Pratite nas

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Razgovor

Dragutin Kralj: Ne zovu nas, a oni se dolaze samo – slikati. Činove generala dobivaju i neki ratni dezerteri

Objavljeno

na

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Dragutin Kralj bio je ratni zapovjednik slavne 117. brigade, ratni zapovjednik Grada Koprivnice,. a prije i zapovjednik Narodne zaštite. Kao i većina sudionika rata, nije zadovoljan odnosom prema onima koji su stvarali državu, pa često ističe da takve i poput njega nitko „ne doživljava“ ozbiljno ni u zdravstvenim ustanovama, gdje mora čekati na red za liječenje, iako se zna da su mnogi oboljeli baš zahvaljujući ratu. Dosad je predložen za četiri visoka državna odličja, a dobio je samo jedno- Red hrvatskog trolista! Također je i pohvaljen od generala Antona Tusa, prvog načelnika Glavnog stožera OSRH. I to je s tim u svezi – sve.

Kad smo ga pitali, kakav je bio doprinos 117. brigade, kroz koju je prošlo nekoliko tisuća ljudi, uz ostalo je rekao:

Bili smo 1991. jedna od prvih hrvatskih vojnih postrojbi koja je sudjelovala u napadnim djelovanjima, pretežno na novljanskom bojištu. To se nažalost danas ne4 cijeni dovoljno. U našim redovima bili su branitelji gotovo iz cijele Koprivničko – križevačke županije. Imali smo i 38 smrtno stradalih i nekoliko stotina ranjenih. To novljansko bojište ostalo je nekako „po strani“,iako su tamo ratovale i brigade iz drugih krajeva Hrvatske. Na Trokutu, nedaleko Lipika, u čijem oslobođenju smo i mi sudjelovali podignuti su spomenici s velikim brojem poginulih imena ljudi koji su ratovali na ovim Jednom godišnje se tamo okupimo, ali „glavnu“ riječ sve više preuzimaju pojedini političari, kojih nije bilo nigdje u vrijeme rata. Mi smo i tu u „drugom planu“. A političari se pojavljuju, istina ne svi, samo kad se pale svijeće i nose vijenci – da se slikaju-naglasio je.

Zbog čega se danas ne vrednuju ti rezultati, zašto malo tko spominje ovu brigadu, i njezine branitelje?

Nije samo tako u Koprivnici, tako je i drugdje. Domovinski rat i njezini branitelji sve više odlaze u „ropotarnicu“. Jedan koprivnički „specijalac“ na jednom otvorenju ratne izložbe je izjavio da je naša brigada „ratovala od petka do petka“. I što mu se dogodilo? Ništa, odnosno izabrali su ga za predsjednika „svih“ ovdašnjih braniteljskih udruga. Oni koji su najviše dali nažalost su se  povukli, bore se s bolestima, financijama… Politika u tom zaboravu Domovinskog rata i njezinih sudionika ima najveći značaj. Evo, meni nije poznati gotovo  ni jedan visoki politički dužnosnik s naše županije koji je bio s nama 1991. A oni odlučuju o svemu, pa čak i o novcima za vijence našim poginulim suborcima.

Nisu vas pozvali ni da govorite na Danu koprivničkih branitelja (30. rujna), pa čak ni u bivšoj vojarni, iz koje ste kretali na bojišta. Kako to tumačite?

O tome odlučuju oni koji su trenutačno na vlasti i njihovi poltroni, koji si umišljaju da su bili veliki borci. No, nisu samo mene, kao ratnog zapovjednika brigade i ratnog zapovjednika obrane grada zaobišli, zaobišli su i druge, poput Milana Jurića, koji je s postrojbom ZNG-a zajedno s policijom prvi ušao u oslobođenu vojarnu, 30. rujna 1991. I na toj proslavi govorili su neki drugi, neki koji su trebali i neki koji su se i tu došli samo slikati. Nas koji smo bili prvi naravno nisu ni spomenuli, jer bi im „pokvarili“ dojam o njihovu junaštvu. U koprivničkoj vojarni postoji i Križ života s imenima stradalih. Žalosno je da nitko ni od političara nema volje da se barem na tom mjestu postave spomen ploče sa svim imenima ljudi koji su poginuli. Ako se ne cijene poginuli, kako će se cijeniti nas?

Tko je kriv što branitelji nemaju „težinu“ u društvu kakvu zaslužuju?

Jednim dijelom za to su krivi i branitelji. Vjerovali su da će s oslobođenjem Domovine sve biti riješeno. Čim su odložili oružje, došli su, ne svi, drugi koji su vrlo dobri u „prodavanju magle“. Istina, nisu svi isti i ne može se generalno govoriti da su svi loši ili da su svi dobri. Meni se često javljaju pripadnici bivše brigade i pitaju za pomoć. Ako nisu bili ranjeni, a prošli su cijeli rat, za njih su jedino „rezervirane“ uspomene, a od njih se ne može živjeti niti prehranjivati obitelj. Takvi ljudi dosad su najlošije prošli. Svaka općina i svaka županija morala bi voditi skrb o ljudima koji su je u ratu branili. Ali, ne, oni čak ni ne znaju niti ih je briga, tko su imenom bili ti koji su ratovali dok su oni „studirali“, završavali fakultete, dobro se zapošljavali ili „spavali“. Krajem 1991. kod nas u brigadu stigao je dopis da se ne zovu u ratne postrojbe direktori i slični, da im se ne daj Bože što ne dogodi.

Kako to da su pripadnici 117. brigade dobili neznatan broj hrvatskih odličja?

O tome treba osobito pitati generala Marinka Krešića, dok nas je u mnogome podržao admiral Davor Domazet Lošo. General Krešić nam je učinio velike nepravde, za koje bi trebao i odgovarati. Posebna komisija, ali i sam sam predlagao branitelje iz 117. brigade za odličja i činove, ali netko je  „gore“ sve to bacao u koš. Oni malobrojni iz naše ratne postrojbe koji su i dobili poneko odličje, dobili su ga pretežno po prijedlogu svoje političke stranke. A mnogi su baš u 117. brigadi zaslužili da im se i na taj način zahvali.

Kakvo vi imate odličje, zašto nemate veći čin?

Imam čin djelatnog pukovnika HV-a, a dobio sam ga u ožujku 1992. Danas sam u „zasluženoj“ mirovini. Kako bi rekao moj prijatelj i kolega, ratni zapovjednik obrane Škabrnja Marko Miljanić – bolje nismo ni zaslužili! I on ima samo „trolista“. Kad me već to pitate- koliko je hrvatskih generala bilo zapovjednikom brigada? Ostao sam zaprepašten kad sam saznao da u Hrvatskoj navodno ima čak oko 650 policijskih generala! Jel to moguće?

Cijela vaša obitelj bila je aktivni sudionik Domovinskog rata. Je li se to vrednuje, tražite li neke povlastice ili ste ih dobili?

Kakve povlastice, sudjelovanje u obrani Domovine nam je „otežavajuća“ okolnost. Svi kod mene imaju Spomenice Domovinskoga rata. Imam dva sina a ni jedan ne može dobiti zaposlenje u nekoj državnoj službi koje su pune uhljeba. Otežavajuća im je okolnost i to što im je otac bio ratni zapovjednik, a oni hrvatski vojnici.

Je li bilo ratnih profitera, izdajica i dezertera i u vašem kraju?

Kako da ne! Jedan od takvih je dogurao i do čina generala! A imam informaciju da je pobjegao prije odlaska na teren. S time sam vam, mislim, sve rekao.

Je li vas zovu na razne svečanosti i prijeme u državne institucije, kad je recimo Dan državnosti?

Jedno kratko vrijeme su me zvali i u predsjedničke dvore. A danas ni na obilježavanje obljetnice 117. brigade! Očito su došla druga vremena i drugi ljudi. Ali, na tim događanjima često vidim i one koji su bili i jesu protiv hrvatske države – rekao je Dragutin Kralj na slici s Miroslavom Blažekom-Kinom, poznatim koprivničkim braniteljem.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

SDP – koji licemjeri!

Objavljeno

na

Objavio

ZORAN MILANOVIĆ: Štrajk prosvjetara izazvat će revolt kod građana jer je potpuno promašen. Ova vrsta pokušaja ucjene je komična, a najviše stradaju roditelji. (25.09.2015.) http://bit.ly/Milanovic_o_strajku1

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

SDP – koji licemjeri! Danas su na presici zatražili povećanje plaća prosvjetarima od 6.11% i podržali štrajk – premda je Milanovićeva Vlada bila jednostranom odlukom smanjila plaće državnim i javnim službenicima za 3%!?!

A mi smo ih u 3 godine povećali za 11.5%, reagirali su iz HDZ-a.

Slobodno pročitajte što je sadašnji predsjednički kandidat SDP-a, a ondašnji slučajni premijer, izjavio i 28. rujna te 2015. godine: „Novca za povećanje plaća nema. Žao mi je roditelja i djece. Ni ja nemam kuda s mlađim sinom tijekom štrajka“. http://bit.ly/Milanovic_o_strajku2

Nije loše podsjetiti i na riječi tadašnjeg ministra Vedrana Mornara: „Štrajk nema smisla, najbolje ga je prekinuti. Nije dobro uskraćivati djeci ustavno pravo na obrazovanje“.

Otvoreno pismo dječjoj pravobraniteljici: Manipulacija djecom i uskraćivanje dječjih prava radi osobnih interesa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari