Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Lažna svjedočenja, tajna denunciranja i javne blasfemije

Objavljeno

na

Stjepan Mesić…

Zaista je mnogo članaka napisano, a u mnogo televizijskih emisija opisana je i dokumentima potkrijepljena te čak i u poznatoj knjizi prof. dr Miroslava Tuđmana „Krivokletnik“ detaljno oslikana odgovornost Stjepana Mesića za otvaranje i slobodno prekopavanje predsjednikove državne i ratne (!) pismohrane.

Sramna je to odgovornost za sva svjedočenja u Haagu kojima su terećeni hrvatski generali i hrvatske haške žrtve od Blaškića i Gotovine do Markača i Norca do Kordića i Praljka, sve do famozne BH šestorke.

U nekoj suvisloj državi, bilo bi sukusno logično i pravedno da se nakon prvog članka ili prve takve emisije otvori istraga i provjeri sve te inkriminirajuće dokumente s kojima se izašlo, izlazi i očito još će se dugo izlaziti, u javnost.

Sudeći po otvaranjima beogradskih pismohrana koje marljivo i hrabro, uporno pretražuje Roman Leljak, dokumenata će biti još. I o suradnji s udbom i o kriminalnim radnjama i o notornom haškome svjedočenju. Bilo bi dakle prirodno i razumljivo, ako poznati slučaj našičke cementare biva istrgan iz novina u NSK (a jest nestao) te koje su svojevremeno iscrpno donijele članak o Mesićevoj umješanosti, da se potraži izvornik tih novina ili barem kontaktira kolumnist koji je i te kako poznat, a koji je svojevremeno pisao o tim istim, a značajnim kriminalnim radnjama. Zataškavanju, jel’da treba napokon stati na kraj u tzv. pravnoj državi Hrvatskoj. In spe… ili… jednog lijepog sunčanoga dana.

Samo na Youtube kanalu, postoji više desetaka filmova s Mesićem i o Mesiću. Od primanja obilatog australskog čeka hrvatskih iseljenika za koji sam Mesić kaže da se „zagubio i nestao u onom muvingu“ (a unovčenje kojeg je valjda sasvim ne ustanovljivi isto takav onaj muving) do tvrdnje kako su Hrvati dva puta pobijedili: 1941. desetoga travnja te 1995. u kolovozu. Tu su zatim i brojne opće poznate laži o podjeli Bosne i o navodnom razilaženju s predsjednikom Tuđmanom zbog njegove navodne politike i velikoga sna – Banovine Hrvatske.

Brojne nenavodne Mesićeve laži već su pale, a jedna od posljednjih je ova o Bosni. O tome je potanko u svojoj sjajnoj, elokventnoj i retoričnoj obrani u Haagu govorio i hrvatski general, junak, legenda i tragično nam oduzet, dragocjen erudit Slobodan Praljak. Otvoreno je prozvao Mesića zbog njegovih lažnih iskaza.

Međutim, istražnih radnji u RH (još) nema, provjere dostupnih podataka nema, pa čak ni onda kada je riječ o video materijalu koji Stjepan Mesić, baš i da hoće, ne može i jednostavno nije u stanju, demantirati. Toliko ih je da ih ne može dati niti zabraniti, mada nisu Reuters.

Seosko-kafanski vicmaher

Njegova ustaška pjevanja pa partizanski govori u Jasenovcu salata su i blasfemija i kontradiktornost par excellence. Čak i za Josipovićevu optužbu u inozemstvu o hrvatskoj ustaškoj guji.

Žalim sve jasenovačke žrtve, ali i ovovremene Židove koji takve ‘govore istine’ marno piju. Pozdravite molim, sve vaše ubijene… nekad i opetovano, takvim govorima, danas! Jer neviđeno je to u Hrvatskoj. Pa ipak, netko ili nešto ga nemoralno štiti, a to je slabo vidljiva sila za koju danas brojni ljudi tvrde da još uvijek vlada cjelokupnom Hrvatskom. Udba. Sjetimo se samo kako je okončan spor protiv Manolića – zastarom, protiv Boljkovca – oslobađanjem… Mesić je čak optuženog Boljkovca posjećivao u domu, štitio ga kao predsjednik RH. A s Manolićem je osnivao i (gadno propalu) političku stranku… Ukratko, velikan je to hrvatske misli i politike. Sumnjivim izborima dva puta biran, tj. biran i tj. izabran. Poznati seosko-kafanski vicmaher, niže rangiran javni i udbo inteligent, kažu, suradnik.

Zgodno je to kako je Mesić zatim, kao predsjednik, iskazivao svoju inferiornu, a golemu mržnju spram prvog hrvatskog predsjednika. Čak je zdušno i redovito odbijao državnički odlazak na grob hrvatskome velikanu zbog osobne osionosti iz dna svoje komunističke duše.

Mrzio je i prezirao čovjeka koji ga je politički stvorio, ali ga je sasvim po zasluzi, kad je shvatio da je i hrvatski i politički svekoliko potkapacitiran i štetan i razriješio (naravno) svih političkih dužnosti. On to kao prava sitna duša, Predsjedniku nikada nije oprostio, a niti je mogao oprostiti. To je bilo (i ostalo) jače od njega. Te su ljudske i pijetetne relacije Mesiću sasvim nedohvatne.

Posebno je zgodno kako mentalni Mesić opravdava svoj poznati onodobni zahtjev da se hrvatske proljećare kazneno goni. On se više puta branio, kako je on time htio zaštititi nacionalne sudionike od svekolikog političkog progona.

Pa im je namijenio, pa se istinski zalagao zanjihov krivični progon! Zaštitnički. Sada doduše isplivavaju neki tamo jel’te udbini dokumenti i o tome kako je i koliko denuncirao Šeksa, Tuđmana, Veselicu, Budišu… sve hrvatske ljude redom.

Dao mu je ruku dragovoljni sudski svjedok protiv osobnih kolega i medijska savjetnica opće prakse – žarna Puhovski. I nikome ništa… u zemlji čudnovatih kljunaša, u zemlji pravnoj, hrvatskoj…

Kako je moguće da Udba, koja je sudjelovala u stvaranju hrvatske države, dođe u poziciju da preuzme svu vlast u njoj i postane vlast iz sjene, ali i prije svega ona koja je jača i važnija od sve formalne hrvatske vlasti? Moramo znati, Udbi je danas mnogo lakše nego nekada.

U socijalizmu, imala je ogroman aparat vojne, policijske, sudske i doušničke mreže. Međurepubličke. Imala je ONO i DSZ, TIPS, imala je Tita i titiće, podobnike i privilegirane u svakoj kući, na svakom radnom mjestu, u svakom i najmanjem selu. Bilo je to društvo radosnih cinkaroša, a u slobodno vrijeme i inače – smo svi bili ravnopravni… kao u Orwella. Dakako, bio je to ogroman i vrlo skup aparat koji smo svi mi, s očeva na sinove, i te kako teško plaćali.

Velik dio tog aparata u hrvatskoj još je aktivan, čak još aktivniji danas nego prije, mada je nešto manje širok i manje premrežen. Podmlađen je. No, zato su udbaši svugdje gdje je novac, upravljaju velikim tvrtkama koje su kroz privatizaciju opljačkali i domogli se pravog carstva svih svojih očeva. To je njima njihova borba dala… Utoliko je Udba danas u hrvatskoj bogatija nego ikada. U političkom životu, ona je u svim političkim strankama, a brojne je i sama osnivala. Čak i bez maršala.

Udbi je danas lakše nego ikada

Udbi je danas lakše nego ikada, infiltrirana je i upućena u sve financijske i druge političke tokove te s manjim i jeftinijim aparatom postiže više od svih onih svojih prethodnih viših ciljeva. Odjednom. Dokapitalizirala se. S nama i našim prihodima. Oni se danas (prije od nas) nazivaju velikim Hrvatima. To nije tako samo zato što je ona u svim političkim strankama, u svim državnim i privatnim institucijama, to je zato tako i zbog prodanih medija.

Udbi više ne treba ni ideologija čak ni liberalizam, a ni kao uređenje kapitalizam, oni rade što hoće i kako hoće. Mediji su danas u hrvatskoj mahom jugoslavenski i svakako protuhrvatski, a tek poneki, namjerno ostavljeni, tobožnji su narodni ventil. Za naivne, ures su demokracije. Mediji danas, s ove jugo-strane, također donose razgovore i stavove pojedinaca koje Udba rado prati.

Nekoliko hrvatskih tiskanih medija i portala i tv postaja a koji dišu hrvatski, savršen su i besplatan materijal za Udbu. Nekad je ona morala i te kako stegnuti doušničku mrežu oko pojedinca, prisluškivati mu telefon, pratiti ga na radnom mjestu i u zgradi stanovanja, partijski ga ganjati ako je bio članom, pakirati svekolike nevolje ljudima uz odane sluge i divljačne partijske komesare, a danas je kud i kamo korisnije jednostavno pratiti što se samo govori u jednoj tv emisiji ili što se piše u dva tjednika ili na tri-četiri slobodna među-mrežnaportala.

Tko govori i tko piše, imenom i prezimenom. Udba zato ima kud i kamo lakši posao i više štofa da pakira svakome svašta, već po potrebi, da ga ocrni kroz medije ako ga samo želi diskvalificirati ili da ga mrcvari ispitivanjima za koje materijala imaju na pretek. Samo treba činjenice potpuno izokrenuti. I eto nas u Jugoslaviji. Opet.

Udbi su danas time daleko dostupniji brojni alati kako zaštititi svoje ljude, a odstraniti sve te sumnjive i nepoželjne. Kako se uvući u bogate financijske tokove, a iste ne tek izolirati već upravo balzamirati, ograditi, sačuvati sve samo i jedino za sebe i sve svoje.

Za vrijeme Titove Jugoslavije oficiri i njihove obitelji imale su privilegije na svakome koraku: kad su bile opake nestašice, oni su se opskrbljivali u specijalnim magazinima, imali su prednost u zapošljavanjusve do odabira tko će dobiti mjesto za svoju djecu u vrtićima, dodjeljivalo im se stanove šakom i kapom (ne smeta ako su židovski), važniji igrači primali su istovremene plaće u više poduzeća (ne smeta ako u njima uopće nisu radili – svejedno – bili su svaki mjesec – desetljećima, na njihovom platnom popisu), imali su posebne auto servise, plaćali su ništa ili minimalno a dijelove suim ugrađivali u automobile po golim tvorničkim cijenama.

Za to vrijeme narod, tzv. slavljenička, opjevana i ovjenčanate tobože vladajuća radnička klasa grcala je u potpunoj bijedi i alkoholnom splinu neimaštine. Ali oni su zato „vladali“, bili su samoupravljači i bili su ostvareni… na margini opće deproprijacije. I židovske vile pripadale su koljačima. Zato cijeli taj društveni korov i stajnjaki dan danas trenutno eksplodira i poludi kad netko samo spomene elementarno nužnu lustraciju („Za nju je kasno“) ili samo golo otvaranje pismohrana i dosjea („Čemu podjele? Okrenimo se budućnosti“).

Istina dakle, drugove jako, jako smeta. Do boli. Inače su žučno pravdoljubivi i rado odano revni za svaki ratni zločin posebice, pogotovu ako nije njihov. Zato skaču na stražnje noge, zato imaju hrpu bogatih nevladinih udruga koje vlast u hrvatskoj iz našeg džepa plaća. A oni su nevladini…podizvođači.

Udbin bokobran i glasan štit

Bogato financirane udruge za nadzor civilnoga društva nisu ništa drugo nego udbin bokobran i glasan štit. Udbi je time danas mnogo lakše, svojim je podizvođačima ostavila borbu u javnome prostoru a iz hrvatskih medija udba besplatno saznaje sve o čemu razmišljaju i što predlažu slobodni hrvatski ljudi.

Ona se, za to vrijeme, prvenstveno bavi lovom: gdje se (još) može ugristi i opljačkati hrvatsku, gdje udaljiti hrvatske ljude od istine, od fondova, od ujedinjenja, od stvaranja jačih organizacija, od bilo kakvog značajnijeg djelovanja u društvu ili od svake potencijalne veće novčane transakcije koja bi mogla „poremetiti“ financijsku, političku ili stvarnu udbinu „ravnotežu“ u društvu. Ukratko, kako raskoliti i dugoročno dijeliti hrvatsko nacionalno biće… Iz hrvatskih medija udba saznaje i dnevno određuje i teme i naređenja za sve svoje odane podizvođače.

Kako prepoznati te jeftine udbine podizvođače? Oni su uvijek protiv temeljnih hrvatskih interesa: protiv kritike kurikuluma, protiv obitelji i Crkve, protiv nabavke novih zrakoplova, protiv hrvatskoga jezika i Vijeća za jezik, protiv bivšeg ministra Hasanbegovića i njegove politike čistih karata i protiv provjere financiranja nevladinih podizvođača, protiv hrvatskih branitelja, protiv predsjednice RH, protiv su Višegradske skupine, protiv otvaranja arhiva i dosjea aprekogranično im smrdi čak i Viktor Orban.

Istovremeno, Hrvati u BiH nisu neravnopravni, veliko-bošnjake ne treba pritisnuti, Armija BiH nema zločinaca i zločina, neka svi oni rade što rade na zatiranju svakog hrvatskog imena i svake naše obitelji. Nevladini su marljivi i bogato financirani podizvođači. Hrvatska vlast ne ispravlja nepravdu i sramotu spram hrvatskoga jezika i vodećih jezikoslovaca jednako kako je ‘spavala’ i po pitanju Haaga.

Ne postupa po pitanju zabrane komunističkih zločinačkih simbola a HAZU- komisija radi li radi. A kad će – još se ne zna. Vlade su se javljale niskozemskoj tri puta s istim ‘prijateljstvom’, dobro znajući da će to biti uzaludno ali ništa više. Za to je vrijeme, središnja i tvrdokorna Udba imala svog svojeg pametnijega posla. Još iz vremena Zrinskih – tako padaju najbolje hrvatske glave.

Jedan je udbaš, još davnih godina, otvoreno rekao: „Mi moramo znati za svakog poimence tko na računu ima najmanje 20.000 maraka“. Sve ostalo Udba će detaljno proučiti iz malobrojnih i tek toliko i ovlaš financiranih hrvatskih medija.

Medija koje su namjerno pripustili javnosti samo zato da čuju tko sve, koliko i o čemu. Ne će Udba sada postupati protiv svojih, ma kakve im mi argumente osvijetlili i podastrli, nego će raditi na tome da potopi hrvatske ljude. One izvan svoje mreže, izvan pomno građene hijerarhije. Da ih udalji s poprišta kao s burze posljednjih hrvatskih bogatstava. Ako ne ide drugačije, onda sramoćenjem i pakiranjem. Danas tome divno služi i sva ta histerija oko holivudskih silovanja i staro našeobiteljsko nasilje i pomodno razglašen pojam obiteljskog nasilnika.

Dakako, jedino i uvijek i samo muškaraca, žena (ono kao) u tome i nema… unatoč tolikim ubojstvima muževa. Ozloglasiti nekoga kroz medije nikada nije bilo lakše sklapanjem u jedinstveni amalgam:odabranih istina, poluistina i teških laži, pa dok se pojedinac od njih opere (ako ikada) proći će desetljeće. Za to vrijeme, za sve to vrijeme, Udba će mirno carevati.

Uvijek se sjetim dragoga Boljkovca, predragog… U jednoj su mu tv-emisiji svojevremeno kadili preko svake mjere pa se na kraju iste drug stari oznaš raskalasio, otvorio i kazao svoju punu istinu i sav svoj životni moto: „Nije naš zadatak bio da mi polemiziramo s događajima, niti da ih osuđujemo ili branimo, naš je primarni zadatak bio da izmislimo i plasiramo, stvorimo takve događaje kakvi upravo nama odgovaraju.

Koji će izazvati nama željene reakcije, ovakve ili onakve. “To je (još uvijek) i dan današnjimoto i letalni recept protuhrvatskih medija: proizvodnja događaja – laži, laži i kleveći a dok se meta očisti – teku godine. Sjetimo se samo kako su bili oklevetali Vicu Vukojevića za navodno a opako silovanje Muslimanke i koliko se godina vukla ta prijesna medijska laž…“ (od 2007.).

Lijek

Zato ne vjerujem da će tako skoro Mesić biti pozvan na ikoji informativni razgovor ili ne daj Bože pred istražne organe da odgovara za svoje brojne, svima lako provjerljive postupke i devizne transakcije.

Njega, cijeli (podmazani) sustav–spremno, upravo nagonski refleksno, štiti. Iz istoga razloga ne ćemo tako skoro doživjeti ni da se opće raširena korupcija barem prepolovi i smanji. Jer (njihov) bi sustav tada pao a demografski bi pozitivni podaci stali pomalo rasti. A to nimalo nije u skladu s ciljevima hibridnog ratovanja niti interesima oformljenja trajnog kaosa kojeg projektira, proizvodi i nasađuje – Udba. Rado surađuje i s kraljicom majkom (u Savudrijskoj vali pa i šire)… primjerice.

Kao lijek, zato trebamo knjige cijenjene i sjajno informirane auktorice Višnje Starešine i sve njezine naslove redom: od „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“, preko „EU u 100 koraka“, do „Croatian generals are not guity“, preko „Haški sud – ‘Zajednički zločinački pothvat’: Haaška formula“ do „Vježbe u laboratoriju Balkan“ te do najnovije i ovogodišnje „Hrvati pod KOS-ovim krilom – završni račun Haaškog suda“. Tu je sve rečeno, i na objektivan i na informativan hrvatski i na briljantan način.

Nažalost, tu suštinu još nisu ni primijetili niti shvatili ni premijer a bome niti hrvatska predsjednica. Oni ili njihovi uredi (još) ne razumiju što je to hrvatski realna i dobrohotna kritika utemeljena na objektivnosti te kao takva argumentirana,pismena i javna podrška svugdje tamo gdje je moguća i logična (ali nije posvudašnja i nije nekritična), a koju hrvatski domoljubi ispisuju (i to samo ako uzmemo na HKV-u) na upravo (svako)dnevnoj razini.

„Pa neka im Bog pomogao“, kazao bi moj prijatelj, trudbenik da ne kažem i suborac – Marko Ljubić, s pozivanjem jednog odioznog i sasvim notornog Drage Pilsela u sve njihove dvore.

S kim si – takav si. U slast im!

Javor Novak / HKV

Ivo Lučić: Mesić će ostati u povijesti zabilježen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari