Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Objavljeno

na

 (Roman Leljak, scenarist i redatelj dokumentarnog filma: „Mit o Jasenovcu“)

Kad su drugovi podobni, a još i dan-današnji, što u Sloveniji, što u Hrvatskoj, sinkrono započeli blatiti i napadati i onemogućavati u radu gospodina Romana Leljka, od samoga početka kao slovenskog istraživača Udbe i partizanskih zločina, oni su zapravo refleksno osjetili ugrozu od istine koja je s tim marnim istraživačem rođenim u Krapini, krenula put svjetla dana.

Ispravno su osjetili kako njihove omiljene Titove laži i mitovi ne će još dugo ostati na životua time su tektonski ugroženi i oni sami i njihova djeca i njihovi unuci. Svi su oni, privilegirani iz klike parazitirajućih,nadonim tolikim drugo-svjetskim zločinima, nad tolikim desetinama tisuća i stotina žrtava, njihovih neistomišljenika. I zato svi jednoumno drže, kako samo baš ta, jugoslavenska historija i histerija, jedino i nikako ne smije biti revidirana.Oni su doduše uvijek za znanost… da… ali kao za nepromjenjivu disciplinu.

Tako je jače odjeknula prvo istina o Titovoj Hudoj jami kraj Laškoga u Sloveniji. Izašle su pletenice djevojaka iz Slavonije, izašlo je pismo trudne majke nerođenu djetetu.

Pismo majke na umoru, koja je opisala zločin, koja je bačena u rudarsko okno Barbarin rov, koja je skončavala polako na i među polu-živim, krvavim i mrtvim tjelesima, u mraku, vezanima žicom i zazidanima iza jedanaest pregrada rudnika. Debelo zazidanima i bez kisika. Da se istina nikada ne otkrije. Ali „istina je voda duboka“ kaže pjesnik i ona je sa svom svojom strahotom i jezom ipak našla put i napokon izašla na vidjelo.

Žrtve su konačno dobile križ i obrednu molitvu, ispraćaj s vijencima i cvijećem, kako svaki mrtav čovjek i zaslužuje. Titovi odani i dan-današnji drugovi i nekadašnji koljači mislili su da će istina zauvijek ostati lopovski zamračena i pod zemljom a kada je izronila, slovenski su se borci organizirali i javno raspravljali kako cijelo brdo treba raznijeti dinamitom. I problem riješen. Jednostavno, zar ne?

Komunistički užas

Svjesni su oni i te kako, da je to što danas znamo, bio jedan u nizu Titovih i njemu odanih mega-zločina jer, zašto bi Leljak4se inače protivili istraživanjima? Zašto bi jezivu tajnu zločina, tako očajnički inače željeli skrivati čak još i dan danas, krajem drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća?

Punih sedamdeset i tri godine po okončanju Drugog sv. rata? Kao zmija noge još skrivaju istinu, zato da bi sklepani pa ponavljani mit o ispravnosti i pravednosti Tita i svih partizana živio vječno, a ne postao sramota na Kočevskom rogu, u Hudoj jami, u Jazovki, kod Zidanoga mosta, u Jasenovcu do 1948., na Bleiburgu i po Križnim putovima, u Maclju, okolici Varaždina, na Jakljanu i Daksi… i nije pitanje znamo li danas gdje sve još. Jer ne znamo.

Za neke lokacije sigurno nikada ne ćemo ni saznati jer je priroda i razgradnja učinila svoje. Jer su u Sloveniji na desetke obiteljskih kuća, divni i pravovjerni antifašistički borci NOB-a sagradili ne na klasičnim betonskim temeljima već na betonskim pločama jer je ispod njih masovno grobište njihovih fašističkih ruku djelo pa da se baš nikada i nikako za sav taj užas ne sazna.

Ako je ta partizanska tako mnoštvena i zvjerska odmazda bila ispravna i legitimna, ako su sve to bili ustaški i neprijateljski vojnici, koji su pružali otpor i nakon kraja velikoga rata, zašto ste drugovi skrivali te mučne istine? Zašto je to bila Titova tajna? Zašto su zatvarani svi koji su o njoj govorili odmah poslije Drugog svjetskog rata? I sada još i danas imamo tolika desetljeća vaše nečiste savjesti! Zamislite živjeti nad tolikim tuđim kostima, nad mučki pobijenim životima? Jesu li to uopće ljudi? Živjeti nad pobijenima bez suđenja, bez obrane, bez presude.

Ovo je mogući okvir za razmišljanje unutar kojega je nastao ovaj sjajan, dokumentarni, Leljakov film. Tu se puninom ostvario početni impuls i postojan nerv istraživača, ovog autora, da progovori istinom. Naravno, kako mi, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, još uvijek živimo u kamenom dobu demokracije, svakodnevni otpori solunaša i takozvanih NOB-e boraca, a Titovih preživjelih koljača te njihove privilegijama desetljećima uredno šopane nejači (danas odrasle djece te unuka komunizma) Leljak drugo nije ni očekivao nego mučke napade na sebe, javne podvale i brojna krivotvorenja. Privođenja i ispitivanja.

Dovoljno je samo pogledati na kojoj su odurnoj i pridnenoj punoj oznaškoj razini Titovi hagiografi i komunistička komesarska piskarala koja vrijeđaju sve i sva, od portala www.narod.hr i gđe Markić do Thompsona i Bujanca do Leljaka i svih drugih hrvatskih novinara i istraživača. Na ovimtalozima od portala tipa: www.lupiga.com, www.net.hr-a naročito nawww.antifasistički-vjesnik.orgbezbroj je utuživih uvrjeda.

40.000 pročitanih dokumenata

No, oboružavši se dobrim alatom – pomnim i dugotrajnim istraživanjem raznih pismohrana, Leljak je taj mučan posao uspio okončati senzacionalnim podacima iz pročitanih čak 40.000 dokumenata.

Film „Mit o Jasenovcu“ produciralo je „Društvo za raziskovanje zgodovine“ i „SPV Production Network“ Gordana Pintarić i Goran Fistrić. A dokumenti pokazuju da su u Jasenovcu postajale obrtničke radionice: kožara, lančara, odvojene kuhinje za ustaše i zatočenike, stolarija, ambulanta i bolnica, stomatologija, škola za buduće obrtnike, ciglara, građevinska radna skupina, poljoprivredna… Da su se popravljali automobili, kamioni i tenkovi, da se proizvodila hrana na hektarima i hektarima prostranih polja kilometrima oko Jasenovca.

Ukratko i uistinu, da to nije bio koncentracijski logor već dakle radni kako to potvrđuje i hrvatski istraživač (jednako bijesno napadan) Igor Vukić. I on je preživio nečovječnu hajku i na muku svojih progonitelja, predano nastavlja sa svojim istraživalačkim radom.

Sami su se zatvorenici dijelili na one koji su upravljali logorom, na slobodnjake i polu-slobodnjake pa su tako neki Židovi ne samo stanovali izvan logora i sa svojim obiteljima već su mogli s propusnicom slobodno putovati po cijeloj državi. Sve to naravno da dokazuje kako smo bili izloženi temeljitoj Titovoj laži i kako je stanje u Jasenovcu bilo kud i kamo drugačije nego što su nam ga partizanske laži i mitovi bajno dočaravale i servirale u đačkim klupama. Ulijevale kroz obrazovanje koje mitove (čak i do dan danas) papagajski, još uvijek ponavlja.

To naravno nikako ne znači da u ratnom Jasenovcu nisu stradali brojni Židovi, Hrvati, Nijemci, Romi, Mađari ili Srbi. To naravno ne znači da nisu bili strijeljani komunisti, agitatori, oni koji su pokušali bijeg, koji su radili protiv države NDH ili ustaše koje su krale dragocjenosti i hranu, ali bio je to radni logor.

Ni po čemu drugačiji od onih u susjednim, pa i svim drugim europskim državama, za trajanja divljeg mahnitanja nacizma i fašizma. Ali su se partizani služili istim metodama. Manipulirajući broj od milijun i sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, nije točan niti u svojoj tek jednoj desetini. Leljakova istraživanja prema pronađenim dokumentima pokazuju da je i današnja tobože konačna brojka od 70.000 žrtava, višekratno napuhana.

Posebno mi se usjekla jedna zanimljivost o brojnim bunkerima i osmatračnicama oko Jasenovca. Godinama je to bila enigma, čemu tako jake straže i fortifikacije? A zatim su isplivali dokumenti o oružari za koju su strojevi naručeni i stigli iz Austrije. Zatim su tu dokumenti koji opisuju stvaranje glavne državne tvornice oružja, koju je onda naravno, trebalo posebno štititi. A zatim su tu i pisana svjedočenja ljudi koji opisuju kako su strojevi poslije rata opljačkani iz Jasenovca te prebačeni u Kragujevac.

Tako je Srbija dobila tvornicu oružja, tako je nasta održavni Zavod Crvena zastava, tako je Jugoslavija mogla naoružavati svoje miroljubive nesvrstane prijatelje i potpomagati krvave revolucije diljem svijeta, tako je Jovanka mogla krstiti tanker Berge Istra koji je ubrzo zatim torpediran pa pošao na dno jer je tajno prevozio tone i tone oružja i strjeljiva… Tako su razvili ‘svoju’ auto industriju.

Partizani u Jasenovcu

Film Romana Leljaka (nešto duži od sat vremena) iznio je tako vrlo temeljito istraženu i dokumentiranu istinu. Film je to – dokument – u kojemu je donesen samo dio materijala iz Beogradske i drugih do nedavno nedostupnih i iz Hrvatske popljačkanih pismohrana te uz brojne fotografije.

One, koje govore više od stotinu riječi… Osim toga, upravo je zanimljivo i kvalitetno kako se Roman Leljak snašao kao scenarist, kao redatelj amater i vrlo uspješno i potpuno uvjerljivo donio sažetak jednog ogromnog materijala. Jedne stare veliko-srpske laži i oduvijek mučne priče. To je sada već potpuni bankrot obiteljskog biznisa „Goldstein d. o. o.“. Jer, ne samo da otkriva pravu prirodu postojanja radnog logora Jasenovac (a koja nam je desetljećima servirana u obliku odurne laži i mita) nego nam otkriva i ime posljednjeg logoraša umrlog u Jasenovcu u veljači 1948.!

Toliko o tvrdnji kako partizani nisu punili Jasenovac političkim zatvorenicima poslije rata. Mučenicima s Bleiburga i s Križnih putova. Ubijenima posvuda gdje u usputnim grabama i kraškim ponorima nije bilo dovoljno mjesta.

Uvijek se treba sjetiti da je svojedobno u Hercegovini, prilikom istraživanja, pod partizanskim spomenikom nađeno mnoštvo kostura franjevaca i domaćih ljudi seljaka, a da je samo nekolicina bila partizanske orijentacije. Titovi koljači služili su se oduvijek preuveličavanjem zločina, kao uobičajenim alatom za ostvarivanje što veće ratne reparacije od Njemačke. Da bi se stvorilo što veći i neprobojan mit o brojnom stanju žrtava i opakim zločinima neprijatelja.

Ukratko, fabriciralo se. Titovi su partizani, kako nam suvremena istraživanja otkrivaju, manipulirali žrtvama ne cijeneći time žrtve ni malo. Spomen područje Jasenovac isto tako manipulira imenima židovskih žrtava iako su ti ljudi mahom završili u židovskom koncentracijskom logoru Sajmište kraj Beograda.

U „Judenfrei“ Srbiji koja je tim povodom izdala specijalne slavljeničke marke te ponosna, otvorila svjetsku izložbu. Prva je o tome objavila knjigu pok. Ljubica Štefan koja navodi i logor Banjicu. U filmu se navode i brojni drugi logori diljem fašističke Srbije a čija se imena nalaze potkrijepljena dokumentima citiranima u filmu.

Tvrd orah za Ivu Goldsteina

Ovaj dokumentaran i poučan film te istoimena knjiga Romana Leljaka, bit će iznimno tvrd orah za našeg velikog povjesnika specijalista za Jasenovac, Goldsteina, koji se očito nije ni želio zamarati pretraživanjem pismohrana kao Leljak i suradnici.

On se svojevremeno jednako tako čudio i čudu se nije klanjao kada je Esther Gitman pronašla na stotine i stotine dokumenata koji potvrđuju da se rasni zakoni u NDH nisu uvijek primjenjivali te posebice da je kardinal Stepinac ulagao sve svoje napore kako bi kod vlasti i Pavelića ishodio spas, pomilovanje i izborio se za život tolikih Židova.

O tome je pisao i pok. dr. Amiel Shomrony (Emil Schwartz) u svojim memoarima kao tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera te kao njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a sada svojim knjigama svjedoče Blanka Matković, Igor Vukić, Roman Leljak kao samo neki od pojedinaca i povjesnika koji razotkrivaju svu pokvarenost ovog etno biznisa gradnjom mitova o Jasenovcu.

Istina o holokaustu ne može biti umanjivanje istoga. Brojni povjesnici razotkrivaju smrad Titovih zločina ali i razbijaju godinama unosne laži i mitove. Svi potkrjepljuju povijesnim vrelima isto – desetljećima je širena laž i mit o Jasenovcu kao koncentracijskome logoru. Ovu manipulaciju i nevjerodostojnost i dalje širi i Spomen područje Jasenovac sa svim svojim famoznim, sada već višekratno i uzastopno ‘modificiranim’, popisom žrtava. Ali, tomu ide kraj, istina probija sve jače i nezaustavljivo.

Bankrot mitomana i jugo-obrtnika nad žrtvama – nezaustavljiv je. Čak i kada Leljak doživljava dvije sumnjive prometne nesreće, kada ga optužuju za šverc automobilima, kada ga sude i istražuju i kleveću. Čak i kada ga na sve moguće komunjarske načine, one stare i poznate Titove škole – nastoje ocrniti, oblatiti i ‘napakovati’ mu. I idu kukavički na osobu, a dokumente zaobilaze u širokomu luku…

Film „Mit o Jasenovcu“ trebaju vidjeti sva školska djeca u Hrvatskoj i dijaspori, a dokumente proučavati i provjeriti svi koji sebe drže povjesnicima suvremene hrvatske povijesti. Roman Leljak i suradnici na svjetlo su dana izvukli nedostupne i nevjerojatne dokumente pa toplo preporučujem istoimenu knjigu koja se prodaje uz CD s filmom i uz svaku od promocija filma diljem Hrvatske.

Zagrebačka promocija u četvrtak, započeta je spontanim pljeskom na granici ovacija i na početku promocije autoru i na samome kraju. Iz dupkom prepuna partera i balkona dvorane Vijenac (300 mjesta) Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu. Stajalo se i pred dvoranom, ali kamere HRT-a (i ovoga puta) nisu bile viđene. Onako mislim, vjerodostojnosti radi. Pričaju ljudi da su trebale doći dvije ekipe (za Dnevnik HRT-a), ali su se u međuvremenu posvađale… otimajući se za ovu temu…

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari