Pratite nas

Geopolitika

Jan Ivanjek – Venezueli prijeti opasnost da postane poprište još jednog dugotrajnog južnoameričkog gerilskog rata

Objavljeno

na

Predsjednička kriza koja poslijednjih mjeseci potresa Venezuelu, a u kojoj prozapadni Juan Guaido pokušava srušiti aktualnog predsjednika Nicolasa Madura, kojeg smatra nelegitimnim, danas je dosegnula točku izbijanja oružanih sukoba.

Guaido je najavio početak zadnje faze takozvane Operacije sloboda i rušenje Madura, te tvrdi da ima potporu vojske. Madura pak javlja da su mu svi vojni zapovjednici odani.

Guaido očito raspolaže s određenim snagama u vojnim odorama, no ne može se sa sigurnošću znati da li je riječ o stvarnim vojnicima koji su prešli na njegovu stranu ili samo o naoružanim pristašama, jer u proteklim mjesecima se Guaido već pojavljivao u nazočnosti navodnih vojnika čije odore i oznake nisu u potpunosti odgovarale službenim odorama venezuelanske vojske.

Ipak, venezuelanski ministar obrane izjavio je da se gasi pokušaj puča od grupice desničarskih izdajica, što sugerira da se jedan dio vojnika, za sad čini se vrlo malobrojan, svrstao uz Guaida. Guaidovi pristaše identificiraju se plavim trakama i maramama.

Premda se u medijima već govori o puču, za sada nema naznaka da Guaido doista i raspolaže s dovoljno pristaša da takvo što izvede, a pokazalo se netočnim i da kontrolira zrakoplovnu bazu Francisco de Miranda, popularnije nazvanu La Carlota, u kojoj su smješteni helikopteri Mi-17 i H215M Cougar.

Uspješan puč traži potporu najvećeg dijela vojske, iznenadno presjecanje linija komunikacija, zapovjednih struktura, zaposjedanje ključne infrastrukture te hvatanje prijašnjih vlastodržaca, kao i kontrolu nad glavnim kanalima javnog informiranja.

Ukoliko se sve navedeno ne može izvesti, puč je osuđen na propast, a Guaidovo ishitreno iniciranje sukoba bez raspolaganja masovnom podrškom upućuje na mnogo krvaviju i dugotrajniju smjenu vlasti izazivanjem građanskog rata.

Guaidov potez čini se vrlo ishitren, gotovo paničan, i znatno mu je smanjio manevarski prostor. Ostane li pokušaj puča ovako ograničen kako se čini, fokus venezuelanskih snaga će biti na njegovom hvatanju, a pokaže li se to neuspješnim, Venezueli prijeti opasnost da postane poprište još jednog dugotrajnog južnoameričkog gerilskog rata, komentirao je Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Jan Ivanjek: Nije nezamislivo da Turska potpuno zamrzne članstvo u NATO-u

Objavljeno

na

Objavio

Turskoj je danas isporučena prva bitnica ruskog PZO raketnog sustava S-400, isporuka je izvršena transportni avionima An-124 u zrakoplovnoj bazi Murted nedaleko Ankare, a na snimkama turskih medija vidljivi su TEL-ovi 5P85TE3 i kamioni BAZ-6909, no bez samih kontejnera s raketama.

Zbog sigurnosnih razloga i nedovršene obuke posada, rakete će biti isporučene brodom za 2 mjeseca. Vjerojatno je da će sada eskalirati raskol između Turske i SAD-a, kao i NATO-a, u kojem je Turska posljednjih godina glavni remetilački faktor, te sabotira i donošenje najjednostavnijih odluka Saveza.

Gotovo je izvjesno da od isporuke F-35 Turskoj više nema ništa, a isključivanje turskih tvrtki iz logističkog i proizvodnog lanca F-35 koštati će barem 200 milijuna dolara.

Turskoj bi moglo biti otežan ili obustavljeni helikopterski programi, poput CH-47F i dalnje proizvodnje UH-60, a zrakoplovstvo navodno već prikuplja što veće količine dijelova za F-16, kojih u turskom zrakoplovstvu ima oko 245, te se očigledno priprema i na mogućnost američkog nametanja šireg vojnog embarga.

Također je vjerojatno da će SAD Tursku podvrgnuti i ekonomskim sankcijama kroz CAATS zakon koji predviđa sankcije državama koje kupuju vojnu opremu od američkih suparnika poput Kine i Rusije.

Dodatni čimbenik napteosti je zrakoplovna baza Incirlik, koja je za SAD od velike važnosti, ali još i važnije je pitanje što s oko 50 taktičkih nuklearnih bombi koje su tamo smještene.

Pitanja o sigurnosti američkog nuklearnog oružja u bazi su se pojavila nakon pokušaja puča prije 3 godine, te postaje sve jasnije da držanje ovog oružja na Turskom tlu postaje sve nesigurnije dugoročno riješenje. Oružje će vjerojatno biti izmješteno, ako već i nije, a kao alternativa njgova smještaja mogla bi biti Rumunjska.

Materijalizira li se ovdje navedeno, posebno sankcije i embargo, pitanje je kako će nestabilna turska ekonomija podnijeti takve udarce, no izvjesno je još snažnije okretanje Rusiji i Kini.

Već se prošle godine spominjala mogućnost nabave ruskog Su-57 umjesto F-35, a Turska je prije par tjedana predstavila i vlastiti borbeni avion 5. generacije TF-X. U konačnici nije nezamislivo da Turska potpuno zamrzne članstvo u NATO-u, ili ga čak i formalno napusti, komentirao je Jan Ivanjek.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Ulazak u Eurozonu nije poput ulaska u poštanski savez

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska se obvezala prenijeti dio suverenih državnih nadležnosti na razini Europskih institucija, ali ne se odreći ključnih i strateških nadležnosti nacionalnog državnog suvereniteta, kao što je neovisna monetarna politika. Danas se nameće hrvatskoj javnosti i to često putem medijskom pristranom kampanjom, da ne postoji druge alternative.

U tom pogledu, namjera ulaska u ERM II, unutar dvogodišnjeg tečajnog mehanizma prilagodbe prije ulaska u eurozonu, i to bez prethodne javne rasprave, pokazuje još jednom ne poštivanje suverene narodne volje kao i hrvatskog društva. Taj će prvi korak ulaska u čekaonicu eurozone imati dalekosežne ne samo monetarne već i političke, gospodarske i društvene implikacije za razvoj hrvatskog društva i za opstanka nacionalnih interesa, i kao takav ne bi smio biti puka formalnost poput ulaska u poštanski savez ili učlanjivanje u društvo ljubitelja numizmatike. Neprovođenje potrebne prethodne istinske javne rasprave i informiranja hrvatskog društva glede posljedica nekritičnog pridruživanja eurozoni, pridruživanje eurozoni nameće se u javnosti kao fatalnost, kao neizbježna formalno-pravna mjera u sklopu uhodane mainstream ideološke mantre TINA: „There is no alternative“. Međutim, što se tiče monetarne politike, države članice mogu suvereno odlučiti biti unutar ili izvan eurozone, te treba podsjetiti da alternativa postoji, a da su potpisivanja Danske i Švedske, provođenjem referendumima, odbile uvesti euro. Na drugu stranu, Poljska, Češka, Mađarska su zadržale svoje nacionalne valute. Dakle, pred Hrvatskom su različite opcije: od referenduma kojim bi se ulazak odgodio do daljnjeg do procjene kad bi taj ulazak zemlji najviše odgovarao.

U listopadu 2017. HNB objavila tzv.Strategiju uvođenja eura kao službene valute u Hrvatskoj, kao strateška smjernica vlade i to bez konzultacije hrvatskih građana. Treba napomenuti da odustajanje od monetarnog suvereniteta je ujedno odustajanje od suverene proračunske neovisne politike koja ima izravne implikacije za gospodarstvo, stabilnost cijena i makroekonomsku stabilnost. Iskustvo je pokazalo da sve zemlje sa sličnom krhkom ekonomijom kao što ima Hrvatska, su izloženi neprestanom pritisku financijskih tržišta jer su u potpunosti ovisne od refinanciranja njihovog javnog duga, sa negativnim jakim tečajem valute, što onemogućuje svaki oblik protekcionizma u odnosu na strani uvoz i zemlje sa niskim plaćama i jeftinom radnom snagom.

Treba također naglasiti da ulaskom u eurozonu, centralne banke svih država članica gube u potpunosti svoju monetarnu autonomiju, jer u slučaju financijske krize u bankarskom sektoru, nacionalne centralna banke neće više moći emitirati potrebnu količinu valutu. U slučaju eurozone, središnje banke gube taj autonomni manevarski prostor emisije valute u korist Europske središnje banke koje ima monopol nad emisijom euro valute. Ulaskom u eurozonu, države transferiraju sve poluge proračunske i monetarne politike u korist Europske središnje banke koja postaje nadnacionalni suvereni tutor svih središnje banaka eurozone, i to u trenutku kada EU nema još u praksi usklađenu zajedničku fiskalnu politiku.  Proračunska politika koja u načelu omogućuje korektive i usklađenost sa gospodarskim fluktuacijama, nestaje u korist smjernica jednoobraznog ugovora o stabilnosti, koordinaciji i vladavine iz 2012. koji nameče svim državama članicama jedinstvena monetaristička neoliberalna pravila proračunske ravnoteže i discipline, korekcija i automatskih sankcija u slučaju neravnoteže, te nameće nadzor na razini europskih institucija proračunskih podataka svih vlada država članica EU i eurozone.

Europska centralna banka također, bez prethodnih demokratskih konzultacija, određuje strateške orijentacije monetarne politike za sve države članice EU, i u tom smjeru održava na umjetni i uniformistički način ,  kupovnu moć i stabilnost cijena unutar eurozone, bez obzira na makroekonomske parametre i razlike u plaćama i životnog standarda koji su različiti u državama članicama. Europska središnja banka je ekstenzivno proširila svoje nadležnosti a uz navodne kontrole i regulacije inflacije, u studenom 2014. uspostavom mehanizma jedinstvenog nadzora (Single Supervisory Mechanism), ona nadzire središnje banke država članica i nastoji održavati inflaciju na stopu od 2% i na taj način štiti interese rentijera i banaka, onemogućujući devalvaciju valute. U Europskoj središnjoj banci, sjede članovi međunarodne financijske oligarhije poput Mario Draghia koji proizlazi iz Goldman Sachs, koji nemaju nikakvi demokratski izborni legitimitet, a ne polažu račune nijednoj drugoj instanci. Ta banka koja je inače preslika Njemačke centralne banke ( sa sjedištem u Frankfurtu, a guverner Bundesbanke je jedan od šest članova upravnog odbora Europske centrale banke), ima monopol emisije euro valute, i posuđuje novac sa kamatnom stopom od 1%  a ponekad besplatno privatnim bankarskim kartelima, koji na svoju ruku ponovno posuđuju drugim državama, poduzećima kredite sa kamatnom stopom od  3 do 6% posto, a Grčkoj su posuđivale do 18 % kamate ( zbog rizičnog kredita). Na drugu stranu, Europska središnja banka ne odgovora nikome, jer su se institucije EU, kao i vlade država članica obvezali u skladu sa člankom 130. ugovara o EU, ne utjecati na rad i na članove odlučujućih i izvršnih tijela iste Banke.

Za Hrvatsku je važna opstojnost i zaštita vlastite nacionalne valute i mogućnost unutarnje devalvacije valute, kao instrument korigiranja neravnoteže trgovinske bilance i bilance plaćanja kao ključni uvjet za prevladavanje strukturnih i makroekonomskih nejednakosti, u odnosu na bogate i siromašnije manje države članice. I ako se HNB do sada više ponašala kao mjenjačnica ( stabilnost cijena i očuvanje umjetnog tečaja kune) negoli kao centralna banka, a nije poduzimala nužne mjere za rast zaposlenosti i proizvodnje, još više će izgubiti autonomiju u odlučivanju, te postati poštanski sandučić direktiva Europske središnje banke i nastavljati pogodovanje komercijalnih banaka, uvoznim lobijima i špekulativnim financijskim tržištima glavnih i najjačih ekonomija iz centra EU.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari