Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Objavljeno

na

 (Roman Leljak, scenarist i redatelj dokumentarnog filma: „Mit o Jasenovcu“)

Kad su drugovi podobni, a još i dan-današnji, što u Sloveniji, što u Hrvatskoj, sinkrono započeli blatiti i napadati i onemogućavati u radu gospodina Romana Leljka, od samoga početka kao slovenskog istraživača Udbe i partizanskih zločina, oni su zapravo refleksno osjetili ugrozu od istine koja je s tim marnim istraživačem rođenim u Krapini, krenula put svjetla dana.

Ispravno su osjetili kako njihove omiljene Titove laži i mitovi ne će još dugo ostati na životua time su tektonski ugroženi i oni sami i njihova djeca i njihovi unuci. Svi su oni, privilegirani iz klike parazitirajućih,nadonim tolikim drugo-svjetskim zločinima, nad tolikim desetinama tisuća i stotina žrtava, njihovih neistomišljenika. I zato svi jednoumno drže, kako samo baš ta, jugoslavenska historija i histerija, jedino i nikako ne smije biti revidirana.Oni su doduše uvijek za znanost… da… ali kao za nepromjenjivu disciplinu.

Tako je jače odjeknula prvo istina o Titovoj Hudoj jami kraj Laškoga u Sloveniji. Izašle su pletenice djevojaka iz Slavonije, izašlo je pismo trudne majke nerođenu djetetu.

Pismo majke na umoru, koja je opisala zločin, koja je bačena u rudarsko okno Barbarin rov, koja je skončavala polako na i među polu-živim, krvavim i mrtvim tjelesima, u mraku, vezanima žicom i zazidanima iza jedanaest pregrada rudnika. Debelo zazidanima i bez kisika. Da se istina nikada ne otkrije. Ali „istina je voda duboka“ kaže pjesnik i ona je sa svom svojom strahotom i jezom ipak našla put i napokon izašla na vidjelo.

Žrtve su konačno dobile križ i obrednu molitvu, ispraćaj s vijencima i cvijećem, kako svaki mrtav čovjek i zaslužuje. Titovi odani i dan-današnji drugovi i nekadašnji koljači mislili su da će istina zauvijek ostati lopovski zamračena i pod zemljom a kada je izronila, slovenski su se borci organizirali i javno raspravljali kako cijelo brdo treba raznijeti dinamitom. I problem riješen. Jednostavno, zar ne?

Komunistički užas

Svjesni su oni i te kako, da je to što danas znamo, bio jedan u nizu Titovih i njemu odanih mega-zločina jer, zašto bi Leljak4se inače protivili istraživanjima? Zašto bi jezivu tajnu zločina, tako očajnički inače željeli skrivati čak još i dan danas, krajem drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća?

Punih sedamdeset i tri godine po okončanju Drugog sv. rata? Kao zmija noge još skrivaju istinu, zato da bi sklepani pa ponavljani mit o ispravnosti i pravednosti Tita i svih partizana živio vječno, a ne postao sramota na Kočevskom rogu, u Hudoj jami, u Jazovki, kod Zidanoga mosta, u Jasenovcu do 1948., na Bleiburgu i po Križnim putovima, u Maclju, okolici Varaždina, na Jakljanu i Daksi… i nije pitanje znamo li danas gdje sve još. Jer ne znamo.

Za neke lokacije sigurno nikada ne ćemo ni saznati jer je priroda i razgradnja učinila svoje. Jer su u Sloveniji na desetke obiteljskih kuća, divni i pravovjerni antifašistički borci NOB-a sagradili ne na klasičnim betonskim temeljima već na betonskim pločama jer je ispod njih masovno grobište njihovih fašističkih ruku djelo pa da se baš nikada i nikako za sav taj užas ne sazna.

Ako je ta partizanska tako mnoštvena i zvjerska odmazda bila ispravna i legitimna, ako su sve to bili ustaški i neprijateljski vojnici, koji su pružali otpor i nakon kraja velikoga rata, zašto ste drugovi skrivali te mučne istine? Zašto je to bila Titova tajna? Zašto su zatvarani svi koji su o njoj govorili odmah poslije Drugog svjetskog rata? I sada još i danas imamo tolika desetljeća vaše nečiste savjesti! Zamislite živjeti nad tolikim tuđim kostima, nad mučki pobijenim životima? Jesu li to uopće ljudi? Živjeti nad pobijenima bez suđenja, bez obrane, bez presude.

Ovo je mogući okvir za razmišljanje unutar kojega je nastao ovaj sjajan, dokumentarni, Leljakov film. Tu se puninom ostvario početni impuls i postojan nerv istraživača, ovog autora, da progovori istinom. Naravno, kako mi, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, još uvijek živimo u kamenom dobu demokracije, svakodnevni otpori solunaša i takozvanih NOB-e boraca, a Titovih preživjelih koljača te njihove privilegijama desetljećima uredno šopane nejači (danas odrasle djece te unuka komunizma) Leljak drugo nije ni očekivao nego mučke napade na sebe, javne podvale i brojna krivotvorenja. Privođenja i ispitivanja.

Dovoljno je samo pogledati na kojoj su odurnoj i pridnenoj punoj oznaškoj razini Titovi hagiografi i komunistička komesarska piskarala koja vrijeđaju sve i sva, od portala www.narod.hr i gđe Markić do Thompsona i Bujanca do Leljaka i svih drugih hrvatskih novinara i istraživača. Na ovimtalozima od portala tipa: www.lupiga.com, www.net.hr-a naročito nawww.antifasistički-vjesnik.orgbezbroj je utuživih uvrjeda.

40.000 pročitanih dokumenata

No, oboružavši se dobrim alatom – pomnim i dugotrajnim istraživanjem raznih pismohrana, Leljak je taj mučan posao uspio okončati senzacionalnim podacima iz pročitanih čak 40.000 dokumenata.

Film „Mit o Jasenovcu“ produciralo je „Društvo za raziskovanje zgodovine“ i „SPV Production Network“ Gordana Pintarić i Goran Fistrić. A dokumenti pokazuju da su u Jasenovcu postajale obrtničke radionice: kožara, lančara, odvojene kuhinje za ustaše i zatočenike, stolarija, ambulanta i bolnica, stomatologija, škola za buduće obrtnike, ciglara, građevinska radna skupina, poljoprivredna… Da su se popravljali automobili, kamioni i tenkovi, da se proizvodila hrana na hektarima i hektarima prostranih polja kilometrima oko Jasenovca.

Ukratko i uistinu, da to nije bio koncentracijski logor već dakle radni kako to potvrđuje i hrvatski istraživač (jednako bijesno napadan) Igor Vukić. I on je preživio nečovječnu hajku i na muku svojih progonitelja, predano nastavlja sa svojim istraživalačkim radom.

Sami su se zatvorenici dijelili na one koji su upravljali logorom, na slobodnjake i polu-slobodnjake pa su tako neki Židovi ne samo stanovali izvan logora i sa svojim obiteljima već su mogli s propusnicom slobodno putovati po cijeloj državi. Sve to naravno da dokazuje kako smo bili izloženi temeljitoj Titovoj laži i kako je stanje u Jasenovcu bilo kud i kamo drugačije nego što su nam ga partizanske laži i mitovi bajno dočaravale i servirale u đačkim klupama. Ulijevale kroz obrazovanje koje mitove (čak i do dan danas) papagajski, još uvijek ponavlja.

To naravno nikako ne znači da u ratnom Jasenovcu nisu stradali brojni Židovi, Hrvati, Nijemci, Romi, Mađari ili Srbi. To naravno ne znači da nisu bili strijeljani komunisti, agitatori, oni koji su pokušali bijeg, koji su radili protiv države NDH ili ustaše koje su krale dragocjenosti i hranu, ali bio je to radni logor.

Ni po čemu drugačiji od onih u susjednim, pa i svim drugim europskim državama, za trajanja divljeg mahnitanja nacizma i fašizma. Ali su se partizani služili istim metodama. Manipulirajući broj od milijun i sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, nije točan niti u svojoj tek jednoj desetini. Leljakova istraživanja prema pronađenim dokumentima pokazuju da je i današnja tobože konačna brojka od 70.000 žrtava, višekratno napuhana.

Posebno mi se usjekla jedna zanimljivost o brojnim bunkerima i osmatračnicama oko Jasenovca. Godinama je to bila enigma, čemu tako jake straže i fortifikacije? A zatim su isplivali dokumenti o oružari za koju su strojevi naručeni i stigli iz Austrije. Zatim su tu dokumenti koji opisuju stvaranje glavne državne tvornice oružja, koju je onda naravno, trebalo posebno štititi. A zatim su tu i pisana svjedočenja ljudi koji opisuju kako su strojevi poslije rata opljačkani iz Jasenovca te prebačeni u Kragujevac.

Tako je Srbija dobila tvornicu oružja, tako je nasta održavni Zavod Crvena zastava, tako je Jugoslavija mogla naoružavati svoje miroljubive nesvrstane prijatelje i potpomagati krvave revolucije diljem svijeta, tako je Jovanka mogla krstiti tanker Berge Istra koji je ubrzo zatim torpediran pa pošao na dno jer je tajno prevozio tone i tone oružja i strjeljiva… Tako su razvili ‘svoju’ auto industriju.

Partizani u Jasenovcu

Film Romana Leljaka (nešto duži od sat vremena) iznio je tako vrlo temeljito istraženu i dokumentiranu istinu. Film je to – dokument – u kojemu je donesen samo dio materijala iz Beogradske i drugih do nedavno nedostupnih i iz Hrvatske popljačkanih pismohrana te uz brojne fotografije.

One, koje govore više od stotinu riječi… Osim toga, upravo je zanimljivo i kvalitetno kako se Roman Leljak snašao kao scenarist, kao redatelj amater i vrlo uspješno i potpuno uvjerljivo donio sažetak jednog ogromnog materijala. Jedne stare veliko-srpske laži i oduvijek mučne priče. To je sada već potpuni bankrot obiteljskog biznisa „Goldstein d. o. o.“. Jer, ne samo da otkriva pravu prirodu postojanja radnog logora Jasenovac (a koja nam je desetljećima servirana u obliku odurne laži i mita) nego nam otkriva i ime posljednjeg logoraša umrlog u Jasenovcu u veljači 1948.!

Toliko o tvrdnji kako partizani nisu punili Jasenovac političkim zatvorenicima poslije rata. Mučenicima s Bleiburga i s Križnih putova. Ubijenima posvuda gdje u usputnim grabama i kraškim ponorima nije bilo dovoljno mjesta.

Uvijek se treba sjetiti da je svojedobno u Hercegovini, prilikom istraživanja, pod partizanskim spomenikom nađeno mnoštvo kostura franjevaca i domaćih ljudi seljaka, a da je samo nekolicina bila partizanske orijentacije. Titovi koljači služili su se oduvijek preuveličavanjem zločina, kao uobičajenim alatom za ostvarivanje što veće ratne reparacije od Njemačke. Da bi se stvorilo što veći i neprobojan mit o brojnom stanju žrtava i opakim zločinima neprijatelja.

Ukratko, fabriciralo se. Titovi su partizani, kako nam suvremena istraživanja otkrivaju, manipulirali žrtvama ne cijeneći time žrtve ni malo. Spomen područje Jasenovac isto tako manipulira imenima židovskih žrtava iako su ti ljudi mahom završili u židovskom koncentracijskom logoru Sajmište kraj Beograda.

U „Judenfrei“ Srbiji koja je tim povodom izdala specijalne slavljeničke marke te ponosna, otvorila svjetsku izložbu. Prva je o tome objavila knjigu pok. Ljubica Štefan koja navodi i logor Banjicu. U filmu se navode i brojni drugi logori diljem fašističke Srbije a čija se imena nalaze potkrijepljena dokumentima citiranima u filmu.

Tvrd orah za Ivu Goldsteina

Ovaj dokumentaran i poučan film te istoimena knjiga Romana Leljaka, bit će iznimno tvrd orah za našeg velikog povjesnika specijalista za Jasenovac, Goldsteina, koji se očito nije ni želio zamarati pretraživanjem pismohrana kao Leljak i suradnici.

On se svojevremeno jednako tako čudio i čudu se nije klanjao kada je Esther Gitman pronašla na stotine i stotine dokumenata koji potvrđuju da se rasni zakoni u NDH nisu uvijek primjenjivali te posebice da je kardinal Stepinac ulagao sve svoje napore kako bi kod vlasti i Pavelića ishodio spas, pomilovanje i izborio se za život tolikih Židova.

O tome je pisao i pok. dr. Amiel Shomrony (Emil Schwartz) u svojim memoarima kao tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera te kao njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a sada svojim knjigama svjedoče Blanka Matković, Igor Vukić, Roman Leljak kao samo neki od pojedinaca i povjesnika koji razotkrivaju svu pokvarenost ovog etno biznisa gradnjom mitova o Jasenovcu.

Istina o holokaustu ne može biti umanjivanje istoga. Brojni povjesnici razotkrivaju smrad Titovih zločina ali i razbijaju godinama unosne laži i mitove. Svi potkrjepljuju povijesnim vrelima isto – desetljećima je širena laž i mit o Jasenovcu kao koncentracijskome logoru. Ovu manipulaciju i nevjerodostojnost i dalje širi i Spomen područje Jasenovac sa svim svojim famoznim, sada već višekratno i uzastopno ‘modificiranim’, popisom žrtava. Ali, tomu ide kraj, istina probija sve jače i nezaustavljivo.

Bankrot mitomana i jugo-obrtnika nad žrtvama – nezaustavljiv je. Čak i kada Leljak doživljava dvije sumnjive prometne nesreće, kada ga optužuju za šverc automobilima, kada ga sude i istražuju i kleveću. Čak i kada ga na sve moguće komunjarske načine, one stare i poznate Titove škole – nastoje ocrniti, oblatiti i ‘napakovati’ mu. I idu kukavički na osobu, a dokumente zaobilaze u širokomu luku…

Film „Mit o Jasenovcu“ trebaju vidjeti sva školska djeca u Hrvatskoj i dijaspori, a dokumente proučavati i provjeriti svi koji sebe drže povjesnicima suvremene hrvatske povijesti. Roman Leljak i suradnici na svjetlo su dana izvukli nedostupne i nevjerojatne dokumente pa toplo preporučujem istoimenu knjigu koja se prodaje uz CD s filmom i uz svaku od promocija filma diljem Hrvatske.

Zagrebačka promocija u četvrtak, započeta je spontanim pljeskom na granici ovacija i na početku promocije autoru i na samome kraju. Iz dupkom prepuna partera i balkona dvorane Vijenac (300 mjesta) Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu. Stajalo se i pred dvoranom, ali kamere HRT-a (i ovoga puta) nisu bile viđene. Onako mislim, vjerodostojnosti radi. Pričaju ljudi da su trebale doći dvije ekipe (za Dnevnik HRT-a), ali su se u međuvremenu posvađale… otimajući se za ovu temu…

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari