Pratite nas

Komentar

Javor Novak o filmu „Ministarstvo ljubavi“ koji vrijeđa udovice poginulih branitelja

Objavljeno

na

„Ministarstvo ljubavi“, film, domaća komedija, 103 min (2016.)

Ideja za film, ideja nosilja scenarija obično je neka originalna tema. To ovdje nije slučaj. U poznatoj odrpanoj jugo-maniri treba svim sredstvima ocrnjivati Domovinski rat, poglavito i konkretno hrvatske branitelje, a sada evo, krive su i udovice. Hrvatske invalide već su imali na špaz karti, još malo pa će i djeca doći na red. U toj harangi, nitko ne postavlja pitanje smiju li i druge udovice i udovci koji primaju muževljevu/ženinu mirovinu zasnovati novu vezu? Nitko to odurno pitanje i primitivno zadiranje u intimni život nikada još nije postavio. Zato je tu film „Ministarstvo ljubavi“ koji se oglašava kao urnebesna satira i komedija. Kukavički i nad nebranjenima. Zaista tugaljivo od scenariste i redatelja Pave Marinkovića. Ništa nije naučio od velikih, koji ismijavaju silu i moćnike…

Ministarstvo ljubavi1Poprilično je stravično da ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić, osoba i zapravo jedna stručna udruga, ovaj film, ne samo naziva odličnim nego jednim od ponajboljih. Kad god se u nas javnost usudi pobuniti na umjetničku slobodu vrijeđanja, odmah je riječ o prvorazrednom djelu…, a zapravo o nemaštovitoj i sirovoj provokaciji. Film je nažalost ne samo neduhovit već monoton, dosadan i negledljiv. Izrazito dosadan. Glavne značajke ovog nakaradnog filma bez humora su žderanje sendviča, hrkanje, obvezno psovanje i zagoren roštilj. Tako je cijela prva trećina filma obična makulatura. Nije trebala ni izaći iz koša u montaži.

U filmskoj umjetnosti inače, ponekad ima iznenađenja, ona su moguća kad odlični glumci iz nikakvog scenarija naprave nešto. Ni to ovdje nije slučaj. Ne znam koja bi se uloga mogla izdvojiti paiskreno žalim glumce. Doduše najuvjerljivije je u prvoj polovini filma bilo ismijavanje i imitiranje tepanja u homoseksualaca, pa ako je to do sada neviđeno te neko dostignuće, živjeli! No, naglasak u kontekstu je drugačiji, zapravo se stigmatizira lezbijski par. Cilj su udovice hrvatskih časnika i vojnika. Ne zna se samo jesu li obje udovice lezbijke hrvatskih branitelja ili je to samo ona zgodnija. Ma koja satira…

Posebno je neuvjerljiva (ako se išta dade graduirati) scena potpisivanja prijave protiv udovica u Ministarstvu obrane RH, gdje se svira, pleše i pije rakijica za radnog vremena. Kano u Paraćinu. Ponekad je vrlo naporno gledati… kojim se sve banalnim metodama služe ovi prozivatelji, pri potpunom izostanku mašte… i ta neka samozvana savjest društva koja snimajući takve glupe scene očito sudi po sebi. Iz svoje kože ne može. Ali to je umjetnost, kaže ravnatelj Rafaelić: ponajbolja umjetnost. I ironija…a prava parodija i puna svrha HAVC-a.

U cijelom filmu ne postoji nadalje redak suvisla dijaloga, nižu se klišeji i banalnosti od jedne do druge. Film nema ni tempa ni kadra. Kadar vožnje, deseti put. Kadar zvonjenja na kućna vrata. Kadar s glavnim glumcima u autu, Bože žali utrošena novca. I kako takvom filmu skladati glazbu? Nikako, ni skladatelj nije uvjeren u projekt pa reda konfekcijsku, bezličnu glazbu. A što će drugo? I naravno, kad se film rastače po svim šavovima treba ubaciti malo nevještog drpanja od seksa. To provjereno pali. Sav taj jad od uvoda poslužio je zato da bi se tek na sredini filma izreklo nekoliko drskih prostakluka na temu udovica Domovinskog rata. Tek je tada, konačno oslobođen i razotkriven scenarist i umjetnički redatelj skupio hrabrosti i odlučio se za otvoreno podcjenjivanje tih žena.To je valjda njegov krešendo. I odnos spram hrvatskih branitelja. No, gdje je tu humor? Gdje satira?

Pogađate, sada opet slijedi monoton kadar vožnje, sniman iz automobila i resko bezvezna glazba. Pa malo vožnje snimane iz helikoptera, jalov pokušaj imitiranja kadrova potjere u Sausalitu, San Francisco, iz kultnih „Sirovih strasti“. No, ovoj se nemaštovitoj ekipi, nakon tolikih vožnji, događa ono najbanalnije moguće – ostali su u nigdini a bez benzina. Koji scenaristički zaplet. Od glupljeg ka glupljem – glavni glumci guraju auto do crpke. Koja izlizotina. Pa zatim: kako jednom filmski lik dobiva batine tako to izgleda nije bilo dovoljno pa gledamo još jednom isto…

U filmu nema baš nikakva tempa ili dinamike pa u monotone kadrove ulazi snimka valovita mora. Ajde, barem (još jedan) klišej. Pa onda iznebuha vožnja jezerskim brodom. Ime broda, još je jedna (slučajna?) prizemna asocijacija „Trošenj“ – trošenje. U cijelom je filmu valjda najsmješnije što glavni glumac (nije čovjek kriv) sliči na Aleksandra Vučića. A nije namjerno ni od redatelja. Pa tako kad dobije po nosu… ili kad glumi homoseksualca… bude komično i nehoteć. Možda to i predsjednik Vučić shvati kao satiru? Hoće sigurno.

I što na kraju reći o tim inspektorima koji hvataju udovice Domovinskog rata koje su u novoj vezi? Što reći, što je to u scenaristu i redatelju Pavi Marinkoviću koji se na kraju miri s time da je to ipak nečastan posao? Ipak. Što se u njemu dogodilo? Je li to protestno drapanje papira pokušaj alibija za sve one gadarije izrečene u filmu? Je li se prelomio ili samo ispod žita želi prodati ono: „čujmo i drugu stranu“? Vidi li on to u toj roli ‘Vučića’ i svoj vlastiti nemoral? I onda neka netko kaže da sudac Turudić nije imao pravo kada je kazao da nam treba zakon o zaštiti Domovinskog rata. Svaka šuša inače, diže nogu na njega…

I… kako bi film imao nekakvu poantu, glavni lik dere se pred susjedima tko koga ševi i vara ženu. I njega žena ostavlja jer ga je prevarila a pohvalio joj se istim i on sam. Moćan i nadasve originalan rasplet, nema što.

Poruka? Svi su isti, svi sve varaju. Ma sjajno. Da… na kraju, nisam vam ispričao što je satirično ili smiješno u ovoj navodnoj komediji. To je zato što nemam ispričati što. Možda je to ono najtragičnije, kad već nije komično. No, stiže happy end. Vidi, vidi, ma tko bi to očekivao na kraju satire od komedije.

Poslije svega, citirat ću jedan od brojnih komentara ispod stranice s ovim filmom: „Da je netko napravio satirični film na temu srpske vojske u vrijeme Domovinskog rata, umjesto udovica hrvatskih branitelja, taj bi bio ocrnjivan i optuživan svim mogućim medijskim sredstvima.“

I konačno, dođe i kraj filma. Mazohisti mogu sve pogledati još jednom (u bezuspješnoj potrazi za satirom i humorom). Konačno kraj i nitko sretniji od mene. Ha, netko valjda i to mora odgledati. Ne znam dodjeljuje li Daniel Rafaelić i njegov HAVC kakav beneficirani radni staž? Trebao bi mi, nakon ovog vrhunskog umjetničkog djela.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Culej: Ostajem li u HDZ-u? Vidjet ću, pratite situaciju

Objavljeno

na

Objavio

Na prosvjed koji je u nedjelju u Vukovaru organizirao HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava, od HDZ-ovih zastupnika pojavio se samo Stevo Culej.

Dan nakon prosvjeda pojavile su se napisi da Culej razmišlja o odlasku iz HDZ-a.

‘Moji su svjetonazorski stavovi tvrdi i postojani poput Velebita, ja ih nikad ne mijenjam. Nisam povodljiva osoba i u politiku nisam ušao zbog bolesnih ambicija ili koristoljublja. Autoritete znam poštovati ako su to zaslužili. A što ću ja napraviti, hoću ili ostati u HDZ-u ili ne, to nitko ne zna. Kažem, vidjet ću. Zašto bi netko znao moje namjere? Ja nisam naivac da bih ih unaprijed otkrivao. Pratite situaciju’, rekao je Culej za Novi list.

U vezi prosvjeda u Vukovaru kaže:

Skup je protekao u savršenom redu i politički nije kompromitiran ni na koji način. Čuli smo tamo viđenje naroda o ratnim zločinima, općenito nepravdama u društvu i za to odgovornima. Na slučaju Vukovara potvrđuje se negativna slika o Državnom odvjedništvu i pravosuđu i sada bi trebalo istražiti koji ljudi u tim institucijama ne rade dobro – zadovoljan je Culej samim prosvjedom.

No, pogodila ga je činjenica da je na Trgu Republike Hrvatske bio jedini HDZ-ov zastupnik.

Tužan sam zbog toga, tužan. Osjećao sam se na prosvjedu kao da sam sam. Razumijem svačiji strah, ali potrebno je bilo biti tamo. Ne mogu vjerovati da se mi Hrvati toliko međusobno razlikujemo – ističe Culej.

 

Ante Gotovina komentirao prosvjed u Vukovaru: Svi imamo pravo reći i slobodno izraziti ono što mislimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hrvoje Zekanović: Je li prosvjed uspio?

Objavljeno

na

Objavio

…Mir, mir, mir. Nitko nije kriv…

Je li prosvjed uspio?
Ako je cilj bio da se tisuće onih kojima je svega dosta okupi u gradu koji je simbol beskompromisne borbe, sebedarja, domoljublja i žrtve, mogli bi reći da je prosvjed uspio.

Ako je cilj bio da se konačno riješi golem problem koji tišti hrvatski narod već desetljećima, problem neprocesuiranja krvnika hrvatskog naroda, mislim da se cilj nije postigao.

Žao mi je što se kroz više od mjesec dana od najave prosvjeda od strane gradonačelnika Penave nije uspjelo jasno artikulirati tko je kriv za situaciju, mogu samo pretpostaviti zašto se izbjeglo imenovati odgovorne.

Moram naglasiti da je za razliku od velike većine gradonačelnik Vukovara, Penava hrabro bez obzira na moguće sankcije rekao istinu i zatražio rješavanje problema i svaka mu čast na tome. Međutim nije mi jasno od koga je zatraženo rješavanje ove situacije?

Ova situacija mi izgleda poput one dječje brojalice „…Mir, mir, mir. Nitko nije kriv…“ i zbog toga i nakon ovog okupljanja tisuća koji žele istinu imam gorak okus ustima.

Slično je bilo i kod izglasavanja Istanbulske, naime i tada su neki članovi vladajuće stranke bili dovoljno hrabri i rekli ja za to neću glasati, a sa druge strane su ignorirali činjenicu da je zahvaljujući njihovoj podršci nalogodavac i provoditelj ratifikacije Istanbulske konvencije i dalje na vlasti u državi da upravlja njihovom strankom!?

U Vukovaru se nitko nije usudio kazati ime i prezime trenutno odgovorne osobe, koja bi po svojoj funkciji trebala ultimativno inzistirati trenutnom rješavanju ovog problema.

Pogotovo moramo imati na umu da ta ista osoba ne misli iskoristiti ulazak Srbije u EU pa da Hrvatska napravi ono što je nama radila Slovenija na našem europskom putu. Zašto ne ? Vjerojatno zato što je trenutna Hrvatska politika usmjerena isključivo udovoljavanju briselskih želja.

Teško je razumljivo ali zapravo prosvjedi i Istanbulske najviše odgovaraju upravo ovakvoj nevjerodostojnoj politici, naime ovo je idealan scenarij za neke od slijedećih izbora. Svi ti „disidenti“ koji su se usudili kritizirati velikog vođu ali su i dalje vjerni stranci su idealan „smokvin list“ pa će njihova imena zasigurno osvanuti visoko na listama na nekim slijedećim izborima. Te će poruka biti jasna otprilike ovakva: nema veze što smo kroz naš mandat napravili sve krivo, imate priliku glasovati za ljude koji se s tim ne slažu ali nas podržavaju. Žalosno…..

Također mi je „simpatično“ vrludanje pojedinih političara koji su se pojavili na prosvjedu, to društvo je jako šareno, tu su se pojavili neki koji su bili najveći borci za Istanbulsku, neki kojima je pola stranke bilo protiv odlaska u Vukovar, neki koji su se premišljali hoće li otići ili ne pa se na koncu ipak smilovali, neki koji su bili protiv referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije….U svakom slučaju vjerodostojno.

Vukovarska žrtva, i tisuće hrvatskih ratnih patnika nisu zaslužili predomišljanje. Drago mi je da sam imao hrabrosti od početka zajedno sa svojim prijateljima iz Hrasta donijeti prave odluke te da smo bez predomišljanja od prvog dana bili za prosvjed kao i kod prosvjeda protiv Istanbulske, kao i za referendum….

Da ne zaboravim na kraju ipak izgovoriti ono što je ostalo u zraku i nije izgovoreno na prosvjedu; dakle osoba koja je odgovorna za institucije u Republici Hrvatskoj pa tako i za njihov nerad nalazi se na vrhu političke piramide. Nekoć je to bio Sanader, zatim Kosor pa Milanović, a danas je to Andrej Plenković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari