Pratite nas

Kolumne

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija

Objavljeno

na

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija. Ili, izravnije, treba li hrvatskome narodu države ili ne? Zbog toga je esencijalna pogreška raspravu o Titu svrstavati u svjetonazorska pitanja. Nitko nigdje ne trpi u uređenim društvima legalizirano pravo afirmacije zla kao oblik svjetonazorske slobode. Tito je suprotnost svim vrijednostima na kojima danas počiva suvremeni demokratski svijet. Točno je to presudio sud u Münchenu, osuđujući dvojicu protagonista Titovoga društvenoga poretka. Tito je istodobno potpuna suprotnost svemu na čemu počiva i može počivati sloboda hrvatskoga naroda, a tek s ostvarenom slobodom i neupitnim zajedničkim vrednotama, može se razvijati i poticati – svjetonazorska različitost.

Ali, ne o tome treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tito je dakle, upravo suprotnost afirmaciji svjetonazorskih različitosti.

Zašto se onda u Hrvatskoj Titu prilazi i zašto se onda potpuno legalizirala rasprava o Titu kao svjetonazorskom pitanju ili izrazu demokratske slobode suvremenoga hrvatskoga društva?

Jer je njegov razorni poredak živ i integrira sve silnice kojima je cilj uništenje hrvatskoga naroda i njegove slobode, koliko god različita bila njihova polazišta i specifični ciljevi. Konačni cilj je ubiti Hrvatsku, a tek nakon toga bi se zvijeri potrgale nad – ostacima.

Do tada zajedno djeluju pod krinkom – Tito.

U čemu je dakle problem s Titom?

Otprilike u slijedećem. Ako usporedimo fenomen Tito s fenomenom Hitler ili Staljin, ili bilo koji diktator iz povijesti, pogotovo novije povijesti stvaranja suvremenih nacija nakon francuske buržoaske revolucije, jasno ćemo vidjeti da nikada nigdje, izuzev u Hrvatskoj, nije na političkom prostoru nakon uništenja jednoga totalitarnoga režima, taj režim nastavljao život u novim društvenim okolnostima potican od novih struktura i poretka.

Takve politike i ljudi su prvo kriminalizirani silom državnoga poretka bez izuzetka, a tek nakon toga su postajali – pitanje znanstvenih istraživanja.

Zbog čega?

Hitler je nastavio živjeti sve do suđenja u Nürnbergu, a nastavio bi i do danas, da je njemačka država to dopustila. To suđenje nije upriličeno da bi se povješalo ili proglasilo krivim Hitlerove najbliže suradnike i nositelje zločinačke politike, nego da se osudi i pred očima cijeloga svijeta, a prije svega njemačkoga naroda – ubije Hitlera.

Ponovno, trajno i zauvijek.

Zbog toga što je to uspješno urađeno, Njemačka je postala demokratska, civlizirana zemlja, zbog toga je postala razvijena zemlja i prednjači u svemu najvažnijem u svijetu.

Tako naučena Njemačka je istoga trenutka nakon integracije Istočne Njemačke, okovane drugim epohalnim zlom – komunističkim, državnom snagom i modelom lustracije, uništila ideju i uklonila iz javnoga diskursa nositelje toga zla.

Poslana je jasna poruka. Zlo je neprihvatljivo.

titostaljinTu su praksu slijedile Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, tu praksu su usvojile i Rumunjska i Bugarska i u dvadeset godina razvoja postigle su sve od reda izvanredne rezultate razvoja na svim društvenim i državnim područjima. Na svim bez izuzetka.

Prije svega, gospodarstvu je životni temelj sloboda naroda, slobodno društvo i slobodan čovjek. Ne ističem ovo slučajno, jer je upravo svakoj raspravi o razvoju poduzetništva, gospodarstva, riješavanju golemih egzistencijalnih problema u Hrvatskoj, najvažnija zapreka – živi Tito.

Tito u Hrvatskoj nikada nije umro, iako je uredno sahranjen

Jer, korupacija, nepotizam, podobnost, a ne izvrsnost, poltronstvo, a ne integritet, apologetika, a ne kiritika, prilagodba prava, a ne pravna sigurnost i jednakost, zakonski inženjering i proizvoljnost tumačenja zakona, devijacije su na kojima je počivao i jedino moguć – Tito, odnosno današnji antifašizam. Ukratko, Tita i antifašizam obilježava spriječavanje slobode, a ne njeno stimuliranje.

I, zbog toga Hrvatska nema izgleda napredovati ni približno koliko bi mogla.

I, zbog toga su Hrvati u razvijenim demokratskim zemljama uvjerljivo prosječno uspješniji u svakom pogledu nego u Hrvatskoj.

HitlerZbog nastojanja egzistencijalno nužnoga očuvanja tih devijacija kao vrednota svoga društvenoga poretka, antifašisti u Hrvatskoj nastoje odvojiti ta pitanja, sva društvena pitanja od – glavnog, od temeljnoga razloga svih devijacija. Od rasprave o – Titu kao temeljnom nacionalnom, državnom i društvenom problemu.

I svim silama raspravu o Titu nastoje svesti pod svjetonazorski diskurs, da se nacija ne dosjeti da Tito zapravo – vlada Hrvatskom.

Zbog toga oni na sve načine svaki razgovor o poretku, o ideji, o politikama i stečevinama Titovoga vremena, ili preusmjeravaju na osobnost Josipa Broza Tita, ili ističu kao svjetonazorsko pitanje. A status svjetonazorskog pitanja jamči status zajamčene slobode ljudskoga djelovanja i opredjeljenja, te iskazivanja istoga, dok istodobno omogućuje stvarnome značenju Tita, nesmetan život i razvoj u svim važnim segementima društva. Upravo zbog toga, nakon pozicioniranja u demokratskom i hrvatskom poretku, nastoje Tita prepustiti – povjesničarima i rasprave, dakle i fokus javnosti usmjeriti na tzv. razvojna i gospodarska pitanja.

A može li se to?

Ne može.

Evo zašto.

Uzmimo prvo temeljnu svrhu funkcioniranja svake nacionalne države danas. Smisao svake države je prije svega zaštititi svoju naciju od svih mogućih izvanjskih ugroza, nasrtaja i ovisno o stupnju demokratičnosti, čak i neugodnih pitanja svijeta, makar se u samoj zemlji idruštvu država ponašala kao klasičan razbojnik, diktatura i zločinac prema vlastitom narodu. Sve te države nastoje obraniti nacionalni poredak, kakav je god.

pupovacU Hrvatskoj je to nemoguće, upravo zbog realne političke paradigme koja se jednim imenom može nazvati – Tito. Pod tim imenom je velikosrpska politika razvijala sustav državnoga eliminiranja, indoktrinacije, protjerivanja, pogubljenja i progona hrvatskoga naroda, širila je svoje organske utjecaje duboko u sami hrvatski identitet, preoblikovala ga, a usporedno s tim fizički zaokruživala ciljane prostore i interese ljudskim potencijalima i preraspodjelom stanovništva.

Dakle, pod imenom Tito, hrvatski nacionalni duh, hrvatsko gospodarstvo, hrvatsko poduzetništvo, hrvatski identitet snažno je desetinama godina planski premrežavan izrazitim velikosprskim utjecajima i njihovim nositeljima. Zbog toga se danas Pupovac ne može odreći simbolike i imena Tito, zbog toga mu je danas nužna zvijezda petokraka, partizanska paradigma, zbog toga mu je danas nužno isticati da su hrvatski Srbi antifašisti ili prirodno skloni ljevici. Iako su upravo ti simboli, to znamenje, te navodne političke ideje koje žive kao baština hrvatskih Srba potpuno suprotne svemu postojećem i dominirajućem u Srbiji ili recimo Republici Srpskoj.

To pokazuje da se Srbi itekako odriču Tita na svakom mjestu i prigodi gdje su ostvarili svoje ciljeve i interese, gdje nije upitno njihovo srpstvo ili velesrpstvo, a ondje, kao u Hrvatskoj, gdje je to još uvijek nerealizirano i gdje moraju raditi na postizanju svojih velikosrpskih ciljeva na duže vrijeme – Tito im je prihvatljiv simbol i brane njegove političke ostavštine agresivnom kampanjom. Kao u Srbu, recitirajući pjesme o njemu.

To im je olakašala paradigma antifašizma, pod kojom su uspjeli legalizirati svoju dominaciju nad hrvatskim društvenim procesima, preko prijeratne mreže agenata, poltrona, sluga, aktivista i visokih dužnosnika na svim položajima u bivšoj SR Hrvatskoj. Nitko razuman, tko ima bar minimalno znanje o načinima kontrole nad društvenim procesima, ne smije zanemariti činjenicu da je jugoslavenski, čitaj velikosrpski poredak, egzistencijalno morao imati kontrolu nad svakim mogućim čovjekom koji je upravljao najvažnijim resursima u Hrvatskoj. A to su mediji, državne službe, društvene institucije, te iznad svega, upravljanje najvažnijim gopodarskim subjektima, pri čemu su posebno bile nadzirane i kontrolirane tvrtke s pravom na međunarodnu trgovinu i razmjenu. Nitko živ nije mogao djelovati legalno u inozemstvu bez potpune suglasnosti prije svega KOS-a, a tek onda kolokvijalne UDBA-e. Upravo iz te strukture nastao je pretežiti današnji društveni establišment u Hrvatskoj, gospodarski, financijski, znanstveni i menadžment u kulturi, upravo na tome počiva vertikala akademske zajednice i uporišta u svim mogućim strukturama današnjega društva. I, upravo iz tog paraobavještajnog i vrlo ucjenjivoga sustava danas Hrvatskom marširaju najprovikaniji promotori navodnih ljudskih prava i aktivisti kompromitiranoga nevladinoga sektora.

Tito je paravan za ostvarivanje prilično nastranih, antihrvatskih interesa

Svima njima je Tito paravan za ostvarivanje prilično nastranih, a svakako antihrvatskih interesa.

Imati iluzije o tome je katastrofalna i sudobonosna pogreška, a najčešće i – sudioništvo.

Dakle, Tito je u tom smislu, ne priča o osobi, dobrome ili lošemu djedu Saše Broz i skupine iz njegovih obiteljskih nasljednika, ne priča o bivšemu suradniku i vođi, nego prije svega golemi nacionalni problem – suvremenoj Hrvatskoj.

I, zbog toga on nije nikako svjetonazorsko pitanje, nije nikako pitanje ili tema povjesničarima, iako jest i to, niti je pitanje za rasprave na lokalnim samoupravnim tijelima, skupštinama ili u poglavarstvima. Tito je upravo zbog simbolike pod kojom se trenutno u Hrvatskoj skriva agresivna velikosprska namjera i politički ciljevi, ali i namjera prevladavajućega establišmenta u svim strukturama društva da trajno zabetoniraju svoje kontrolne pozicije nad Hrvatskom, u ovome slučaju prvorazredno nacionalno, političko i sigurnosno pitanje.

Valja istaći da je zbog nekadašanje potpune kontrole svih bitnih procesa u SR Hrvatskoj, zbog posjedovanja dokumentiranih svih i najsitnijih detalja o funkcioniranju tadašnjega društva u Hrvatskoj, koja svakog važnog čovjeka iz tog poretka vrlo realno danas jako može kompromitirati, Srbija danas ima i može imati kakav god hoće utjecaj na Hrvatsku. Jer, upravo pripadnici tog poretka su današnji hrvatski društveni establišment i nositelji svih najvažnijih pozicija moći.

Srbija raspolaže najsitnijim detaljima njihovih biografija iz komunističko-jugoslavenskoga poretka, u kojemu nikako nisu mogli dospjeti do visokih pozicija moći bez suglasnosti Beograda, a da bi je dobili, morali su proći rigorozne modele inicijacije, pri čemu jedino i nikako nisu mogli biti – politički Hrvati.

Uporavo zbog toga je Pupovac danas toliko moćan u Hrvatskoj. I, upravo zbog toga se danas ne uspijeva postići kritična politička volja za provođenje lustracije.

Niti jedan jedini pripadnik današnjega establišmenta s tragovima u bivšemu režimu ne smije dopustiti da Pupovcu fali „dlaka s glave“, prinuđen ga je štititi, trpjeti i podupirati doslovno – životom.

Zbog toga se, a ne zbog navodnog međunarodnog pritiska, danas ne procesuiraju srpski zločinci, zbog toga se pripadnike Republike Srpske Krajine integrira u hrvatski društveni i državni poredak, zbog toga sve bezobraznije divljaju i oni i Beograd i ostaju – nekažnjeni.

HDZ je danas više nego ikada upravo na tim pitanjima na povijesnom ispitu, a to visi iznad glave svakoga čovjeka u HDZ-u i srodnim strankama, koji su dio svojih profesionalnih karijera ostvarivali i u bivšem komunističkom režimu.

Tko je siguran u svoju čistoću, ne boji se

Hrvatska mora imati kritičnu političku snagu koja ne ovisi o arhivskoj građi u Beogradu.

Nije Pupovac ni svemirac, ni naročito pametan izuzev ako ga uspoređujemo s Grmojom ili Orepićem, niti je toliko hrabar. On jednostavno zna na što se može osloniti.

I to koristi.

Sudenje_MunchenPodvala s usporedbom Tita i Tuđmana, makar bila izražena teškom osudom Tita i hvalospjevima Tuđmanu, je vrlo opasna i ukazuje na namjeru legalizacije poretka koji zapravo Tita drži živim i moćnim u današnjoj Hrvatskoj. Ta usporedba nije samo pokušaj delegitimacije Tuđmana, iako jest i to, nego prije svega relativiziranje smisla postojanja hrvatske državnosti i slobode. Jer, otvaranje debate o tome treba li hrvatskome narodu samostalna država ili ne preko pitanja Tito ili Tuđman, znači potpunu legalizaciju antihrvatskih ciljeva i namjera, te izravno odustajanje od stečevina državne samostalnosti i prije svega, Domovinskoga rata. To je to i ništa drugo. Na istoj logičkoj, povijesnoj i društvenoj platformi se može postaviti pitanje usporedbe srpskoga i jugoslavenskoga kralja Aleksandra i Tita, ali to nikome ne pada na pamet. Jednako tako nikome ne pada na pamet uspoređivati kralja Aleksandra i Tuđmana.

Jer kralj Aleksandar je paradigma kojom se ne može prekriti današnje namjere zlih politika prema hrvatskome narodu, a i previše je jasna velikosrpska politika u njegovom imenu i simbolici, pa je Tito, iako je statusno, povijesno i stvarno jedino usporediv s tim srbijanskim kraljem i jugoslavenskim monarhom, uzet kao usporedna paradigma – Tuđmanu. Naime, Tito je simbol uništenja hrvatske državnosti s jakim neposrednim naslijeđem u hrvatskom društvu pa je zbog toga nužno nametnuti usporedbu njega s Tuđmanom. Baš zbog toga što je Tuđman preporoditelj i utemeljitelj današnje hrvatske državnosti, nameće se ta neprirodna usporedba, jer se njome održava legalitet pitanja – treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tuđman je hrvatski državnik, Tito nije, niti je ikada bio

Samo postavljanje takvoga pitanja, ali i pristajanje na raspravu bez jasne naznake o kakvoj se podvali radi, znači ili duboko nerazumijevanje aktualnih društvenih problema u Hrvatskoj, ili, sudioništvo u prljavim namjerama i politikama.

Da bi se legalizirala ostavština Tita, odnosno Tito u današnjoj Hrvatskoj, upravo iz njegovog navodnog antifašističkog duha izviru histerične poruke, nasrtaji, politike i aktivizam koji nastoji pod svaku cijenu današnjoj suvremenoj Republici Hrvatskoj nametnuti kao prioritetne izvorišne temelje – antifašizam i NOB, pa čak i Domovinski rat uvjetovati s tim i svesti ga na tu paradigmu.

Zbog toga se tako grčevito brani antifašizam u Ustavu, iako ga u Ustavu – nema. Barem ne više od srednjovjekovnih Kneževina, Banovine ili Ugarskoga-hrvatskoga kraljevstva. Naravno, zanemaruje se izravan i eksplicitan otklon u izvorišnim osnovama Ustava prema bivšem komunističkom jugoslavenskom režimu, koji je skriven pod današnjim antifašizmom, a simbolizira ga Tito.

Upravo toj paradigmi se sudilo u Njemačkoj, a ne Mustaću i Perkoviću.

Zbog toga i Tita i antifašizam treba uništiti, figurativno ubiti, a to se ne radi debatama, nadmudrivanjem sa zločinačkim namjerama i skrivačima, nego jasnim porukama narodu za preuzimanje države, a onda – državnim poretkom.

To mora biti jedno od temeljnih pitanja aktualne predizborne kampanje i stvarni test državotvornosti političkih takmaca.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Znanost pod rektorom Vrdoljakom

Objavljeno

na

Objavio

Prije tjedan dana imali smo priliku gledati kako naša skrivena pamet maršira za znanost. Bila je to naša franšiza marša koji je nastao kao reakcija na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima.

Trebalo je posebno umijeće kako bi se razumjelo da netko tako glup pobijedi svu silu pametnih, pa je pobjeda proglašena neznanstvenom, piše Borislav Ristić / Večernji list

Nakon znanstvenih činjenica koje su govorile kako nema matematičke šanse za pobjedom i ekonomskih istina uvaženih nobelovaca koje su najavljivale krah burzi, odigralo se sve suprotno.

Posebno fascinira razina njihove samouvjerenosti usred prizora gdje netko koga su proglasili nesposobnim uživo empirijski opovrgava njihove znanstvene teze. Zato su vlastito nezadovoljstvo ispoljili time što su znanosti navukli ideološko odijelo i natjerali je u marš na Zimski dvorac.

Identično prugasto odijelo skrojeno je i kod nas kako bi se svu silu pametnih prevelo žedne preko vode. 
Igrokaz započinje 22. svibnja 2017., imenovanjem Jasminke Buljan-Culej za voditeljicu kurikularne reforme. To imenovanje je bilo okidač, jer onima koji su pozornije pratili nije promaklo kako je imenovana voditeljica, ali ne i ostatak tima.

Kasnije će postati jasnije i zašto je to učinjeno. Upravo to imenovanje na noge je podiglo čitavu pametnu progresivnu javnost, pa je 1. lipnja u nekoliko hrvatskih gradova održan “Prosvjed za kurikularnu reformu”. Sve to se odigrava pred finale lokalnih izbora 4. lipnja. Znači imenovanje je trebalo biti okidač koji će izazvati prosvjede, da bi se onda HNS, pod izgovorom žrtve za kurikularnu reformu, uspeo na Plenkovićev brod.

Zanimljivu potvrdu tom raspletu daje Boris Jokić, koji u svom intervju tvrdi kako mu je rektor Ivan Vrdoljak dan nakon prosvjeda ponudio mjesto ministra obrazovanja. To je, dakle, bilo prije lokalnih izbora i tjedan dana prije nego HNS ulazi u novu vladu.

Prosvjed je tako poslužio kako bi svu silu samoprozvano pametnih pretvorilo u korisne budale Vrdoljakove političke kombinatorike. Formira se nova vlada, a Vrdoljak priča o vlastitoj žrtvi za znanost i od HNS-a dobivamo novu ministricu znanosti Blaženku Divjak koja kreće u čišćenje terena.

Pod izgovorom kako se želi depolitizirati reforma školstva, poseže se za najhladnokrvnijim političkim alatima, od ucjena preko smjena. Prvo je maknuta J. Buljan-Culej, zatim je mač koalicije udario i dr. sc. Dijanu Vican. Da bi se taj potez ublažio Plenković imenuje samoga sebe na čelo novoga povjerenstva. 
Ministrica Divjak preuzima konce i raspisuje novi natječaj.

Na tom natječaju najbolje ocijenjeni kandidat bio je njezin zamjenik dr. sc. Matko Glunčić kojega je premijer osobno pozvao da se natječe. Nezadovoljna takvim ishodom, ministrica opet poseže za političkim alatom ucjene, pa poništenje natječaja u kojemu je sama određivala kriterije uvjetuje izlaskom iz vlade.

Pred tim udarom na vlastiti autoritet i kako bi opravdao ponovno poništenje natječaja, Plenković izvodi političku piruetu i imenuje Radovana Fuchsa za posebnog savjetnika. Tako se silovanjem procedure došlo do “kompromisa”, pa imamo priliku gledati kako se zajedničkom maršu iza istog paravana okuplja lice i naličje naše propasti kao društva.

Na djelu gledamo jedan hodajući oksimoron, gdje se znanost umjesto argumenta i procedure služi žargonom marša. Tako umjesto znanstvene evolucije, dobijemo kolektivističku revoluciju, gdje nam naši pametni pod krinkom obrane znanosti prodaju svoju “teoriju ravne ploče”.

Mi obrazovanju pristupamo po principu planske privrede, gdje sustav postaje samome sebi svrha i hrani korupciju. To je ono kad se socijalni eksperimenti, koji pune nečije džepove, skrivaju iza etikete “besplatno” – na račun poreznih obveznika.
Vaučerizacija bi trebala biti prvi korak u eliminaciji takvih praksi, kako bi među profesore unijela dašak živosti i kompetitivnosti, jer samo motiviran profesor može dobro raditi svoj posao i tražiti načine kako određenom učeniku približiti nova znanja.

Pogledajmo samo koliko je entuzijazma pokrenula jedna genijalna privatna inicijativa oko uvođenja STEM-a u škole. Treba prihvatiti stvarnost kako živimo u vremenu u kojem su neki učenici o nekim područjima informiraniji od profesora, pa bi trebali kroz interaktivniji pristup iskoristiti određene potencijale, kako bi se prenijela praktična znanja.

Marš za znanost pokrenut je kako bi se narugali “stabilnom geniju”. Pametni kažu kako genij nikada za sebe neće reći da je genij. Da su imalo pametni prepoznali bi da to onda znači kako ni pametan neće sebe nazvati pametnim, osim ako ideologiju ravne ploče ne prodaje kao vlastiti politički program.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Slijedi li nakon Plenkovićeve Stierova dionica?

Objavljeno

na

Objavio

Nema jamstva da bi Stier nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta.

Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svojedobno sam imao i stanovitih iluzija da je to stoga što sam dobar analitičar, upućen pogađač, danas sam prilično siguran da je moja pronicavost bila svojevrsna naivnost, da ne kažem štogod gore.

Jednostavno, u svijet novinarstva sam zalutao slučajno i kolumnu počeo pisati na početku ”novinarske” karijere, a ne na kraju kako bi to bio red. Kako će se rasplesti neki zapleti u hrvatskoj politici relativno je lako predvidjeti i nije neko veliko umijeće to napisati, naprotiv pravo je novinarsko umijeće napisati zgodno sročen komentar u kojem se sugerira nešto sasvim suprotno od onoga što uistinu jest. To je pravo novinarstvo, a vikati ”Car je gol!” djetinjasto je i naivno.

Odavno sam već i sam svjestan kako stvari stoje, međutim kako pišem iz gušta, a ne iz potrebe, zadržavam si pravo da i dalje prikazujem stvari onako kakvo ih ja vidim, a ne onako kako bih ih, shodno nekom nadređenom autoritetu, trebao vidjeti. Ni do toga hoće li se moje viđenje nekome svidjeti ili neće, nije mi previše stalo.

Recimo, Hrvatska nikako da se domogne te obećane koristi od ulaska u EU, svejedno rijetko tko u javnom prostoru problematizira naše članstvo u EU.

U emisiji Hrvatskog radija Poligraf od 6. travnja rečeno je da je Hrvatska opet u minusu u transakcijama s EU. Točnije, zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ustvrdio je da je Hrvatska 3,4 milijarde kuna uplatila u EU, a samo 2 milijarde povukla. Ostali sudionici emisije, Vilim Ribić i Radovan Fuchs, taj navod nisu osporili.

Ovakve stvari uopće nije popularno potezati, kamoli iz njih izvlačiti zaključke kako Hrvatska nije trebala ni ulaziti u EU. To čak ni čitatelji ne vole pročitati. Zato je to jedna od meni omiljenih tema. Nije da ima neke koristi od toga, ali, priznajem, veseli me tu i tamo primijetiti da je carevu sramotu ništa ne pokriva.

Nakon ideoloških prijepora u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije, u tiskovinama se sve češće spekulira kako će se rasplesti sukob između Plenkovića i Stiera.

Tihomir Dujmović, jedan od vodećih kolumnista desne provenijencije tako piše: ”Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije.”

Otvoreno se zalažući za Stierov dolazak na čelo HDZ-a, naravno nakon što Plenković odradi svoju dionici i ode na bolje mjesto u Bruxelles, Dujmović dalje piše: ”Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac.”

Bojim se da Dujmović griješi. Nema nikakvog jamstva da bi Stier, pouzdan kotačić u politici Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao.

Uostalom, Plenković i on su, vjerojatno ohrabreni od strane nekih vanjskih faktora, pokrenuli rušenje Tomislava Karamarka, ne zbog tobožnjeg Karamarkova sukoba interesa niti zbog toga što je Karamarko svojedobno bio šef Mesićeve predizborne kampanje, nego zbog toga što je u svojoj politici pokazao stidljive naznake suverenizma, a to Buzin i Bruxelles hrvatskim političarima ne opraštaju.

To što je Stier katolik i što je bio protiv Istanbulske konvencije, ne znači da bi on Hrvatsku ”izveo izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva”.

Uostalom i Plenković je katolik, vidjeh ga za Uskrs u prvom redu u katedrali, a kasnije se čak slikao i s kardinalom.

Vodio je sa sobom i Jandrokovića. Da budem iskren, mislim da bi nam nakon Plenkovićeve dionice, Stierova dionica donijela nastavak bruxelleskog štipanja. Koje bismo, kao i dosada, stoički podnosili.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Davor Ivo Stier sjajnim govorom u Saboru u sklopu rasprave o Istanbulskoj konvenciji svima očitao bukvicu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati