Pratite nas

Kolumne

James Mattis u Zagreb zove regionalne ministre, ali Vulin u RH nije dobrodošao

Objavljeno

na

Foto: Flickr by Jim Mattis, MORH

Sljedećeg tjedna hrvatska delegacija na summit NATO-a u Bruxellesu odlazi prilično spokojno. Za razliku od nas, za barem pola članica taj će skup biti napet.

Američki predsjednik Donald Trump uoči sastanka, kao i lani, kritizirao je zemlje članice koje nisu počele dizati svoje vojne proračune prema ciljanih 2 posto BDP-a.

Ove godine pak Trumpove prijetnje su i konkretnije jer su Amerikanci kazali da razmišljaju o povlačenju svojih 35 tisuća vojnika iz Europe, piše Davor Ivanković / Večernji list

To su prijetnje, naravno, Njemačkoj, koja kao najmoćnija EU članica NATO-a za vojsku izdvaja točno pola od onoga što bi trebala. Većina američkih vojnika u Europi se i nalazi u Njemačkoj, što joj donosi i veliku ekonomsku korist, no kako Poljska želi da se vojnici SAD-a tamo trajno presele, jasno je da se stvari mijenjaju.

Trump je uoči ovog summita NATO-a tvitao kako Njemačka plaća tek 1 posto BDP-a za vojsku, dok SAD plaća 4 posto – vjeruje li itko da to ima smisla, zapitao se Trump. “Promjena stiže”, stoga je najavio. Njemačka ga je ozbiljno shvatila jer je baš objavila da znatno diže vojni proračun te da će već 2019. uhvatiti 1,3 posto BDP-a.

Hrvatsku će na summitu predstavljati predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i ministar obrane Damir Krstičević i bit će u boljoj poziciji nego Nijemci s obzirom na to da je Hrvatska već ove godine ulovila 1,33 posto BDP-a, a Vlada je preuzela obvezu da svake godine proračun diže za barem 300-tinjak milijun kuna. Plan je da već iduće godine vojni proračun RH bude više od 5 milijardi kuna, milijardu više no što je Krstičević zatekao.

U zadnjih nekoliko godina i SAD pokazuje da mu Hrvatska postaje važan partner na jugoistoku Europe. U nekoliko godina darovali su nam oružja i opreme u vrijednosti od oko pola milijarde dolara, a najavili su i nove donacije.

Da SAD na Hrvatsku gleda posebnim očima, potvrdit će se odmah nakon summita jer će izravno iz Bruxellesa u Zagreb doći ministar obrane SAD-a James Mattis, bivši general kojeg i sada oslovljavaju po njegovu ratnom nadimku “Bijesni pas”.

Mattis je do sada najviše rangirani predstavnik Trumpove administracije koji službeno dolazi u Zagreb, a povod je posebni sastanak s regionalnim ministrima obrane.

Formalno, u Zagrebu će se održati izvanredni sastanak ministara obrane zemalja članica Američko-jadranske povelje, koju čine SAD, Hrvatska, Albanija, BiH, Makedonija i Crna Gora.

Uz njih, pozvani su kao promatrači i predstavnici Slovenije, Kosova i Srbije. Svrha je sastanka da Amerikanci pokažu da se vojno i politički vraćaju na zapadni Balkan te žele potaknuti nastavak euroatlantskih integracija na ovim područjima.

Jasno je da Mattis planira predati konkretne poruke i onim zemljama regije koje nisu članice američkog saveza na jugoistoku Europe. U MORH-u ne komentiraju sastanak, prepuštaju najave Pentagonu, premda je jasan više puta iskazani interes koji Hrvatska ovdje ima – da u savezništvo sa SAD-om budu do kraja uvučene i BiH i Makedonija.

Srbija ovdje ima status promatrača i s njom NATO i Amerikanci zadržavaju određene kontakte premda Srbija stalno iznosi kako njoj više odgovara neutralni status, odnosno kako to vidimo po njihovim vojnim kontaktima i nabavi oružja, Beograd više računa na vojno savezništvo s Rusijom.

Prihvati li pak Srbija poziv da sudjeluje na sastanku ministara obrane u Zagrebu, nju neće moći predstavljati ministar obrane Aleksandar Vulin. Njega je, naime, 21. travnja 2018. Vlada RH proglasila neželjenom osobom (persona non grata) i tako ga spriječila da još jednom, a uoči komemoracije na Jasenovcu, pohodi Hrvatsku i održi još jedan velikosrpski nastup.

Vulin je prije toga održao već nekoliko iritantnih i provokativnih pohoda po Hrvatskoj koji su svaki put iznova potpalili hrvatsko-srpske odnose, a hrvatska se Vlada na zabranu ulaska Vulinu napokon odlučila nakon sramotnog izgreda koji se dogodio 18. travnja u beogradskoj Narodnoj skupštini kada je hrvatsko izaslanstvo napao Šešelj.

Vulinu je zabranjen ulaz u Hrvatsku “do daljnjega”, ali i bez toga ministru Krstičeviću, kojeg je recipročno Srbija poslije isto proglasila nepoželjnim, ne pada na pamet nalaziti se s osobom koja se ne zna pristojno ponašati.

No, kad bi i mogao doći u Zagreb, Vulinu bi taj posjet bio poput kazne jer bi, osim Krstičevića, morao gledati i američkog generala koji je rekao da u SAD-u proučavaju Oluju kao primjer te da je RH mala zemlja koja se bori znatno iznad svoje kategorije.

Na sastanak s takvim ljudima u Zagreb iz Srbije može doći samo “faca” pa Vulin zapravo može biti sretan da službeno nije dobrodošao.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Američki ministar Mattis nahvalio HV i zahvalio se na doprinosu u mirovnim misijama

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari