku predispoziciju. Ne želite promašiti Modrića, ne želite promašiti Mozarta. Ne želite promašiti Kostelića, ne želite promašiti Soljačića. Kad je jaka predispozicija odmah mu pomažete da ide do vrha. Mi na 40.000 beba godišnje imamo najmanje dva Tesle, a mi njih zatomimo, rekao je Pavuna.

– Poanta je zadržati ono u sebi djetinje. biti dijete u punom opsegu. Je li 5,0, 4,3 ili 3,8 to vam stvarno ne znači puno u životu. Treba imati radne navike, treba imati radnu etiku, treba se naučiti odgojnim vještinama u smislu poštivanja odraslih, starijih, nekakvim lijepim sustavima vrijednosti. Uspjeh će doći sam po sebi. ako imate radne navike, ako ste vu naučili raditi kroz život to jednostavno mora negdje isplivati na površinu. Možete imati 5,0 i biti neuspješni ili imati 3,6 i biti uspješni. Negdje je najbolje biti zlatna sredina. Uvijek kažem da je važnije sačuvati zdravlje na tom putu nego sebe iscrpiti do kraja, pa i roditelje i cijelu ekipu oko sebe, savjetuje Dodig-Ćurković.

– Daj stroju da bude stroj, hibridu da bude hibrid, a daj čovjeku da bude čovjek, uvjeren je Pavuna.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

VIDEO – Što se uistinu događalo s kozaračkom djecom?

Objavljeno

na

Objavio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari