Pratite nas

Kolumne

Jan Ivanjek: Američka ponuda koja se ne može odbiti

Objavljeno

na

Agonija oko nabave F-16 Barak ovog je ponedjeljka napokon završila nakon što je Vlada službeno poništila Odluku o njihovoj nabavi.

S propašću kupovine izraelskih borbenih aviona ponovno će se trebati pokrenuti postupak odabira višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, da li u obliku natječaja ili izravnom pogodbom.

I dok ćemo ovaj put imati više iskustva i znanja, vrijeme i resursi postojećih MiG-ova 21 neumoljivo istječu, tako da i s najviših razina u proteklim danima dolaze dramatična upozorenja o samo tri operativna MiG-a.

Ipak, prije paničarenja treba imati na umu da su dva ispravna aviona uvijek na dežurstvu, uz još jedan avion u pričuvi. Ostatak od pet operativnih aviona varira u raspoloživosti prema rasporedu održavanja i uočenih problema.

Za budućnost je sada najvažnije da se, unatoč neuspjehu za koji ni u kojem slučaju nije odgovorna Hrvatska, što je prošli tjedan javno potvrdilo i izaslanstvo ministarstva obrane Države Izrael, zadržala politička volja da se provede nabava novih aviona.

I premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević izrazili su čvrstu namjeru da se krene u novi postupak, a ministar je već izrazio želju da to bude novi američki F-16. To može značiti samo fantastični Block 70/72, koji je jedina varijanta F-16 koja će se proizvoditi, piše Jan Ivanjek / Globus

Takva je odlučnost sada nužna, a da se situacija shvaća ozbiljno, svjedoči i što se nije čekala redovna sjednica Vlade za poništenje prošle nabave, već je to učinjeno na izvanrednoj sjednici u ponedjeljak. Sada je najvažnije da se taj momentum zadrži, jer se pitanje borbenog zrakoplovstva napokon premetnulo u prvorazrednu političku temu od koje se očekuje i prihvaća isključivo pozitivan rasplet.

Da bi ovaj novi postupak bio uspješniji, svakako će se izvući lekcije iz neuspjelog pokušaja, barem iz onih na koje mi možemo utjecati. O dubinama odnosa Izraela i SAD-a, gdje je cijela stvar blokirana, malo tko može nagađati. No činjenica je zaokret politike Trumpove administracije u protekla dva mjeseca.

Hrvatski Baraci nisu jedina žrtva te promjene jer se Sjedinjene Države povlače i iz Sirije, gdje su na cjedilu ostavljeni Kurdi, a pripremaju se povlačenja iz Afganistana i Iraka, uz moguća daljnja povlačenja iz još nekih regija.

Za nas je nužno da se pozornije prate odnosi i politika velikih sila, i ne samo radi uspješnosti idućeg pokušaja nabave, a preduvjet toga je snažna i fokusirana diplomacija usmjerena na ostvarivanje nacionalnih interesa, na čemu se naša zemlja neprekidno spotiče.

U samom postupku, kako sam se i osobno neposredno uvjerio, hrvatska strana nije radila greške, od odabira i selekcije do prezentacije javnosti. Takav je slučaj otvorenosti nezabilježen: Slovačka i Bugarska, koje su zadnje odabrale F-16 Block 70/72, nisu držale nikakve prezentacije za medije. Priopćeno je da su novi F-16 najbolji, i tu je bio kraj priče.

No učestalija komunikacija s javnošću u idućem postupku svakako bi smanjila neizvjesnost i nagađanja, iako je jasno da se medijima ne mogu davati na uvid tajni dokumenti i podaci, ne samo oni koji se tiču Hrvatske nego i oni koji su klasificirani od strane ponuditelja, stranih država.

Izraelska je ponuda Baraka bila najbolja u cjelini, ponudivši lovce borbenim sposobnostima daleko ispred svih ostalih kandidata s izuzetkom upravo F-16 Block 70/72 uz sjajan pripadajući paket potpore, održavanja, obuke i popratne suradnje.

Hrvatska je odabrala najbolje što je mogla od ponude rabljenih aviona, uložila golemi trud, i na kraju postupak nije uspio. Najveći ograničavajući faktor bio je novac, no nakon ovog iskustva svakome mora biti jasno da je nužno izdvojiti više sredstava za borbene avione.

Usporedbe radi, Baraci su s cijelim paketom trebali koštati oko 3 milijarde kuna, isplaćenih kroz 10 godina, pa je u početku bilo raznih negodovanja marginalnih skupina o trošenju novca. Uljanik će pak samo na račun svojih dugova ove i prošle 2018. godine progutati 4,2 milijarde kuna državnog novca, bez ikakva stvarnog benefita. A u jamu brodogradnje od samostalnosti je ulupano oko 32 milijarde kuna, što je dovoljno za nekoliko eskadrila F-16 ili barem 2 F-35. O tome koliko bi se desetaka tisuća radnih mjesta otvorilo na račun suradnje za tako velike nabave, teško je i nagađati.

No pokušalo se najviše što se moglo s malo novca i rabljenim avionima, tako da je jasno da je sada potrebno okrenuti se nabavi novih. Očito je želja novi američki F-16 Block 70/72, ali i da će se voditi računa o troškovima pa bi se išlo na nabavu manje aviona u dvije serije.

Za naše bi potrebe u prvoj seriji bilo dostatno osam aviona kao minimum za provođenje zadaće zaštite zračnog prostora te uvođenje novog sustava, a modelom 8+8 ide i Bugarska sa svojim Blockovima 70/72. Ipak, to je premalo za postizanje punih operativnih sposobnosti, istovremeno održavanje trenaže pilota i provođenje borbene obuke te zaštite zračnog prostora.

Takav bi aranžman stao u proračun, koji će se morati nužno ipak proširiti, no ovdje je kritično da se zakonski utvrdi i fiksira i nabava druge serije aviona do broja od minimalno 12, kako se ne bi s promjenom političke klime u budućnosti jednostavno odustalo od druge serije.

Financijski bi se prva serija aviona platila skuplje zbog popratnog paketa i uspostave sustava, a druga bi serija dolazila na gotovi sustav i plaćali bi se samo avioni, pa bi je možda bilo moguće nabaviti već i za nekoliko godina, pa i veći broj aviona, jer proračun RH će nastaviti rasti, a MORH-ov bi do 2024. trebao dosegnuti 2 posto BDP-a, što će znatno proširiti mogućnosti.

Sami F-16 Blockovi 70/72 izuzetni su avioni koji imaju fantastične sposobnosti usporedive s borbenim avionima 5. generacije F-22 i F-35, jer im je avionika, senzori i sustavi i bazirana na ovim lovcima. Kako sam već pisao u početku prošlog natječaja, Blockovi 70/72 osigurali bi Hrvatskoj apsolutnu zračnu nadmoć nad širokim susjedstvom za narednih pedesetak godina. Ti su avioni sposobni djelovati u snažno branjenom zračnom prostoru, a niti jedan postojeći ni planirani PZO sustav ili borbeni avion u našoj blizini ne može im se suprotstaviti.

Kao takvi bili bi ultimativno sredstvo odvraćanja. S tvorničkim resursom od 12.000 sati naleta, Hrvatska bi uz planiranu eksploataciju od 100 sati godišnje po avionu na tim lovcima teoretski mogla letjeti 120 godina! Tako da će biti mnogo prostora za daleko intenzivnije letenje u budućnosti, a ne treba zanemariti ni da će za 40-50 godina, kad ih se iz tehnoloških razloga bude trebalo zamijeniti, opet moći biti prodani za vrlo dobru cijenu trećoj strani, jer će im ostati još oko polovice resursa.

Sposobnosti Blocka 70/72 su izuzetne od novog misijskog računala MMC, pa do sasvim nove generacije AN/APG-83 radara s aktivno elektronički skeniranom rešetkom, ili AESA, koji nudi daleko veći domet i razlučljivost od APG-68 kakav je na Baraku, a može istovremeno pratiti brojne zračne, zemaljske, pomorske ciljeve, navoditi na sve njih oružja, a raspolaže i SAR modom mapiranja terena.

K tome AESA radari imaju daleko manju vjerojatnost presretanja emisije, pa neprijateljski piloti imaju minimalne šanse da uopće budu upozoreni da se nalaze u radarskom snopu, a vlastiti piloti mogu slobodnije koristiti radar za stvaranje slike o zračnom prostoru bez velikog rizika od otkrivanja svoje nazočnosti kroz RF emisije.

Block 70/72 može nositi oko osam tona ubojnog tereta, a u konfiguraciji zrak-zrak čak 10 raketa. Druga brojka oznake Blocka odnosi se na motor, pa 70 znači da ima moćniji General Electric F110 motor koji u varijanti 110-GE-100 daje 127 kilonjutna potiska, dok varijanta GE-132 daje čak 145 kN. Block s oznakom 72 pak koristi slabiji Pratt & Whitney F100 koji u zadnjoj inačici F100-PW-229 daje 129 kN.

Ministar je također naglasio da očekuje od SAD-a ponudu koja se ne može odbiti, što je logično jer budući da su Sjedinjene Države blokirale obnovu HRZ-a rabljenim Baracima, sada bi trebale ponuditi najbolje moguće uvjete za jedini dostupni višenamjenski borbeni avion bolji od Baraka, a to je Block 70/72, pogotovo jer će sav naš novac u ovom slučaju ići SAD-u.

Važno je da se kroz industrijsku suradnju izgradi tvornica streljiva, kako je bilo planirano s Izraelom, jer je osim stvaranja dobiti i novih radnih mjesta ona i od kritičnog strateškog značaja za Hrvatsku kako bi se prekinula ovisnost o nabavi streljiva za Hrvatsku vojsku iz suparničkih država kakva je Srbija, ili krajnje nefunkcionalnih kakva je BiH.

Premda je u prvim danima nakon službene propasti nabave Baraka vladala teška atmosfera u kojoj se iz kojekakvih razloga umjetno htjela stvoriti afera, pa su razni politikanti čak tražili ostavke, a činilo se i da će se ponovno morati ići od početka i boriti se za sami opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, izgleda da je važnost nabave novih lovaca napokon shvaćena u širem društvu.

Iz prethodnog procesa izvučene su važne pouke, sada se iz prve ruke razumije proces nabave borbenih aviona, i znanje i iskustvo stečeno u njemu neće propasti. S obzirom na to koliko se dugo ovo pitanje guralo pod tepih, već je i to iskustvo od goleme važnosti, jer u konačnici smo izgubili samo vrijeme, iako ga imamo sve manje.

A vrijeme dobro ocrtava zastrašujuću nebrigu svih prethodnih vlada koje su, počevši od 2000. godine s raskidanjem predugovor o modernizaciji 24 MiG-a 21 u Izraelu na standard 2000, odbijale donijeti odluku o nabavi novih borbenih aviona. Pa i da nije izgubljena 2016. godina, da je cijeli projekt Baraka išao točno kako je išao, ali godinu ranije, nema sumnje da bi sve bilo potpisano bez ikakvih problema.

To je važna pouka o nužnosti pravovremenog donošenja odluka. Kanada je, primjerice, ušla u program Joint Strike Fighter 1997., iz kojega je nastao F-35, iako će svoje postojeće lovce CF-18 Hornet koristiti sve do 2032. Odluka je doduše donesena iz prvenstveno ekonomskih razloga, kako bi kanadske tvrtke profitirale i sudjelovale u tom golemom program.

No zato je Kanada imala napretek vremena da, uvidjevši kako F-35 stvara sve više problema, odluči održati natječaj za novi lovac koji će odabrati 2019., a isporuke će početi 2025., sedam godina prije isteka resursa Hornetima.

Epilog neuspjeha koji Hrvatska nije skrivila je jednostavan. Natječaj je proveden po svim pravilima, bez ikakve mogućnosti malverzacija, daleko transparentnije nego ijedan odabir borbenog aviona u posljednjim desetljećima u Europi, a našoj zemlji nije počinjena nikakva financijska šteta.

Čak i novac koji je u proračunu za 2018. bio rezerviran za ratu aviona preusmjeren je u zdravstvo. Nabave borbenih aviona često propadaju, pa je tako i Bugarska odabrala Block 70/72 tek iz drugog pokušaja. Kakva će biti američka ponuda, ne može se nagađati, no kroz industrijsku suradnju svakako bi trebalo ostvariti najveću moguću korist.

Rješenje s nabavom novih F-16, kroz dvije serije, stavilo bi Hrvatsku u odličan položaj. Premda bi najbolje bilo odmah naručiti 12 aviona, upitno je bi li za takav pothvat bilo novca, iako ne treba isključiti ni da SAD da toliko dobru ponudu da se i to može napraviti.

No nužno je da u konačnici, odjednom ili u dvije serije, HRZ raspolaže s 12 ovih borbenih aviona kojima će moći potpuno vladati nebom narednih pola stoljeća. A tu su i politički benefiti: na ovaj način ostali bismo pouzdani partner SAD-a, koji je uz nas još od Domovinskog rata.

Hrvatska vojska s američkim snagama održava odlične odnose i redovno se provode zajedničke vježbe, a da se ne spominju ranije američke donacije borbene opreme od kojih su najvažniji helikopteri Kiowa Warrior, ali i buduće, poput dva helikoptera UH-60M Black Hawk.

S obzirom na brojne druge potrebe HV-a koje se mogu riješiti uz američku pomoć, opcija najnovijih F-16 daleko je najbolja i najdugoročnija. Sada je samo na SAD-u da se dokaže kao istinski partner i saveznik i da ponudu kakvu Hrvatska treba.

Jan Ivanjek / Globus

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Moramo priznati da oni koji slave 8. svibnja 1945. ne slave 5. kolovoza 1995.

Objavljeno

na

Objavio

Na fejsu se javlja Suzana Badanković s viješću koja budi zdravstveni optimizam: “Sreća da je korona virus kineski. Što bi bilo da je original”. Na primjer da je to korona jugo-nostalgičarski, orjunaški, kripto-komunistički virus?

Kojim su virusom zaraženi Beljak, Stazić, Vedrana Rudan i slični? Još se ne zna, ali se pomalo pretpostavlja da je njihov korona virus kripto-komunistički i da je inkubacija trajala od 30. svibnja 1990. godine, a da je bolest nastupila 5. kolovoza 1995. godine te da je neizlječiva.

Zaraženi tim virusom znojni i užareni neprekidno buncaju arhaične pojmove Tito, bratstvo i jedinstvo, progresivne snage, lopovska privatizacija, crvena zvijezda, Istanbulska konvencija, Marakeš, AVNOJ, ZAVNOH itd. Prvi znakovi da je “oriđiđi” korona virus pokorio i najveću hrvatsku stranku HDZ pojavili su se kad je HDZ-ov stručnjak opće prakse Bačić “ladan k’o led” izjavio: “I Tuđman bi ratificirao Istanbulsku konvenciju. Uopće to ne dvojim”.

U predizbornoj kampanji za unutarstranačke izbore Plenkovićeve uzdanice poput Bačića, Medveda, Zdravke Bušić i sličnih, navodno pro-desno orijentiranih političkih marioneta, sve češće posežu za Tuđmanom pokušavajući opravdati svoju ljevičarsku politiku koju je njihov predsjednik samostalno vodio u stranci i državi posljednje četiri godine.

Međutim, hoće li kratka pamet Hrvata i ovaj puta zaboraviti sve ljevičarenje kojim se HDZ proslavio i ponovno, radi mira u kući, izabrati istu ekipu, ostaje za vidjeti, ali sigurno je da će tada put tzv. “trećoj opciji” biti širom otvoren.

Prosvjed protiv Beljaka i koliko je prosvjednika bilo…

Očarani sjajnim Beljakovim i Stazićevim političkim antitalentom branitelji su neoprezno, na čelu s dr. Vukušićem, odlučili organizirati prosvjed protiv Beljaka i svih Beljaku sličnih u Lijevoj našoj. Kao i obično kad su “rigidni desničari” u pitanju zakazala je policijsko-medijska analitika.

Po njima trg u središtu Samobora može maksimalno primiti tek 300 desničara iako se na trgu, k’o u kutiji sardina, bilo natiskalo oko 1500 retrogradnih HOS-ovaca, “ideološko-hendikepiranih” dragovoljaca i branitelja.

Međutim, policija je, sat prije početka prosvjeda, izašla s podatkom na “progresivnim” portalima kako se skupilo tek oko 300 crnokošuljaša. Ni više ni manje. Da je kojim slučajem sa svojom ekipom bila tamo Jelena Veljača, policija bi sigurno procijenila kako pred “Lavicom” ima bar dvadeset tisuća ljudi s duginim zastavama.

Osim toga “revolucionari” nisu zanemarili bitnu činjenicu da je te “nedilje” u Samobor kao “slučajno” na kavu i kremšnite došao i profa Josip Kregar – ikona antifašističke ljevice. I on se složio kako je na prosvjedu bilo 300 “klerofašista” te da su oni, umjesto da prosvjeduju, također ispijali popodnevnu kavu i tamanili kremšnite. Čovo je stvarno ključni svjedok povijesti. Kako lijepo kažu Zagorci: “ak’ je do svedoka, krava je naša”.

Prof. Kregar se urezao u moje ognjištarsko pamćenje po priličnoj količini pepela kojim se svojedobno morao posipati po svojoj mudroj glavi jer – dok je bio član nadzornog ili upravnog odbora “Posmrtne pripomoći” – otkrilo se da je pod “posebnim uvjetima” dobio od “umrlih” kredit od nekih 100.000 dojčmaraka. Profa se posipao pepelom, pokajao se i vratio lovu. Znam da se u zlobnim desničarskim krugovima šaputalo kako ima puno onih koji su se spremni pokajati za puno manji iznos!

Za mene osobno broj onih koji su se drznuli derati i zviždati časnim ljevičarima Beljaku, Staziću, Rudanici i sličnima je utvrđen na siguran, nedvojben partijski način. Stoga ga nisam više htio provjeravati ni na Novoj TV, RTL-u, HRT-u, N1…jer je prosvjed na svim tim kanalima pedantno i superiorno analizirao Žarko Puhovski i to kao “desničarski dernek”.

Čovo je inače poznat kao doživotni svjedok. Naivan k’o francuska sobarica zaključio sam da se sve završilo mirno, skoro pastoralno. Kako kažu Francuzi – da, da, da ne bi! Drugi dan uđoh na fejs i vidim kako se moj dobar znanac pjeni. Otprilike kaže da je Beljakova “neodmjerena” izjava “Alica u zemlji čudesa” prema orkestriranoj mržnji iskazanoj na samoborskom protestu. Odmah su se javili deseci pravovjernih koji su također bili “užasnuti”, čak i k’o fol “uplašeni” baš kao nekada Milena Dravić “Ah, taj Fest, past ću u nesvest”.

I tako se redaljka zabezeknutih, uplašenih, preneraženih, uznemirenih, prestravljenih, začuđenih i uvrijeđenih antifa, “penzionisanih udbaša”, bodrih orjunaša te njihovih snaša obrušila na one koji su stvorili ovu državu. Kako se samo usuđuju ometati prof. Kregara u njegovoj nedjeljnoj kavici i kremšniti. Javio se i tzv. Savez antifašističkih boraca i pozvao državne institucije i sve slobodoljubive građane da jasno osude izjave s braniteljskog skupa u Samoboru… Zašto?! Zato što su branitelji “neodmjereno” i hvalisavo dali do znanja svima da su “oni porazili pobjednike Drugog svjetskog rata”.

Naravno, nitko nije ni pomislio na Ruse i Amere…nego na one koji su 1945. godine nosili crvenu zvijezdu na kapama te su tada pa sve do 1995. godine žarili i palili na ovim prostorima. Treća armija Europe povlačila se na traktorima s crvenom zvijezdom na čelu. Kako je 12. kolovoza 1995. godine rekao sam Sloba: “bežali su k’o zečevi”. Izgleda da je sudbina nekih da im zečevi budu cjeloživotne maskote. I sad naše antife šalju partijsku depešu institucijama “da se zlo opet vraća”. Slažem se s njima. Zlo se iz dana u dan ponovno vraća.

Hrvatskoj se u slalomu za Europsku uniju postavljalo puno prepreka, a Srbija će u EU spustom. Opet su nam spustili…

Ruši li Ustavni sud definiciju braka?

Ivan Hrstić se pita: “Ruši li Ustavni sud ustavnu definiciju braka?” Naravno da ruši. Legendarno naivni Hrvateki organiziraše referendum “U ime obitelji”. Svi, baš svi od predsjednika Republike, Vlade, Sabora, svi ministri i njihovi ministranti, svi mediji, sve tri nacionalne TV kuće, sve nevladine i vladine udruge na čelu s ultra lijevim GONG-om…svi su oštro, žustro, partijski monolitno bili protiv “rigidnog desničarskog” referenduma. Ispalo je lakše nego 5. kolovoza neke godine.

U postotcima narod je sa 70 % prema 30 % bio za definiciju braka. Tako su Hrvati prvi puta na referendumu promijenili Ustav Republike Hrvatske. Nakon ove posljednje “genijalne” odluke Ustavnog suda vrijedi ona “džabe ste krečili”. Zakon o braku je ustavan za Ustavni sud, ali mudri ustavni suci zaključuju kako, ako po tom zakonu mogu usvajati bračni parovi, iznimno samci, onda analogno tome isto vrijedi i za udomljavanje. I čemu sad razmišljati o novom referendumu kad se njegovih regularno priznatih rezultata ne drži ni Ustavni sud. Ovom je odlukom Ustavni sud RH definitivno ušao u povijest. Između interesa djeteta i udomitelja Ustavni sud se odlučio za udomitelje.

Nekada su se uspavljivala djeca klasičnom pričom: “Imao otac dva sina”, a danas priča započinje “Imao sin dva oca”. U ime oca i sina…

Beljakov pulen, Glasnović i potpredsjednik Sabora koji je osvojio nekih 700 glasova…

U Hrvatskom saboru klasična priča. Beljakov pulen Željko Lenart, superiorno kao što priliči članu jedne stranke koja egzistira tako da je se može povezati sa statističkom pogreškom, onako duhovit (izgledom!), dobacio je svom imenjaku Glasnoviću kako on, Beljakov Željko, nikada nije bio član partije, ali da nije pobjegao u Kanadu i tamo se skrivao 30 godina. To je Željko Glasnović popratio “akademskim” komentarima koje je inače lijevo krilo Večernjaka, izvjesna Žonja, bez pardona osudila. Sve je to dio političkog folklora.

Naša Žonja, dekoncentrirana ljevičarka, po zadatku se napravila malo “mutava”. BD (Beljakova debeljuca) strpao je sirovog i zapaljivog Glasnovića u onu vrstu domoljuba koji su osvanuli u Zagrebu nekoliko mjeseci nakon “Oluje”, što bitno mijenja kontekst verbalnog sukoba. Međutim, već prvih dana agresije Glasnović je bio na “licu mjesta” i na kraju dobio čin generala i u HV-u i HVO-u. I sad se našao Beljakov pulen kome je izgleda žao što UDB-a nije “skinula” više od sto pripadnika “neprijateljske emigracije”.

Žali li za tim “šlampavo odrađenim” poslovima UDB-e i naša Žonja, e to još ne znamo. Ali znamo da se Glasnović odmah vratio u domovinu, ušao u Domovinski rat i postao general, a sad neki opskurni lik cmizdri što ga “njegovi2 nisu likvidirali prije nego se vratio u Hrvatsku. Umjesto da se brani čast jednog generala HV-a, danas Glasnović doživljava orkestrirano hračkanje ljevičarskih mainstream medija od Večernjeg, preko Jutarnjeg do Novog lista. Zavija se nad teškom uvredom okruglog Željka i ostalih “poraženih snaga” koje su u sjeni rata, osvojili hrvatski medijski prostor. I zato danas možete pročitati sve o Glasnovićevim “sočnim” uvredama, ali ni riječi o osudi Lenartovih provokacija.

Lijeva medijska falanga je naučila zanat. I ako danas želite saznati kompletnu istinu o nekom događaju ostaje vam samo da se spustite nekoliko katova niže, u tzv. medijsko “podzemlje”. Portali, podcasti, lucidni pojedinci…to su likovi koji su i Donalda Trumpa doveli u Bijelu kuću. I dok je bijesni general odlazio iz sabornice odjednom je potpredsjednik Sabora Furio Radin, poput furije, počeo vikati se i derati na Glasnovića: “Nije ovo Legija stranaca, izbacite ga van…”. Lik koji je potpredsjednik Hrvatskog sabora s osvojenih nekih 700 glasova odjedanput je, kao da ga je Bog hrabrosti dodirnuo čarobnim štapićem, postao tigar – od papira.

Šteta što Glasnović nije Pernar pa se tobože malo istrgnuo i krenuo prema ludo hrabrom dugokosom rokeru. Imali bi na YouTubeu zgodan filmić. Raznobojni politički poltroni hvale se kako su nama Hrvatekima manjine “dodatna vrijednost”, a sad vidimo kako se ta “dodana” vrijednost uspali na hrvatskog ratnika. Tako da se siroti general počeo tresti – od smijeha… Samo onako usput na znanje dugokosom rokeru: i general Gotovina bio je u “legiji stranaca”. Naravno, njegove aluzije su njegov, ali i naš problem.

Možda bi Radinu bilo dobro preporučiti, u brizi za njegovo mentalno zdravlje, knjigu njegovog istomišljenika Igora Mandića – “Zauzeto, Hrvati”. U povodu tog novog pamfleta naš Igor dao je intervju na portalu novilist.hr. Kaže vaš Igor: “Hrvatska je promašeni projekt šovinističkih elita”. Pljucka, dakle, i po vama dragi potpredsjedniče Sabora! Premudri Mando zbori nadalje: “Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključiti i  srušiti…”.

Dakle, Hrvatsku su stvorile “šovinističke elite”!?!?  Evo jugokomunisti sad već igraju otvorenih karata. Draža Mihailović dobiva u Kragujevcu svoju ulicu, Nedić je sljedeći, Crna Gora se trese, SOA šapće o porastu neočetničkih ideja u RH, SPC u Crnoj Gori gubi status vjerske zajednice i dobiva status strane agenture. U RH Mandić otvoreno govori o šovinističkom projektu države.

Napokon, moramo priznati da oni koji slave 8. 5. 1945. ne slave 5. 8. 1995. To je pitanje bazičnog razlikovanja, druže Radin. Zar ne…? Evo jedne dobre misli Winstona Churchilla “Balkanci proizvode više povijesti nego što je mogu potrošiti”.

Unutarstranački izbori u HDZ-u – što će se promijeniti?

“Vijesti dana” u ovo vrijeme su unutarstranački izbori u HDZ-u. Već i vrapci na krovu znaju da su manje-više sve naše stranke ustrojene po dobrom, starom boljševičkom načelu bivše partije. Demokracija postoji samo u statutima, ali ne i u praksi. Tako je ovih dana napokon izašlo na vidjelo kako je Plenki, bez znanja stranke donio odluku i o raskidu koalicije s Mostom i o ratifikaciji Istanbulske konvencije i o mnogo čemu drugome, ali je naknadno to stavio na stranačka tijela koja su to pokorno amenovala. Kako i ne bi kad bi svatko tko bi se tomu usprotivio odmah bio isključen iz stranke jer nije “na liniji” politike.

E, sad kad je došlo vrijeme unutarstranačkih izbora, tzv. “Lista za promjene” mora nekako javno izraziti svoje neslaganje s politikom u stranci, ali istodobno, kako su parlamentarni izbori na vratima, treba sačuvati i ono famozno “jedinstvo” stranke i ne upuštati se javno u ozbiljno sučeljavanje s vladajućom garniturom u stranci. Očito je to nemoguća misija, pa ne treba ni očekivati da će oporba unutar HDZ-a izaći s bilo kakvim jasnim kritikama postojeće politike HDZ-a već će se samo zadržati na nekim simboličnim izjavama o Plenkoviću kao Titi kao i jalovom cinkanju tko je bio za, a tko protiv svih ranijih političkih poteza Plenkija.

Kaže narod: Naknadna pamet je najgora pamet. Vrlo je vjerojatno, s obzirom na raspoloženje HDZ-ovog članstva, da će neki s “Liste za promjene” ući u stranačka tijela i da će se HDZ u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore sigurno opet okrenuti nacionalnoj retorici kako bi zavarao birače, ali u stvarnosti, ako Plenki ostane na čelu stranke (a što mi se čini prilično mogućim) sigurno je da će se odluke i nadalje donositi na isti način kao i do sada te da će HDZ ostati i nadalje na lijevom centru. Onima koji još vjeruju u demokraciju u našim etabliranim strankama, dobro bi bilo da odmah počnu piti aspirine.

Mudre crtice za kraj…

Evo još jedne dobre misli Winstona Churchilla: “Ne postoje naši stalni neprijatelji ni naši stalni prijatelji, postoje samo naši stalni interesi”. Jedna dobra parola iz Alan Forda pred izbore: “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo”.

Predsjednik HSS-a Šokre Beljak izjavljuje da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi. “ko je moguće da Beljak poziva na obnovu bratstva i jedinstva, je li onda moguće da se dobrovoljno vatrogasno društvo nazove Jan Palach?”, pita se na fejsu Ivan Brodić.

Dobra vijest iz Amerike: “Američki znanstvenici dokazali su da želite li izgubiti na težini morate – manje jesti”, javlja Zlatko Klobučar.

Javljaju mi da je u Lisinskom 3. i 5. ožujka na sceni opet moja monodrama “Lijevom našom” u izvedbi Dražena Stjepandića. Poziv vrijedi za sve. Čak i za one koji ne plaćaju porez u RH.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari