Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Objavljeno

na

 (Roman Leljak, scenarist i redatelj dokumentarnog filma: „Mit o Jasenovcu“)

Kad su drugovi podobni, a još i dan-današnji, što u Sloveniji, što u Hrvatskoj, sinkrono započeli blatiti i napadati i onemogućavati u radu gospodina Romana Leljka, od samoga početka kao slovenskog istraživača Udbe i partizanskih zločina, oni su zapravo refleksno osjetili ugrozu od istine koja je s tim marnim istraživačem rođenim u Krapini, krenula put svjetla dana.

Ispravno su osjetili kako njihove omiljene Titove laži i mitovi ne će još dugo ostati na životua time su tektonski ugroženi i oni sami i njihova djeca i njihovi unuci. Svi su oni, privilegirani iz klike parazitirajućih,nadonim tolikim drugo-svjetskim zločinima, nad tolikim desetinama tisuća i stotina žrtava, njihovih neistomišljenika. I zato svi jednoumno drže, kako samo baš ta, jugoslavenska historija i histerija, jedino i nikako ne smije biti revidirana.Oni su doduše uvijek za znanost… da… ali kao za nepromjenjivu disciplinu.

Tako je jače odjeknula prvo istina o Titovoj Hudoj jami kraj Laškoga u Sloveniji. Izašle su pletenice djevojaka iz Slavonije, izašlo je pismo trudne majke nerođenu djetetu.

Pismo majke na umoru, koja je opisala zločin, koja je bačena u rudarsko okno Barbarin rov, koja je skončavala polako na i među polu-živim, krvavim i mrtvim tjelesima, u mraku, vezanima žicom i zazidanima iza jedanaest pregrada rudnika. Debelo zazidanima i bez kisika. Da se istina nikada ne otkrije. Ali „istina je voda duboka“ kaže pjesnik i ona je sa svom svojom strahotom i jezom ipak našla put i napokon izašla na vidjelo.

Žrtve su konačno dobile križ i obrednu molitvu, ispraćaj s vijencima i cvijećem, kako svaki mrtav čovjek i zaslužuje. Titovi odani i dan-današnji drugovi i nekadašnji koljači mislili su da će istina zauvijek ostati lopovski zamračena i pod zemljom a kada je izronila, slovenski su se borci organizirali i javno raspravljali kako cijelo brdo treba raznijeti dinamitom. I problem riješen. Jednostavno, zar ne?

Komunistički užas

Svjesni su oni i te kako, da je to što danas znamo, bio jedan u nizu Titovih i njemu odanih mega-zločina jer, zašto bi Leljak4se inače protivili istraživanjima? Zašto bi jezivu tajnu zločina, tako očajnički inače željeli skrivati čak još i dan danas, krajem drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća?

Punih sedamdeset i tri godine po okončanju Drugog sv. rata? Kao zmija noge još skrivaju istinu, zato da bi sklepani pa ponavljani mit o ispravnosti i pravednosti Tita i svih partizana živio vječno, a ne postao sramota na Kočevskom rogu, u Hudoj jami, u Jazovki, kod Zidanoga mosta, u Jasenovcu do 1948., na Bleiburgu i po Križnim putovima, u Maclju, okolici Varaždina, na Jakljanu i Daksi… i nije pitanje znamo li danas gdje sve još. Jer ne znamo.

Za neke lokacije sigurno nikada ne ćemo ni saznati jer je priroda i razgradnja učinila svoje. Jer su u Sloveniji na desetke obiteljskih kuća, divni i pravovjerni antifašistički borci NOB-a sagradili ne na klasičnim betonskim temeljima već na betonskim pločama jer je ispod njih masovno grobište njihovih fašističkih ruku djelo pa da se baš nikada i nikako za sav taj užas ne sazna.

Ako je ta partizanska tako mnoštvena i zvjerska odmazda bila ispravna i legitimna, ako su sve to bili ustaški i neprijateljski vojnici, koji su pružali otpor i nakon kraja velikoga rata, zašto ste drugovi skrivali te mučne istine? Zašto je to bila Titova tajna? Zašto su zatvarani svi koji su o njoj govorili odmah poslije Drugog svjetskog rata? I sada još i danas imamo tolika desetljeća vaše nečiste savjesti! Zamislite živjeti nad tolikim tuđim kostima, nad mučki pobijenim životima? Jesu li to uopće ljudi? Živjeti nad pobijenima bez suđenja, bez obrane, bez presude.

Ovo je mogući okvir za razmišljanje unutar kojega je nastao ovaj sjajan, dokumentarni, Leljakov film. Tu se puninom ostvario početni impuls i postojan nerv istraživača, ovog autora, da progovori istinom. Naravno, kako mi, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, još uvijek živimo u kamenom dobu demokracije, svakodnevni otpori solunaša i takozvanih NOB-e boraca, a Titovih preživjelih koljača te njihove privilegijama desetljećima uredno šopane nejači (danas odrasle djece te unuka komunizma) Leljak drugo nije ni očekivao nego mučke napade na sebe, javne podvale i brojna krivotvorenja. Privođenja i ispitivanja.

Dovoljno je samo pogledati na kojoj su odurnoj i pridnenoj punoj oznaškoj razini Titovi hagiografi i komunistička komesarska piskarala koja vrijeđaju sve i sva, od portala www.narod.hr i gđe Markić do Thompsona i Bujanca do Leljaka i svih drugih hrvatskih novinara i istraživača. Na ovimtalozima od portala tipa: www.lupiga.com, www.net.hr-a naročito nawww.antifasistički-vjesnik.orgbezbroj je utuživih uvrjeda.

40.000 pročitanih dokumenata

No, oboružavši se dobrim alatom – pomnim i dugotrajnim istraživanjem raznih pismohrana, Leljak je taj mučan posao uspio okončati senzacionalnim podacima iz pročitanih čak 40.000 dokumenata.

Film „Mit o Jasenovcu“ produciralo je „Društvo za raziskovanje zgodovine“ i „SPV Production Network“ Gordana Pintarić i Goran Fistrić. A dokumenti pokazuju da su u Jasenovcu postajale obrtničke radionice: kožara, lančara, odvojene kuhinje za ustaše i zatočenike, stolarija, ambulanta i bolnica, stomatologija, škola za buduće obrtnike, ciglara, građevinska radna skupina, poljoprivredna… Da su se popravljali automobili, kamioni i tenkovi, da se proizvodila hrana na hektarima i hektarima prostranih polja kilometrima oko Jasenovca.

Ukratko i uistinu, da to nije bio koncentracijski logor već dakle radni kako to potvrđuje i hrvatski istraživač (jednako bijesno napadan) Igor Vukić. I on je preživio nečovječnu hajku i na muku svojih progonitelja, predano nastavlja sa svojim istraživalačkim radom.

Sami su se zatvorenici dijelili na one koji su upravljali logorom, na slobodnjake i polu-slobodnjake pa su tako neki Židovi ne samo stanovali izvan logora i sa svojim obiteljima već su mogli s propusnicom slobodno putovati po cijeloj državi. Sve to naravno da dokazuje kako smo bili izloženi temeljitoj Titovoj laži i kako je stanje u Jasenovcu bilo kud i kamo drugačije nego što su nam ga partizanske laži i mitovi bajno dočaravale i servirale u đačkim klupama. Ulijevale kroz obrazovanje koje mitove (čak i do dan danas) papagajski, još uvijek ponavlja.

To naravno nikako ne znači da u ratnom Jasenovcu nisu stradali brojni Židovi, Hrvati, Nijemci, Romi, Mađari ili Srbi. To naravno ne znači da nisu bili strijeljani komunisti, agitatori, oni koji su pokušali bijeg, koji su radili protiv države NDH ili ustaše koje su krale dragocjenosti i hranu, ali bio je to radni logor.

Ni po čemu drugačiji od onih u susjednim, pa i svim drugim europskim državama, za trajanja divljeg mahnitanja nacizma i fašizma. Ali su se partizani služili istim metodama. Manipulirajući broj od milijun i sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, nije točan niti u svojoj tek jednoj desetini. Leljakova istraživanja prema pronađenim dokumentima pokazuju da je i današnja tobože konačna brojka od 70.000 žrtava, višekratno napuhana.

Posebno mi se usjekla jedna zanimljivost o brojnim bunkerima i osmatračnicama oko Jasenovca. Godinama je to bila enigma, čemu tako jake straže i fortifikacije? A zatim su isplivali dokumenti o oružari za koju su strojevi naručeni i stigli iz Austrije. Zatim su tu dokumenti koji opisuju stvaranje glavne državne tvornice oružja, koju je onda naravno, trebalo posebno štititi. A zatim su tu i pisana svjedočenja ljudi koji opisuju kako su strojevi poslije rata opljačkani iz Jasenovca te prebačeni u Kragujevac.

Tako je Srbija dobila tvornicu oružja, tako je nasta održavni Zavod Crvena zastava, tako je Jugoslavija mogla naoružavati svoje miroljubive nesvrstane prijatelje i potpomagati krvave revolucije diljem svijeta, tako je Jovanka mogla krstiti tanker Berge Istra koji je ubrzo zatim torpediran pa pošao na dno jer je tajno prevozio tone i tone oružja i strjeljiva… Tako su razvili ‘svoju’ auto industriju.

Partizani u Jasenovcu

Film Romana Leljaka (nešto duži od sat vremena) iznio je tako vrlo temeljito istraženu i dokumentiranu istinu. Film je to – dokument – u kojemu je donesen samo dio materijala iz Beogradske i drugih do nedavno nedostupnih i iz Hrvatske popljačkanih pismohrana te uz brojne fotografije.

One, koje govore više od stotinu riječi… Osim toga, upravo je zanimljivo i kvalitetno kako se Roman Leljak snašao kao scenarist, kao redatelj amater i vrlo uspješno i potpuno uvjerljivo donio sažetak jednog ogromnog materijala. Jedne stare veliko-srpske laži i oduvijek mučne priče. To je sada već potpuni bankrot obiteljskog biznisa „Goldstein d. o. o.“. Jer, ne samo da otkriva pravu prirodu postojanja radnog logora Jasenovac (a koja nam je desetljećima servirana u obliku odurne laži i mita) nego nam otkriva i ime posljednjeg logoraša umrlog u Jasenovcu u veljači 1948.!

Toliko o tvrdnji kako partizani nisu punili Jasenovac političkim zatvorenicima poslije rata. Mučenicima s Bleiburga i s Križnih putova. Ubijenima posvuda gdje u usputnim grabama i kraškim ponorima nije bilo dovoljno mjesta.

Uvijek se treba sjetiti da je svojedobno u Hercegovini, prilikom istraživanja, pod partizanskim spomenikom nađeno mnoštvo kostura franjevaca i domaćih ljudi seljaka, a da je samo nekolicina bila partizanske orijentacije. Titovi koljači služili su se oduvijek preuveličavanjem zločina, kao uobičajenim alatom za ostvarivanje što veće ratne reparacije od Njemačke. Da bi se stvorilo što veći i neprobojan mit o brojnom stanju žrtava i opakim zločinima neprijatelja.

Ukratko, fabriciralo se. Titovi su partizani, kako nam suvremena istraživanja otkrivaju, manipulirali žrtvama ne cijeneći time žrtve ni malo. Spomen područje Jasenovac isto tako manipulira imenima židovskih žrtava iako su ti ljudi mahom završili u židovskom koncentracijskom logoru Sajmište kraj Beograda.

U „Judenfrei“ Srbiji koja je tim povodom izdala specijalne slavljeničke marke te ponosna, otvorila svjetsku izložbu. Prva je o tome objavila knjigu pok. Ljubica Štefan koja navodi i logor Banjicu. U filmu se navode i brojni drugi logori diljem fašističke Srbije a čija se imena nalaze potkrijepljena dokumentima citiranima u filmu.

Tvrd orah za Ivu Goldsteina

Ovaj dokumentaran i poučan film te istoimena knjiga Romana Leljaka, bit će iznimno tvrd orah za našeg velikog povjesnika specijalista za Jasenovac, Goldsteina, koji se očito nije ni želio zamarati pretraživanjem pismohrana kao Leljak i suradnici.

On se svojevremeno jednako tako čudio i čudu se nije klanjao kada je Esther Gitman pronašla na stotine i stotine dokumenata koji potvrđuju da se rasni zakoni u NDH nisu uvijek primjenjivali te posebice da je kardinal Stepinac ulagao sve svoje napore kako bi kod vlasti i Pavelića ishodio spas, pomilovanje i izborio se za život tolikih Židova.

O tome je pisao i pok. dr. Amiel Shomrony (Emil Schwartz) u svojim memoarima kao tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera te kao njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a sada svojim knjigama svjedoče Blanka Matković, Igor Vukić, Roman Leljak kao samo neki od pojedinaca i povjesnika koji razotkrivaju svu pokvarenost ovog etno biznisa gradnjom mitova o Jasenovcu.

Istina o holokaustu ne može biti umanjivanje istoga. Brojni povjesnici razotkrivaju smrad Titovih zločina ali i razbijaju godinama unosne laži i mitove. Svi potkrjepljuju povijesnim vrelima isto – desetljećima je širena laž i mit o Jasenovcu kao koncentracijskome logoru. Ovu manipulaciju i nevjerodostojnost i dalje širi i Spomen područje Jasenovac sa svim svojim famoznim, sada već višekratno i uzastopno ‘modificiranim’, popisom žrtava. Ali, tomu ide kraj, istina probija sve jače i nezaustavljivo.

Bankrot mitomana i jugo-obrtnika nad žrtvama – nezaustavljiv je. Čak i kada Leljak doživljava dvije sumnjive prometne nesreće, kada ga optužuju za šverc automobilima, kada ga sude i istražuju i kleveću. Čak i kada ga na sve moguće komunjarske načine, one stare i poznate Titove škole – nastoje ocrniti, oblatiti i ‘napakovati’ mu. I idu kukavički na osobu, a dokumente zaobilaze u širokomu luku…

Film „Mit o Jasenovcu“ trebaju vidjeti sva školska djeca u Hrvatskoj i dijaspori, a dokumente proučavati i provjeriti svi koji sebe drže povjesnicima suvremene hrvatske povijesti. Roman Leljak i suradnici na svjetlo su dana izvukli nedostupne i nevjerojatne dokumente pa toplo preporučujem istoimenu knjigu koja se prodaje uz CD s filmom i uz svaku od promocija filma diljem Hrvatske.

Zagrebačka promocija u četvrtak, započeta je spontanim pljeskom na granici ovacija i na početku promocije autoru i na samome kraju. Iz dupkom prepuna partera i balkona dvorane Vijenac (300 mjesta) Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu. Stajalo se i pred dvoranom, ali kamere HRT-a (i ovoga puta) nisu bile viđene. Onako mislim, vjerodostojnosti radi. Pričaju ljudi da su trebale doći dvije ekipe (za Dnevnik HRT-a), ali su se u međuvremenu posvađale… otimajući se za ovu temu…

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari