Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Lažna svjedočenja, tajna denunciranja i javne blasfemije

Objavljeno

na

Stjepan Mesić…

Zaista je mnogo članaka napisano, a u mnogo televizijskih emisija opisana je i dokumentima potkrijepljena te čak i u poznatoj knjizi prof. dr Miroslava Tuđmana „Krivokletnik“ detaljno oslikana odgovornost Stjepana Mesića za otvaranje i slobodno prekopavanje predsjednikove državne i ratne (!) pismohrane.

Sramna je to odgovornost za sva svjedočenja u Haagu kojima su terećeni hrvatski generali i hrvatske haške žrtve od Blaškića i Gotovine do Markača i Norca do Kordića i Praljka, sve do famozne BH šestorke.

U nekoj suvisloj državi, bilo bi sukusno logično i pravedno da se nakon prvog članka ili prve takve emisije otvori istraga i provjeri sve te inkriminirajuće dokumente s kojima se izašlo, izlazi i očito još će se dugo izlaziti, u javnost.

Sudeći po otvaranjima beogradskih pismohrana koje marljivo i hrabro, uporno pretražuje Roman Leljak, dokumenata će biti još. I o suradnji s udbom i o kriminalnim radnjama i o notornom haškome svjedočenju. Bilo bi dakle prirodno i razumljivo, ako poznati slučaj našičke cementare biva istrgan iz novina u NSK (a jest nestao) te koje su svojevremeno iscrpno donijele članak o Mesićevoj umješanosti, da se potraži izvornik tih novina ili barem kontaktira kolumnist koji je i te kako poznat, a koji je svojevremeno pisao o tim istim, a značajnim kriminalnim radnjama. Zataškavanju, jel’da treba napokon stati na kraj u tzv. pravnoj državi Hrvatskoj. In spe… ili… jednog lijepog sunčanoga dana.

Samo na Youtube kanalu, postoji više desetaka filmova s Mesićem i o Mesiću. Od primanja obilatog australskog čeka hrvatskih iseljenika za koji sam Mesić kaže da se „zagubio i nestao u onom muvingu“ (a unovčenje kojeg je valjda sasvim ne ustanovljivi isto takav onaj muving) do tvrdnje kako su Hrvati dva puta pobijedili: 1941. desetoga travnja te 1995. u kolovozu. Tu su zatim i brojne opće poznate laži o podjeli Bosne i o navodnom razilaženju s predsjednikom Tuđmanom zbog njegove navodne politike i velikoga sna – Banovine Hrvatske.

Brojne nenavodne Mesićeve laži već su pale, a jedna od posljednjih je ova o Bosni. O tome je potanko u svojoj sjajnoj, elokventnoj i retoričnoj obrani u Haagu govorio i hrvatski general, junak, legenda i tragično nam oduzet, dragocjen erudit Slobodan Praljak. Otvoreno je prozvao Mesića zbog njegovih lažnih iskaza.

Međutim, istražnih radnji u RH (još) nema, provjere dostupnih podataka nema, pa čak ni onda kada je riječ o video materijalu koji Stjepan Mesić, baš i da hoće, ne može i jednostavno nije u stanju, demantirati. Toliko ih je da ih ne može dati niti zabraniti, mada nisu Reuters.

Seosko-kafanski vicmaher

Njegova ustaška pjevanja pa partizanski govori u Jasenovcu salata su i blasfemija i kontradiktornost par excellence. Čak i za Josipovićevu optužbu u inozemstvu o hrvatskoj ustaškoj guji.

Žalim sve jasenovačke žrtve, ali i ovovremene Židove koji takve ‘govore istine’ marno piju. Pozdravite molim, sve vaše ubijene… nekad i opetovano, takvim govorima, danas! Jer neviđeno je to u Hrvatskoj. Pa ipak, netko ili nešto ga nemoralno štiti, a to je slabo vidljiva sila za koju danas brojni ljudi tvrde da još uvijek vlada cjelokupnom Hrvatskom. Udba. Sjetimo se samo kako je okončan spor protiv Manolića – zastarom, protiv Boljkovca – oslobađanjem… Mesić je čak optuženog Boljkovca posjećivao u domu, štitio ga kao predsjednik RH. A s Manolićem je osnivao i (gadno propalu) političku stranku… Ukratko, velikan je to hrvatske misli i politike. Sumnjivim izborima dva puta biran, tj. biran i tj. izabran. Poznati seosko-kafanski vicmaher, niže rangiran javni i udbo inteligent, kažu, suradnik.

Zgodno je to kako je Mesić zatim, kao predsjednik, iskazivao svoju inferiornu, a golemu mržnju spram prvog hrvatskog predsjednika. Čak je zdušno i redovito odbijao državnički odlazak na grob hrvatskome velikanu zbog osobne osionosti iz dna svoje komunističke duše.

Mrzio je i prezirao čovjeka koji ga je politički stvorio, ali ga je sasvim po zasluzi, kad je shvatio da je i hrvatski i politički svekoliko potkapacitiran i štetan i razriješio (naravno) svih političkih dužnosti. On to kao prava sitna duša, Predsjedniku nikada nije oprostio, a niti je mogao oprostiti. To je bilo (i ostalo) jače od njega. Te su ljudske i pijetetne relacije Mesiću sasvim nedohvatne.

Posebno je zgodno kako mentalni Mesić opravdava svoj poznati onodobni zahtjev da se hrvatske proljećare kazneno goni. On se više puta branio, kako je on time htio zaštititi nacionalne sudionike od svekolikog političkog progona.

Pa im je namijenio, pa se istinski zalagao zanjihov krivični progon! Zaštitnički. Sada doduše isplivavaju neki tamo jel’te udbini dokumenti i o tome kako je i koliko denuncirao Šeksa, Tuđmana, Veselicu, Budišu… sve hrvatske ljude redom.

Dao mu je ruku dragovoljni sudski svjedok protiv osobnih kolega i medijska savjetnica opće prakse – žarna Puhovski. I nikome ništa… u zemlji čudnovatih kljunaša, u zemlji pravnoj, hrvatskoj…

Kako je moguće da Udba, koja je sudjelovala u stvaranju hrvatske države, dođe u poziciju da preuzme svu vlast u njoj i postane vlast iz sjene, ali i prije svega ona koja je jača i važnija od sve formalne hrvatske vlasti? Moramo znati, Udbi je danas mnogo lakše nego nekada.

U socijalizmu, imala je ogroman aparat vojne, policijske, sudske i doušničke mreže. Međurepubličke. Imala je ONO i DSZ, TIPS, imala je Tita i titiće, podobnike i privilegirane u svakoj kući, na svakom radnom mjestu, u svakom i najmanjem selu. Bilo je to društvo radosnih cinkaroša, a u slobodno vrijeme i inače – smo svi bili ravnopravni… kao u Orwella. Dakako, bio je to ogroman i vrlo skup aparat koji smo svi mi, s očeva na sinove, i te kako teško plaćali.

Velik dio tog aparata u hrvatskoj još je aktivan, čak još aktivniji danas nego prije, mada je nešto manje širok i manje premrežen. Podmlađen je. No, zato su udbaši svugdje gdje je novac, upravljaju velikim tvrtkama koje su kroz privatizaciju opljačkali i domogli se pravog carstva svih svojih očeva. To je njima njihova borba dala… Utoliko je Udba danas u hrvatskoj bogatija nego ikada. U političkom životu, ona je u svim političkim strankama, a brojne je i sama osnivala. Čak i bez maršala.

Udbi je danas lakše nego ikada

Udbi je danas lakše nego ikada, infiltrirana je i upućena u sve financijske i druge političke tokove te s manjim i jeftinijim aparatom postiže više od svih onih svojih prethodnih viših ciljeva. Odjednom. Dokapitalizirala se. S nama i našim prihodima. Oni se danas (prije od nas) nazivaju velikim Hrvatima. To nije tako samo zato što je ona u svim političkim strankama, u svim državnim i privatnim institucijama, to je zato tako i zbog prodanih medija.

Udbi više ne treba ni ideologija čak ni liberalizam, a ni kao uređenje kapitalizam, oni rade što hoće i kako hoće. Mediji su danas u hrvatskoj mahom jugoslavenski i svakako protuhrvatski, a tek poneki, namjerno ostavljeni, tobožnji su narodni ventil. Za naivne, ures su demokracije. Mediji danas, s ove jugo-strane, također donose razgovore i stavove pojedinaca koje Udba rado prati.

Nekoliko hrvatskih tiskanih medija i portala i tv postaja a koji dišu hrvatski, savršen su i besplatan materijal za Udbu. Nekad je ona morala i te kako stegnuti doušničku mrežu oko pojedinca, prisluškivati mu telefon, pratiti ga na radnom mjestu i u zgradi stanovanja, partijski ga ganjati ako je bio članom, pakirati svekolike nevolje ljudima uz odane sluge i divljačne partijske komesare, a danas je kud i kamo korisnije jednostavno pratiti što se samo govori u jednoj tv emisiji ili što se piše u dva tjednika ili na tri-četiri slobodna među-mrežnaportala.

Tko govori i tko piše, imenom i prezimenom. Udba zato ima kud i kamo lakši posao i više štofa da pakira svakome svašta, već po potrebi, da ga ocrni kroz medije ako ga samo želi diskvalificirati ili da ga mrcvari ispitivanjima za koje materijala imaju na pretek. Samo treba činjenice potpuno izokrenuti. I eto nas u Jugoslaviji. Opet.

Udbi su danas time daleko dostupniji brojni alati kako zaštititi svoje ljude, a odstraniti sve te sumnjive i nepoželjne. Kako se uvući u bogate financijske tokove, a iste ne tek izolirati već upravo balzamirati, ograditi, sačuvati sve samo i jedino za sebe i sve svoje.

Za vrijeme Titove Jugoslavije oficiri i njihove obitelji imale su privilegije na svakome koraku: kad su bile opake nestašice, oni su se opskrbljivali u specijalnim magazinima, imali su prednost u zapošljavanjusve do odabira tko će dobiti mjesto za svoju djecu u vrtićima, dodjeljivalo im se stanove šakom i kapom (ne smeta ako su židovski), važniji igrači primali su istovremene plaće u više poduzeća (ne smeta ako u njima uopće nisu radili – svejedno – bili su svaki mjesec – desetljećima, na njihovom platnom popisu), imali su posebne auto servise, plaćali su ništa ili minimalno a dijelove suim ugrađivali u automobile po golim tvorničkim cijenama.

Za to vrijeme narod, tzv. slavljenička, opjevana i ovjenčanate tobože vladajuća radnička klasa grcala je u potpunoj bijedi i alkoholnom splinu neimaštine. Ali oni su zato „vladali“, bili su samoupravljači i bili su ostvareni… na margini opće deproprijacije. I židovske vile pripadale su koljačima. Zato cijeli taj društveni korov i stajnjaki dan danas trenutno eksplodira i poludi kad netko samo spomene elementarno nužnu lustraciju („Za nju je kasno“) ili samo golo otvaranje pismohrana i dosjea („Čemu podjele? Okrenimo se budućnosti“).

Istina dakle, drugove jako, jako smeta. Do boli. Inače su žučno pravdoljubivi i rado odano revni za svaki ratni zločin posebice, pogotovu ako nije njihov. Zato skaču na stražnje noge, zato imaju hrpu bogatih nevladinih udruga koje vlast u hrvatskoj iz našeg džepa plaća. A oni su nevladini…podizvođači.

Udbin bokobran i glasan štit

Bogato financirane udruge za nadzor civilnoga društva nisu ništa drugo nego udbin bokobran i glasan štit. Udbi je time danas mnogo lakše, svojim je podizvođačima ostavila borbu u javnome prostoru a iz hrvatskih medija udba besplatno saznaje sve o čemu razmišljaju i što predlažu slobodni hrvatski ljudi.

Ona se, za to vrijeme, prvenstveno bavi lovom: gdje se (još) može ugristi i opljačkati hrvatsku, gdje udaljiti hrvatske ljude od istine, od fondova, od ujedinjenja, od stvaranja jačih organizacija, od bilo kakvog značajnijeg djelovanja u društvu ili od svake potencijalne veće novčane transakcije koja bi mogla „poremetiti“ financijsku, političku ili stvarnu udbinu „ravnotežu“ u društvu. Ukratko, kako raskoliti i dugoročno dijeliti hrvatsko nacionalno biće… Iz hrvatskih medija udba saznaje i dnevno određuje i teme i naređenja za sve svoje odane podizvođače.

Kako prepoznati te jeftine udbine podizvođače? Oni su uvijek protiv temeljnih hrvatskih interesa: protiv kritike kurikuluma, protiv obitelji i Crkve, protiv nabavke novih zrakoplova, protiv hrvatskoga jezika i Vijeća za jezik, protiv bivšeg ministra Hasanbegovića i njegove politike čistih karata i protiv provjere financiranja nevladinih podizvođača, protiv hrvatskih branitelja, protiv predsjednice RH, protiv su Višegradske skupine, protiv otvaranja arhiva i dosjea aprekogranično im smrdi čak i Viktor Orban.

Istovremeno, Hrvati u BiH nisu neravnopravni, veliko-bošnjake ne treba pritisnuti, Armija BiH nema zločinaca i zločina, neka svi oni rade što rade na zatiranju svakog hrvatskog imena i svake naše obitelji. Nevladini su marljivi i bogato financirani podizvođači. Hrvatska vlast ne ispravlja nepravdu i sramotu spram hrvatskoga jezika i vodećih jezikoslovaca jednako kako je ‘spavala’ i po pitanju Haaga.

Ne postupa po pitanju zabrane komunističkih zločinačkih simbola a HAZU- komisija radi li radi. A kad će – još se ne zna. Vlade su se javljale niskozemskoj tri puta s istim ‘prijateljstvom’, dobro znajući da će to biti uzaludno ali ništa više. Za to je vrijeme, središnja i tvrdokorna Udba imala svog svojeg pametnijega posla. Još iz vremena Zrinskih – tako padaju najbolje hrvatske glave.

Jedan je udbaš, još davnih godina, otvoreno rekao: „Mi moramo znati za svakog poimence tko na računu ima najmanje 20.000 maraka“. Sve ostalo Udba će detaljno proučiti iz malobrojnih i tek toliko i ovlaš financiranih hrvatskih medija.

Medija koje su namjerno pripustili javnosti samo zato da čuju tko sve, koliko i o čemu. Ne će Udba sada postupati protiv svojih, ma kakve im mi argumente osvijetlili i podastrli, nego će raditi na tome da potopi hrvatske ljude. One izvan svoje mreže, izvan pomno građene hijerarhije. Da ih udalji s poprišta kao s burze posljednjih hrvatskih bogatstava. Ako ne ide drugačije, onda sramoćenjem i pakiranjem. Danas tome divno služi i sva ta histerija oko holivudskih silovanja i staro našeobiteljsko nasilje i pomodno razglašen pojam obiteljskog nasilnika.

Dakako, jedino i uvijek i samo muškaraca, žena (ono kao) u tome i nema… unatoč tolikim ubojstvima muževa. Ozloglasiti nekoga kroz medije nikada nije bilo lakše sklapanjem u jedinstveni amalgam:odabranih istina, poluistina i teških laži, pa dok se pojedinac od njih opere (ako ikada) proći će desetljeće. Za to vrijeme, za sve to vrijeme, Udba će mirno carevati.

Uvijek se sjetim dragoga Boljkovca, predragog… U jednoj su mu tv-emisiji svojevremeno kadili preko svake mjere pa se na kraju iste drug stari oznaš raskalasio, otvorio i kazao svoju punu istinu i sav svoj životni moto: „Nije naš zadatak bio da mi polemiziramo s događajima, niti da ih osuđujemo ili branimo, naš je primarni zadatak bio da izmislimo i plasiramo, stvorimo takve događaje kakvi upravo nama odgovaraju.

Koji će izazvati nama željene reakcije, ovakve ili onakve. “To je (još uvijek) i dan današnjimoto i letalni recept protuhrvatskih medija: proizvodnja događaja – laži, laži i kleveći a dok se meta očisti – teku godine. Sjetimo se samo kako su bili oklevetali Vicu Vukojevića za navodno a opako silovanje Muslimanke i koliko se godina vukla ta prijesna medijska laž…“ (od 2007.).

Lijek

Zato ne vjerujem da će tako skoro Mesić biti pozvan na ikoji informativni razgovor ili ne daj Bože pred istražne organe da odgovara za svoje brojne, svima lako provjerljive postupke i devizne transakcije.

Njega, cijeli (podmazani) sustav–spremno, upravo nagonski refleksno, štiti. Iz istoga razloga ne ćemo tako skoro doživjeti ni da se opće raširena korupcija barem prepolovi i smanji. Jer (njihov) bi sustav tada pao a demografski bi pozitivni podaci stali pomalo rasti. A to nimalo nije u skladu s ciljevima hibridnog ratovanja niti interesima oformljenja trajnog kaosa kojeg projektira, proizvodi i nasađuje – Udba. Rado surađuje i s kraljicom majkom (u Savudrijskoj vali pa i šire)… primjerice.

Kao lijek, zato trebamo knjige cijenjene i sjajno informirane auktorice Višnje Starešine i sve njezine naslove redom: od „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“, preko „EU u 100 koraka“, do „Croatian generals are not guity“, preko „Haški sud – ‘Zajednički zločinački pothvat’: Haaška formula“ do „Vježbe u laboratoriju Balkan“ te do najnovije i ovogodišnje „Hrvati pod KOS-ovim krilom – završni račun Haaškog suda“. Tu je sve rečeno, i na objektivan i na informativan hrvatski i na briljantan način.

Nažalost, tu suštinu još nisu ni primijetili niti shvatili ni premijer a bome niti hrvatska predsjednica. Oni ili njihovi uredi (još) ne razumiju što je to hrvatski realna i dobrohotna kritika utemeljena na objektivnosti te kao takva argumentirana,pismena i javna podrška svugdje tamo gdje je moguća i logična (ali nije posvudašnja i nije nekritična), a koju hrvatski domoljubi ispisuju (i to samo ako uzmemo na HKV-u) na upravo (svako)dnevnoj razini.

„Pa neka im Bog pomogao“, kazao bi moj prijatelj, trudbenik da ne kažem i suborac – Marko Ljubić, s pozivanjem jednog odioznog i sasvim notornog Drage Pilsela u sve njihove dvore.

S kim si – takav si. U slast im!

Javor Novak / HKV

Ivo Lučić: Mesić će ostati u povijesti zabilježen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari