Pratite nas

Kolumne

Jan Ivanjek: Američka ponuda koja se ne može odbiti

Objavljeno

na

Agonija oko nabave F-16 Barak ovog je ponedjeljka napokon završila nakon što je Vlada službeno poništila Odluku o njihovoj nabavi.

S propašću kupovine izraelskih borbenih aviona ponovno će se trebati pokrenuti postupak odabira višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, da li u obliku natječaja ili izravnom pogodbom.

I dok ćemo ovaj put imati više iskustva i znanja, vrijeme i resursi postojećih MiG-ova 21 neumoljivo istječu, tako da i s najviših razina u proteklim danima dolaze dramatična upozorenja o samo tri operativna MiG-a.

Ipak, prije paničarenja treba imati na umu da su dva ispravna aviona uvijek na dežurstvu, uz još jedan avion u pričuvi. Ostatak od pet operativnih aviona varira u raspoloživosti prema rasporedu održavanja i uočenih problema.

Za budućnost je sada najvažnije da se, unatoč neuspjehu za koji ni u kojem slučaju nije odgovorna Hrvatska, što je prošli tjedan javno potvrdilo i izaslanstvo ministarstva obrane Države Izrael, zadržala politička volja da se provede nabava novih aviona.

I premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević izrazili su čvrstu namjeru da se krene u novi postupak, a ministar je već izrazio želju da to bude novi američki F-16. To može značiti samo fantastični Block 70/72, koji je jedina varijanta F-16 koja će se proizvoditi, piše Jan Ivanjek / Globus

Takva je odlučnost sada nužna, a da se situacija shvaća ozbiljno, svjedoči i što se nije čekala redovna sjednica Vlade za poništenje prošle nabave, već je to učinjeno na izvanrednoj sjednici u ponedjeljak. Sada je najvažnije da se taj momentum zadrži, jer se pitanje borbenog zrakoplovstva napokon premetnulo u prvorazrednu političku temu od koje se očekuje i prihvaća isključivo pozitivan rasplet.

Da bi ovaj novi postupak bio uspješniji, svakako će se izvući lekcije iz neuspjelog pokušaja, barem iz onih na koje mi možemo utjecati. O dubinama odnosa Izraela i SAD-a, gdje je cijela stvar blokirana, malo tko može nagađati. No činjenica je zaokret politike Trumpove administracije u protekla dva mjeseca.

Hrvatski Baraci nisu jedina žrtva te promjene jer se Sjedinjene Države povlače i iz Sirije, gdje su na cjedilu ostavljeni Kurdi, a pripremaju se povlačenja iz Afganistana i Iraka, uz moguća daljnja povlačenja iz još nekih regija.

Za nas je nužno da se pozornije prate odnosi i politika velikih sila, i ne samo radi uspješnosti idućeg pokušaja nabave, a preduvjet toga je snažna i fokusirana diplomacija usmjerena na ostvarivanje nacionalnih interesa, na čemu se naša zemlja neprekidno spotiče.

U samom postupku, kako sam se i osobno neposredno uvjerio, hrvatska strana nije radila greške, od odabira i selekcije do prezentacije javnosti. Takav je slučaj otvorenosti nezabilježen: Slovačka i Bugarska, koje su zadnje odabrale F-16 Block 70/72, nisu držale nikakve prezentacije za medije. Priopćeno je da su novi F-16 najbolji, i tu je bio kraj priče.

No učestalija komunikacija s javnošću u idućem postupku svakako bi smanjila neizvjesnost i nagađanja, iako je jasno da se medijima ne mogu davati na uvid tajni dokumenti i podaci, ne samo oni koji se tiču Hrvatske nego i oni koji su klasificirani od strane ponuditelja, stranih država.

Izraelska je ponuda Baraka bila najbolja u cjelini, ponudivši lovce borbenim sposobnostima daleko ispred svih ostalih kandidata s izuzetkom upravo F-16 Block 70/72 uz sjajan pripadajući paket potpore, održavanja, obuke i popratne suradnje.

Hrvatska je odabrala najbolje što je mogla od ponude rabljenih aviona, uložila golemi trud, i na kraju postupak nije uspio. Najveći ograničavajući faktor bio je novac, no nakon ovog iskustva svakome mora biti jasno da je nužno izdvojiti više sredstava za borbene avione.

Usporedbe radi, Baraci su s cijelim paketom trebali koštati oko 3 milijarde kuna, isplaćenih kroz 10 godina, pa je u početku bilo raznih negodovanja marginalnih skupina o trošenju novca. Uljanik će pak samo na račun svojih dugova ove i prošle 2018. godine progutati 4,2 milijarde kuna državnog novca, bez ikakva stvarnog benefita. A u jamu brodogradnje od samostalnosti je ulupano oko 32 milijarde kuna, što je dovoljno za nekoliko eskadrila F-16 ili barem 2 F-35. O tome koliko bi se desetaka tisuća radnih mjesta otvorilo na račun suradnje za tako velike nabave, teško je i nagađati.

No pokušalo se najviše što se moglo s malo novca i rabljenim avionima, tako da je jasno da je sada potrebno okrenuti se nabavi novih. Očito je želja novi američki F-16 Block 70/72, ali i da će se voditi računa o troškovima pa bi se išlo na nabavu manje aviona u dvije serije.

Za naše bi potrebe u prvoj seriji bilo dostatno osam aviona kao minimum za provođenje zadaće zaštite zračnog prostora te uvođenje novog sustava, a modelom 8+8 ide i Bugarska sa svojim Blockovima 70/72. Ipak, to je premalo za postizanje punih operativnih sposobnosti, istovremeno održavanje trenaže pilota i provođenje borbene obuke te zaštite zračnog prostora.

Takav bi aranžman stao u proračun, koji će se morati nužno ipak proširiti, no ovdje je kritično da se zakonski utvrdi i fiksira i nabava druge serije aviona do broja od minimalno 12, kako se ne bi s promjenom političke klime u budućnosti jednostavno odustalo od druge serije.

Financijski bi se prva serija aviona platila skuplje zbog popratnog paketa i uspostave sustava, a druga bi serija dolazila na gotovi sustav i plaćali bi se samo avioni, pa bi je možda bilo moguće nabaviti već i za nekoliko godina, pa i veći broj aviona, jer proračun RH će nastaviti rasti, a MORH-ov bi do 2024. trebao dosegnuti 2 posto BDP-a, što će znatno proširiti mogućnosti.

Sami F-16 Blockovi 70/72 izuzetni su avioni koji imaju fantastične sposobnosti usporedive s borbenim avionima 5. generacije F-22 i F-35, jer im je avionika, senzori i sustavi i bazirana na ovim lovcima. Kako sam već pisao u početku prošlog natječaja, Blockovi 70/72 osigurali bi Hrvatskoj apsolutnu zračnu nadmoć nad širokim susjedstvom za narednih pedesetak godina. Ti su avioni sposobni djelovati u snažno branjenom zračnom prostoru, a niti jedan postojeći ni planirani PZO sustav ili borbeni avion u našoj blizini ne može im se suprotstaviti.

Kao takvi bili bi ultimativno sredstvo odvraćanja. S tvorničkim resursom od 12.000 sati naleta, Hrvatska bi uz planiranu eksploataciju od 100 sati godišnje po avionu na tim lovcima teoretski mogla letjeti 120 godina! Tako da će biti mnogo prostora za daleko intenzivnije letenje u budućnosti, a ne treba zanemariti ni da će za 40-50 godina, kad ih se iz tehnoloških razloga bude trebalo zamijeniti, opet moći biti prodani za vrlo dobru cijenu trećoj strani, jer će im ostati još oko polovice resursa.

Sposobnosti Blocka 70/72 su izuzetne od novog misijskog računala MMC, pa do sasvim nove generacije AN/APG-83 radara s aktivno elektronički skeniranom rešetkom, ili AESA, koji nudi daleko veći domet i razlučljivost od APG-68 kakav je na Baraku, a može istovremeno pratiti brojne zračne, zemaljske, pomorske ciljeve, navoditi na sve njih oružja, a raspolaže i SAR modom mapiranja terena.

K tome AESA radari imaju daleko manju vjerojatnost presretanja emisije, pa neprijateljski piloti imaju minimalne šanse da uopće budu upozoreni da se nalaze u radarskom snopu, a vlastiti piloti mogu slobodnije koristiti radar za stvaranje slike o zračnom prostoru bez velikog rizika od otkrivanja svoje nazočnosti kroz RF emisije.

Block 70/72 može nositi oko osam tona ubojnog tereta, a u konfiguraciji zrak-zrak čak 10 raketa. Druga brojka oznake Blocka odnosi se na motor, pa 70 znači da ima moćniji General Electric F110 motor koji u varijanti 110-GE-100 daje 127 kilonjutna potiska, dok varijanta GE-132 daje čak 145 kN. Block s oznakom 72 pak koristi slabiji Pratt & Whitney F100 koji u zadnjoj inačici F100-PW-229 daje 129 kN.

Ministar je također naglasio da očekuje od SAD-a ponudu koja se ne može odbiti, što je logično jer budući da su Sjedinjene Države blokirale obnovu HRZ-a rabljenim Baracima, sada bi trebale ponuditi najbolje moguće uvjete za jedini dostupni višenamjenski borbeni avion bolji od Baraka, a to je Block 70/72, pogotovo jer će sav naš novac u ovom slučaju ići SAD-u.

Važno je da se kroz industrijsku suradnju izgradi tvornica streljiva, kako je bilo planirano s Izraelom, jer je osim stvaranja dobiti i novih radnih mjesta ona i od kritičnog strateškog značaja za Hrvatsku kako bi se prekinula ovisnost o nabavi streljiva za Hrvatsku vojsku iz suparničkih država kakva je Srbija, ili krajnje nefunkcionalnih kakva je BiH.

Premda je u prvim danima nakon službene propasti nabave Baraka vladala teška atmosfera u kojoj se iz kojekakvih razloga umjetno htjela stvoriti afera, pa su razni politikanti čak tražili ostavke, a činilo se i da će se ponovno morati ići od početka i boriti se za sami opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, izgleda da je važnost nabave novih lovaca napokon shvaćena u širem društvu.

Iz prethodnog procesa izvučene su važne pouke, sada se iz prve ruke razumije proces nabave borbenih aviona, i znanje i iskustvo stečeno u njemu neće propasti. S obzirom na to koliko se dugo ovo pitanje guralo pod tepih, već je i to iskustvo od goleme važnosti, jer u konačnici smo izgubili samo vrijeme, iako ga imamo sve manje.

A vrijeme dobro ocrtava zastrašujuću nebrigu svih prethodnih vlada koje su, počevši od 2000. godine s raskidanjem predugovor o modernizaciji 24 MiG-a 21 u Izraelu na standard 2000, odbijale donijeti odluku o nabavi novih borbenih aviona. Pa i da nije izgubljena 2016. godina, da je cijeli projekt Baraka išao točno kako je išao, ali godinu ranije, nema sumnje da bi sve bilo potpisano bez ikakvih problema.

To je važna pouka o nužnosti pravovremenog donošenja odluka. Kanada je, primjerice, ušla u program Joint Strike Fighter 1997., iz kojega je nastao F-35, iako će svoje postojeće lovce CF-18 Hornet koristiti sve do 2032. Odluka je doduše donesena iz prvenstveno ekonomskih razloga, kako bi kanadske tvrtke profitirale i sudjelovale u tom golemom program.

No zato je Kanada imala napretek vremena da, uvidjevši kako F-35 stvara sve više problema, odluči održati natječaj za novi lovac koji će odabrati 2019., a isporuke će početi 2025., sedam godina prije isteka resursa Hornetima.

Epilog neuspjeha koji Hrvatska nije skrivila je jednostavan. Natječaj je proveden po svim pravilima, bez ikakve mogućnosti malverzacija, daleko transparentnije nego ijedan odabir borbenog aviona u posljednjim desetljećima u Europi, a našoj zemlji nije počinjena nikakva financijska šteta.

Čak i novac koji je u proračunu za 2018. bio rezerviran za ratu aviona preusmjeren je u zdravstvo. Nabave borbenih aviona često propadaju, pa je tako i Bugarska odabrala Block 70/72 tek iz drugog pokušaja. Kakva će biti američka ponuda, ne može se nagađati, no kroz industrijsku suradnju svakako bi trebalo ostvariti najveću moguću korist.

Rješenje s nabavom novih F-16, kroz dvije serije, stavilo bi Hrvatsku u odličan položaj. Premda bi najbolje bilo odmah naručiti 12 aviona, upitno je bi li za takav pothvat bilo novca, iako ne treba isključiti ni da SAD da toliko dobru ponudu da se i to može napraviti.

No nužno je da u konačnici, odjednom ili u dvije serije, HRZ raspolaže s 12 ovih borbenih aviona kojima će moći potpuno vladati nebom narednih pola stoljeća. A tu su i politički benefiti: na ovaj način ostali bismo pouzdani partner SAD-a, koji je uz nas još od Domovinskog rata.

Hrvatska vojska s američkim snagama održava odlične odnose i redovno se provode zajedničke vježbe, a da se ne spominju ranije američke donacije borbene opreme od kojih su najvažniji helikopteri Kiowa Warrior, ali i buduće, poput dva helikoptera UH-60M Black Hawk.

S obzirom na brojne druge potrebe HV-a koje se mogu riješiti uz američku pomoć, opcija najnovijih F-16 daleko je najbolja i najdugoročnija. Sada je samo na SAD-u da se dokaže kao istinski partner i saveznik i da ponudu kakvu Hrvatska treba.

Jan Ivanjek / Globus

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

Objavljeno

na

Objavio

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir.

No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju.

Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo.

Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo. Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi.

Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo?

Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata?

Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”.

U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike. Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja. No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom.

Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava.

Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari