Pratite nas

Komentar

Javor Novak o filmu „Ministarstvo ljubavi“ koji vrijeđa udovice poginulih branitelja

Objavljeno

na

„Ministarstvo ljubavi“, film, domaća komedija, 103 min (2016.)

Ideja za film, ideja nosilja scenarija obično je neka originalna tema. To ovdje nije slučaj. U poznatoj odrpanoj jugo-maniri treba svim sredstvima ocrnjivati Domovinski rat, poglavito i konkretno hrvatske branitelje, a sada evo, krive su i udovice. Hrvatske invalide već su imali na špaz karti, još malo pa će i djeca doći na red. U toj harangi, nitko ne postavlja pitanje smiju li i druge udovice i udovci koji primaju muževljevu/ženinu mirovinu zasnovati novu vezu? Nitko to odurno pitanje i primitivno zadiranje u intimni život nikada još nije postavio. Zato je tu film „Ministarstvo ljubavi“ koji se oglašava kao urnebesna satira i komedija. Kukavički i nad nebranjenima. Zaista tugaljivo od scenariste i redatelja Pave Marinkovića. Ništa nije naučio od velikih, koji ismijavaju silu i moćnike…

Ministarstvo ljubavi1Poprilično je stravično da ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić, osoba i zapravo jedna stručna udruga, ovaj film, ne samo naziva odličnim nego jednim od ponajboljih. Kad god se u nas javnost usudi pobuniti na umjetničku slobodu vrijeđanja, odmah je riječ o prvorazrednom djelu…, a zapravo o nemaštovitoj i sirovoj provokaciji. Film je nažalost ne samo neduhovit već monoton, dosadan i negledljiv. Izrazito dosadan. Glavne značajke ovog nakaradnog filma bez humora su žderanje sendviča, hrkanje, obvezno psovanje i zagoren roštilj. Tako je cijela prva trećina filma obična makulatura. Nije trebala ni izaći iz koša u montaži.

U filmskoj umjetnosti inače, ponekad ima iznenađenja, ona su moguća kad odlični glumci iz nikakvog scenarija naprave nešto. Ni to ovdje nije slučaj. Ne znam koja bi se uloga mogla izdvojiti paiskreno žalim glumce. Doduše najuvjerljivije je u prvoj polovini filma bilo ismijavanje i imitiranje tepanja u homoseksualaca, pa ako je to do sada neviđeno te neko dostignuće, živjeli! No, naglasak u kontekstu je drugačiji, zapravo se stigmatizira lezbijski par. Cilj su udovice hrvatskih časnika i vojnika. Ne zna se samo jesu li obje udovice lezbijke hrvatskih branitelja ili je to samo ona zgodnija. Ma koja satira…

Posebno je neuvjerljiva (ako se išta dade graduirati) scena potpisivanja prijave protiv udovica u Ministarstvu obrane RH, gdje se svira, pleše i pije rakijica za radnog vremena. Kano u Paraćinu. Ponekad je vrlo naporno gledati… kojim se sve banalnim metodama služe ovi prozivatelji, pri potpunom izostanku mašte… i ta neka samozvana savjest društva koja snimajući takve glupe scene očito sudi po sebi. Iz svoje kože ne može. Ali to je umjetnost, kaže ravnatelj Rafaelić: ponajbolja umjetnost. I ironija…a prava parodija i puna svrha HAVC-a.

U cijelom filmu ne postoji nadalje redak suvisla dijaloga, nižu se klišeji i banalnosti od jedne do druge. Film nema ni tempa ni kadra. Kadar vožnje, deseti put. Kadar zvonjenja na kućna vrata. Kadar s glavnim glumcima u autu, Bože žali utrošena novca. I kako takvom filmu skladati glazbu? Nikako, ni skladatelj nije uvjeren u projekt pa reda konfekcijsku, bezličnu glazbu. A što će drugo? I naravno, kad se film rastače po svim šavovima treba ubaciti malo nevještog drpanja od seksa. To provjereno pali. Sav taj jad od uvoda poslužio je zato da bi se tek na sredini filma izreklo nekoliko drskih prostakluka na temu udovica Domovinskog rata. Tek je tada, konačno oslobođen i razotkriven scenarist i umjetnički redatelj skupio hrabrosti i odlučio se za otvoreno podcjenjivanje tih žena.To je valjda njegov krešendo. I odnos spram hrvatskih branitelja. No, gdje je tu humor? Gdje satira?

Pogađate, sada opet slijedi monoton kadar vožnje, sniman iz automobila i resko bezvezna glazba. Pa malo vožnje snimane iz helikoptera, jalov pokušaj imitiranja kadrova potjere u Sausalitu, San Francisco, iz kultnih „Sirovih strasti“. No, ovoj se nemaštovitoj ekipi, nakon tolikih vožnji, događa ono najbanalnije moguće – ostali su u nigdini a bez benzina. Koji scenaristički zaplet. Od glupljeg ka glupljem – glavni glumci guraju auto do crpke. Koja izlizotina. Pa zatim: kako jednom filmski lik dobiva batine tako to izgleda nije bilo dovoljno pa gledamo još jednom isto…

U filmu nema baš nikakva tempa ili dinamike pa u monotone kadrove ulazi snimka valovita mora. Ajde, barem (još jedan) klišej. Pa onda iznebuha vožnja jezerskim brodom. Ime broda, još je jedna (slučajna?) prizemna asocijacija „Trošenj“ – trošenje. U cijelom je filmu valjda najsmješnije što glavni glumac (nije čovjek kriv) sliči na Aleksandra Vučića. A nije namjerno ni od redatelja. Pa tako kad dobije po nosu… ili kad glumi homoseksualca… bude komično i nehoteć. Možda to i predsjednik Vučić shvati kao satiru? Hoće sigurno.

I što na kraju reći o tim inspektorima koji hvataju udovice Domovinskog rata koje su u novoj vezi? Što reći, što je to u scenaristu i redatelju Pavi Marinkoviću koji se na kraju miri s time da je to ipak nečastan posao? Ipak. Što se u njemu dogodilo? Je li to protestno drapanje papira pokušaj alibija za sve one gadarije izrečene u filmu? Je li se prelomio ili samo ispod žita želi prodati ono: „čujmo i drugu stranu“? Vidi li on to u toj roli ‘Vučića’ i svoj vlastiti nemoral? I onda neka netko kaže da sudac Turudić nije imao pravo kada je kazao da nam treba zakon o zaštiti Domovinskog rata. Svaka šuša inače, diže nogu na njega…

I… kako bi film imao nekakvu poantu, glavni lik dere se pred susjedima tko koga ševi i vara ženu. I njega žena ostavlja jer ga je prevarila a pohvalio joj se istim i on sam. Moćan i nadasve originalan rasplet, nema što.

Poruka? Svi su isti, svi sve varaju. Ma sjajno. Da… na kraju, nisam vam ispričao što je satirično ili smiješno u ovoj navodnoj komediji. To je zato što nemam ispričati što. Možda je to ono najtragičnije, kad već nije komično. No, stiže happy end. Vidi, vidi, ma tko bi to očekivao na kraju satire od komedije.

Poslije svega, citirat ću jedan od brojnih komentara ispod stranice s ovim filmom: „Da je netko napravio satirični film na temu srpske vojske u vrijeme Domovinskog rata, umjesto udovica hrvatskih branitelja, taj bi bio ocrnjivan i optuživan svim mogućim medijskim sredstvima.“

I konačno, dođe i kraj filma. Mazohisti mogu sve pogledati još jednom (u bezuspješnoj potrazi za satirom i humorom). Konačno kraj i nitko sretniji od mene. Ha, netko valjda i to mora odgledati. Ne znam dodjeljuje li Daniel Rafaelić i njegov HAVC kakav beneficirani radni staž? Trebao bi mi, nakon ovog vrhunskog umjetničkog djela.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Glasnović: Štovatelji šumskog maršala nemaju pravo tumačiti povijest…

Objavljeno

na

Objavio

Štovatelji šumskog maršala nemaju pravo tumačiti povijest ili govoriti išta u ime hrvatskog naroda.

1945. su prodali hrvatsku državu Beogradu, a narod izručili najkrvavijoj boljševičkoj tiraniji u Europi.

Oni su moralno i intelektualno osakaćeni, njima se nikada ne smije vjerovati, napisao je general Glasnović na twitteru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Selak: Zlatko Mejaški nema svoj trg, ulicu, ni sokaka nema, a zaslužio je jer je ovu zemlju itekako zadužio…

Objavljeno

na

Objavio

Vojni pilot i brigadir Hrvatske vojske Ivan Selak na svom facebook profilu prisjetio se Zlatka Mejaškog, kolege iz Domovinskoga rata, koji je poginuo 21.travnja 1995. uvježbavajući se za operaciju Bljesak.

Njegov dirljiv status u nastavku prenosimo u cijelosti.

– Na današnji dan prije 23 godine, na zadaći uvježbavanja za operaciju Bljesak, poginuo je moj kolega i prijatelj, hrvatski vitez, pilot i junak Zlatko Mejaški.

Nema njegove spomen sobe, trga, ulice, ni sokaka nema, ni spomena kad je prigoda, a zaslužio je jer je ovu zemlju itekako zadužio.

Pa tko je bio Meš?

Rođen u Bariloviću, nedaleko Karlovca, od prvoga dana stao je u obranu svoga kraja, pilot, s kalašnjikovom u rukama tukao se u rovovima oko Karlovca, Duge Rese i Barilovića, nije on bio u Maksimirskoj dok su padale granate po njegovu kraju…

Nije letio do 93., dok nismo nabavili avione, imao je prekid od gotovo četiri godine jer njegov zadnji let bio je u Bihaću… Sjećam se, zima 89./90., letimo noću, aerodrom Željava, više od pola metra snijega, hladno je, Meš na slijetanju dodiruje predpolje 60 metara prije praga piste, udar je strahovit, dijelovi kotača ostaju na pisti, a avion završava u dubokome snijegu 600 metara od praga i 60 metara pored piste, nema eksplozije, nema prevrtanja, snijeg u usisniku zabetoniran, pilot koji je tu noć bio na startnoj nije skužio da se čovjek rasuo, da je avion uništen, slijećemo još trojica nakon njega na istu pistu punu ostataka Mešova aviona, i nitko ništa nije zakačio, što ti je sudbina!

Parkiramo avione, a Meša nema, dovozi ga kolega koji je bio na startu i koji se vraćao pistom nazad, Meš ga je stopirao, ovaj u šoku… Koliko je volio taj avion, rekao mi je još na stajanci: “Kad sam vidio što je ostalo od aviona, da sam imao pištolj, ubio bih se”…

I sjeo je ponovno 93. i ja sam bio za to, trebali su nam takvi jer bilo nas je malo, bio je svjestan da puno više može za ovu zemlju uraditi avionom, dao je sve od sebe, ponovno je bio najbolji u poznavanju ZTUP-a, od svih nas garant najviše… Često smo letjeli skupa. Ove fotke su iz zime 94./95., snimio sam ga nekim kršem od fotoaparata.

Dva i pol mjeseca kasnije zadnji put sjeda i odlazi. Odlazi i više se nikad ne vraća, pozvali su ga Žile,Vule, Anton, Miroslav, poletio je s Batariletom (ni njega više nema) u paru kao pratilac. U nekom jebenom zaokretu na maloj visini i velikoj brzini dira krilom zemlju koju je toliko volio i nestaje, odlazi i pridružuje se plejadi hrvatskih vitezova, kažu da duše takvih idu u sazviježđe Coma Berenices, e tamo su moji heroji…

Meš, vječna ti slava, velika hvala, počivao u miru… – napisao je na Facebooku Ivan Selak

 

Foto: Ivan Selak

Foto: Ivan Selak (Zlatko Mejaški stoji u sredini)

 

15. svibnja 1992. – Herojski prelet Selaka i Ivandića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati