Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Hitna pomoć IDS-u, već godinama kasni

Objavljeno

na

Sada je mrski nacionalistički Zagreb dobar IDS-u

Sa svih strana javljaju se tobožnji znalci. Besposleni aktivisti, nezadovoljnici i bukači. Lešinari. Oni znaju da Hitna pomoć ne valja, oni znaju tko je kriv, oni znaju od čega je nesretni mladić preminuo, oni znaju kako nije morao, oni se razumiju i u organizaciju i u dijagnoze i u liječenje i u terapiju i u rehabilitaciju. Oni imaju njegovu povijest bolesti u malome prstu.

Raspomamljeni protiv vlasti oni žele vlast. Uvjereni su da je zvijer ranjena i sada ju žele zvjerski i opetovano napadati. Da bi nešto mijenjali? Da bi vratili život? Da bi druge spasili? Ne. Oni žele financijski spasiti sebe i sada vide u toj okrutnoj tuđoj nesreći svoju masnu priliku. Da bi stvari unaprijedili i poboljšali?

Ne, nego poživinčeni da bi zasjeli na i u istu ovu vlast i vladali isto ovako: gramzivo, bezosjećajno, neodgovorno drsko i neučinkovito. Ali se sve to osobno tim ne-osobama jako isplati… Zato mogu pokušavati kapitalizirati, ostvarivati svoje bolesne ambicije i na izgubljenom životu nesretnoga mladića. Na nesreći njegove obitelji. Sve za politiku jer čovjek je (navodno) zoon politikon. Više zoon…

Oni znaju da organizacija Hitne ne valja jer svi spašeni životi do sad nisu jamstvo, nisu vrijednost. Jedan izgubljen život ruši sve do sad spašene živote. Zar ne? Oni znaju da je Hitna morala i mogla doći prije. Oni znaju što ni sama Hitna ne zna: A kako su mogli stići prije? Jer u Hitnoj su valjda kartali i pili pivu. Nisu nekom drugom spašavali život.

U Hitnoj su isključili radio, legli u vlastita kola i častili se kisikom. Prevruće im je bilo da bi jurili i prevrtali polomljene, krvave ljude iz sudara i požara i vraćali im predano, osnovne vitalne funkcije. Bukači znaju da organizacija ne valjajer u Zagrebu je sve bolje. Zagreb ima najviše ekipa. To je zato što su Zagrebčani najvažniji na svijetu, zar ne? A ne zato što Zagreb ima i najviše ljudi i najviše prijetnji za moguće velike nesreće i najveći porez i prirez. I najrazigranijeg fontana-mena. Sad će rotor fontana, tek što nije. Idemo delati: bil bu poplavljen celi Novi Zagreb…

U kojoj to državi svijeta uvijek ima dovoljno ekipa Hitne? Na bogatoj Aljasci, bogate Amerike, pomorce i ribare i domoroce spašavaju velikim pučinskim, skupim brodovima i brojnim modernim helikopterima, utreniranim ekipama pilota, liječnika, plivača i ronilaca, čupaju ih iz ledena mora. Lete noću i za snježnih oluja. Imaju li mrtvih? Jesu li spasili sve? I još o svojim gubicima snimaju filmove i serije…

Zar bi u Zagrebu bilo dovoljno istovremenih ekipa da se sruši avion ili se dogodi željeznički sudar? Zar bi bilo dovoljno ekipa liječnika u Hitnoj?

Koja si država može priuštiti non-stop nazočnost maksimalnog broja ekipa? I za koje potrebe? Procjene za svakodnevicu rade se na temelju redovitih prosjeka a ne za iznimne i najgore moguće scenarije. Zašto se proglašavaju izvanredna stanja ako sve vrijeme, svugdje u svijetu postoji sav potreban broj dežurnih. Svih raznih ekipa?

Koja država može 24 sata dnevno, 365 dana godišnje plaćati maksimalan broj ekipa liječnika i osoblja hitne za slučaj eventualne katastrofe? Zar je sve to u bogatome svijetu drugačije? Zar ljudi ne umiru posvuda? K tome, pojedina dva bolesnika umiru od dvije različite bolesti, često u Hitnoj i od anomalija… može li igdje Hitna odgovoriti i spasiti život svakome i svugdje? Pa to ne može ni dragi Bog.

Mogu li sve bolničke operacije, u kontroliranim uvjetima, završiti sretno? Tragičan je svaki izgubljen život, posebno mladog čovjeka ali može li svijet svojim životima i bolestima biti drugačiji ako numerički povećamo ekipe, umnožimo liječnike i povećamo broj vozila? Hoće li tada kvantiteta prijeći u kvalitetu? Uvijek će neko vozilo i ekipa biti na drugoj intervenciji, punit će vozilo gorivom ili novim medicinskim pomagalima.

Uvijek će neko vozilo biti na predalekoj adresi i uvijek će postojati bolesti zbog kojih pacijenti ne će moći ostati na životu. Uvijek će postojati i liječnički ljudski faktor, kriva procjena, nedostatan ili neadekvatan medicinski tretman. Uvijek će nažalost postojati i kreteni za volanom koji trešte glazbom ili samo bleje u svoju divnu haubu a Hitnoj se (sasvim nekažnjeno) ne miču ni kad je ona u najvećoj žurbi. Pod svim sirenama i svjetlima… I što ćemo sada? Uvesti tisuću liječnika iz većih i bogatijih država od naše? Hoćemo li početi glumiti zdravstveni Kuvajt?

Ta je neminovnost strašna, stanje je više nego strašno. I trajno. Otežavajuće, naročito za masovne turističke navale. Zato je i život i rad bilo koje Hitne službe tako često strašan. Nepromjenjiv. A nemaju ni uvijete niti plaće koje bi morali imati. Nemaju čak ni beneficiran radni staž a svaki ga policajac ima. E ali policija treba političarima i vlasti a Hitne trebaju „samo“ narodu…

pu

Napadati ovih dana Hitnu službu to je kao da napadate sve kemičare, sve farmakologe, sve genetičare, sve liječnike i sve druge istraživače što još uvijek nisu pronašli lijek primjerice za rak. Što političari nisu odvojili dovoljno novca. A koliko je to točno dovoljno? Imamo li taj novac? Na uštrb čega drugog?

Napadati Hitnu mogu samo hipiji i uličari i neznalice, koji „znaju“ kako da je Hitna došla ranije – život mladića bio bi obvezno spašen. A kako to znaju? Na temelju čega znaju? Koje su analize proveli, koje su dijagnoze postavili? Znaju li što je mladić nesvjesno učinio a što je možda bilo nenadani okidač? Ne znaju ništa! Ali jamče sve.Ne priznaju da im je mladićeva smrt sura i bijedna prilika za bolesnu afirmaciju. Za njihovih pet minuta „slave“ pred kamerama. I baš su se proslavili. Besposličari optužuju one koji doslovno krvavo rade, da rade presporo! <

Probijaju nam uši i s brodogradilištima. I u Puli, i u Rijeci, i u Trogiru. Glavna riječ su plaće. Glavna patetika je u riječi spašavanje. Glavna prozivka je „država mora“. Glavna operativna manipulacija je brojka zaposlenih. Jer nekada je Jugoslovenska brodogradnja (ma što to značilo) u svijetu bila među prvih deset. Znači valjda, taj smo status imali i morali zadržati zauvijek. Nasljedno. Sa svim prekobrojnim radnicima… u Titovim tvornicama planske privrede… bez ikakve zarade. Jer nekada smo radili perfektne brodove, jer nekada… Nekada sam imao nove adidas tenisice ali su se odavno raspale. Baš kao i europska brodogradnja.

Nekada je cijena čelika bila bitno niža. Nekada brodograditeljski Daleki Istok nije ni postojao. Nekada je robotika i konkurencija u Europi bila drugačija. Nekada je Europa vodila po brodogradilištima i brodovima porinutima s navoza. Nekada je bilo nekada. Nekada je brodogradnja u Jugoslaviji bila državna. Nekada se pokrivalo sve njezine gubitke. Trajno. Titovim stranim kreditima, tuđim… po gloginjama. Po tome je Tito zaista bio velik… i sve nas je zadužio.

Danas je još stotinu drugačijih, težih elemenata poslovnoga okruženja. Prošla su desetljeća. U brodogradilištima rade unuci nekadašnjih brodograditelja. Europa danas brodogradnju smatra i bučnom i prljavom industrijom a ne dometom i svojom perjanicom. Jugoslavija je nekada spominjala samo „naše“ krasne brodove, „naš“ divan rad, „naše“ svjetski priznato znanje ali nije istovrsno trubila koliko taj rock&roll po škverovima zapravo košta. Nije bilo važno prodati taj genijalno složen proizvod i u konačnici zaraditi, nego samo redovito podijeliti plaće. Jer plaće se dijele. Ne zarađuju. Tito ih je tomu naučio: da budu uvijek podmireni bez obzira na sve. Pa što košta da košta. A poslije kreza potop…

Socijalizam u glavama rudimentarnih IDS-ovaca, SDP-ovaca i radnika po škverovima ostao je isti sve do danas. Hitna im još uvijek kasni. Radnici samo pitaju gdje su plaće. Ne pitaju ima li njihov proizvod tržište. Hoće li ga dovršiti na vrijeme? Hoće li na njemu zaraditi? Koliki su krediti i kamate? Ne, oni hoće samo plaće. Samo svoje plaće. „Koje smo mi pošteno zaradili“. A kako su ih zaradili ako novogradnja kasni? Kada su ih brže bolje zaradili ako brod nije ni isporučen, prodaja obavljena a novac uplaćen? Je li posao obavljen kad je tenisica slijepljena i sašivena? Jel’ tada stiže plaća? Jel’ se tada „dijeli“?

I ako nema plaće Uprava obnoć ne valja. Kad je Uprava dolazila, nisu mudri i grlati sindikalisti pitali valja li ona ili ne, kolike će uprava imati plaće, hoće li im biti preskupa, kakve će nemoralne menađerske ugovore potpisivati niti kakve povlaštene otpremnine tražiti. Uzeli su svoj dio u tom balu? To zaista upravama u nas pripada uvijek. Nema (njima) straha. Bez obzira na rezultate.

Poduzeće su rukovodili do propasti ali oni su uvijek iznimno bogato nagrađeni. Ide i sindikalistima, što gore to bolje. Oni se vole miriti. S lovom. Još nisam čuo da se neki upravnjak a nakon stvorene propasti, odrekao „svoje“ prebogate otpremnine. Baš kao nagrade za takav ukupni rad. A sindikalisti i radnici, oni tada šute. Stigla je nova Uprava pa će ona valjda dijeliti plaće. Jer plaće se dijele.

Sada, kad im Hitna nije stigla u brodogradilište, vade sve svoje optužbe. Odjednom sada znaju sve. I hoće svoje plaće. Jer Titovo brodogradilište mora biti spašeno. A zašto bi moralo ako je pod tržišnim ratovanjima propalo toliko državnih tvornica iz planske privrede posvuda i desetljećima po bivšem socijalističke raju? Zašto bi brodogradilišta bila sveti izuzeci? Po čemu bi manipulacija brojem zaposlenih bila opravdanje za spašavanje? Sve je to vrlo lijepo, imati radna mjesta i plaće ali kad ste zadnji put prošli na tržištu i kako? Do kada ćemo financirati sve vaše havarije?

Pa ogromna lova upucana u brodogradnju mogla je odavno biti podijeljena radnicima za mirovine i otpremnine do imendana. Bilo bi bitno jeftinije. Njima bi se jako svidjelo, ne bi morali na posao a i mogli bi se odati apartmanizaciji. Samo bi doduše sindikalisti bili oni jedini trajno unesrećeni. Do kada ćemo s tom sindikalnom patetikom o spašavanju? Do kada će država, znači svi mi, morati? I što morati? Gubiti?

Jakovcic_Koncar

Kad će IDS-u i SDP-u napokon stići Hitna? Gadljivi su i amoralni ti njihovi sadašnji vapaji u pomoć. Kad će IDS napokon odgovarati za svoje propale projekte i za uništenje Istre o kojem toliki iz nje, toliko već godina, meritorno pišu? Zašto sada bijeli Jakovčić i crni Miletić (na aparatima) ne spominju otcjepljenje? Zašto sada ne traže autonomiju? Europu regija. Što su radile sve ove godine sve te komadine? Rezale vrpce i puštale u promet dvadeset metara mola? Koji je netko drugi projektirao, platio i izgradio… Zašto sada Istra nije željena i pivski slavljena na svim zidovima svih njihovih kafića tek kao štit, otfikarena od Hrvatske? Gdje su sada mudri autonomaši? Jesu li u šoku i u sobi? Ili im (još) nije stigla zagrebačka Hitna?

Sada bi im taj mrski nacionalistički Zagreb morao rješavati njihove planske promašaje i projektiranu korupciju. Ma samo da onaj Thompson ne zapjeva u Puli. Sada im je dobra ta „Tuđmanova Hrvatska“ jer ona bi sav taj višegodišnji belaj imala platiti. Spasiti radnike. Svi hoće financijsku Hitnu. Sad im odgovara i Vlada jer u nje je kesa. Dobre su im nanaglo i kune…

Mentalitet je to vrlo sličan četničkome. Zato im četnici slobodno i željeno i šeću i urlaju Istrom. Na poziv. Kao svojom vlastitom arenom. Valjaju se Istrom drugovi kokardaši. Zato se u njoj najbolje osjeća pola Beograda pa i šire. Zato se Rade i sve Rade tamo raduju. Kultura s tvrđave Minor za sufinanciranje major. Zato Stazići tamo i ljetuju (bez bicikla) za sedam kuna. Ostane više za gemišt. A Zagreb onda neka i to ljetnikovanje plati. Mentalitet je to jako blizak četničkome: digli ustanak zbog „šahovnice“ i „ustaških“ kuna a kad su izgubili rat, vratili se živjeti pod istu tu „šahovnicu“. Jer tu su (iste te) kune. Nisu više ustaške? Nisu iz mrskoga Zagreba?

Ma gdje je više ta Hitna?

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari