Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Lažna svjedočenja, tajna denunciranja i javne blasfemije

Objavljeno

na

Stjepan Mesić…

Zaista je mnogo članaka napisano, a u mnogo televizijskih emisija opisana je i dokumentima potkrijepljena te čak i u poznatoj knjizi prof. dr Miroslava Tuđmana „Krivokletnik“ detaljno oslikana odgovornost Stjepana Mesića za otvaranje i slobodno prekopavanje predsjednikove državne i ratne (!) pismohrane.

Sramna je to odgovornost za sva svjedočenja u Haagu kojima su terećeni hrvatski generali i hrvatske haške žrtve od Blaškića i Gotovine do Markača i Norca do Kordića i Praljka, sve do famozne BH šestorke.

U nekoj suvisloj državi, bilo bi sukusno logično i pravedno da se nakon prvog članka ili prve takve emisije otvori istraga i provjeri sve te inkriminirajuće dokumente s kojima se izašlo, izlazi i očito još će se dugo izlaziti, u javnost.

Sudeći po otvaranjima beogradskih pismohrana koje marljivo i hrabro, uporno pretražuje Roman Leljak, dokumenata će biti još. I o suradnji s udbom i o kriminalnim radnjama i o notornom haškome svjedočenju. Bilo bi dakle prirodno i razumljivo, ako poznati slučaj našičke cementare biva istrgan iz novina u NSK (a jest nestao) te koje su svojevremeno iscrpno donijele članak o Mesićevoj umješanosti, da se potraži izvornik tih novina ili barem kontaktira kolumnist koji je i te kako poznat, a koji je svojevremeno pisao o tim istim, a značajnim kriminalnim radnjama. Zataškavanju, jel’da treba napokon stati na kraj u tzv. pravnoj državi Hrvatskoj. In spe… ili… jednog lijepog sunčanoga dana.

Samo na Youtube kanalu, postoji više desetaka filmova s Mesićem i o Mesiću. Od primanja obilatog australskog čeka hrvatskih iseljenika za koji sam Mesić kaže da se „zagubio i nestao u onom muvingu“ (a unovčenje kojeg je valjda sasvim ne ustanovljivi isto takav onaj muving) do tvrdnje kako su Hrvati dva puta pobijedili: 1941. desetoga travnja te 1995. u kolovozu. Tu su zatim i brojne opće poznate laži o podjeli Bosne i o navodnom razilaženju s predsjednikom Tuđmanom zbog njegove navodne politike i velikoga sna – Banovine Hrvatske.

Brojne nenavodne Mesićeve laži već su pale, a jedna od posljednjih je ova o Bosni. O tome je potanko u svojoj sjajnoj, elokventnoj i retoričnoj obrani u Haagu govorio i hrvatski general, junak, legenda i tragično nam oduzet, dragocjen erudit Slobodan Praljak. Otvoreno je prozvao Mesića zbog njegovih lažnih iskaza.

Međutim, istražnih radnji u RH (još) nema, provjere dostupnih podataka nema, pa čak ni onda kada je riječ o video materijalu koji Stjepan Mesić, baš i da hoće, ne može i jednostavno nije u stanju, demantirati. Toliko ih je da ih ne može dati niti zabraniti, mada nisu Reuters.

Seosko-kafanski vicmaher

Njegova ustaška pjevanja pa partizanski govori u Jasenovcu salata su i blasfemija i kontradiktornost par excellence. Čak i za Josipovićevu optužbu u inozemstvu o hrvatskoj ustaškoj guji.

Žalim sve jasenovačke žrtve, ali i ovovremene Židove koji takve ‘govore istine’ marno piju. Pozdravite molim, sve vaše ubijene… nekad i opetovano, takvim govorima, danas! Jer neviđeno je to u Hrvatskoj. Pa ipak, netko ili nešto ga nemoralno štiti, a to je slabo vidljiva sila za koju danas brojni ljudi tvrde da još uvijek vlada cjelokupnom Hrvatskom. Udba. Sjetimo se samo kako je okončan spor protiv Manolića – zastarom, protiv Boljkovca – oslobađanjem… Mesić je čak optuženog Boljkovca posjećivao u domu, štitio ga kao predsjednik RH. A s Manolićem je osnivao i (gadno propalu) političku stranku… Ukratko, velikan je to hrvatske misli i politike. Sumnjivim izborima dva puta biran, tj. biran i tj. izabran. Poznati seosko-kafanski vicmaher, niže rangiran javni i udbo inteligent, kažu, suradnik.

Zgodno je to kako je Mesić zatim, kao predsjednik, iskazivao svoju inferiornu, a golemu mržnju spram prvog hrvatskog predsjednika. Čak je zdušno i redovito odbijao državnički odlazak na grob hrvatskome velikanu zbog osobne osionosti iz dna svoje komunističke duše.

Mrzio je i prezirao čovjeka koji ga je politički stvorio, ali ga je sasvim po zasluzi, kad je shvatio da je i hrvatski i politički svekoliko potkapacitiran i štetan i razriješio (naravno) svih političkih dužnosti. On to kao prava sitna duša, Predsjedniku nikada nije oprostio, a niti je mogao oprostiti. To je bilo (i ostalo) jače od njega. Te su ljudske i pijetetne relacije Mesiću sasvim nedohvatne.

Posebno je zgodno kako mentalni Mesić opravdava svoj poznati onodobni zahtjev da se hrvatske proljećare kazneno goni. On se više puta branio, kako je on time htio zaštititi nacionalne sudionike od svekolikog političkog progona.

Pa im je namijenio, pa se istinski zalagao zanjihov krivični progon! Zaštitnički. Sada doduše isplivavaju neki tamo jel’te udbini dokumenti i o tome kako je i koliko denuncirao Šeksa, Tuđmana, Veselicu, Budišu… sve hrvatske ljude redom.

Dao mu je ruku dragovoljni sudski svjedok protiv osobnih kolega i medijska savjetnica opće prakse – žarna Puhovski. I nikome ništa… u zemlji čudnovatih kljunaša, u zemlji pravnoj, hrvatskoj…

Kako je moguće da Udba, koja je sudjelovala u stvaranju hrvatske države, dođe u poziciju da preuzme svu vlast u njoj i postane vlast iz sjene, ali i prije svega ona koja je jača i važnija od sve formalne hrvatske vlasti? Moramo znati, Udbi je danas mnogo lakše nego nekada.

U socijalizmu, imala je ogroman aparat vojne, policijske, sudske i doušničke mreže. Međurepubličke. Imala je ONO i DSZ, TIPS, imala je Tita i titiće, podobnike i privilegirane u svakoj kući, na svakom radnom mjestu, u svakom i najmanjem selu. Bilo je to društvo radosnih cinkaroša, a u slobodno vrijeme i inače – smo svi bili ravnopravni… kao u Orwella. Dakako, bio je to ogroman i vrlo skup aparat koji smo svi mi, s očeva na sinove, i te kako teško plaćali.

Velik dio tog aparata u hrvatskoj još je aktivan, čak još aktivniji danas nego prije, mada je nešto manje širok i manje premrežen. Podmlađen je. No, zato su udbaši svugdje gdje je novac, upravljaju velikim tvrtkama koje su kroz privatizaciju opljačkali i domogli se pravog carstva svih svojih očeva. To je njima njihova borba dala… Utoliko je Udba danas u hrvatskoj bogatija nego ikada. U političkom životu, ona je u svim političkim strankama, a brojne je i sama osnivala. Čak i bez maršala.

Udbi je danas lakše nego ikada

Udbi je danas lakše nego ikada, infiltrirana je i upućena u sve financijske i druge političke tokove te s manjim i jeftinijim aparatom postiže više od svih onih svojih prethodnih viših ciljeva. Odjednom. Dokapitalizirala se. S nama i našim prihodima. Oni se danas (prije od nas) nazivaju velikim Hrvatima. To nije tako samo zato što je ona u svim političkim strankama, u svim državnim i privatnim institucijama, to je zato tako i zbog prodanih medija.

Udbi više ne treba ni ideologija čak ni liberalizam, a ni kao uređenje kapitalizam, oni rade što hoće i kako hoće. Mediji su danas u hrvatskoj mahom jugoslavenski i svakako protuhrvatski, a tek poneki, namjerno ostavljeni, tobožnji su narodni ventil. Za naivne, ures su demokracije. Mediji danas, s ove jugo-strane, također donose razgovore i stavove pojedinaca koje Udba rado prati.

Nekoliko hrvatskih tiskanih medija i portala i tv postaja a koji dišu hrvatski, savršen su i besplatan materijal za Udbu. Nekad je ona morala i te kako stegnuti doušničku mrežu oko pojedinca, prisluškivati mu telefon, pratiti ga na radnom mjestu i u zgradi stanovanja, partijski ga ganjati ako je bio članom, pakirati svekolike nevolje ljudima uz odane sluge i divljačne partijske komesare, a danas je kud i kamo korisnije jednostavno pratiti što se samo govori u jednoj tv emisiji ili što se piše u dva tjednika ili na tri-četiri slobodna među-mrežnaportala.

Tko govori i tko piše, imenom i prezimenom. Udba zato ima kud i kamo lakši posao i više štofa da pakira svakome svašta, već po potrebi, da ga ocrni kroz medije ako ga samo želi diskvalificirati ili da ga mrcvari ispitivanjima za koje materijala imaju na pretek. Samo treba činjenice potpuno izokrenuti. I eto nas u Jugoslaviji. Opet.

Udbi su danas time daleko dostupniji brojni alati kako zaštititi svoje ljude, a odstraniti sve te sumnjive i nepoželjne. Kako se uvući u bogate financijske tokove, a iste ne tek izolirati već upravo balzamirati, ograditi, sačuvati sve samo i jedino za sebe i sve svoje.

Za vrijeme Titove Jugoslavije oficiri i njihove obitelji imale su privilegije na svakome koraku: kad su bile opake nestašice, oni su se opskrbljivali u specijalnim magazinima, imali su prednost u zapošljavanjusve do odabira tko će dobiti mjesto za svoju djecu u vrtićima, dodjeljivalo im se stanove šakom i kapom (ne smeta ako su židovski), važniji igrači primali su istovremene plaće u više poduzeća (ne smeta ako u njima uopće nisu radili – svejedno – bili su svaki mjesec – desetljećima, na njihovom platnom popisu), imali su posebne auto servise, plaćali su ništa ili minimalno a dijelove suim ugrađivali u automobile po golim tvorničkim cijenama.

Za to vrijeme narod, tzv. slavljenička, opjevana i ovjenčanate tobože vladajuća radnička klasa grcala je u potpunoj bijedi i alkoholnom splinu neimaštine. Ali oni su zato „vladali“, bili su samoupravljači i bili su ostvareni… na margini opće deproprijacije. I židovske vile pripadale su koljačima. Zato cijeli taj društveni korov i stajnjaki dan danas trenutno eksplodira i poludi kad netko samo spomene elementarno nužnu lustraciju („Za nju je kasno“) ili samo golo otvaranje pismohrana i dosjea („Čemu podjele? Okrenimo se budućnosti“).

Istina dakle, drugove jako, jako smeta. Do boli. Inače su žučno pravdoljubivi i rado odano revni za svaki ratni zločin posebice, pogotovu ako nije njihov. Zato skaču na stražnje noge, zato imaju hrpu bogatih nevladinih udruga koje vlast u hrvatskoj iz našeg džepa plaća. A oni su nevladini…podizvođači.

Udbin bokobran i glasan štit

Bogato financirane udruge za nadzor civilnoga društva nisu ništa drugo nego udbin bokobran i glasan štit. Udbi je time danas mnogo lakše, svojim je podizvođačima ostavila borbu u javnome prostoru a iz hrvatskih medija udba besplatno saznaje sve o čemu razmišljaju i što predlažu slobodni hrvatski ljudi.

Ona se, za to vrijeme, prvenstveno bavi lovom: gdje se (još) može ugristi i opljačkati hrvatsku, gdje udaljiti hrvatske ljude od istine, od fondova, od ujedinjenja, od stvaranja jačih organizacija, od bilo kakvog značajnijeg djelovanja u društvu ili od svake potencijalne veće novčane transakcije koja bi mogla „poremetiti“ financijsku, političku ili stvarnu udbinu „ravnotežu“ u društvu. Ukratko, kako raskoliti i dugoročno dijeliti hrvatsko nacionalno biće… Iz hrvatskih medija udba saznaje i dnevno određuje i teme i naređenja za sve svoje odane podizvođače.

Kako prepoznati te jeftine udbine podizvođače? Oni su uvijek protiv temeljnih hrvatskih interesa: protiv kritike kurikuluma, protiv obitelji i Crkve, protiv nabavke novih zrakoplova, protiv hrvatskoga jezika i Vijeća za jezik, protiv bivšeg ministra Hasanbegovića i njegove politike čistih karata i protiv provjere financiranja nevladinih podizvođača, protiv hrvatskih branitelja, protiv predsjednice RH, protiv su Višegradske skupine, protiv otvaranja arhiva i dosjea aprekogranično im smrdi čak i Viktor Orban.

Istovremeno, Hrvati u BiH nisu neravnopravni, veliko-bošnjake ne treba pritisnuti, Armija BiH nema zločinaca i zločina, neka svi oni rade što rade na zatiranju svakog hrvatskog imena i svake naše obitelji. Nevladini su marljivi i bogato financirani podizvođači. Hrvatska vlast ne ispravlja nepravdu i sramotu spram hrvatskoga jezika i vodećih jezikoslovaca jednako kako je ‘spavala’ i po pitanju Haaga.

Ne postupa po pitanju zabrane komunističkih zločinačkih simbola a HAZU- komisija radi li radi. A kad će – još se ne zna. Vlade su se javljale niskozemskoj tri puta s istim ‘prijateljstvom’, dobro znajući da će to biti uzaludno ali ništa više. Za to je vrijeme, središnja i tvrdokorna Udba imala svog svojeg pametnijega posla. Još iz vremena Zrinskih – tako padaju najbolje hrvatske glave.

Jedan je udbaš, još davnih godina, otvoreno rekao: „Mi moramo znati za svakog poimence tko na računu ima najmanje 20.000 maraka“. Sve ostalo Udba će detaljno proučiti iz malobrojnih i tek toliko i ovlaš financiranih hrvatskih medija.

Medija koje su namjerno pripustili javnosti samo zato da čuju tko sve, koliko i o čemu. Ne će Udba sada postupati protiv svojih, ma kakve im mi argumente osvijetlili i podastrli, nego će raditi na tome da potopi hrvatske ljude. One izvan svoje mreže, izvan pomno građene hijerarhije. Da ih udalji s poprišta kao s burze posljednjih hrvatskih bogatstava. Ako ne ide drugačije, onda sramoćenjem i pakiranjem. Danas tome divno služi i sva ta histerija oko holivudskih silovanja i staro našeobiteljsko nasilje i pomodno razglašen pojam obiteljskog nasilnika.

Dakako, jedino i uvijek i samo muškaraca, žena (ono kao) u tome i nema… unatoč tolikim ubojstvima muževa. Ozloglasiti nekoga kroz medije nikada nije bilo lakše sklapanjem u jedinstveni amalgam:odabranih istina, poluistina i teških laži, pa dok se pojedinac od njih opere (ako ikada) proći će desetljeće. Za to vrijeme, za sve to vrijeme, Udba će mirno carevati.

Uvijek se sjetim dragoga Boljkovca, predragog… U jednoj su mu tv-emisiji svojevremeno kadili preko svake mjere pa se na kraju iste drug stari oznaš raskalasio, otvorio i kazao svoju punu istinu i sav svoj životni moto: „Nije naš zadatak bio da mi polemiziramo s događajima, niti da ih osuđujemo ili branimo, naš je primarni zadatak bio da izmislimo i plasiramo, stvorimo takve događaje kakvi upravo nama odgovaraju.

Koji će izazvati nama željene reakcije, ovakve ili onakve. “To je (još uvijek) i dan današnjimoto i letalni recept protuhrvatskih medija: proizvodnja događaja – laži, laži i kleveći a dok se meta očisti – teku godine. Sjetimo se samo kako su bili oklevetali Vicu Vukojevića za navodno a opako silovanje Muslimanke i koliko se godina vukla ta prijesna medijska laž…“ (od 2007.).

Lijek

Zato ne vjerujem da će tako skoro Mesić biti pozvan na ikoji informativni razgovor ili ne daj Bože pred istražne organe da odgovara za svoje brojne, svima lako provjerljive postupke i devizne transakcije.

Njega, cijeli (podmazani) sustav–spremno, upravo nagonski refleksno, štiti. Iz istoga razloga ne ćemo tako skoro doživjeti ni da se opće raširena korupcija barem prepolovi i smanji. Jer (njihov) bi sustav tada pao a demografski bi pozitivni podaci stali pomalo rasti. A to nimalo nije u skladu s ciljevima hibridnog ratovanja niti interesima oformljenja trajnog kaosa kojeg projektira, proizvodi i nasađuje – Udba. Rado surađuje i s kraljicom majkom (u Savudrijskoj vali pa i šire)… primjerice.

Kao lijek, zato trebamo knjige cijenjene i sjajno informirane auktorice Višnje Starešine i sve njezine naslove redom: od „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“, preko „EU u 100 koraka“, do „Croatian generals are not guity“, preko „Haški sud – ‘Zajednički zločinački pothvat’: Haaška formula“ do „Vježbe u laboratoriju Balkan“ te do najnovije i ovogodišnje „Hrvati pod KOS-ovim krilom – završni račun Haaškog suda“. Tu je sve rečeno, i na objektivan i na informativan hrvatski i na briljantan način.

Nažalost, tu suštinu još nisu ni primijetili niti shvatili ni premijer a bome niti hrvatska predsjednica. Oni ili njihovi uredi (još) ne razumiju što je to hrvatski realna i dobrohotna kritika utemeljena na objektivnosti te kao takva argumentirana,pismena i javna podrška svugdje tamo gdje je moguća i logična (ali nije posvudašnja i nije nekritična), a koju hrvatski domoljubi ispisuju (i to samo ako uzmemo na HKV-u) na upravo (svako)dnevnoj razini.

„Pa neka im Bog pomogao“, kazao bi moj prijatelj, trudbenik da ne kažem i suborac – Marko Ljubić, s pozivanjem jednog odioznog i sasvim notornog Drage Pilsela u sve njihove dvore.

S kim si – takav si. U slast im!

Javor Novak / HKV

Ivo Lučić: Mesić će ostati u povijesti zabilježen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari