Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Hitna pomoć IDS-u, već godinama kasni

Objavljeno

na

Sada je mrski nacionalistički Zagreb dobar IDS-u

Sa svih strana javljaju se tobožnji znalci. Besposleni aktivisti, nezadovoljnici i bukači. Lešinari. Oni znaju da Hitna pomoć ne valja, oni znaju tko je kriv, oni znaju od čega je nesretni mladić preminuo, oni znaju kako nije morao, oni se razumiju i u organizaciju i u dijagnoze i u liječenje i u terapiju i u rehabilitaciju. Oni imaju njegovu povijest bolesti u malome prstu.

Raspomamljeni protiv vlasti oni žele vlast. Uvjereni su da je zvijer ranjena i sada ju žele zvjerski i opetovano napadati. Da bi nešto mijenjali? Da bi vratili život? Da bi druge spasili? Ne. Oni žele financijski spasiti sebe i sada vide u toj okrutnoj tuđoj nesreći svoju masnu priliku. Da bi stvari unaprijedili i poboljšali?

Ne, nego poživinčeni da bi zasjeli na i u istu ovu vlast i vladali isto ovako: gramzivo, bezosjećajno, neodgovorno drsko i neučinkovito. Ali se sve to osobno tim ne-osobama jako isplati… Zato mogu pokušavati kapitalizirati, ostvarivati svoje bolesne ambicije i na izgubljenom životu nesretnoga mladića. Na nesreći njegove obitelji. Sve za politiku jer čovjek je (navodno) zoon politikon. Više zoon…

Oni znaju da organizacija Hitne ne valja jer svi spašeni životi do sad nisu jamstvo, nisu vrijednost. Jedan izgubljen život ruši sve do sad spašene živote. Zar ne? Oni znaju da je Hitna morala i mogla doći prije. Oni znaju što ni sama Hitna ne zna: A kako su mogli stići prije? Jer u Hitnoj su valjda kartali i pili pivu. Nisu nekom drugom spašavali život.

U Hitnoj su isključili radio, legli u vlastita kola i častili se kisikom. Prevruće im je bilo da bi jurili i prevrtali polomljene, krvave ljude iz sudara i požara i vraćali im predano, osnovne vitalne funkcije. Bukači znaju da organizacija ne valjajer u Zagrebu je sve bolje. Zagreb ima najviše ekipa. To je zato što su Zagrebčani najvažniji na svijetu, zar ne? A ne zato što Zagreb ima i najviše ljudi i najviše prijetnji za moguće velike nesreće i najveći porez i prirez. I najrazigranijeg fontana-mena. Sad će rotor fontana, tek što nije. Idemo delati: bil bu poplavljen celi Novi Zagreb…

U kojoj to državi svijeta uvijek ima dovoljno ekipa Hitne? Na bogatoj Aljasci, bogate Amerike, pomorce i ribare i domoroce spašavaju velikim pučinskim, skupim brodovima i brojnim modernim helikopterima, utreniranim ekipama pilota, liječnika, plivača i ronilaca, čupaju ih iz ledena mora. Lete noću i za snježnih oluja. Imaju li mrtvih? Jesu li spasili sve? I još o svojim gubicima snimaju filmove i serije…

Zar bi u Zagrebu bilo dovoljno istovremenih ekipa da se sruši avion ili se dogodi željeznički sudar? Zar bi bilo dovoljno ekipa liječnika u Hitnoj?

Koja si država može priuštiti non-stop nazočnost maksimalnog broja ekipa? I za koje potrebe? Procjene za svakodnevicu rade se na temelju redovitih prosjeka a ne za iznimne i najgore moguće scenarije. Zašto se proglašavaju izvanredna stanja ako sve vrijeme, svugdje u svijetu postoji sav potreban broj dežurnih. Svih raznih ekipa?

Koja država može 24 sata dnevno, 365 dana godišnje plaćati maksimalan broj ekipa liječnika i osoblja hitne za slučaj eventualne katastrofe? Zar je sve to u bogatome svijetu drugačije? Zar ljudi ne umiru posvuda? K tome, pojedina dva bolesnika umiru od dvije različite bolesti, često u Hitnoj i od anomalija… može li igdje Hitna odgovoriti i spasiti život svakome i svugdje? Pa to ne može ni dragi Bog.

Mogu li sve bolničke operacije, u kontroliranim uvjetima, završiti sretno? Tragičan je svaki izgubljen život, posebno mladog čovjeka ali može li svijet svojim životima i bolestima biti drugačiji ako numerički povećamo ekipe, umnožimo liječnike i povećamo broj vozila? Hoće li tada kvantiteta prijeći u kvalitetu? Uvijek će neko vozilo i ekipa biti na drugoj intervenciji, punit će vozilo gorivom ili novim medicinskim pomagalima.

Uvijek će neko vozilo biti na predalekoj adresi i uvijek će postojati bolesti zbog kojih pacijenti ne će moći ostati na životu. Uvijek će postojati i liječnički ljudski faktor, kriva procjena, nedostatan ili neadekvatan medicinski tretman. Uvijek će nažalost postojati i kreteni za volanom koji trešte glazbom ili samo bleje u svoju divnu haubu a Hitnoj se (sasvim nekažnjeno) ne miču ni kad je ona u najvećoj žurbi. Pod svim sirenama i svjetlima… I što ćemo sada? Uvesti tisuću liječnika iz većih i bogatijih država od naše? Hoćemo li početi glumiti zdravstveni Kuvajt?

Ta je neminovnost strašna, stanje je više nego strašno. I trajno. Otežavajuće, naročito za masovne turističke navale. Zato je i život i rad bilo koje Hitne službe tako često strašan. Nepromjenjiv. A nemaju ni uvijete niti plaće koje bi morali imati. Nemaju čak ni beneficiran radni staž a svaki ga policajac ima. E ali policija treba političarima i vlasti a Hitne trebaju „samo“ narodu…

pu

Napadati ovih dana Hitnu službu to je kao da napadate sve kemičare, sve farmakologe, sve genetičare, sve liječnike i sve druge istraživače što još uvijek nisu pronašli lijek primjerice za rak. Što političari nisu odvojili dovoljno novca. A koliko je to točno dovoljno? Imamo li taj novac? Na uštrb čega drugog?

Napadati Hitnu mogu samo hipiji i uličari i neznalice, koji „znaju“ kako da je Hitna došla ranije – život mladića bio bi obvezno spašen. A kako to znaju? Na temelju čega znaju? Koje su analize proveli, koje su dijagnoze postavili? Znaju li što je mladić nesvjesno učinio a što je možda bilo nenadani okidač? Ne znaju ništa! Ali jamče sve.Ne priznaju da im je mladićeva smrt sura i bijedna prilika za bolesnu afirmaciju. Za njihovih pet minuta „slave“ pred kamerama. I baš su se proslavili. Besposličari optužuju one koji doslovno krvavo rade, da rade presporo! <

Probijaju nam uši i s brodogradilištima. I u Puli, i u Rijeci, i u Trogiru. Glavna riječ su plaće. Glavna patetika je u riječi spašavanje. Glavna prozivka je „država mora“. Glavna operativna manipulacija je brojka zaposlenih. Jer nekada je Jugoslovenska brodogradnja (ma što to značilo) u svijetu bila među prvih deset. Znači valjda, taj smo status imali i morali zadržati zauvijek. Nasljedno. Sa svim prekobrojnim radnicima… u Titovim tvornicama planske privrede… bez ikakve zarade. Jer nekada smo radili perfektne brodove, jer nekada… Nekada sam imao nove adidas tenisice ali su se odavno raspale. Baš kao i europska brodogradnja.

Nekada je cijena čelika bila bitno niža. Nekada brodograditeljski Daleki Istok nije ni postojao. Nekada je robotika i konkurencija u Europi bila drugačija. Nekada je Europa vodila po brodogradilištima i brodovima porinutima s navoza. Nekada je bilo nekada. Nekada je brodogradnja u Jugoslaviji bila državna. Nekada se pokrivalo sve njezine gubitke. Trajno. Titovim stranim kreditima, tuđim… po gloginjama. Po tome je Tito zaista bio velik… i sve nas je zadužio.

Danas je još stotinu drugačijih, težih elemenata poslovnoga okruženja. Prošla su desetljeća. U brodogradilištima rade unuci nekadašnjih brodograditelja. Europa danas brodogradnju smatra i bučnom i prljavom industrijom a ne dometom i svojom perjanicom. Jugoslavija je nekada spominjala samo „naše“ krasne brodove, „naš“ divan rad, „naše“ svjetski priznato znanje ali nije istovrsno trubila koliko taj rock&roll po škverovima zapravo košta. Nije bilo važno prodati taj genijalno složen proizvod i u konačnici zaraditi, nego samo redovito podijeliti plaće. Jer plaće se dijele. Ne zarađuju. Tito ih je tomu naučio: da budu uvijek podmireni bez obzira na sve. Pa što košta da košta. A poslije kreza potop…

Socijalizam u glavama rudimentarnih IDS-ovaca, SDP-ovaca i radnika po škverovima ostao je isti sve do danas. Hitna im još uvijek kasni. Radnici samo pitaju gdje su plaće. Ne pitaju ima li njihov proizvod tržište. Hoće li ga dovršiti na vrijeme? Hoće li na njemu zaraditi? Koliki su krediti i kamate? Ne, oni hoće samo plaće. Samo svoje plaće. „Koje smo mi pošteno zaradili“. A kako su ih zaradili ako novogradnja kasni? Kada su ih brže bolje zaradili ako brod nije ni isporučen, prodaja obavljena a novac uplaćen? Je li posao obavljen kad je tenisica slijepljena i sašivena? Jel’ tada stiže plaća? Jel’ se tada „dijeli“?

I ako nema plaće Uprava obnoć ne valja. Kad je Uprava dolazila, nisu mudri i grlati sindikalisti pitali valja li ona ili ne, kolike će uprava imati plaće, hoće li im biti preskupa, kakve će nemoralne menađerske ugovore potpisivati niti kakve povlaštene otpremnine tražiti. Uzeli su svoj dio u tom balu? To zaista upravama u nas pripada uvijek. Nema (njima) straha. Bez obzira na rezultate.

Poduzeće su rukovodili do propasti ali oni su uvijek iznimno bogato nagrađeni. Ide i sindikalistima, što gore to bolje. Oni se vole miriti. S lovom. Još nisam čuo da se neki upravnjak a nakon stvorene propasti, odrekao „svoje“ prebogate otpremnine. Baš kao nagrade za takav ukupni rad. A sindikalisti i radnici, oni tada šute. Stigla je nova Uprava pa će ona valjda dijeliti plaće. Jer plaće se dijele.

Sada, kad im Hitna nije stigla u brodogradilište, vade sve svoje optužbe. Odjednom sada znaju sve. I hoće svoje plaće. Jer Titovo brodogradilište mora biti spašeno. A zašto bi moralo ako je pod tržišnim ratovanjima propalo toliko državnih tvornica iz planske privrede posvuda i desetljećima po bivšem socijalističke raju? Zašto bi brodogradilišta bila sveti izuzeci? Po čemu bi manipulacija brojem zaposlenih bila opravdanje za spašavanje? Sve je to vrlo lijepo, imati radna mjesta i plaće ali kad ste zadnji put prošli na tržištu i kako? Do kada ćemo financirati sve vaše havarije?

Pa ogromna lova upucana u brodogradnju mogla je odavno biti podijeljena radnicima za mirovine i otpremnine do imendana. Bilo bi bitno jeftinije. Njima bi se jako svidjelo, ne bi morali na posao a i mogli bi se odati apartmanizaciji. Samo bi doduše sindikalisti bili oni jedini trajno unesrećeni. Do kada ćemo s tom sindikalnom patetikom o spašavanju? Do kada će država, znači svi mi, morati? I što morati? Gubiti?

Jakovcic_Koncar

Kad će IDS-u i SDP-u napokon stići Hitna? Gadljivi su i amoralni ti njihovi sadašnji vapaji u pomoć. Kad će IDS napokon odgovarati za svoje propale projekte i za uništenje Istre o kojem toliki iz nje, toliko već godina, meritorno pišu? Zašto sada bijeli Jakovčić i crni Miletić (na aparatima) ne spominju otcjepljenje? Zašto sada ne traže autonomiju? Europu regija. Što su radile sve ove godine sve te komadine? Rezale vrpce i puštale u promet dvadeset metara mola? Koji je netko drugi projektirao, platio i izgradio… Zašto sada Istra nije željena i pivski slavljena na svim zidovima svih njihovih kafića tek kao štit, otfikarena od Hrvatske? Gdje su sada mudri autonomaši? Jesu li u šoku i u sobi? Ili im (još) nije stigla zagrebačka Hitna?

Sada bi im taj mrski nacionalistički Zagreb morao rješavati njihove planske promašaje i projektiranu korupciju. Ma samo da onaj Thompson ne zapjeva u Puli. Sada im je dobra ta „Tuđmanova Hrvatska“ jer ona bi sav taj višegodišnji belaj imala platiti. Spasiti radnike. Svi hoće financijsku Hitnu. Sad im odgovara i Vlada jer u nje je kesa. Dobre su im nanaglo i kune…

Mentalitet je to vrlo sličan četničkome. Zato im četnici slobodno i željeno i šeću i urlaju Istrom. Na poziv. Kao svojom vlastitom arenom. Valjaju se Istrom drugovi kokardaši. Zato se u njoj najbolje osjeća pola Beograda pa i šire. Zato se Rade i sve Rade tamo raduju. Kultura s tvrđave Minor za sufinanciranje major. Zato Stazići tamo i ljetuju (bez bicikla) za sedam kuna. Ostane više za gemišt. A Zagreb onda neka i to ljetnikovanje plati. Mentalitet je to jako blizak četničkome: digli ustanak zbog „šahovnice“ i „ustaških“ kuna a kad su izgubili rat, vratili se živjeti pod istu tu „šahovnicu“. Jer tu su (iste te) kune. Nisu više ustaške? Nisu iz mrskoga Zagreba?

Ma gdje je više ta Hitna?

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari