Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Hitna pomoć IDS-u, već godinama kasni

Objavljeno

na

Sada je mrski nacionalistički Zagreb dobar IDS-u

Sa svih strana javljaju se tobožnji znalci. Besposleni aktivisti, nezadovoljnici i bukači. Lešinari. Oni znaju da Hitna pomoć ne valja, oni znaju tko je kriv, oni znaju od čega je nesretni mladić preminuo, oni znaju kako nije morao, oni se razumiju i u organizaciju i u dijagnoze i u liječenje i u terapiju i u rehabilitaciju. Oni imaju njegovu povijest bolesti u malome prstu.

Raspomamljeni protiv vlasti oni žele vlast. Uvjereni su da je zvijer ranjena i sada ju žele zvjerski i opetovano napadati. Da bi nešto mijenjali? Da bi vratili život? Da bi druge spasili? Ne. Oni žele financijski spasiti sebe i sada vide u toj okrutnoj tuđoj nesreći svoju masnu priliku. Da bi stvari unaprijedili i poboljšali?

Ne, nego poživinčeni da bi zasjeli na i u istu ovu vlast i vladali isto ovako: gramzivo, bezosjećajno, neodgovorno drsko i neučinkovito. Ali se sve to osobno tim ne-osobama jako isplati… Zato mogu pokušavati kapitalizirati, ostvarivati svoje bolesne ambicije i na izgubljenom životu nesretnoga mladića. Na nesreći njegove obitelji. Sve za politiku jer čovjek je (navodno) zoon politikon. Više zoon…

Oni znaju da organizacija Hitne ne valja jer svi spašeni životi do sad nisu jamstvo, nisu vrijednost. Jedan izgubljen život ruši sve do sad spašene živote. Zar ne? Oni znaju da je Hitna morala i mogla doći prije. Oni znaju što ni sama Hitna ne zna: A kako su mogli stići prije? Jer u Hitnoj su valjda kartali i pili pivu. Nisu nekom drugom spašavali život.

U Hitnoj su isključili radio, legli u vlastita kola i častili se kisikom. Prevruće im je bilo da bi jurili i prevrtali polomljene, krvave ljude iz sudara i požara i vraćali im predano, osnovne vitalne funkcije. Bukači znaju da organizacija ne valjajer u Zagrebu je sve bolje. Zagreb ima najviše ekipa. To je zato što su Zagrebčani najvažniji na svijetu, zar ne? A ne zato što Zagreb ima i najviše ljudi i najviše prijetnji za moguće velike nesreće i najveći porez i prirez. I najrazigranijeg fontana-mena. Sad će rotor fontana, tek što nije. Idemo delati: bil bu poplavljen celi Novi Zagreb…

U kojoj to državi svijeta uvijek ima dovoljno ekipa Hitne? Na bogatoj Aljasci, bogate Amerike, pomorce i ribare i domoroce spašavaju velikim pučinskim, skupim brodovima i brojnim modernim helikopterima, utreniranim ekipama pilota, liječnika, plivača i ronilaca, čupaju ih iz ledena mora. Lete noću i za snježnih oluja. Imaju li mrtvih? Jesu li spasili sve? I još o svojim gubicima snimaju filmove i serije…

Zar bi u Zagrebu bilo dovoljno istovremenih ekipa da se sruši avion ili se dogodi željeznički sudar? Zar bi bilo dovoljno ekipa liječnika u Hitnoj?

Koja si država može priuštiti non-stop nazočnost maksimalnog broja ekipa? I za koje potrebe? Procjene za svakodnevicu rade se na temelju redovitih prosjeka a ne za iznimne i najgore moguće scenarije. Zašto se proglašavaju izvanredna stanja ako sve vrijeme, svugdje u svijetu postoji sav potreban broj dežurnih. Svih raznih ekipa?

Koja država može 24 sata dnevno, 365 dana godišnje plaćati maksimalan broj ekipa liječnika i osoblja hitne za slučaj eventualne katastrofe? Zar je sve to u bogatome svijetu drugačije? Zar ljudi ne umiru posvuda? K tome, pojedina dva bolesnika umiru od dvije različite bolesti, često u Hitnoj i od anomalija… može li igdje Hitna odgovoriti i spasiti život svakome i svugdje? Pa to ne može ni dragi Bog.

Mogu li sve bolničke operacije, u kontroliranim uvjetima, završiti sretno? Tragičan je svaki izgubljen život, posebno mladog čovjeka ali može li svijet svojim životima i bolestima biti drugačiji ako numerički povećamo ekipe, umnožimo liječnike i povećamo broj vozila? Hoće li tada kvantiteta prijeći u kvalitetu? Uvijek će neko vozilo i ekipa biti na drugoj intervenciji, punit će vozilo gorivom ili novim medicinskim pomagalima.

Uvijek će neko vozilo biti na predalekoj adresi i uvijek će postojati bolesti zbog kojih pacijenti ne će moći ostati na životu. Uvijek će postojati i liječnički ljudski faktor, kriva procjena, nedostatan ili neadekvatan medicinski tretman. Uvijek će nažalost postojati i kreteni za volanom koji trešte glazbom ili samo bleje u svoju divnu haubu a Hitnoj se (sasvim nekažnjeno) ne miču ni kad je ona u najvećoj žurbi. Pod svim sirenama i svjetlima… I što ćemo sada? Uvesti tisuću liječnika iz većih i bogatijih država od naše? Hoćemo li početi glumiti zdravstveni Kuvajt?

Ta je neminovnost strašna, stanje je više nego strašno. I trajno. Otežavajuće, naročito za masovne turističke navale. Zato je i život i rad bilo koje Hitne službe tako često strašan. Nepromjenjiv. A nemaju ni uvijete niti plaće koje bi morali imati. Nemaju čak ni beneficiran radni staž a svaki ga policajac ima. E ali policija treba političarima i vlasti a Hitne trebaju „samo“ narodu…

pu

Napadati ovih dana Hitnu službu to je kao da napadate sve kemičare, sve farmakologe, sve genetičare, sve liječnike i sve druge istraživače što još uvijek nisu pronašli lijek primjerice za rak. Što političari nisu odvojili dovoljno novca. A koliko je to točno dovoljno? Imamo li taj novac? Na uštrb čega drugog?

Napadati Hitnu mogu samo hipiji i uličari i neznalice, koji „znaju“ kako da je Hitna došla ranije – život mladića bio bi obvezno spašen. A kako to znaju? Na temelju čega znaju? Koje su analize proveli, koje su dijagnoze postavili? Znaju li što je mladić nesvjesno učinio a što je možda bilo nenadani okidač? Ne znaju ništa! Ali jamče sve.Ne priznaju da im je mladićeva smrt sura i bijedna prilika za bolesnu afirmaciju. Za njihovih pet minuta „slave“ pred kamerama. I baš su se proslavili. Besposličari optužuju one koji doslovno krvavo rade, da rade presporo! <

Probijaju nam uši i s brodogradilištima. I u Puli, i u Rijeci, i u Trogiru. Glavna riječ su plaće. Glavna patetika je u riječi spašavanje. Glavna prozivka je „država mora“. Glavna operativna manipulacija je brojka zaposlenih. Jer nekada je Jugoslovenska brodogradnja (ma što to značilo) u svijetu bila među prvih deset. Znači valjda, taj smo status imali i morali zadržati zauvijek. Nasljedno. Sa svim prekobrojnim radnicima… u Titovim tvornicama planske privrede… bez ikakve zarade. Jer nekada smo radili perfektne brodove, jer nekada… Nekada sam imao nove adidas tenisice ali su se odavno raspale. Baš kao i europska brodogradnja.

Nekada je cijena čelika bila bitno niža. Nekada brodograditeljski Daleki Istok nije ni postojao. Nekada je robotika i konkurencija u Europi bila drugačija. Nekada je Europa vodila po brodogradilištima i brodovima porinutima s navoza. Nekada je bilo nekada. Nekada je brodogradnja u Jugoslaviji bila državna. Nekada se pokrivalo sve njezine gubitke. Trajno. Titovim stranim kreditima, tuđim… po gloginjama. Po tome je Tito zaista bio velik… i sve nas je zadužio.

Danas je još stotinu drugačijih, težih elemenata poslovnoga okruženja. Prošla su desetljeća. U brodogradilištima rade unuci nekadašnjih brodograditelja. Europa danas brodogradnju smatra i bučnom i prljavom industrijom a ne dometom i svojom perjanicom. Jugoslavija je nekada spominjala samo „naše“ krasne brodove, „naš“ divan rad, „naše“ svjetski priznato znanje ali nije istovrsno trubila koliko taj rock&roll po škverovima zapravo košta. Nije bilo važno prodati taj genijalno složen proizvod i u konačnici zaraditi, nego samo redovito podijeliti plaće. Jer plaće se dijele. Ne zarađuju. Tito ih je tomu naučio: da budu uvijek podmireni bez obzira na sve. Pa što košta da košta. A poslije kreza potop…

Socijalizam u glavama rudimentarnih IDS-ovaca, SDP-ovaca i radnika po škverovima ostao je isti sve do danas. Hitna im još uvijek kasni. Radnici samo pitaju gdje su plaće. Ne pitaju ima li njihov proizvod tržište. Hoće li ga dovršiti na vrijeme? Hoće li na njemu zaraditi? Koliki su krediti i kamate? Ne, oni hoće samo plaće. Samo svoje plaće. „Koje smo mi pošteno zaradili“. A kako su ih zaradili ako novogradnja kasni? Kada su ih brže bolje zaradili ako brod nije ni isporučen, prodaja obavljena a novac uplaćen? Je li posao obavljen kad je tenisica slijepljena i sašivena? Jel’ tada stiže plaća? Jel’ se tada „dijeli“?

I ako nema plaće Uprava obnoć ne valja. Kad je Uprava dolazila, nisu mudri i grlati sindikalisti pitali valja li ona ili ne, kolike će uprava imati plaće, hoće li im biti preskupa, kakve će nemoralne menađerske ugovore potpisivati niti kakve povlaštene otpremnine tražiti. Uzeli su svoj dio u tom balu? To zaista upravama u nas pripada uvijek. Nema (njima) straha. Bez obzira na rezultate.

Poduzeće su rukovodili do propasti ali oni su uvijek iznimno bogato nagrađeni. Ide i sindikalistima, što gore to bolje. Oni se vole miriti. S lovom. Još nisam čuo da se neki upravnjak a nakon stvorene propasti, odrekao „svoje“ prebogate otpremnine. Baš kao nagrade za takav ukupni rad. A sindikalisti i radnici, oni tada šute. Stigla je nova Uprava pa će ona valjda dijeliti plaće. Jer plaće se dijele.

Sada, kad im Hitna nije stigla u brodogradilište, vade sve svoje optužbe. Odjednom sada znaju sve. I hoće svoje plaće. Jer Titovo brodogradilište mora biti spašeno. A zašto bi moralo ako je pod tržišnim ratovanjima propalo toliko državnih tvornica iz planske privrede posvuda i desetljećima po bivšem socijalističke raju? Zašto bi brodogradilišta bila sveti izuzeci? Po čemu bi manipulacija brojem zaposlenih bila opravdanje za spašavanje? Sve je to vrlo lijepo, imati radna mjesta i plaće ali kad ste zadnji put prošli na tržištu i kako? Do kada ćemo financirati sve vaše havarije?

Pa ogromna lova upucana u brodogradnju mogla je odavno biti podijeljena radnicima za mirovine i otpremnine do imendana. Bilo bi bitno jeftinije. Njima bi se jako svidjelo, ne bi morali na posao a i mogli bi se odati apartmanizaciji. Samo bi doduše sindikalisti bili oni jedini trajno unesrećeni. Do kada ćemo s tom sindikalnom patetikom o spašavanju? Do kada će država, znači svi mi, morati? I što morati? Gubiti?

Jakovcic_Koncar

Kad će IDS-u i SDP-u napokon stići Hitna? Gadljivi su i amoralni ti njihovi sadašnji vapaji u pomoć. Kad će IDS napokon odgovarati za svoje propale projekte i za uništenje Istre o kojem toliki iz nje, toliko već godina, meritorno pišu? Zašto sada bijeli Jakovčić i crni Miletić (na aparatima) ne spominju otcjepljenje? Zašto sada ne traže autonomiju? Europu regija. Što su radile sve ove godine sve te komadine? Rezale vrpce i puštale u promet dvadeset metara mola? Koji je netko drugi projektirao, platio i izgradio… Zašto sada Istra nije željena i pivski slavljena na svim zidovima svih njihovih kafića tek kao štit, otfikarena od Hrvatske? Gdje su sada mudri autonomaši? Jesu li u šoku i u sobi? Ili im (još) nije stigla zagrebačka Hitna?

Sada bi im taj mrski nacionalistički Zagreb morao rješavati njihove planske promašaje i projektiranu korupciju. Ma samo da onaj Thompson ne zapjeva u Puli. Sada im je dobra ta „Tuđmanova Hrvatska“ jer ona bi sav taj višegodišnji belaj imala platiti. Spasiti radnike. Svi hoće financijsku Hitnu. Sad im odgovara i Vlada jer u nje je kesa. Dobre su im nanaglo i kune…

Mentalitet je to vrlo sličan četničkome. Zato im četnici slobodno i željeno i šeću i urlaju Istrom. Na poziv. Kao svojom vlastitom arenom. Valjaju se Istrom drugovi kokardaši. Zato se u njoj najbolje osjeća pola Beograda pa i šire. Zato se Rade i sve Rade tamo raduju. Kultura s tvrđave Minor za sufinanciranje major. Zato Stazići tamo i ljetuju (bez bicikla) za sedam kuna. Ostane više za gemišt. A Zagreb onda neka i to ljetnikovanje plati. Mentalitet je to jako blizak četničkome: digli ustanak zbog „šahovnice“ i „ustaških“ kuna a kad su izgubili rat, vratili se živjeti pod istu tu „šahovnicu“. Jer tu su (iste te) kune. Nisu više ustaške? Nisu iz mrskoga Zagreba?

Ma gdje je više ta Hitna?

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari