Pratite nas

Komentar

JALOVA ZEMLJA

Objavljeno

na

Poznati novozavjetni tekst o prepoznavanju istinskih proroka za razliku od lažnih vrlo je jasan: „Dakle, po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.“ (Mt 7:20).

Pretpostavivši kako s riječima prepoznati i njihovim nema poteškoća preostaje riječ plod kao čini se najvažnija jer kazuje neku vrstu mjerila. Metafora koristi plodove biljke, tj. stabla ili voćke na kojoj su plodovi najistaknutiji. Mjerilo stabla kaže da je stablo svaka višegodišnja biljka koja ima korijen, deblo i krošnju i viša je od 3m i promjer debla minimalno 10cm (sve niže i uže je grm). Među stablima najizrazitije plodove imaju voćke. Taj je simbolizam vrlo star i rasprostranjen svjetskim religijama zbog godišnjeg i životnog ciklusa listopadnih stabala pa se riječ plodovi u odnosu na stabla i voćke čini konzistentnim tom često korištenom simbolizmu.

Zanimljivo je kako se ne kaže kako će ih se prepoznati po drugim dijelovima stabla ili voćke, tj. po primjerice korijenu, deblu ili krošnji što su sve snažne metafore i simboli u religijama svijeta, nego baš po plodovima. Komotno se moglo reći kako je bez zdravog korijena nemoguć zdrav plod ili bez čvrstog debla velika krošnja ili bez velike krošnji puno plodova. Nasuprot ostalim dijelovima stabla izdvojen je baš plod.

1859. škotski filozof Bain u svojoj je knjizi „Emocije i volja“ napisao kako je „vjerovanje ono temeljem čega je čovjek spreman djelovati“, a kasnije je to preko St. Johna dospjelo do Peircea, pa Jamesa i Deweya i novijih pragmatista poput Rortyja, Putnama i vratilo se u Europu do Rylea i Wittgensteina u kojoj je već postojao paralelan iako na navedeni nevezan niz stavova od Pascalove oklade do Nietzschea i ostalih. Mjerenje ljudskog znanja i djelovanja učincima zove se pragmatizam i ti učinci podosta su slični novozavjetnim plodovima. Plod je krajnji učinak cijelog stabla, od vidljive krošnje i debla do nevidljivog korijena.

Ako rečeno primijenimo na Vlade RH od ulaska u EU, dakle, uskoro na zadnji 5 godina, možemo mirne duše reći kako su plodovi pukljavi, malo ih je i nisu osobite kakvoće. Riječ njihovim u izrazu njihovim plodovima ovdje je poučna, jer upitno je koliko su hrvatski plodovi hrvatski, a koliko su nusprodukt primjerice članstva u EU s obzirom na sredstva u gospodarstvu općenito ili loše pozicije konkurenata i klimatskih prilika s obzirom na rast prihoda od turizma itd.

U ovakvoj situaciji pokuda je prva reakcija. Jedni kude riječima, drugi djelima. Najgora pokuda svih Vlada RH u navedenom razdoblju je pokuda iseljavanjem. To zasigurno boli. Nasuprot statistike koja kaže kako se mali udio iseljenih vraća sve manje smisla imaju stihovi Ane Bešenić „Samo sem bregima dragim obečal da vrnul se bum nazaj.“. S obzirom na izborne rezultate čini se kako je oprost druga reakcija, a možda i dominantna. Čak i usprkos porastu trećih strana poput MOST-a i Živog zida najveći broj saborskih mjesta i dalje dobivaju HDZ-SDP što svjedoči o perverznoj vrsti oprosta.

2017. u časopisu „Philosophical Review“ kolega poslovni etičar i filozof prava N. Cornell objavio je članak „Mogućnost preventivnog oprosta“ u kojem brani mogućnost preventivnog oprosta. U tom svjetlu svakako je preventivni oprost moguć u većini slučajeva procesa učenja, usvajanja, pokušavanja i promašivanja vještina napose kod djece, pa čak i korekcija, promjena i smjenjivanja navika i rutina kod odraslih i sl., ali čini se da vlade RH, stranka HDZ-SDP, kao i oni koji im daju svoje glasove na izborima već 28 godina ne potpadaju pod te slučajeve preventivnog oprosta.

Nasuprot preventivnom oprostu, a zbog opetovanja pogrešaka koje nikako da nalete na pokudu i završe na „Stablu jauka“, mogli bismo se predati čarima vragolastog promišljanja preventivne osude, jer koliko je u jalovoj i neplodnoj zemlji u kojoj su birokratizacija, korupcija, siva ekonomija, prekršaji i kaznena djela pravila, a ne iznimka smisla preostalo u pretpostavci nedužnosti, nedužnosti neplodnih?

izv. prof. dr. Kristijan Krkač 14/05/2018/A propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari