Jato novinarskih pataka oko Platka

Čim su mediji u Hrvatskoj oko nečega jednodušni, čim naglašeno udaraju u iste diple ne odstupajući ni jotu, čim nekoga sotoniziraju i krivnju kolektiviziraju, pritom još ismijavajući i temeljne funkcije hrvatske države, u razboritih se pale lampice. Čak i kad se na prvu doimlje da imaju pravo.

 

Ne zamarajte svoje oči, vjerujte nama!

Ni nedavni nemili događaji na Platku, koji su proteklog tjedna izazvali buru u javnosti, nažalost nisu iznimka. Ražanj je pripravljen profesionalno, prema standardima iz nekih, mislilo se, davno prohujalih vremena. Priča je predstavljena samo iz jednog kuta, a inkriminirani trojac napadača na pripadnike HGSS-a prikazan kao jedno tijelo i jedna duša. Svi su oni driftali BMW-om na skijaškoj stazi, oni su tražili pomoć HGSS-a, oni su započeli tučnjavu, oni su najprije udarcem šakom, a potom i nogom u glavu, nokautirali djelatnike HGSS-a, oni su udarali trudnicu,… Sve kako bi se uvjerilo općinstvo da je trio navodno MMA boraca organizirano napao HGSS-ovce i prijatelje, nesmiljeno ih mlateći jednoga za drugim, dok su oni strpljivo čekali u redu da ih napadači prebiju. Kao potporanj tom viđenju, pompozno su puštane fragmentarne snimke, najprije s kamere na lokaciji s koje se ne vide u cijelosti ni tijela sudionika, a kamoli čitav događaj, da bi potom prizori tučnjave u punom jeku bili predstavljeni njenim početkom. Naposljetku, nakon što su glasovi javnosti već presudili tko je heroj a tko zločinac, ukazala se i snimka kamere s položaja koji daje potpuniji uvid u zbivanja. Objavila ju je RTL televizija u trajanju 5 minuta i 8 sekundi: Ekskluzivno! Ovo je dosad neviđena snimka brutalne tučnjave na Platku! (danas.hr). Tek tada su istinski zainteresirani za istinu mogli vidjeti zbivanja vlastitim očima. To, međutim, zahtijeva i stanovitu upornost te višekratno gledanje snimke po segmentima, budući da snimka prikazuje nekoliko usporednih događaja zbitih u kratkom vremenu. Medijima, uvjerenima da je malotko na to spreman, to ide na ruku. No, policiji i pravosudnim tijelima je upravo to dužnost, kao što im je dužnost i othrvati se neutemeljenim pritiscima.

 

Prva tučnjava

Priča počinje dolaskom dvojice momaka, jednog u bijeloj, drugog u crnoj jakni, pred kućicu HGSS-a, vjerojatno kako bi zatražili pomoć, jer im je uslijed obijesne vožnje BMW zaglibio u snijegu, čemu djelatnik HGSS-a kojega su zatekli izgleda nije bio spreman udovoljiti. E sad, velika većina nas, valjda 95%, bi s razumijevanjem, pa i simpatijom, odobrila taj postupak, držeći pravednim da se obijesni klipani sami vade iz kaše koju su si zakuhali, počinivši prekršaj koji zacijelo zaslužuje najstrožu zakonom propisanu kaznu. No, misija HGSS-a nije spašavanje samo odgovornih osoba, nego uglavnom onih koji su se doveli u pogibelj vlastitom nepromišljenošću. Glavnina njihovih intervencija se svodi na pomoć osobama koje su precijenile svoje sposobnosti, a podcijenile varljivu ćud prirode, da izbjegnemo teži izraz. U legendu su već ušle priče o Česima u japankama na Biokovu i optimistima koji samouvjereno kreću po prvi put u planinu s bočicom vode od pola litre. Možda je i zato momak u bijeloj jakni pomislio kako će im HGSS sigurno pomoći u nevolji i – tim više što ovdje nije trebalo posegnuti za najzahtjevnijim vidom njihova posla, potragom – ostao neugodno iznenađen negativnim odgovorom? Toliko neugodno da je tijekom žešćeg verbalnog okršaja, istina, tek nakon što mu se pripadnik HGSS-a u crvenoj jakni i zelenih hlačama unio u lice, što nesumnjivo jest blaži vid fizičke agresije, nasilno reagirao. Udario ga je šakom u glavu, uslijed čega udareni pada na tlo. I zbog toga ga se doista može smatrati napadačem. Na mjesto sukoba hitro dolazi osoba u crvenoj jakni nastojeći razdvojiti udarača i udarenog, jer potonji se u međuvremenu pridigao pokazujući namjeru da uzvrati. Došljak momka u bijeloj jakni odgurava prema obližnjoj ogradi, dok se momak u crnoj jakni ni na koji način ne uključuje u sukob, pa ni nakon što ga uzdrmani HGSS-ovac u zelenim hlačama odgurne. Potom se mjestu događaja žustrim korakom približava osoba u plavom gornjem dijelu odjeće i crnim hlačama, fokusirana na momka u bijeloj jakni kao izazivača nereda. Najprije dolazi do naguravanja u kojem sudjeluje i udareni HGSS-ovac u zelenim hlačama, a nakon kraćeg vremena doći će i do borbe jedan na jedan između došljaka u plavoj i momka u bijeloj jakni. Prvi, očito također vičan borilačkim vještinama, svladava potonjeg, prikovavši mu pleća za tlo. Dotle, drugi pripadnik HGSS-a, onaj koji je domalo još smirivao situaciju, blago odguruje momka u crnoj jakni, poskočivši kao da ga moli da se udalji. Na to se ovaj povlači korak unazad zauzimajući posve pasivan gard.

 

Druga tučnjava

Upravo u tom trenu, u posve neovisnom događaju, budući da u njemu sudjeluju osobe koje nisu bile aktivne u prvoj tučnjavi, momku u crnoj jakni sleđa prilazi još jedan HGSS-ovac, i nožnim zahvatom poznatim kao čišćenje ruši ga na tlo. Pritom HGSS-ovac, koji je čas prije odgurnuo oborenog momka, propušta smiriti situaciju. Okreće glavu i upućuje se prema momku u bijeloj jakni, koji se u to vrijeme sa spomenutom dvojicom još naguravao uz ogradu, ostavivši dojam kao da mu nije namjera smiriti sukob, nego razdvojiti mladiće kako bi se s njima lakše obračunalo.

Iz viđenog je posve jasno kako momak u crnoj jakni ni po čemu nije napadač. On je napadnuti. I kao takav, imao se pravo braniti. To i čini, prilično suzdržano, ne prelazeći znatnije granice nužne samoobrane. I kad je već izgledalo da napad HGSS-ovca kopni, pritječe mu u pomoć nekoliko osoba iz više smjerova, među njima i kolega u zelenim hlačama, u tom trenu postavši prvom osobom aktivno uključenom u oba odvojena incidenta. Ispravno procijenivši kako mu veći broj osoba ne dolazi ususret kako bi ga ponudili čajem, momak u crnoj jakni djeluje i preventivno. A tko bi mu zamjerio? Ipak, 5-6 napadača ga opkoljavaju i ruše na pod, cipelareći ga i udarajući štapovima. Vidjevši kako mu se brojčano nadjačani suputnik našao u podređenom položaju, u gužvu ulijeće drugi momak u crnoj jakni (razlikuje se od prvoga po bijeloj obući). Ni njega se zbog toga ne može smatrati napadačem, nego tek pomagačem napadnutome. Imajući to u vidu, neistinito je svu trojicu mladića iz BMW-a nazivati napadačima. Ako ih se već želi zbirno imenovati, primjerenije je nazvati ih tražiteljima pomoći od HGSS-a, budući da ih jedino to u čitavoj situaciji povezuje. Drugi momak u crnoj jakni unosi pomutnju među osobama koje cipelare njegovog prijatelja, što ovaj koristi i povlači se i sjeda na obližnju klupicu, tik uz HGSS-ovu kućicu. Nakon kraćeg vremena počinje činiti pokrete (spuštanje u čučanj i podizanje) karakteristične za sportaše u borilačkim sportovima nakon što prime udarac u nezgodno mjesto – tamo gdje najviše boli. Dotle drugi momak u crnoj jakni, možda i pod dojmom cipelarenja prijatelja te činjenice da su u tom času oba mu suputnika iz BMW-a bila onesposobljena, debelo prelazi okvire samoobrane i pomoći napadnutome. Prvo, udarcem šakom u glavu nokautira jednu osobu, da bi potom još sleđa udario nogom u glavu HGSS-ovca u sjedećem položaju, što je s pravom zgrozilo javnost. No, to ni na koji način ne opravdava težnju da se odgovornost za taj čin pripiše svoj trojici tražitelja pomoći. Nakon kraćeg zatišja, dvije dotad odvojene tučnjave, ona jedan na jedan, čiji je začetnik momak u bijeloj jakni, a nastavljač došljak koji ga je neutralizirao, i druga, njih 7-8 na dvojicu, koju je izazvao djelatnik HGSS-a, prelaze u naguravanje više osoba uz sporadično šaketanje. I to je prvi trenutak kad se trojac tražitelja pomoći od HGSS-a uopće nađe na okupu, nasuprot medijski stvorenom dojmu da sve vrijeme napadaju skupa.

 

JACKPOT za medije u pravi čas

Znakovito je kako je ova tema ušla u žižu javnosti sa značajnim vremenskim odmakom. Znak za medijsku eksploataciju dan je tek pošto je izvučen JACKPOT – informacija kako je jedan od mladića iz BMW-a sin lokalnog HDZ-ovca, upravitelja šumarije u goranskom selu Crnom Lugu, koji je odmah predstavljen kao novovjeki feudalac. Riječ je, zanimljivo, upravo o prvom momku u crnoj jakni, onome koji luk nije ni omrsio, nego ga je u najgorem slučaju tek mirisao. Unatoč tome, automatizmom mu je pripisana odgovornost za sve najgore, od najtežih udaraca sve do tobožnjeg očeva pritiska na policiju. Medijski položaj tog mladića pogoršala je i spoznaja da je blizak svećeniku koji se već ranije našao na ciljniku medija, odbivši krstiti dijete dviju lezbijki. Rječnikom iz starih vremena, momak je identificiran kao kleronacionalistički neprijatelj, protiv kojega je i danas skoro sve dopušteno, pa zašto ne i pripisati mu kolektivnu krivnju. Mentalni sklop baštinjen iz komunističkog totalitarizma je presudu „svi su oni ustaše“ samo lagano preinačio u novu „svi su oni HDZ-ovci“, prijezirno odbacivši individualizaciju krivnje, tu temeljnu stečevinu mrske im zapadne civilizacije. Kao bonus, sve se to idealno uklopilo u tada već zahuktalu harangu protiv vladajuće stranke.

Sama izvedba svela se na uhodanu rutinu. Najprije je lokalnom pročelniku HGSS-a pružena prilika da se medijskim istupom prometne u junaka i sa sebe spere objektivnu odgovornost za eskalaciju sukoba. Štoviše, sâm se identificirao kao osoba koja je podmetnula nogu momku u crnoj jakni, tvrdeći kako je hitao pomoći napadnutoj ženi, što snimka ne podupire. Naprotiv, prokazuje ga kao začetnika nove tučnjave nakon što je početna iskra već utrnula. Mediji se zgražaju što su tražitelji pomoći tijekom sukoba vikali da su borci, dok se pročelnik pravi da ne zna što im je to značilo. Iako dečki iz BMW-a ne pršte nekom zavidnom oštroumnošću, sva je prilika da se time nisu htjeli busati u prsa, još manje pozivati na politički moćne tatice, nego odvratiti suparnike od napada, upozoravajući ih kako ih mogu ozbiljno ozlijediti. Šteta je za sve, osobito ozlijeđene, što to nisu uvažili. Mediji se također skanjuju što je policija prekršajno prijavila pročelnika heroja, premda bi bio apsurd da momak u crnoj jakni kao napadnuti bude prijavljen, a da napadač na njega ne bude. Konačno, mediji su posebno zgroženi što policija nije kazneno prijavila drugog momka u crnoj jakni, premda je je postupila slijedeći uobičajenu praksu. Kaznenu prijavu podiže tek ako se utvrde teške tjelesne ozljede.

 

Nezgodna pitanja

S druge strane, neka prilično zanimljiva pitanja mediji prešućuju. Primjerice, što bi bilo s prvim momkom u crnoj jakni da mu, dok je cipelaren i udaran štapovima, prijatelj nije priskočio u pomoć? Upitno je kad bi se udarači zaustavili, poglavito stoga što sudjelovanje u masi lako povuče ljude da čine i ono čega bi se inače sramili. Povrh toga su neuobičajenim kretnjama, što teturajući, što saplićući se jedni o druge i padajući kao čunjevi, pa čak se i tukući među sobom, ostavili dojam kao da su pod sve samo ne blagim utjecajem alkohola, što također poticajno djeluje na nerazumne čine.

Iz toga, pak, proizlaze dva dodatna pitanja. Ako su HGSS-ovci bili u službi, što neki spominju kao otegotnu okolnost „napadačima“, hoće li stegovno odgovarati zbog alkoholiziranosti, onako kako bi i svi drugi državni službenici, kad već traže isti tretman? Štoviše, ako je istina da su neki zatečeni s 2-3 promila alkohola u krvi, kako, pozivajući se na izvor iz policije, navode čak i skloni im mediji, tim ljudima treba pomoći. S tolikom koncentracijom alkohola u krvi prosječan bi čovjek pao u komu. Na nogama može ostati samo netko tko je u tom „sportu“ dobro utreniran, odnosno baždaren. Dočim je kod trojice mladića navodno utvrđena tek blaga pripitost, koncentracija alkohola između 0,28 i 0,75 promila. Ako negdje i ima mjesta kritici postupanja policije, onda se to zacijelo odnosi na izostanak prekršajne prijave za sudioništvo u kolektivnom cipelarenju osobe na podu, jedne od najnečasnijih radnji u kojima čovjek može sudjelovati. Kakva se poruka time šalje torcidašima i BBB-ovcima, kojima je to prava poslastica? Samo neka nastave, i nikome ništa? Sve dok nečija majka gorko ne zaplače…

 

Uvijek na strani brojčano nadmoćnih, ali i protiv policije

Premda istražni postupak još nije okončan i državnom odvjetništvu ostaje dovoljno prostora za naknadnu prekvalifikaciju pojedinih čina tijekom tučnjave, mediji su sve drvlje i kamenje sasuli na policiju. Smeta im što je postupila uobičajeno, a ne iznimno, premda čista logika nalaže da bi upravo potonje bilo pristrano. Kakvi su u ovom slučaju mediji i sami, sad već vršeći pritisak i na državno odvjetništvo kako bi primijenilo u praksi vrlo rijedak razlog podizanja kaznene prijave – pokušaj nanošenja teških tjelesnih ozljeda kad do njih ne dođe. Stručno pokriće im daju jednako pristrani stručnjaci, igrom slučaja u doba komunističkog totalitarizma visokopozicionirani tužitelji, a danas ugledni odvjetnici. No, vrijedi li isti aršin i za cipelarenje osobe na podu ili tu nije bilo namjere da ju se teže ozlijedi? Kritika policije s elementima hajke savršeno se nadovezala na verbalnu bombu, što ju je koji dan ranije na policiju bacio dr. Sakoman. Brojni su mediji nekritički prenijeli njegovu bizarno perverznu rekla-kazala priču kako su policijski specijalci tijekom intervencije u nekom stanu šmrkali kokain, što se zataškalo zato što je među njima navodno bio sin ministra Medveda. A kad jednom duh izađe iz boce, više ga se ne može vratiti, čak ni naknadnom izjavom roditelja svjedoka da je priču izmislio. Jer tko će sad razuvjeriti javnost da i na njih nije izvršen pritisak?

Naposljetku, zanimljivo je usporediti incident na Platku sa svojedobnim Torcidinim organiziranim oružanim napadom gorućim bakljama i drugim predmetima na policiju na odmorištu Desinec. Tada se uvelike mudrovalo temeljem čega su to napadači privedeni i zadržani u pritvoru. Naglašavalo se kako je iznimno bitno krivnju individualizirati. Kritički se propitkivalo i je li policajac – koji je, osjetivši se životno ugroženim, pucao u hordu zakrabuljenih divljaka, uvijek žednih krvi murjaka – prekoračio nužnu samoobranu. U oba slučaja, na Platku i u Desincu, medijski je orkestar pokazao zavidnu uštimanost u dva elementa. Prvo, uvijek su na strani brojčano jačeg sudionika u sukobu. To su oni patološki tipovi, koji u akcijskim filmovima strastveno navijaju za onih 5-6 negativaca, a u njihovim očima očito heroja, koji združeni napadnu likove koje tumače Chuck Norris, Jackie Chan, Van Damme… Drugo, uvijek napadaju policiju, bilo imputirajući joj prekoračenje samoobrane, bilo podmećući joj politički uvjetovanu pristranost pri ocjeni događaja. Ništa neobično, jer dotični nikako ne mogu podnijeti red u mrskoj im državi, red što ga hrvatska policija manje-više uspješno održava, držeći Lijepu Našu među najsigurnijim zemljama svijeta. To sad treba promijeniti pod svaku cijenu. A kako nego ljuljanjem vjere u profesionalnost i vjerodostojnost državnih službi? Jer tim barbarima s dna kace nema većeg gušta nego igrati se bogova i razarati ne samo pojedinačne ljudske sudbine, pri čemu im je jedan mladi, svestrani sportaš tek jedna recka u nizu, nego i čitavu državu.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?