Pratite nas

Kolumne

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija

Objavljeno

na

Kada u javnosti čujemo pitanje – Tito ili Tuđman, to je u biti pitanje – Hrvatska ili Jugoslavija. Ili, izravnije, treba li hrvatskome narodu države ili ne? Zbog toga je esencijalna pogreška raspravu o Titu svrstavati u svjetonazorska pitanja. Nitko nigdje ne trpi u uređenim društvima legalizirano pravo afirmacije zla kao oblik svjetonazorske slobode. Tito je suprotnost svim vrijednostima na kojima danas počiva suvremeni demokratski svijet. Točno je to presudio sud u Münchenu, osuđujući dvojicu protagonista Titovoga društvenoga poretka. Tito je istodobno potpuna suprotnost svemu na čemu počiva i može počivati sloboda hrvatskoga naroda, a tek s ostvarenom slobodom i neupitnim zajedničkim vrednotama, može se razvijati i poticati – svjetonazorska različitost.

Ali, ne o tome treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tito je dakle, upravo suprotnost afirmaciji svjetonazorskih različitosti.

Zašto se onda u Hrvatskoj Titu prilazi i zašto se onda potpuno legalizirala rasprava o Titu kao svjetonazorskom pitanju ili izrazu demokratske slobode suvremenoga hrvatskoga društva?

Jer je njegov razorni poredak živ i integrira sve silnice kojima je cilj uništenje hrvatskoga naroda i njegove slobode, koliko god različita bila njihova polazišta i specifični ciljevi. Konačni cilj je ubiti Hrvatsku, a tek nakon toga bi se zvijeri potrgale nad – ostacima.

Do tada zajedno djeluju pod krinkom – Tito.

U čemu je dakle problem s Titom?

Otprilike u slijedećem. Ako usporedimo fenomen Tito s fenomenom Hitler ili Staljin, ili bilo koji diktator iz povijesti, pogotovo novije povijesti stvaranja suvremenih nacija nakon francuske buržoaske revolucije, jasno ćemo vidjeti da nikada nigdje, izuzev u Hrvatskoj, nije na političkom prostoru nakon uništenja jednoga totalitarnoga režima, taj režim nastavljao život u novim društvenim okolnostima potican od novih struktura i poretka.

Takve politike i ljudi su prvo kriminalizirani silom državnoga poretka bez izuzetka, a tek nakon toga su postajali – pitanje znanstvenih istraživanja.

Zbog čega?

Hitler je nastavio živjeti sve do suđenja u Nürnbergu, a nastavio bi i do danas, da je njemačka država to dopustila. To suđenje nije upriličeno da bi se povješalo ili proglasilo krivim Hitlerove najbliže suradnike i nositelje zločinačke politike, nego da se osudi i pred očima cijeloga svijeta, a prije svega njemačkoga naroda – ubije Hitlera.

Ponovno, trajno i zauvijek.

Zbog toga što je to uspješno urađeno, Njemačka je postala demokratska, civlizirana zemlja, zbog toga je postala razvijena zemlja i prednjači u svemu najvažnijem u svijetu.

Tako naučena Njemačka je istoga trenutka nakon integracije Istočne Njemačke, okovane drugim epohalnim zlom – komunističkim, državnom snagom i modelom lustracije, uništila ideju i uklonila iz javnoga diskursa nositelje toga zla.

Poslana je jasna poruka. Zlo je neprihvatljivo.

titostaljinTu su praksu slijedile Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, tu praksu su usvojile i Rumunjska i Bugarska i u dvadeset godina razvoja postigle su sve od reda izvanredne rezultate razvoja na svim društvenim i državnim područjima. Na svim bez izuzetka.

Prije svega, gospodarstvu je životni temelj sloboda naroda, slobodno društvo i slobodan čovjek. Ne ističem ovo slučajno, jer je upravo svakoj raspravi o razvoju poduzetništva, gospodarstva, riješavanju golemih egzistencijalnih problema u Hrvatskoj, najvažnija zapreka – živi Tito.

Tito u Hrvatskoj nikada nije umro, iako je uredno sahranjen

Jer, korupacija, nepotizam, podobnost, a ne izvrsnost, poltronstvo, a ne integritet, apologetika, a ne kiritika, prilagodba prava, a ne pravna sigurnost i jednakost, zakonski inženjering i proizvoljnost tumačenja zakona, devijacije su na kojima je počivao i jedino moguć – Tito, odnosno današnji antifašizam. Ukratko, Tita i antifašizam obilježava spriječavanje slobode, a ne njeno stimuliranje.

I, zbog toga Hrvatska nema izgleda napredovati ni približno koliko bi mogla.

I, zbog toga su Hrvati u razvijenim demokratskim zemljama uvjerljivo prosječno uspješniji u svakom pogledu nego u Hrvatskoj.

HitlerZbog nastojanja egzistencijalno nužnoga očuvanja tih devijacija kao vrednota svoga društvenoga poretka, antifašisti u Hrvatskoj nastoje odvojiti ta pitanja, sva društvena pitanja od – glavnog, od temeljnoga razloga svih devijacija. Od rasprave o – Titu kao temeljnom nacionalnom, državnom i društvenom problemu.

I svim silama raspravu o Titu nastoje svesti pod svjetonazorski diskurs, da se nacija ne dosjeti da Tito zapravo – vlada Hrvatskom.

Zbog toga oni na sve načine svaki razgovor o poretku, o ideji, o politikama i stečevinama Titovoga vremena, ili preusmjeravaju na osobnost Josipa Broza Tita, ili ističu kao svjetonazorsko pitanje. A status svjetonazorskog pitanja jamči status zajamčene slobode ljudskoga djelovanja i opredjeljenja, te iskazivanja istoga, dok istodobno omogućuje stvarnome značenju Tita, nesmetan život i razvoj u svim važnim segementima društva. Upravo zbog toga, nakon pozicioniranja u demokratskom i hrvatskom poretku, nastoje Tita prepustiti – povjesničarima i rasprave, dakle i fokus javnosti usmjeriti na tzv. razvojna i gospodarska pitanja.

A može li se to?

Ne može.

Evo zašto.

Uzmimo prvo temeljnu svrhu funkcioniranja svake nacionalne države danas. Smisao svake države je prije svega zaštititi svoju naciju od svih mogućih izvanjskih ugroza, nasrtaja i ovisno o stupnju demokratičnosti, čak i neugodnih pitanja svijeta, makar se u samoj zemlji idruštvu država ponašala kao klasičan razbojnik, diktatura i zločinac prema vlastitom narodu. Sve te države nastoje obraniti nacionalni poredak, kakav je god.

pupovacU Hrvatskoj je to nemoguće, upravo zbog realne političke paradigme koja se jednim imenom može nazvati – Tito. Pod tim imenom je velikosrpska politika razvijala sustav državnoga eliminiranja, indoktrinacije, protjerivanja, pogubljenja i progona hrvatskoga naroda, širila je svoje organske utjecaje duboko u sami hrvatski identitet, preoblikovala ga, a usporedno s tim fizički zaokruživala ciljane prostore i interese ljudskim potencijalima i preraspodjelom stanovništva.

Dakle, pod imenom Tito, hrvatski nacionalni duh, hrvatsko gospodarstvo, hrvatsko poduzetništvo, hrvatski identitet snažno je desetinama godina planski premrežavan izrazitim velikosprskim utjecajima i njihovim nositeljima. Zbog toga se danas Pupovac ne može odreći simbolike i imena Tito, zbog toga mu je danas nužna zvijezda petokraka, partizanska paradigma, zbog toga mu je danas nužno isticati da su hrvatski Srbi antifašisti ili prirodno skloni ljevici. Iako su upravo ti simboli, to znamenje, te navodne političke ideje koje žive kao baština hrvatskih Srba potpuno suprotne svemu postojećem i dominirajućem u Srbiji ili recimo Republici Srpskoj.

To pokazuje da se Srbi itekako odriču Tita na svakom mjestu i prigodi gdje su ostvarili svoje ciljeve i interese, gdje nije upitno njihovo srpstvo ili velesrpstvo, a ondje, kao u Hrvatskoj, gdje je to još uvijek nerealizirano i gdje moraju raditi na postizanju svojih velikosrpskih ciljeva na duže vrijeme – Tito im je prihvatljiv simbol i brane njegove političke ostavštine agresivnom kampanjom. Kao u Srbu, recitirajući pjesme o njemu.

To im je olakašala paradigma antifašizma, pod kojom su uspjeli legalizirati svoju dominaciju nad hrvatskim društvenim procesima, preko prijeratne mreže agenata, poltrona, sluga, aktivista i visokih dužnosnika na svim položajima u bivšoj SR Hrvatskoj. Nitko razuman, tko ima bar minimalno znanje o načinima kontrole nad društvenim procesima, ne smije zanemariti činjenicu da je jugoslavenski, čitaj velikosrpski poredak, egzistencijalno morao imati kontrolu nad svakim mogućim čovjekom koji je upravljao najvažnijim resursima u Hrvatskoj. A to su mediji, državne službe, društvene institucije, te iznad svega, upravljanje najvažnijim gopodarskim subjektima, pri čemu su posebno bile nadzirane i kontrolirane tvrtke s pravom na međunarodnu trgovinu i razmjenu. Nitko živ nije mogao djelovati legalno u inozemstvu bez potpune suglasnosti prije svega KOS-a, a tek onda kolokvijalne UDBA-e. Upravo iz te strukture nastao je pretežiti današnji društveni establišment u Hrvatskoj, gospodarski, financijski, znanstveni i menadžment u kulturi, upravo na tome počiva vertikala akademske zajednice i uporišta u svim mogućim strukturama današnjega društva. I, upravo iz tog paraobavještajnog i vrlo ucjenjivoga sustava danas Hrvatskom marširaju najprovikaniji promotori navodnih ljudskih prava i aktivisti kompromitiranoga nevladinoga sektora.

Tito je paravan za ostvarivanje prilično nastranih, antihrvatskih interesa

Svima njima je Tito paravan za ostvarivanje prilično nastranih, a svakako antihrvatskih interesa.

Imati iluzije o tome je katastrofalna i sudobonosna pogreška, a najčešće i – sudioništvo.

Dakle, Tito je u tom smislu, ne priča o osobi, dobrome ili lošemu djedu Saše Broz i skupine iz njegovih obiteljskih nasljednika, ne priča o bivšemu suradniku i vođi, nego prije svega golemi nacionalni problem – suvremenoj Hrvatskoj.

I, zbog toga on nije nikako svjetonazorsko pitanje, nije nikako pitanje ili tema povjesničarima, iako jest i to, niti je pitanje za rasprave na lokalnim samoupravnim tijelima, skupštinama ili u poglavarstvima. Tito je upravo zbog simbolike pod kojom se trenutno u Hrvatskoj skriva agresivna velikosprska namjera i politički ciljevi, ali i namjera prevladavajućega establišmenta u svim strukturama društva da trajno zabetoniraju svoje kontrolne pozicije nad Hrvatskom, u ovome slučaju prvorazredno nacionalno, političko i sigurnosno pitanje.

Valja istaći da je zbog nekadašanje potpune kontrole svih bitnih procesa u SR Hrvatskoj, zbog posjedovanja dokumentiranih svih i najsitnijih detalja o funkcioniranju tadašnjega društva u Hrvatskoj, koja svakog važnog čovjeka iz tog poretka vrlo realno danas jako može kompromitirati, Srbija danas ima i može imati kakav god hoće utjecaj na Hrvatsku. Jer, upravo pripadnici tog poretka su današnji hrvatski društveni establišment i nositelji svih najvažnijih pozicija moći.

Srbija raspolaže najsitnijim detaljima njihovih biografija iz komunističko-jugoslavenskoga poretka, u kojemu nikako nisu mogli dospjeti do visokih pozicija moći bez suglasnosti Beograda, a da bi je dobili, morali su proći rigorozne modele inicijacije, pri čemu jedino i nikako nisu mogli biti – politički Hrvati.

Uporavo zbog toga je Pupovac danas toliko moćan u Hrvatskoj. I, upravo zbog toga se danas ne uspijeva postići kritična politička volja za provođenje lustracije.

Niti jedan jedini pripadnik današnjega establišmenta s tragovima u bivšemu režimu ne smije dopustiti da Pupovcu fali „dlaka s glave“, prinuđen ga je štititi, trpjeti i podupirati doslovno – životom.

Zbog toga se, a ne zbog navodnog međunarodnog pritiska, danas ne procesuiraju srpski zločinci, zbog toga se pripadnike Republike Srpske Krajine integrira u hrvatski društveni i državni poredak, zbog toga sve bezobraznije divljaju i oni i Beograd i ostaju – nekažnjeni.

HDZ je danas više nego ikada upravo na tim pitanjima na povijesnom ispitu, a to visi iznad glave svakoga čovjeka u HDZ-u i srodnim strankama, koji su dio svojih profesionalnih karijera ostvarivali i u bivšem komunističkom režimu.

Tko je siguran u svoju čistoću, ne boji se

Hrvatska mora imati kritičnu političku snagu koja ne ovisi o arhivskoj građi u Beogradu.

Nije Pupovac ni svemirac, ni naročito pametan izuzev ako ga uspoređujemo s Grmojom ili Orepićem, niti je toliko hrabar. On jednostavno zna na što se može osloniti.

I to koristi.

Sudenje_MunchenPodvala s usporedbom Tita i Tuđmana, makar bila izražena teškom osudom Tita i hvalospjevima Tuđmanu, je vrlo opasna i ukazuje na namjeru legalizacije poretka koji zapravo Tita drži živim i moćnim u današnjoj Hrvatskoj. Ta usporedba nije samo pokušaj delegitimacije Tuđmana, iako jest i to, nego prije svega relativiziranje smisla postojanja hrvatske državnosti i slobode. Jer, otvaranje debate o tome treba li hrvatskome narodu samostalna država ili ne preko pitanja Tito ili Tuđman, znači potpunu legalizaciju antihrvatskih ciljeva i namjera, te izravno odustajanje od stečevina državne samostalnosti i prije svega, Domovinskoga rata. To je to i ništa drugo. Na istoj logičkoj, povijesnoj i društvenoj platformi se može postaviti pitanje usporedbe srpskoga i jugoslavenskoga kralja Aleksandra i Tita, ali to nikome ne pada na pamet. Jednako tako nikome ne pada na pamet uspoređivati kralja Aleksandra i Tuđmana.

Jer kralj Aleksandar je paradigma kojom se ne može prekriti današnje namjere zlih politika prema hrvatskome narodu, a i previše je jasna velikosrpska politika u njegovom imenu i simbolici, pa je Tito, iako je statusno, povijesno i stvarno jedino usporediv s tim srbijanskim kraljem i jugoslavenskim monarhom, uzet kao usporedna paradigma – Tuđmanu. Naime, Tito je simbol uništenja hrvatske državnosti s jakim neposrednim naslijeđem u hrvatskom društvu pa je zbog toga nužno nametnuti usporedbu njega s Tuđmanom. Baš zbog toga što je Tuđman preporoditelj i utemeljitelj današnje hrvatske državnosti, nameće se ta neprirodna usporedba, jer se njome održava legalitet pitanja – treba li hrvatskome narodu država ili ne.

Tuđman je hrvatski državnik, Tito nije, niti je ikada bio

Samo postavljanje takvoga pitanja, ali i pristajanje na raspravu bez jasne naznake o kakvoj se podvali radi, znači ili duboko nerazumijevanje aktualnih društvenih problema u Hrvatskoj, ili, sudioništvo u prljavim namjerama i politikama.

Da bi se legalizirala ostavština Tita, odnosno Tito u današnjoj Hrvatskoj, upravo iz njegovog navodnog antifašističkog duha izviru histerične poruke, nasrtaji, politike i aktivizam koji nastoji pod svaku cijenu današnjoj suvremenoj Republici Hrvatskoj nametnuti kao prioritetne izvorišne temelje – antifašizam i NOB, pa čak i Domovinski rat uvjetovati s tim i svesti ga na tu paradigmu.

Zbog toga se tako grčevito brani antifašizam u Ustavu, iako ga u Ustavu – nema. Barem ne više od srednjovjekovnih Kneževina, Banovine ili Ugarskoga-hrvatskoga kraljevstva. Naravno, zanemaruje se izravan i eksplicitan otklon u izvorišnim osnovama Ustava prema bivšem komunističkom jugoslavenskom režimu, koji je skriven pod današnjim antifašizmom, a simbolizira ga Tito.

Upravo toj paradigmi se sudilo u Njemačkoj, a ne Mustaću i Perkoviću.

Zbog toga i Tita i antifašizam treba uništiti, figurativno ubiti, a to se ne radi debatama, nadmudrivanjem sa zločinačkim namjerama i skrivačima, nego jasnim porukama narodu za preuzimanje države, a onda – državnim poretkom.

To mora biti jedno od temeljnih pitanja aktualne predizborne kampanje i stvarni test državotvornosti političkih takmaca.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari