Pratite nas

Kolumne

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija

Objavljeno

na

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija. Ili, izravnije, treba li hrvatskome narodu države ili ne? Zbog toga je esencijalna pogreška raspravu o Titu svrstavati u svjetonazorska pitanja. Nitko nigdje ne trpi u uređenim društvima legalizirano pravo afirmacije zla kao oblik svjetonazorske slobode. Tito je suprotnost svim vrijednostima na kojima danas počiva suvremeni demokratski svijet. Točno je to presudio sud u Münchenu, osuđujući dvojicu protagonista Titovoga društvenoga poretka. Tito je istodobno potpuna suprotnost svemu na čemu počiva i može počivati sloboda hrvatskoga naroda, a tek s ostvarenom slobodom i neupitnim zajedničkim vrednotama, može se razvijati i poticati – svjetonazorska različitost.

Ali, ne o tome treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tito je dakle, upravo suprotnost afirmaciji svjetonazorskih različitosti.

Zašto se onda u Hrvatskoj Titu prilazi i zašto se onda potpuno legalizirala rasprava o Titu kao svjetonazorskom pitanju ili izrazu demokratske slobode suvremenoga hrvatskoga društva?

Jer je njegov razorni poredak živ i integrira sve silnice kojima je cilj uništenje hrvatskoga naroda i njegove slobode, koliko god različita bila njihova polazišta i specifični ciljevi. Konačni cilj je ubiti Hrvatsku, a tek nakon toga bi se zvijeri potrgale nad – ostacima.

Do tada zajedno djeluju pod krinkom – Tito.

U čemu je dakle problem s Titom?

Otprilike u slijedećem. Ako usporedimo fenomen Tito s fenomenom Hitler ili Staljin, ili bilo koji diktator iz povijesti, pogotovo novije povijesti stvaranja suvremenih nacija nakon francuske buržoaske revolucije, jasno ćemo vidjeti da nikada nigdje, izuzev u Hrvatskoj, nije na političkom prostoru nakon uništenja jednoga totalitarnoga režima, taj režim nastavljao život u novim društvenim okolnostima potican od novih struktura i poretka.

Takve politike i ljudi su prvo kriminalizirani silom državnoga poretka bez izuzetka, a tek nakon toga su postajali – pitanje znanstvenih istraživanja.

Zbog čega?

Hitler je nastavio živjeti sve do suđenja u Nürnbergu, a nastavio bi i do danas, da je njemačka država to dopustila. To suđenje nije upriličeno da bi se povješalo ili proglasilo krivim Hitlerove najbliže suradnike i nositelje zločinačke politike, nego da se osudi i pred očima cijeloga svijeta, a prije svega njemačkoga naroda – ubije Hitlera.

Ponovno, trajno i zauvijek.

Zbog toga što je to uspješno urađeno, Njemačka je postala demokratska, civlizirana zemlja, zbog toga je postala razvijena zemlja i prednjači u svemu najvažnijem u svijetu.

Tako naučena Njemačka je istoga trenutka nakon integracije Istočne Njemačke, okovane drugim epohalnim zlom – komunističkim, državnom snagom i modelom lustracije, uništila ideju i uklonila iz javnoga diskursa nositelje toga zla.

Poslana je jasna poruka. Zlo je neprihvatljivo.

titostaljinTu su praksu slijedile Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, tu praksu su usvojile i Rumunjska i Bugarska i u dvadeset godina razvoja postigle su sve od reda izvanredne rezultate razvoja na svim društvenim i državnim područjima. Na svim bez izuzetka.

Prije svega, gospodarstvu je životni temelj sloboda naroda, slobodno društvo i slobodan čovjek. Ne ističem ovo slučajno, jer je upravo svakoj raspravi o razvoju poduzetništva, gospodarstva, riješavanju golemih egzistencijalnih problema u Hrvatskoj, najvažnija zapreka – živi Tito.

Tito u Hrvatskoj nikada nije umro, iako je uredno sahranjen

Jer, korupacija, nepotizam, podobnost, a ne izvrsnost, poltronstvo, a ne integritet, apologetika, a ne kiritika, prilagodba prava, a ne pravna sigurnost i jednakost, zakonski inženjering i proizvoljnost tumačenja zakona, devijacije su na kojima je počivao i jedino moguć – Tito, odnosno današnji antifašizam. Ukratko, Tita i antifašizam obilježava spriječavanje slobode, a ne njeno stimuliranje.

I, zbog toga Hrvatska nema izgleda napredovati ni približno koliko bi mogla.

I, zbog toga su Hrvati u razvijenim demokratskim zemljama uvjerljivo prosječno uspješniji u svakom pogledu nego u Hrvatskoj.

HitlerZbog nastojanja egzistencijalno nužnoga očuvanja tih devijacija kao vrednota svoga društvenoga poretka, antifašisti u Hrvatskoj nastoje odvojiti ta pitanja, sva društvena pitanja od – glavnog, od temeljnoga razloga svih devijacija. Od rasprave o – Titu kao temeljnom nacionalnom, državnom i društvenom problemu.

I svim silama raspravu o Titu nastoje svesti pod svjetonazorski diskurs, da se nacija ne dosjeti da Tito zapravo – vlada Hrvatskom.

Zbog toga oni na sve načine svaki razgovor o poretku, o ideji, o politikama i stečevinama Titovoga vremena, ili preusmjeravaju na osobnost Josipa Broza Tita, ili ističu kao svjetonazorsko pitanje. A status svjetonazorskog pitanja jamči status zajamčene slobode ljudskoga djelovanja i opredjeljenja, te iskazivanja istoga, dok istodobno omogućuje stvarnome značenju Tita, nesmetan život i razvoj u svim važnim segementima društva. Upravo zbog toga, nakon pozicioniranja u demokratskom i hrvatskom poretku, nastoje Tita prepustiti – povjesničarima i rasprave, dakle i fokus javnosti usmjeriti na tzv. razvojna i gospodarska pitanja.

A može li se to?

Ne može.

Evo zašto.

Uzmimo prvo temeljnu svrhu funkcioniranja svake nacionalne države danas. Smisao svake države je prije svega zaštititi svoju naciju od svih mogućih izvanjskih ugroza, nasrtaja i ovisno o stupnju demokratičnosti, čak i neugodnih pitanja svijeta, makar se u samoj zemlji idruštvu država ponašala kao klasičan razbojnik, diktatura i zločinac prema vlastitom narodu. Sve te države nastoje obraniti nacionalni poredak, kakav je god.

pupovacU Hrvatskoj je to nemoguće, upravo zbog realne političke paradigme koja se jednim imenom može nazvati – Tito. Pod tim imenom je velikosrpska politika razvijala sustav državnoga eliminiranja, indoktrinacije, protjerivanja, pogubljenja i progona hrvatskoga naroda, širila je svoje organske utjecaje duboko u sami hrvatski identitet, preoblikovala ga, a usporedno s tim fizički zaokruživala ciljane prostore i interese ljudskim potencijalima i preraspodjelom stanovništva.

Dakle, pod imenom Tito, hrvatski nacionalni duh, hrvatsko gospodarstvo, hrvatsko poduzetništvo, hrvatski identitet snažno je desetinama godina planski premrežavan izrazitim velikosprskim utjecajima i njihovim nositeljima. Zbog toga se danas Pupovac ne može odreći simbolike i imena Tito, zbog toga mu je danas nužna zvijezda petokraka, partizanska paradigma, zbog toga mu je danas nužno isticati da su hrvatski Srbi antifašisti ili prirodno skloni ljevici. Iako su upravo ti simboli, to znamenje, te navodne političke ideje koje žive kao baština hrvatskih Srba potpuno suprotne svemu postojećem i dominirajućem u Srbiji ili recimo Republici Srpskoj.

To pokazuje da se Srbi itekako odriču Tita na svakom mjestu i prigodi gdje su ostvarili svoje ciljeve i interese, gdje nije upitno njihovo srpstvo ili velesrpstvo, a ondje, kao u Hrvatskoj, gdje je to još uvijek nerealizirano i gdje moraju raditi na postizanju svojih velikosrpskih ciljeva na duže vrijeme – Tito im je prihvatljiv simbol i brane njegove političke ostavštine agresivnom kampanjom. Kao u Srbu, recitirajući pjesme o njemu.

To im je olakašala paradigma antifašizma, pod kojom su uspjeli legalizirati svoju dominaciju nad hrvatskim društvenim procesima, preko prijeratne mreže agenata, poltrona, sluga, aktivista i visokih dužnosnika na svim položajima u bivšoj SR Hrvatskoj. Nitko razuman, tko ima bar minimalno znanje o načinima kontrole nad društvenim procesima, ne smije zanemariti činjenicu da je jugoslavenski, čitaj velikosrpski poredak, egzistencijalno morao imati kontrolu nad svakim mogućim čovjekom koji je upravljao najvažnijim resursima u Hrvatskoj. A to su mediji, državne službe, društvene institucije, te iznad svega, upravljanje najvažnijim gopodarskim subjektima, pri čemu su posebno bile nadzirane i kontrolirane tvrtke s pravom na međunarodnu trgovinu i razmjenu. Nitko živ nije mogao djelovati legalno u inozemstvu bez potpune suglasnosti prije svega KOS-a, a tek onda kolokvijalne UDBA-e. Upravo iz te strukture nastao je pretežiti današnji društveni establišment u Hrvatskoj, gospodarski, financijski, znanstveni i menadžment u kulturi, upravo na tome počiva vertikala akademske zajednice i uporišta u svim mogućim strukturama današnjega društva. I, upravo iz tog paraobavještajnog i vrlo ucjenjivoga sustava danas Hrvatskom marširaju najprovikaniji promotori navodnih ljudskih prava i aktivisti kompromitiranoga nevladinoga sektora.

Tito je paravan za ostvarivanje prilično nastranih, antihrvatskih interesa

Svima njima je Tito paravan za ostvarivanje prilično nastranih, a svakako antihrvatskih interesa.

Imati iluzije o tome je katastrofalna i sudobonosna pogreška, a najčešće i – sudioništvo.

Dakle, Tito je u tom smislu, ne priča o osobi, dobrome ili lošemu djedu Saše Broz i skupine iz njegovih obiteljskih nasljednika, ne priča o bivšemu suradniku i vođi, nego prije svega golemi nacionalni problem – suvremenoj Hrvatskoj.

I, zbog toga on nije nikako svjetonazorsko pitanje, nije nikako pitanje ili tema povjesničarima, iako jest i to, niti je pitanje za rasprave na lokalnim samoupravnim tijelima, skupštinama ili u poglavarstvima. Tito je upravo zbog simbolike pod kojom se trenutno u Hrvatskoj skriva agresivna velikosprska namjera i politički ciljevi, ali i namjera prevladavajućega establišmenta u svim strukturama društva da trajno zabetoniraju svoje kontrolne pozicije nad Hrvatskom, u ovome slučaju prvorazredno nacionalno, političko i sigurnosno pitanje.

Valja istaći da je zbog nekadašanje potpune kontrole svih bitnih procesa u SR Hrvatskoj, zbog posjedovanja dokumentiranih svih i najsitnijih detalja o funkcioniranju tadašnjega društva u Hrvatskoj, koja svakog važnog čovjeka iz tog poretka vrlo realno danas jako može kompromitirati, Srbija danas ima i može imati kakav god hoće utjecaj na Hrvatsku. Jer, upravo pripadnici tog poretka su današnji hrvatski društveni establišment i nositelji svih najvažnijih pozicija moći.

Srbija raspolaže najsitnijim detaljima njihovih biografija iz komunističko-jugoslavenskoga poretka, u kojemu nikako nisu mogli dospjeti do visokih pozicija moći bez suglasnosti Beograda, a da bi je dobili, morali su proći rigorozne modele inicijacije, pri čemu jedino i nikako nisu mogli biti – politički Hrvati.

Uporavo zbog toga je Pupovac danas toliko moćan u Hrvatskoj. I, upravo zbog toga se danas ne uspijeva postići kritična politička volja za provođenje lustracije.

Niti jedan jedini pripadnik današnjega establišmenta s tragovima u bivšemu režimu ne smije dopustiti da Pupovcu fali „dlaka s glave“, prinuđen ga je štititi, trpjeti i podupirati doslovno – životom.

Zbog toga se, a ne zbog navodnog međunarodnog pritiska, danas ne procesuiraju srpski zločinci, zbog toga se pripadnike Republike Srpske Krajine integrira u hrvatski društveni i državni poredak, zbog toga sve bezobraznije divljaju i oni i Beograd i ostaju – nekažnjeni.

HDZ je danas više nego ikada upravo na tim pitanjima na povijesnom ispitu, a to visi iznad glave svakoga čovjeka u HDZ-u i srodnim strankama, koji su dio svojih profesionalnih karijera ostvarivali i u bivšem komunističkom režimu.

Tko je siguran u svoju čistoću, ne boji se

Hrvatska mora imati kritičnu političku snagu koja ne ovisi o arhivskoj građi u Beogradu.

Nije Pupovac ni svemirac, ni naročito pametan izuzev ako ga uspoređujemo s Grmojom ili Orepićem, niti je toliko hrabar. On jednostavno zna na što se može osloniti.

I to koristi.

Sudenje_MunchenPodvala s usporedbom Tita i Tuđmana, makar bila izražena teškom osudom Tita i hvalospjevima Tuđmanu, je vrlo opasna i ukazuje na namjeru legalizacije poretka koji zapravo Tita drži živim i moćnim u današnjoj Hrvatskoj. Ta usporedba nije samo pokušaj delegitimacije Tuđmana, iako jest i to, nego prije svega relativiziranje smisla postojanja hrvatske državnosti i slobode. Jer, otvaranje debate o tome treba li hrvatskome narodu samostalna država ili ne preko pitanja Tito ili Tuđman, znači potpunu legalizaciju antihrvatskih ciljeva i namjera, te izravno odustajanje od stečevina državne samostalnosti i prije svega, Domovinskoga rata. To je to i ništa drugo. Na istoj logičkoj, povijesnoj i društvenoj platformi se može postaviti pitanje usporedbe srpskoga i jugoslavenskoga kralja Aleksandra i Tita, ali to nikome ne pada na pamet. Jednako tako nikome ne pada na pamet uspoređivati kralja Aleksandra i Tuđmana.

Jer kralj Aleksandar je paradigma kojom se ne može prekriti današnje namjere zlih politika prema hrvatskome narodu, a i previše je jasna velikosrpska politika u njegovom imenu i simbolici, pa je Tito, iako je statusno, povijesno i stvarno jedino usporediv s tim srbijanskim kraljem i jugoslavenskim monarhom, uzet kao usporedna paradigma – Tuđmanu. Naime, Tito je simbol uništenja hrvatske državnosti s jakim neposrednim naslijeđem u hrvatskom društvu pa je zbog toga nužno nametnuti usporedbu njega s Tuđmanom. Baš zbog toga što je Tuđman preporoditelj i utemeljitelj današnje hrvatske državnosti, nameće se ta neprirodna usporedba, jer se njome održava legalitet pitanja – treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tuđman je hrvatski državnik, Tito nije, niti je ikada bio

Samo postavljanje takvoga pitanja, ali i pristajanje na raspravu bez jasne naznake o kakvoj se podvali radi, znači ili duboko nerazumijevanje aktualnih društvenih problema u Hrvatskoj, ili, sudioništvo u prljavim namjerama i politikama.

Da bi se legalizirala ostavština Tita, odnosno Tito u današnjoj Hrvatskoj, upravo iz njegovog navodnog antifašističkog duha izviru histerične poruke, nasrtaji, politike i aktivizam koji nastoji pod svaku cijenu današnjoj suvremenoj Republici Hrvatskoj nametnuti kao prioritetne izvorišne temelje – antifašizam i NOB, pa čak i Domovinski rat uvjetovati s tim i svesti ga na tu paradigmu.

Zbog toga se tako grčevito brani antifašizam u Ustavu, iako ga u Ustavu – nema. Barem ne više od srednjovjekovnih Kneževina, Banovine ili Ugarskoga-hrvatskoga kraljevstva. Naravno, zanemaruje se izravan i eksplicitan otklon u izvorišnim osnovama Ustava prema bivšem komunističkom jugoslavenskom režimu, koji je skriven pod današnjim antifašizmom, a simbolizira ga Tito.

Upravo toj paradigmi se sudilo u Njemačkoj, a ne Mustaću i Perkoviću.

Zbog toga i Tita i antifašizam treba uništiti, figurativno ubiti, a to se ne radi debatama, nadmudrivanjem sa zločinačkim namjerama i skrivačima, nego jasnim porukama narodu za preuzimanje države, a onda – državnim poretkom.

To mora biti jedno od temeljnih pitanja aktualne predizborne kampanje i stvarni test državotvornosti političkih takmaca.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Veliki europejac u crnom

Objavljeno

na

Objavio

Svi se zakačili za riječi šefa, ni manje ni više, Europskog parlamenta Antonija Tajanija, političara iz Berlusconijeva stada, koji je sasvim pošteno i iskreno rekao što misli čija je Istra, čija je Dalmacija. Talijanska, a čija bi bila.

Pogrešno je ove Tajanijeve riječi o talijanskoj Dalmaciji promatrati kao gaf. U zakačenosti svekolike hrvatske javnosti za njegov gotovo “ratni” poklič “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, svima je promaknula rečenica u kojoj se referirao na autore i “inspiraciju” prije tog usklika.

Kada sam pogledao snimku cijeloga govora, u četvrtoj minuti Tajani, šef EP-a, pozvao se na Renza de’ Vidovicha, čovjeka koji već desetljećima kroz svoje političko i publicističko djelovanje negira hrvatski karakter Dalmacije, a Dalmatince smatra posebnom nacijom niklom iz skuta talijanske kulture.

‘Dalmazia nazione’

U djelu, ogromnom rječniku “Dalmazia nazione”, De’ Vidovich odriče bilo kakav karakter hrvatskosti Dalmacije te polazeći, poput Mussolinija, još od Ilira i Rimskog Carstva, Slaveni su po njemu tek integrirani u romansko-talijansku kulturu, te piše: “Ako dalmatinski autori pišu na hrvatskom jeziku, srpskom ili crnogorskom, ako se izjašnjavaju kao Morlaci, oni ulaze u kontekst kulture dalmatinske nacije i čine njenu važnu komponentu, pa autori ove knjige te iste autore stavljaju na istu razinu kao one koji pišu latinskim, talijanskim… i čine konstitutivni element ove (dalmatinske) višejezične nacionalnosti koja ima analogne strukture kao trojezična švicarska nacija, ili dvojezične nacije poput Belgijaca, Kanađana, Iraca.” Za De’ Vidovicha netko može biti talijanske rase, ali se osjećati kao Hrvat, pod prisilom. To je nebitno, bitno je da je dalmatinska, višejezična nacija koju je stvorila talijanska kultura, zasebni nacionalni entitet od ostatka Hrvatske.

Koji je onda sljedeći korak kada je razvoj i očuvanje “dalmatinske nacije” u pitanju? Za De’ Vidovicha to je povratak dalmatinske nacije talijanskoj kulturi iz koje je i nastala, a glavnu ulogu u tome treba imati Europska unija koja mora, veli on, “eliminirati države nacije” i preuzeti koncept “nacionalne kulture kao razlikovnog elementa među narodima”.

Drugim riječima, “vratiti” federalizacijom EU-a Dalmaciju Italiji kojoj je i “oteta”, najprije od Austro-Ugarske, danas od RH. Vidoviti De’ Vidovich kliče, više Europe – manje suverenista, a to, gle čuda, “pomalo” skriveno zastupa i Tajani koji se pozvao na De’ Vidovicha. Podlo – zagovaraju federalizaciju Europe kao krinku za obnovu starih pretenzija kolonijalnih sila, u ovom slučaju Italije.

De’ Vidovich je rođen u Zadru, odakle je pobjegao u Trst uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. On nije makar tko, kao član postfašističke stranke Talijanski socijalni pokret – Nacionalna desnica, obnašao je zastupničke i visoke političke funkcije, a odlikovao ga je Tajanijev stranački šef i sponzor Berlusconi za posebne zasluge vraćanja Talijanima talijanskog, napose u Trstu.

Nije onda čudno, što je promaklo svima, da se Tajani, prije nego što je “nazdravio” u čast talijanske Istre i Dalmacije, pozvao na lik i djelo Renza de’ Vidovicha, što Tajanijevu govoru pridaje puno veću zloću od samog dozivanja talijanske Istre i Dalmacije.

Kada se šef Europskog parlamenta, pored jednog od najvećih Splićana prošlog stoljeća Enza Bettize, koji puno više i pametnije ima reći o Splitu, Dalmaciji i njihovu slojevitom interkulturalnom i političkom identitetu, ipak opredijeli za jednog postfašista, koji kroz projekt slabljenja europskih država na konto jače integracije Europe, protiv država nacija, želi ponovno maznuti Dalmaciju, to nije više skandalozno, već korektno otkrivanje velikog europejca u crnom, Antonija Tajanija.

Ruggiero Boscovich

Zato je od strane naših vlasti puno važnije od natjecanja u “zgražanjima”, bilo da se radi o Pantovčaku ili Plenkoviću, kojemu je Tajani prijatelj, upitati ga: kada se već pozvao u svom govoru o talijanskoj Dalmaciji i Istri na notornog znanstvenog manipulatora, talijanskog postfašista Renza de’ Vidovicha, dijeli li onda Tajani i Vidovicheve političke stavove kada je “dalmatinska nacija” u pitanju, kao i mjesto Dalmacije u Europskoj uniji kao dijelu Italije pod krinkom kulture?

Problem je, dakle, puno dublji i širi. Talijani svojataju, među inim, i Ruđera Boškovića. Sam Bošković u odgovoru D’Alambertu je jasno rekao da nije Talijan, a kada je vidio hrvatske vojnike u Beču, bratu je napisao da su to “naši Hrvati”.

Kada su Talijani podizali spomenik Boškoviću u Milanu, Tuđman je tražio da mu se ime napiše “Ruđer Bošković”, umjesto Ruggiero Boscovich, “vidovichi” su odbili, pa je i Tuđman odbio doći na takvu krivotvorinu u kojoj su, od Talijana, još samo Srbi maštovitiji.

Od akademske zajednice do visoke talijanske politike i visokog klera u Vatikanu, ono što je Tajani izgovorio, a De’ Vidovich osmislio, njihov je “mainstream”. U tom kontekstu, projekt “više Europe, manje suverenih država” djeluje kao toksičan koncept.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

prof. Ante Nazor: Ništa u Tajanijevoj izjavi nije dvosmisleno. Sve je jasno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju

Objavljeno

na

Objavio

Pjesnici su od uvijek bili “čuđenje u svijetu“. Sada su ih u Hrvatskoj zamijenili političari. Nenad Porges pita na fejsu: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne?“

Zastupnik Milorad Pupovac je blago, skoro pastoralno opomenuo sve koji podržavaju referendumske inicijative i nazvao ih “pederima i huljama“. U zao čas. Malo se preračunao. Naime, Sabor je u tom trenutku vodio Milijan Brkić koji ne dopušta da se više od 400.000 ljudi etiketira uvredljivim usporedbama. Stoga je odmah izbacio iz sabornice -Nikolu Grmoju jer on misli da nije hulja, a ne daj Bože ni peder. Red, rad i disciplina…

UEFA kažnjava hrvatske klubove za tzv. govor mržnje. Pupovca ubuduće treba prijaviti UEFA-i. Naivni su uvjereni da UEFA već vodi postupak protiv još jednog progresivno-liberalnog zastupnika Nenada Stazića koji je javno zavapio i bolno zažalio što njegovi 1945.g. nisu svoj posao obavili do kraja. Ili točnije rečeno – obavili su ga krajnje šlampavo. Što god to značilo. Rodbina i potomci onih petsto ili šesto tisuća pobijenih u ta nezaboravna vremena znaju što to znači.

No, rigidni desničari se na fejsu pitaju zašto “pederi i hulje“ nisu Pupovcu energično uzvratili te ujedno dali logičan odgovor. Zato što su oni pragmatični ”pederi i hulje”. Što je Stazić nitko i ne pita. Pojma nemam zašto? Vjerojatno se radi o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. Kad se prijeđu granice te apstraktne slobode onda se desi svjetski presedan.

Tako su u Splitu vaterpolisti Crvene zvezde malo prošetali Rivom. Mirni i nekonfliktni torcidaši htjeli su ih nešto priupitati zbog čega je nastao nesporazum i jedan od vaterpolista je skočio u more, a mirni i povučeni torcidaši nisu skočili za njim kako bi ga spasili od utapanja. I priča tu završava. U slobodarskom Splitu “skakali“ su u more i beogradski automobili, “skakao“ je u more i Zdravko Mamić (doduše u Bolu na Braču), ali sve je to završilo klasičnom pričom o našima i vašima. Ali ovo s vaterpolistima Zvezde je priča bez elemenata klasike.

Ovdje se radi o političkom hororu. Zvezda više ne želi igrati tzv. Regionalnu ligu ni u Splitu ni u bilo kojem gradu koji nije bar 200 km udaljen od Splita. U svakom zlu, u pravilu, ima i neko dobro. Sad bi moji Ličani, poznati po svom talentu za plivanje i vaterpolo, mogli dobiti u Gospiću olimpijski bazen i tako spasiti Regionalnu ligu. Tada nitko više neće zlobno pitati “Što je osam Ličana u vodi?“ Odgovor je ”splav”, a nakon toga opći smijeh.

Zvezda će ubuduće moći igrati u mirnoj i pastoralnoj atmosferi u, recimo, Gospiću. Tada će čak i Šokre Beljak imati priliku vidjeti kako izgleda “bratstvo i jedinstvo“ na djelu. Zaboravit će se i službeni demarš Srbije zbog ovog “belosvetskog“ skandala.

O ”pederima i kurvama”

Prisjetih se situacije kad su Sportske novosti, ne tako davno, izvještavale s Europskog juniorskog prvenstva u kajaku u kanuu koje se održavalo u jednako tako idiličnom srpskom gradu Kraljevu. Čast da nosi hrvatsku zastavu imao je Varaždinec Matej Herkov čiji otac je Robert, invalid Domovinskog rata. Uglavnom, Matej je bio u Kraljevu napadnut flašama i čašama pa je završio u bolnici na šivanju. Policija je brzo pronašla 29-godišnjeg napadača kojem je u Beogradu suđeno za pokušaj ubojstva! E sad, sve ovo iznosim samo zbog usporedbe.

Gradonačelnik Kraljeva Ljubiša Simović se ispričao. Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara se ispričao i tko se još sjeća pokušaja ubojstva hrvatskog veslača u Kraljevu? A sjeća li se još itko skoka Zvezdinog vaterpolista u more?

Iz dana u dan žilavi hrvatski “antifašisti“ i njihovi medijski pomagači, cvile, krste se i prosto ne mogu ”da veruju” da je tako nešto moguće u klerofašističkoj Lepoj njihovoj. Jedan takav rigidni tip provocira na fejsu pa se tobože pita: “Ovo što je bilo u Splitu osuđujem, samo me zanima što bi bilo u Beogradu da se prošećem u kockicama? Ok, znam!“ I svi mi bojim se znamo.

Zamislite da general Glasnović sve svoje političke neistomišljenike u Saboru nazove kurvama i pederima. Bi li naši ljevičarski falangisti to nazvali “burnom reakcijom“ i “žestokim obračunom sa suverenistima“? A “pederi i hulje“ uredno uplaćuju u proračun novac kojim se, između ostalog, financiraju i Pupovčeve Novosti koje “duhovito“ deru po svima koji misle malo drugačije nego oni.

Možda je napokon jedan normalan i pragmatičan prijedlog na N1 televiziji dao ”istoričar” Hrvoje Klasić: “Đokovića i Kekina za predsjednike, i odnosi Srbije i Hrvatske bit će bolji“. Napokon smo od njega čuli nešto racionalno, pošteno i relaksirajuće. Srbina Đokovića za predsjednika Srbije, a Srbina Kekina za predsjednika Hrvatske i odnosi će biti savršeni. Što se ono zapitao na početku teksta Nenad Porges? Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne? A zašto ne i za neke naše povjesničare?

Na vijest da Kolinda dobiva 55% glasova, navodno je Anka Taritaš Mrak promptno izjavila: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!”

Trump je još jednom preveslao našmrcane holywoodske glumce i Demokrate te će zid prema Meksiku sagraditi ne za 5 nego za 17 milijardi dolara. Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju. Krasnec, Trkanjac, Šerić, Andabaka, Tomašević, Gerovac, Pofuk, Biočina, Vlašić, Tomić, Pavičić, Bajruši, Toma, Vitas, Brumec, Pavelić, Žonja…sve sami lijevi medijski falangisti “prosto ne mogu da veruju“.

Koliko bi se za te milijarde moglo sagraditi dječjih vrtića, koliko snimiti dječjih crtića…i bla, bla, bla do beskonačnosti. Međutim, u neka slavna vremena njihovi lijevi predci nisu bili tako iskreno ogorčeni kad su se gradili neki epski zidovi.

Recimo 13. kolovoza 1961.g. bila je počela gradnja jednog 160 km dugačkog zida, idiličnog imena “Antifašistički obrambeni zid“ koji je odvajao Zapadni od istočnog Berlina. Taj zid je bio “izraz težnje“ naroda u DDR-u da se odjeli od trulog kapitalizma. Da ga se nije bilo izgradilo DDR bi bio doslovno ostao bez stanovnika. Međutim, Trumpov zid je sramota! Samo mali primjer povijesne farizejštine naših lijevih medijskih falangista.

Damira Gregoret kao nova Jelena Lovrić koja je ‘stjerala’ KGK u kut

Dok ovo pišem gledam konferenciju za tisak naše Predsjednice Republike. Tu se našla i nova ljevičarska zvijezda lijevog RTL-a – Damira Gregoret. Nova Jelena Lovrić strpljivo je čekala svojih pet minuta. I dočekala. Njezina pitanja su trajala u pravilu duplo duže od odgovora koje je mogla očekivati. Otprilike mislite li još uvijek da je ZDS stari hrvatski pozdrav… jer je uz taj pozdrav NDH poklonio Italiji Istru, otoke, Rijeku…, ali Boku Kotorsku i Srijem nije spomenula.

Kao i svaka mlada i hrabra plavuša Damira je stjerala KGK u kut i ova je skrušeno priznala da je samo slušala svoje loše savjetnike…Kako jednoj plavuši objasniti da su 12.studenog 1920.g. u Rapalu, gradiću pored Genove, predstavnici Kraljevine SHS i predstavnici Kraljevine Italije potpisali ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Kranjska, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža, te je stvorena “slobodna država“ Rijeka pod talijanskom upravom. Točno sve ono što je Musolini 1918.g. u govoru u Riječkom kazalištu i tražio za Italiju. I što je onda još pod ZDS poklonjeno 1941.g. Italiji?

Plavuša nije KGK pitala što je s pozdravom ZDS bilo za trajanja Domovinskog rata, kad se s tim pozdravom jurišalo i ginulo sve do Oluje. Nije pitala ni što je s pjesmom Čavoglave koja se skoro tisuću puta izvodila na radio postajama, koncertima, a znamo da ZDS označava sam početak te pjesme. Plavuša je vjerojatno jedva čula da je HOS-ov spomenik ne tako davno premješten iz Jasenovca u Novsku i da je na njemu i dan danas ZDS te da na njega do sada nitko nije našarao srp i čekić i zasuo trulim jajima. Možda je razlog tomu što na njega paze hosovci.

Neki naši lijevi novinari pišu, misle i djeluju kao da im je mentor bio čuveni srpski akademik Jovan Deretić koji nas uvjerava da su Spartanci, Nijemci i Irci bili Srbi. Naš Jovan uvjeren je da su Srbi nastali čak i prije amebe… za njih su Hrvati koji tijekom dana bilo gdje ustanu – čisti ustaše.

Legendarni nogometaš Zlatan Ibrahimović upitan je ovih dana za komentar svih tih nagrada koje je ove godine strpljivo i sistematski skupio Luka Modrić. On je podvukao jednu činjenicu: “Moja majka je Hrvatica, a porijeklom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam sretan. To je dio moje krvi“. Komentar srpskog lista ”Informer” na tu izjavu Ibrahimovića gotovo je isti kao da mu je dopisnica Damira Gregoret: “Zlatane, sram te bilo! Ibrahimović veliča ustaštvo!”

Puna je Hrvatska raznih Damira, Jelena, Tomića, Zorana Ercega itd. Je li Damiri i RTL-u ikada palo na pamet da upita časnog zastupnika Nenada Stazića zašto misli da antife nisu 1945.g. obavile svoj posao do kraja. No, pustimo RTL i Damiru Gregoret neka čvrsto koračaju k nekoj od Večernjakovih ruža.

‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?, zavapio je navodno Tuđman

Ante Tomić teško da će dobiti Večernjakovu ružu. Možda nešto drugo, ali to neće mirisati k’o ruža. Hido Biščević je objavio neki svoj razgovor s Tuđmanom u kojem ga je Tuđman navodno upitao: “Hido, kome da ostavim Hrvatsku?“ I sad na scenu stupa analitički genije iz podoficirske škole JNA.

Naš analitičar se još danas trese na pomisao da ima netko tko je mislio da ima Hrvatsku, cijelu zemlju, sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, more, renesansne gradove, barokne gradove, orjunaške gadove, hiljadu otoka, Maslenički most, tunel Učku, stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski… I sve ovo je nabrojio samo da bih mogao nadrljati završnu opservaciju o Tuđmanu: “Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a pod kraj života, kad su tajne službe na njegovo veselje namještale Dinamove utakmice (vjerojatno mudri Ante sumnja na utakmicu Dinamo : Partizan 5:0) znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud k’o kupus“.

Ante blago sumnja kako čitavo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovom politikom pa nastavlja: “Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojeg su priveli na policiji…“ Tu se naš analitičar našao u pat poziciji. Znao on da Zoran Erceg nije ni dragovoljac ni branitelj niti mobiliziran sudionik pa ga je mudro nazvati “ratnim veteranom“. E, sad je li on ratni veteran Ratka Mladića ili Milana Martića to ne zna ni naš analitičar. Tuđmanov sigurno nije. To bi trebalo javno zapitati trenutnog ministra branitelja ili njegove prethodnike. I ja se slažem da Zoran Erceg ima pravo temeljem čl.38 Ustava RH iznositi svoje mišljenje kao što i Tomić može javno trkeljati svoje nepročešljane duhovitosti. Kao što je i rekao Voltaire: “Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti je skromnost“. Ali… naši lijevi novinari mogu i to.

Voltaire je rekao: “Ne odobravam to što ste rekli, ali ću do svoje smrti braniti vaše pravo da to kažete“ s mojim dodatkom – da to kažete i činite majmuna od sebe.

Jeste li ikada pročitali, čuli ili gledali nešto što sliči na obračun četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu? Akteri su uvijek isti. Partizani i Nijemci. Name, već su me nekoliko puta moji čitatelji molili da nešto napišem o toj “utakmici“. Tekma je odigrana na Lijevča polju nedaleko od Banja Luke, a trajala je nešto dulje od 90 minuta. Započela je 30. ožujka, a završila 8. travnja 1945.g. Četnike je vodio vojvoda Pavle Đurišić, a ustaše general Vladimir Metikoš.

Rezultat je bio kao Dinamo : Partizan – 5:0. Tuđman nije preko tajnih službi mogao srediti pobjedu kombiniranoj četničko partizanskoj momčadi. Nakon svih sjajnih pobjeda koje su partizani postigli bježeći pred “nadmoćnim“ neprijateljem red je da se i trogloditski desničari vesele jednoj njihovoj pobjedi nad četnicima. Usput rečeno, tu bitku nakon Drugog svjetskog rata četnički su emigranti nazvali “drugim Kosovom.“

Ne bi Knin nikada bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu.

Hrvatska je zgrožena. Kćeri Albanca Adem Shalia, inače članu SDP-a, neki je klerofašist u razredu upaljačem na nadlaktici spalio kožu u obliku omraženog slova ”U”. Jasno je da mladi “ustaša“ to ne bi mogao napraviti da se djevojka barem minimalno opirala.

Naravno, skočio je na noge lagane i naš Pupi i oštro osudio… što? Možda to što su novinari Slobodne skinuli slike djevojke u majici s ustaškim znakovljem. Možda su joj silom navukli i tu majicu. No, ne treba sitničariti. Važno je da “ustaška zmija“ gmiže Hrvatskom. Vrlo je važan kontinuitet kojim pretvaramo ovu zemlju u veliku ustašiju pa ni Ibrahimović ne smije spomenuti da mu je majka Hrvatica. Ustaša odvratni…

Uglavnom, slika s ustaškom majicom nestala je s profila djevojke, a zamijenila ju je slika s cvjetićima u kosi. Kako bi se poetski reklo s “osmjehom u kosi“. Šizofrena “kontrarevolucija“ preplavila je RH. Pomalo podsjeća na 1991. godinu. Ustašluk, proganjanje zbog ZDS, progresivno “kidisanje“ na spomenik Franje Tuđmana, itd. Volio bih vidjeti da se to dogodi s kipom Georgeu Washingtona u SAD-u ili Giuseppea Garibaldia u Italiji. Volio bih vidjeti… ali to vidjeti neću. Osim u RH.

Albert Einstein je jednom gorko zaključio: “Političari nas varaju, varali su nas i varat će nas… Milijarde još nerođenih ljudi već su prevareni, a njihovi životi, zdravlje i blagostanje su izigrani!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari