Pratite nas

Kolumne

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija

Objavljeno

na

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija. Ili, izravnije, treba li hrvatskome narodu države ili ne? Zbog toga je esencijalna pogreška raspravu o Titu svrstavati u svjetonazorska pitanja. Nitko nigdje ne trpi u uređenim društvima legalizirano pravo afirmacije zla kao oblik svjetonazorske slobode. Tito je suprotnost svim vrijednostima na kojima danas počiva suvremeni demokratski svijet. Točno je to presudio sud u Münchenu, osuđujući dvojicu protagonista Titovoga društvenoga poretka. Tito je istodobno potpuna suprotnost svemu na čemu počiva i može počivati sloboda hrvatskoga naroda, a tek s ostvarenom slobodom i neupitnim zajedničkim vrednotama, može se razvijati i poticati – svjetonazorska različitost.

Ali, ne o tome treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tito je dakle, upravo suprotnost afirmaciji svjetonazorskih različitosti.

Zašto se onda u Hrvatskoj Titu prilazi i zašto se onda potpuno legalizirala rasprava o Titu kao svjetonazorskom pitanju ili izrazu demokratske slobode suvremenoga hrvatskoga društva?

Jer je njegov razorni poredak živ i integrira sve silnice kojima je cilj uništenje hrvatskoga naroda i njegove slobode, koliko god različita bila njihova polazišta i specifični ciljevi. Konačni cilj je ubiti Hrvatsku, a tek nakon toga bi se zvijeri potrgale nad – ostacima.

Do tada zajedno djeluju pod krinkom – Tito.

U čemu je dakle problem s Titom?

Otprilike u slijedećem. Ako usporedimo fenomen Tito s fenomenom Hitler ili Staljin, ili bilo koji diktator iz povijesti, pogotovo novije povijesti stvaranja suvremenih nacija nakon francuske buržoaske revolucije, jasno ćemo vidjeti da nikada nigdje, izuzev u Hrvatskoj, nije na političkom prostoru nakon uništenja jednoga totalitarnoga režima, taj režim nastavljao život u novim društvenim okolnostima potican od novih struktura i poretka.

Takve politike i ljudi su prvo kriminalizirani silom državnoga poretka bez izuzetka, a tek nakon toga su postajali – pitanje znanstvenih istraživanja.

Zbog čega?

Hitler je nastavio živjeti sve do suđenja u Nürnbergu, a nastavio bi i do danas, da je njemačka država to dopustila. To suđenje nije upriličeno da bi se povješalo ili proglasilo krivim Hitlerove najbliže suradnike i nositelje zločinačke politike, nego da se osudi i pred očima cijeloga svijeta, a prije svega njemačkoga naroda – ubije Hitlera.

Ponovno, trajno i zauvijek.

Zbog toga što je to uspješno urađeno, Njemačka je postala demokratska, civlizirana zemlja, zbog toga je postala razvijena zemlja i prednjači u svemu najvažnijem u svijetu.

Tako naučena Njemačka je istoga trenutka nakon integracije Istočne Njemačke, okovane drugim epohalnim zlom – komunističkim, državnom snagom i modelom lustracije, uništila ideju i uklonila iz javnoga diskursa nositelje toga zla.

Poslana je jasna poruka. Zlo je neprihvatljivo.

titostaljinTu su praksu slijedile Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, tu praksu su usvojile i Rumunjska i Bugarska i u dvadeset godina razvoja postigle su sve od reda izvanredne rezultate razvoja na svim društvenim i državnim područjima. Na svim bez izuzetka.

Prije svega, gospodarstvu je životni temelj sloboda naroda, slobodno društvo i slobodan čovjek. Ne ističem ovo slučajno, jer je upravo svakoj raspravi o razvoju poduzetništva, gospodarstva, riješavanju golemih egzistencijalnih problema u Hrvatskoj, najvažnija zapreka – živi Tito.

Tito u Hrvatskoj nikada nije umro, iako je uredno sahranjen

Jer, korupacija, nepotizam, podobnost, a ne izvrsnost, poltronstvo, a ne integritet, apologetika, a ne kiritika, prilagodba prava, a ne pravna sigurnost i jednakost, zakonski inženjering i proizvoljnost tumačenja zakona, devijacije su na kojima je počivao i jedino moguć – Tito, odnosno današnji antifašizam. Ukratko, Tita i antifašizam obilježava spriječavanje slobode, a ne njeno stimuliranje.

I, zbog toga Hrvatska nema izgleda napredovati ni približno koliko bi mogla.

I, zbog toga su Hrvati u razvijenim demokratskim zemljama uvjerljivo prosječno uspješniji u svakom pogledu nego u Hrvatskoj.

HitlerZbog nastojanja egzistencijalno nužnoga očuvanja tih devijacija kao vrednota svoga društvenoga poretka, antifašisti u Hrvatskoj nastoje odvojiti ta pitanja, sva društvena pitanja od – glavnog, od temeljnoga razloga svih devijacija. Od rasprave o – Titu kao temeljnom nacionalnom, državnom i društvenom problemu.

I svim silama raspravu o Titu nastoje svesti pod svjetonazorski diskurs, da se nacija ne dosjeti da Tito zapravo – vlada Hrvatskom.

Zbog toga oni na sve načine svaki razgovor o poretku, o ideji, o politikama i stečevinama Titovoga vremena, ili preusmjeravaju na osobnost Josipa Broza Tita, ili ističu kao svjetonazorsko pitanje. A status svjetonazorskog pitanja jamči status zajamčene slobode ljudskoga djelovanja i opredjeljenja, te iskazivanja istoga, dok istodobno omogućuje stvarnome značenju Tita, nesmetan život i razvoj u svim važnim segementima društva. Upravo zbog toga, nakon pozicioniranja u demokratskom i hrvatskom poretku, nastoje Tita prepustiti – povjesničarima i rasprave, dakle i fokus javnosti usmjeriti na tzv. razvojna i gospodarska pitanja.

A može li se to?

Ne može.

Evo zašto.

Uzmimo prvo temeljnu svrhu funkcioniranja svake nacionalne države danas. Smisao svake države je prije svega zaštititi svoju naciju od svih mogućih izvanjskih ugroza, nasrtaja i ovisno o stupnju demokratičnosti, čak i neugodnih pitanja svijeta, makar se u samoj zemlji idruštvu država ponašala kao klasičan razbojnik, diktatura i zločinac prema vlastitom narodu. Sve te države nastoje obraniti nacionalni poredak, kakav je god.

pupovacU Hrvatskoj je to nemoguće, upravo zbog realne političke paradigme koja se jednim imenom može nazvati – Tito. Pod tim imenom je velikosrpska politika razvijala sustav državnoga eliminiranja, indoktrinacije, protjerivanja, pogubljenja i progona hrvatskoga naroda, širila je svoje organske utjecaje duboko u sami hrvatski identitet, preoblikovala ga, a usporedno s tim fizički zaokruživala ciljane prostore i interese ljudskim potencijalima i preraspodjelom stanovništva.

Dakle, pod imenom Tito, hrvatski nacionalni duh, hrvatsko gospodarstvo, hrvatsko poduzetništvo, hrvatski identitet snažno je desetinama godina planski premrežavan izrazitim velikosprskim utjecajima i njihovim nositeljima. Zbog toga se danas Pupovac ne može odreći simbolike i imena Tito, zbog toga mu je danas nužna zvijezda petokraka, partizanska paradigma, zbog toga mu je danas nužno isticati da su hrvatski Srbi antifašisti ili prirodno skloni ljevici. Iako su upravo ti simboli, to znamenje, te navodne političke ideje koje žive kao baština hrvatskih Srba potpuno suprotne svemu postojećem i dominirajućem u Srbiji ili recimo Republici Srpskoj.

To pokazuje da se Srbi itekako odriču Tita na svakom mjestu i prigodi gdje su ostvarili svoje ciljeve i interese, gdje nije upitno njihovo srpstvo ili velesrpstvo, a ondje, kao u Hrvatskoj, gdje je to još uvijek nerealizirano i gdje moraju raditi na postizanju svojih velikosrpskih ciljeva na duže vrijeme – Tito im je prihvatljiv simbol i brane njegove političke ostavštine agresivnom kampanjom. Kao u Srbu, recitirajući pjesme o njemu.

To im je olakašala paradigma antifašizma, pod kojom su uspjeli legalizirati svoju dominaciju nad hrvatskim društvenim procesima, preko prijeratne mreže agenata, poltrona, sluga, aktivista i visokih dužnosnika na svim položajima u bivšoj SR Hrvatskoj. Nitko razuman, tko ima bar minimalno znanje o načinima kontrole nad društvenim procesima, ne smije zanemariti činjenicu da je jugoslavenski, čitaj velikosrpski poredak, egzistencijalno morao imati kontrolu nad svakim mogućim čovjekom koji je upravljao najvažnijim resursima u Hrvatskoj. A to su mediji, državne službe, društvene institucije, te iznad svega, upravljanje najvažnijim gopodarskim subjektima, pri čemu su posebno bile nadzirane i kontrolirane tvrtke s pravom na međunarodnu trgovinu i razmjenu. Nitko živ nije mogao djelovati legalno u inozemstvu bez potpune suglasnosti prije svega KOS-a, a tek onda kolokvijalne UDBA-e. Upravo iz te strukture nastao je pretežiti današnji društveni establišment u Hrvatskoj, gospodarski, financijski, znanstveni i menadžment u kulturi, upravo na tome počiva vertikala akademske zajednice i uporišta u svim mogućim strukturama današnjega društva. I, upravo iz tog paraobavještajnog i vrlo ucjenjivoga sustava danas Hrvatskom marširaju najprovikaniji promotori navodnih ljudskih prava i aktivisti kompromitiranoga nevladinoga sektora.

Tito je paravan za ostvarivanje prilično nastranih, antihrvatskih interesa

Svima njima je Tito paravan za ostvarivanje prilično nastranih, a svakako antihrvatskih interesa.

Imati iluzije o tome je katastrofalna i sudobonosna pogreška, a najčešće i – sudioništvo.

Dakle, Tito je u tom smislu, ne priča o osobi, dobrome ili lošemu djedu Saše Broz i skupine iz njegovih obiteljskih nasljednika, ne priča o bivšemu suradniku i vođi, nego prije svega golemi nacionalni problem – suvremenoj Hrvatskoj.

I, zbog toga on nije nikako svjetonazorsko pitanje, nije nikako pitanje ili tema povjesničarima, iako jest i to, niti je pitanje za rasprave na lokalnim samoupravnim tijelima, skupštinama ili u poglavarstvima. Tito je upravo zbog simbolike pod kojom se trenutno u Hrvatskoj skriva agresivna velikosprska namjera i politički ciljevi, ali i namjera prevladavajućega establišmenta u svim strukturama društva da trajno zabetoniraju svoje kontrolne pozicije nad Hrvatskom, u ovome slučaju prvorazredno nacionalno, političko i sigurnosno pitanje.

Valja istaći da je zbog nekadašanje potpune kontrole svih bitnih procesa u SR Hrvatskoj, zbog posjedovanja dokumentiranih svih i najsitnijih detalja o funkcioniranju tadašnjega društva u Hrvatskoj, koja svakog važnog čovjeka iz tog poretka vrlo realno danas jako može kompromitirati, Srbija danas ima i može imati kakav god hoće utjecaj na Hrvatsku. Jer, upravo pripadnici tog poretka su današnji hrvatski društveni establišment i nositelji svih najvažnijih pozicija moći.

Srbija raspolaže najsitnijim detaljima njihovih biografija iz komunističko-jugoslavenskoga poretka, u kojemu nikako nisu mogli dospjeti do visokih pozicija moći bez suglasnosti Beograda, a da bi je dobili, morali su proći rigorozne modele inicijacije, pri čemu jedino i nikako nisu mogli biti – politički Hrvati.

Uporavo zbog toga je Pupovac danas toliko moćan u Hrvatskoj. I, upravo zbog toga se danas ne uspijeva postići kritična politička volja za provođenje lustracije.

Niti jedan jedini pripadnik današnjega establišmenta s tragovima u bivšemu režimu ne smije dopustiti da Pupovcu fali „dlaka s glave“, prinuđen ga je štititi, trpjeti i podupirati doslovno – životom.

Zbog toga se, a ne zbog navodnog međunarodnog pritiska, danas ne procesuiraju srpski zločinci, zbog toga se pripadnike Republike Srpske Krajine integrira u hrvatski društveni i državni poredak, zbog toga sve bezobraznije divljaju i oni i Beograd i ostaju – nekažnjeni.

HDZ je danas više nego ikada upravo na tim pitanjima na povijesnom ispitu, a to visi iznad glave svakoga čovjeka u HDZ-u i srodnim strankama, koji su dio svojih profesionalnih karijera ostvarivali i u bivšem komunističkom režimu.

Tko je siguran u svoju čistoću, ne boji se

Hrvatska mora imati kritičnu političku snagu koja ne ovisi o arhivskoj građi u Beogradu.

Nije Pupovac ni svemirac, ni naročito pametan izuzev ako ga uspoređujemo s Grmojom ili Orepićem, niti je toliko hrabar. On jednostavno zna na što se može osloniti.

I to koristi.

Sudenje_MunchenPodvala s usporedbom Tita i Tuđmana, makar bila izražena teškom osudom Tita i hvalospjevima Tuđmanu, je vrlo opasna i ukazuje na namjeru legalizacije poretka koji zapravo Tita drži živim i moćnim u današnjoj Hrvatskoj. Ta usporedba nije samo pokušaj delegitimacije Tuđmana, iako jest i to, nego prije svega relativiziranje smisla postojanja hrvatske državnosti i slobode. Jer, otvaranje debate o tome treba li hrvatskome narodu samostalna država ili ne preko pitanja Tito ili Tuđman, znači potpunu legalizaciju antihrvatskih ciljeva i namjera, te izravno odustajanje od stečevina državne samostalnosti i prije svega, Domovinskoga rata. To je to i ništa drugo. Na istoj logičkoj, povijesnoj i društvenoj platformi se može postaviti pitanje usporedbe srpskoga i jugoslavenskoga kralja Aleksandra i Tita, ali to nikome ne pada na pamet. Jednako tako nikome ne pada na pamet uspoređivati kralja Aleksandra i Tuđmana.

Jer kralj Aleksandar je paradigma kojom se ne može prekriti današnje namjere zlih politika prema hrvatskome narodu, a i previše je jasna velikosrpska politika u njegovom imenu i simbolici, pa je Tito, iako je statusno, povijesno i stvarno jedino usporediv s tim srbijanskim kraljem i jugoslavenskim monarhom, uzet kao usporedna paradigma – Tuđmanu. Naime, Tito je simbol uništenja hrvatske državnosti s jakim neposrednim naslijeđem u hrvatskom društvu pa je zbog toga nužno nametnuti usporedbu njega s Tuđmanom. Baš zbog toga što je Tuđman preporoditelj i utemeljitelj današnje hrvatske državnosti, nameće se ta neprirodna usporedba, jer se njome održava legalitet pitanja – treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tuđman je hrvatski državnik, Tito nije, niti je ikada bio

Samo postavljanje takvoga pitanja, ali i pristajanje na raspravu bez jasne naznake o kakvoj se podvali radi, znači ili duboko nerazumijevanje aktualnih društvenih problema u Hrvatskoj, ili, sudioništvo u prljavim namjerama i politikama.

Da bi se legalizirala ostavština Tita, odnosno Tito u današnjoj Hrvatskoj, upravo iz njegovog navodnog antifašističkog duha izviru histerične poruke, nasrtaji, politike i aktivizam koji nastoji pod svaku cijenu današnjoj suvremenoj Republici Hrvatskoj nametnuti kao prioritetne izvorišne temelje – antifašizam i NOB, pa čak i Domovinski rat uvjetovati s tim i svesti ga na tu paradigmu.

Zbog toga se tako grčevito brani antifašizam u Ustavu, iako ga u Ustavu – nema. Barem ne više od srednjovjekovnih Kneževina, Banovine ili Ugarskoga-hrvatskoga kraljevstva. Naravno, zanemaruje se izravan i eksplicitan otklon u izvorišnim osnovama Ustava prema bivšem komunističkom jugoslavenskom režimu, koji je skriven pod današnjim antifašizmom, a simbolizira ga Tito.

Upravo toj paradigmi se sudilo u Njemačkoj, a ne Mustaću i Perkoviću.

Zbog toga i Tita i antifašizam treba uništiti, figurativno ubiti, a to se ne radi debatama, nadmudrivanjem sa zločinačkim namjerama i skrivačima, nego jasnim porukama narodu za preuzimanje države, a onda – državnim poretkom.

To mora biti jedno od temeljnih pitanja aktualne predizborne kampanje i stvarni test državotvornosti političkih takmaca.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari