Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Objavljeno

na

 (Roman Leljak, scenarist i redatelj dokumentarnog filma: „Mit o Jasenovcu“)

Kad su drugovi podobni, a još i dan-današnji, što u Sloveniji, što u Hrvatskoj, sinkrono započeli blatiti i napadati i onemogućavati u radu gospodina Romana Leljka, od samoga početka kao slovenskog istraživača Udbe i partizanskih zločina, oni su zapravo refleksno osjetili ugrozu od istine koja je s tim marnim istraživačem rođenim u Krapini, krenula put svjetla dana.

Ispravno su osjetili kako njihove omiljene Titove laži i mitovi ne će još dugo ostati na životua time su tektonski ugroženi i oni sami i njihova djeca i njihovi unuci. Svi su oni, privilegirani iz klike parazitirajućih,nadonim tolikim drugo-svjetskim zločinima, nad tolikim desetinama tisuća i stotina žrtava, njihovih neistomišljenika. I zato svi jednoumno drže, kako samo baš ta, jugoslavenska historija i histerija, jedino i nikako ne smije biti revidirana.Oni su doduše uvijek za znanost… da… ali kao za nepromjenjivu disciplinu.

Tako je jače odjeknula prvo istina o Titovoj Hudoj jami kraj Laškoga u Sloveniji. Izašle su pletenice djevojaka iz Slavonije, izašlo je pismo trudne majke nerođenu djetetu.

Pismo majke na umoru, koja je opisala zločin, koja je bačena u rudarsko okno Barbarin rov, koja je skončavala polako na i među polu-živim, krvavim i mrtvim tjelesima, u mraku, vezanima žicom i zazidanima iza jedanaest pregrada rudnika. Debelo zazidanima i bez kisika. Da se istina nikada ne otkrije. Ali „istina je voda duboka“ kaže pjesnik i ona je sa svom svojom strahotom i jezom ipak našla put i napokon izašla na vidjelo.

Žrtve su konačno dobile križ i obrednu molitvu, ispraćaj s vijencima i cvijećem, kako svaki mrtav čovjek i zaslužuje. Titovi odani i dan-današnji drugovi i nekadašnji koljači mislili su da će istina zauvijek ostati lopovski zamračena i pod zemljom a kada je izronila, slovenski su se borci organizirali i javno raspravljali kako cijelo brdo treba raznijeti dinamitom. I problem riješen. Jednostavno, zar ne?

Komunistički užas

Svjesni su oni i te kako, da je to što danas znamo, bio jedan u nizu Titovih i njemu odanih mega-zločina jer, zašto bi Leljak4se inače protivili istraživanjima? Zašto bi jezivu tajnu zločina, tako očajnički inače željeli skrivati čak još i dan danas, krajem drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća?

Punih sedamdeset i tri godine po okončanju Drugog sv. rata? Kao zmija noge još skrivaju istinu, zato da bi sklepani pa ponavljani mit o ispravnosti i pravednosti Tita i svih partizana živio vječno, a ne postao sramota na Kočevskom rogu, u Hudoj jami, u Jazovki, kod Zidanoga mosta, u Jasenovcu do 1948., na Bleiburgu i po Križnim putovima, u Maclju, okolici Varaždina, na Jakljanu i Daksi… i nije pitanje znamo li danas gdje sve još. Jer ne znamo.

Za neke lokacije sigurno nikada ne ćemo ni saznati jer je priroda i razgradnja učinila svoje. Jer su u Sloveniji na desetke obiteljskih kuća, divni i pravovjerni antifašistički borci NOB-a sagradili ne na klasičnim betonskim temeljima već na betonskim pločama jer je ispod njih masovno grobište njihovih fašističkih ruku djelo pa da se baš nikada i nikako za sav taj užas ne sazna.

Ako je ta partizanska tako mnoštvena i zvjerska odmazda bila ispravna i legitimna, ako su sve to bili ustaški i neprijateljski vojnici, koji su pružali otpor i nakon kraja velikoga rata, zašto ste drugovi skrivali te mučne istine? Zašto je to bila Titova tajna? Zašto su zatvarani svi koji su o njoj govorili odmah poslije Drugog svjetskog rata? I sada još i danas imamo tolika desetljeća vaše nečiste savjesti! Zamislite živjeti nad tolikim tuđim kostima, nad mučki pobijenim životima? Jesu li to uopće ljudi? Živjeti nad pobijenima bez suđenja, bez obrane, bez presude.

Ovo je mogući okvir za razmišljanje unutar kojega je nastao ovaj sjajan, dokumentarni, Leljakov film. Tu se puninom ostvario početni impuls i postojan nerv istraživača, ovog autora, da progovori istinom. Naravno, kako mi, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, još uvijek živimo u kamenom dobu demokracije, svakodnevni otpori solunaša i takozvanih NOB-e boraca, a Titovih preživjelih koljača te njihove privilegijama desetljećima uredno šopane nejači (danas odrasle djece te unuka komunizma) Leljak drugo nije ni očekivao nego mučke napade na sebe, javne podvale i brojna krivotvorenja. Privođenja i ispitivanja.

Dovoljno je samo pogledati na kojoj su odurnoj i pridnenoj punoj oznaškoj razini Titovi hagiografi i komunistička komesarska piskarala koja vrijeđaju sve i sva, od portala www.narod.hr i gđe Markić do Thompsona i Bujanca do Leljaka i svih drugih hrvatskih novinara i istraživača. Na ovimtalozima od portala tipa: www.lupiga.com, www.net.hr-a naročito nawww.antifasistički-vjesnik.orgbezbroj je utuživih uvrjeda.

40.000 pročitanih dokumenata

No, oboružavši se dobrim alatom – pomnim i dugotrajnim istraživanjem raznih pismohrana, Leljak je taj mučan posao uspio okončati senzacionalnim podacima iz pročitanih čak 40.000 dokumenata.

Film „Mit o Jasenovcu“ produciralo je „Društvo za raziskovanje zgodovine“ i „SPV Production Network“ Gordana Pintarić i Goran Fistrić. A dokumenti pokazuju da su u Jasenovcu postajale obrtničke radionice: kožara, lančara, odvojene kuhinje za ustaše i zatočenike, stolarija, ambulanta i bolnica, stomatologija, škola za buduće obrtnike, ciglara, građevinska radna skupina, poljoprivredna… Da su se popravljali automobili, kamioni i tenkovi, da se proizvodila hrana na hektarima i hektarima prostranih polja kilometrima oko Jasenovca.

Ukratko i uistinu, da to nije bio koncentracijski logor već dakle radni kako to potvrđuje i hrvatski istraživač (jednako bijesno napadan) Igor Vukić. I on je preživio nečovječnu hajku i na muku svojih progonitelja, predano nastavlja sa svojim istraživalačkim radom.

Sami su se zatvorenici dijelili na one koji su upravljali logorom, na slobodnjake i polu-slobodnjake pa su tako neki Židovi ne samo stanovali izvan logora i sa svojim obiteljima već su mogli s propusnicom slobodno putovati po cijeloj državi. Sve to naravno da dokazuje kako smo bili izloženi temeljitoj Titovoj laži i kako je stanje u Jasenovcu bilo kud i kamo drugačije nego što su nam ga partizanske laži i mitovi bajno dočaravale i servirale u đačkim klupama. Ulijevale kroz obrazovanje koje mitove (čak i do dan danas) papagajski, još uvijek ponavlja.

To naravno nikako ne znači da u ratnom Jasenovcu nisu stradali brojni Židovi, Hrvati, Nijemci, Romi, Mađari ili Srbi. To naravno ne znači da nisu bili strijeljani komunisti, agitatori, oni koji su pokušali bijeg, koji su radili protiv države NDH ili ustaše koje su krale dragocjenosti i hranu, ali bio je to radni logor.

Ni po čemu drugačiji od onih u susjednim, pa i svim drugim europskim državama, za trajanja divljeg mahnitanja nacizma i fašizma. Ali su se partizani služili istim metodama. Manipulirajući broj od milijun i sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, nije točan niti u svojoj tek jednoj desetini. Leljakova istraživanja prema pronađenim dokumentima pokazuju da je i današnja tobože konačna brojka od 70.000 žrtava, višekratno napuhana.

Posebno mi se usjekla jedna zanimljivost o brojnim bunkerima i osmatračnicama oko Jasenovca. Godinama je to bila enigma, čemu tako jake straže i fortifikacije? A zatim su isplivali dokumenti o oružari za koju su strojevi naručeni i stigli iz Austrije. Zatim su tu dokumenti koji opisuju stvaranje glavne državne tvornice oružja, koju je onda naravno, trebalo posebno štititi. A zatim su tu i pisana svjedočenja ljudi koji opisuju kako su strojevi poslije rata opljačkani iz Jasenovca te prebačeni u Kragujevac.

Tako je Srbija dobila tvornicu oružja, tako je nasta održavni Zavod Crvena zastava, tako je Jugoslavija mogla naoružavati svoje miroljubive nesvrstane prijatelje i potpomagati krvave revolucije diljem svijeta, tako je Jovanka mogla krstiti tanker Berge Istra koji je ubrzo zatim torpediran pa pošao na dno jer je tajno prevozio tone i tone oružja i strjeljiva… Tako su razvili ‘svoju’ auto industriju.

Partizani u Jasenovcu

Film Romana Leljaka (nešto duži od sat vremena) iznio je tako vrlo temeljito istraženu i dokumentiranu istinu. Film je to – dokument – u kojemu je donesen samo dio materijala iz Beogradske i drugih do nedavno nedostupnih i iz Hrvatske popljačkanih pismohrana te uz brojne fotografije.

One, koje govore više od stotinu riječi… Osim toga, upravo je zanimljivo i kvalitetno kako se Roman Leljak snašao kao scenarist, kao redatelj amater i vrlo uspješno i potpuno uvjerljivo donio sažetak jednog ogromnog materijala. Jedne stare veliko-srpske laži i oduvijek mučne priče. To je sada već potpuni bankrot obiteljskog biznisa „Goldstein d. o. o.“. Jer, ne samo da otkriva pravu prirodu postojanja radnog logora Jasenovac (a koja nam je desetljećima servirana u obliku odurne laži i mita) nego nam otkriva i ime posljednjeg logoraša umrlog u Jasenovcu u veljači 1948.!

Toliko o tvrdnji kako partizani nisu punili Jasenovac političkim zatvorenicima poslije rata. Mučenicima s Bleiburga i s Križnih putova. Ubijenima posvuda gdje u usputnim grabama i kraškim ponorima nije bilo dovoljno mjesta.

Uvijek se treba sjetiti da je svojedobno u Hercegovini, prilikom istraživanja, pod partizanskim spomenikom nađeno mnoštvo kostura franjevaca i domaćih ljudi seljaka, a da je samo nekolicina bila partizanske orijentacije. Titovi koljači služili su se oduvijek preuveličavanjem zločina, kao uobičajenim alatom za ostvarivanje što veće ratne reparacije od Njemačke. Da bi se stvorilo što veći i neprobojan mit o brojnom stanju žrtava i opakim zločinima neprijatelja.

Ukratko, fabriciralo se. Titovi su partizani, kako nam suvremena istraživanja otkrivaju, manipulirali žrtvama ne cijeneći time žrtve ni malo. Spomen područje Jasenovac isto tako manipulira imenima židovskih žrtava iako su ti ljudi mahom završili u židovskom koncentracijskom logoru Sajmište kraj Beograda.

U „Judenfrei“ Srbiji koja je tim povodom izdala specijalne slavljeničke marke te ponosna, otvorila svjetsku izložbu. Prva je o tome objavila knjigu pok. Ljubica Štefan koja navodi i logor Banjicu. U filmu se navode i brojni drugi logori diljem fašističke Srbije a čija se imena nalaze potkrijepljena dokumentima citiranima u filmu.

Tvrd orah za Ivu Goldsteina

Ovaj dokumentaran i poučan film te istoimena knjiga Romana Leljaka, bit će iznimno tvrd orah za našeg velikog povjesnika specijalista za Jasenovac, Goldsteina, koji se očito nije ni želio zamarati pretraživanjem pismohrana kao Leljak i suradnici.

On se svojevremeno jednako tako čudio i čudu se nije klanjao kada je Esther Gitman pronašla na stotine i stotine dokumenata koji potvrđuju da se rasni zakoni u NDH nisu uvijek primjenjivali te posebice da je kardinal Stepinac ulagao sve svoje napore kako bi kod vlasti i Pavelića ishodio spas, pomilovanje i izborio se za život tolikih Židova.

O tome je pisao i pok. dr. Amiel Shomrony (Emil Schwartz) u svojim memoarima kao tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera te kao njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a sada svojim knjigama svjedoče Blanka Matković, Igor Vukić, Roman Leljak kao samo neki od pojedinaca i povjesnika koji razotkrivaju svu pokvarenost ovog etno biznisa gradnjom mitova o Jasenovcu.

Istina o holokaustu ne može biti umanjivanje istoga. Brojni povjesnici razotkrivaju smrad Titovih zločina ali i razbijaju godinama unosne laži i mitove. Svi potkrjepljuju povijesnim vrelima isto – desetljećima je širena laž i mit o Jasenovcu kao koncentracijskome logoru. Ovu manipulaciju i nevjerodostojnost i dalje širi i Spomen područje Jasenovac sa svim svojim famoznim, sada već višekratno i uzastopno ‘modificiranim’, popisom žrtava. Ali, tomu ide kraj, istina probija sve jače i nezaustavljivo.

Bankrot mitomana i jugo-obrtnika nad žrtvama – nezaustavljiv je. Čak i kada Leljak doživljava dvije sumnjive prometne nesreće, kada ga optužuju za šverc automobilima, kada ga sude i istražuju i kleveću. Čak i kada ga na sve moguće komunjarske načine, one stare i poznate Titove škole – nastoje ocrniti, oblatiti i ‘napakovati’ mu. I idu kukavički na osobu, a dokumente zaobilaze u širokomu luku…

Film „Mit o Jasenovcu“ trebaju vidjeti sva školska djeca u Hrvatskoj i dijaspori, a dokumente proučavati i provjeriti svi koji sebe drže povjesnicima suvremene hrvatske povijesti. Roman Leljak i suradnici na svjetlo su dana izvukli nedostupne i nevjerojatne dokumente pa toplo preporučujem istoimenu knjigu koja se prodaje uz CD s filmom i uz svaku od promocija filma diljem Hrvatske.

Zagrebačka promocija u četvrtak, započeta je spontanim pljeskom na granici ovacija i na početku promocije autoru i na samome kraju. Iz dupkom prepuna partera i balkona dvorane Vijenac (300 mjesta) Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu. Stajalo se i pred dvoranom, ali kamere HRT-a (i ovoga puta) nisu bile viđene. Onako mislim, vjerodostojnosti radi. Pričaju ljudi da su trebale doći dvije ekipe (za Dnevnik HRT-a), ali su se u međuvremenu posvađale… otimajući se za ovu temu…

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tiha invazija na Europu

Objavljeno

na

Objavio

Notre Dame – islamistička Bastilja

Pad Bastilje – Francuzi obilježavaju kao državni praznik sjećajući se 14. srpnja 1789. kada je jurišem revolucionarnih snaga osvojena zloglasna tvrđava Bastille, tamnica u pariškom predgrađu Saint Antoine.

Istini za volju, nije bilo nikakvih juriša revolucionarnih snaga, nije bila zloglasna tvrđava, tada ni tamnica, i nije trebalo nikakvih juriša, jer Bastilja je bila potpuno prazna osim jednog čuvara i šest ili sedam duševnih bolesnika. Nitko ju nije branio, pa se nikada nije trebala ni osvajati jurišima.

Povijesno je nepravedno da se taj događaj, kojeg nikada nije ni bilo, slavi kao dan “Pobjede” revolucionarnih snaga. I to, tu laž, slave već punih 230 godina u jednoj Francuskoj.

Mnogo bi dostojnije bilo da su slavili pobjede jedne djevojke, više djevojčice najveće heroine u povijesti svijeta – Ivane Orleanske. A nju su zbog nacionalnih uspjeha splili na lomači kao najveću zločinku. Zašto je to tako?!

Nije teško odgonetnuti jer svi revolucionari, u povijesti svijeta, bili su skloni lažima i izmišljanju, a tadanjim francuskim revolucionarima trebao je simbol. I našli su ga upravo u lažnom jurišu i tzv. padu Bastilje u njihove ruke.

Baklja koja je zapaljena u Notre Dame, njen plam buktinje vidio je cijeli svijet. Jedni su bili indiferentni, drugi su plakali, a treći su likovali.

A četvrti i oni najopasniji u toj baklji su vidjeli svoj simbol, simbol tihoh islamskog pohoda na kršćansku vjeru, a da ne kažem na kršćansku Francusku ili kršćansku Europsku uniju. I Francuska i Europska unija (bolje rečeno njihove vlasti) već je odavno prestala biti kršćanska, i taj atribut gotovo im više i ne treba.

Ne ulazeći u to tko ili što je potpalilo taj veliki simbol kršćanstva, to nimalo nije značajno. Značajno je to da će crkvu Notre Dame proglasiti simbolom pobjede islamističkog nasrtaja na Europu. Bez obzira na to, netko, tipa isilovca, svojatat će paljenje te baklje, i svi će to prihvatiti kao istinu.

Tiha najezda islamista

Već su brojne kršćanske crkve u arapskom svijetu, Kini i drugdje (kao najnovije veliki pokolji u više crkava u Šri Lanki i sl.) zapaljene i to s živim izgorjelim vjernicima u velikom broju. To se jedva gdje spominje, kao da se nije ni dogodilo. I to ne može imati status simbola. Crkva Notre Dame bit će simbol pobjede islamističkog osvajanja Europe.

Kao što nikoga nije bilo da brani Bastilju od ulaska revolucionrnih hordi, jer u njoj je bilo samo nekliko duševnih bolesnika, jednako danas nema tko da brani Europu, od tihe najezde islamista, već u milijunima i to pretežno zdravih mladih ljudi.

Europsku “tvrđavu” ne mogu braniti današnji političari, kao duhovni slabići, koji se nalaze na vrhu njene vlasti. Sav otpor koji bi Europa pod njima pružila, bio bi po prilici takav kao da prolaze kroz paučinu.

Odreda, osim jedne iznimke u Mađarskoj, svi odreda nisu dorasli situaciji u Europi, situaciji u svijetu. Obična su politički i moralno nedorasla činovničija, koja će u datom trentku samo dati petama vjetra.

Grčki junaci izišli su iz Trojanskog konja tek nakon što je dovučen u prostor grada Troje, a iz današnjeg islamskog Trojanskog konja izišlo ih je u prostor Europe njih u ogromnom broju – u milijunima.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

U Europi će se na svakom koraku rušiti europski kršćanski identitet

križ

Čak ni trenutni Romanus Pontifex, ne uspijeva sagledati oblake tame koji se nadvili nad kršćanstvo, nad cijelu Europu, a posebno na njeno katoličanstvo.

Masovno ubijanje kršćana, a posebno katolika u svijetu kao da se prešućuje i u samom Vatikanu. Trebao bi se čuti glas boli, krik do nebesa i to svaki dan.

Nema nikakvog protesta, a ni s najvišeg mjesta crkvenih vlasti u svijetu, jedva se mledno izgovara glas kritike kojeg malo tko čuje.

U svim društvima u Europi zavladao je liberalizam, što simboliziraju riječi – Pa što onda, neka dolaze! To im je manji problem, nego da negdje na vlast dođe nacionalna domoljubna koalicija.

Makar koliko da je poštena i plemenita, u redovima liberala i komunističkih sljednika uvijek će biti nacionalistička, antiliberalna, nedemokratska, pa često će joj davati i atribut – fašistička i nacistička.

>>> Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Kao što su velikosrpski teroristi ulaskom u Hrvatsku i BiH, odmah počeli spaljivati i rušiti ponajprije crkve, samostane, potom i džamije, rušli groblja, stare objekte kulture – zapravo uništavan je povijesni identitet jednog naroda. U Europi će se na svakom koraku rušiti europski kršćanski identitet.

Tragedija cijeloj Europi tek slijedi, domaće stanovništvo neće se smjeti okupiti ni u crkvama, ni na bilo kojim humanističkim institucijama, divlje zvijeri ekstremnog islamizma, ne priznaju čovjeka, ne priznaju humanizam, ne priznaju živote djece – i svi će se kajati na svoj način što su to dopustili, ali svima će biti kasno.

Gorko zvuči “proročanstvo” Babe Vange o invaziji islama na Europu, svi su mislili da je riječ o oružanoj invaziji, pa su se tome smijali, ali ta tiha invazija sve pred sobom plavi poput plime. A zlokobno zvuči i njeno proročanstvo, da će za trideset godina u Vatikanu biti uspostavljen islamski kalifat.

Više se ne bi smjelo u Rusiji gledati neprijatelja, već treba tražiti savez svih kršćanskih država – nikada kao dosada je nužno uspostaviti novo Antemurale christianitatis (Predziđe kršćanstva).

Bez kršćanstva nije ni pod kojim uvjetima moguć opstanak Europe. To nam svima treba biti jasno. To je otok spasa.

Mile Prpa / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari