Javor Novak: Perpetuiranje hrvatožderstva

Na dan očeve smrti, ne ću pitati…
tko mu nije došao na sprovod

Osuda holokausta nikada u najširim slojevima, u uljuđenoj ili građanskoj ili odgojenoj pučkoj, u vjerskoj Hrvatskoj, u obrazovanim redovima, u mislećih ljudi nije bila upitna. Nikada za moga života, a bome i cijelo jedno desetljeće prije. Stratišta, na kojima su neljudi mnoštveno uništavali ljudske živote, zato ostavljam povjesničarima i ne volim one priučene i samozvane i pomodne i prigodničarske i možda lukrativnošću pogonjene. Kažem možda. Ostavljam povjesničarima zato što žrtva mora biti, mora napokon postati istinski poštovana, stavljena u činjenični kontekst, a ne politički i dnevni. Očekujem i povodom Jasenovca od povjesničara onaj dubinski i cjelovit memento, koji ću prenijeti sinu i nećacima i nećakinjama. Ne ću im govoriti o Titovim, srpskim, kvazi-židovskim, para-povjesničarskim manipulacijama i ishitrenjima u službi porobljavanja i pljačkanja hrvatskoga naroda, banaliziram: u svrhu lopovske izgradnje primjerice beogradske prometne gazele… i čini se vječnih nam etno-biznismenskih, a gadljivo prikupljenih proračunskih peneza. I oni će, jednoga dana, otpasti kao kraste hrvatskim poreznim obveznicima. Baš kao što će otpasti promicatelji Istanbulske, svih izborno izdanih koalicija te zaprežnjaci odbacivanja referenduma…

Kako je osuda holokausta hrvatska konstanta, tako su nažalost i tendencioznost, navlačenje koze na svoj kalup, manipulacije i pervertiranje same komemoracije te zloporaba Jasenovca za stranačke, političke potrebe… uz eklatantno ne poštivanje žrtava – skup običnih, prljavih, hrvatskih nepromjenjivica. Onodobni australski pronađeni tip, Jasenovac je shvaćao kao pledoaje, stage… što li? Onodobni drugi, kao i dan današnji mrzitelj svega hrvatskoga, vojni jado i sudac (neki tvrde i poslijeratni zločinac) je Jasenovac i NDH koristio za krojenje svojih svjetlucavo svilenih odijela. Onodobni treći antifašistlija se od osnutka države ukrojio u belo, u nevino odelo divno, već s početka 90-ih. Borsalino mu fali, ma je pravo Titovo, hohštaplersko đače… Onodobni je pak četvrti bio samozvanac polihistor i nadrihistor (four in one) pa je (na)stiskao gomiletinu makulature vidjevši sam sebe (ne i druge) povjesničarem, kulturnjakom, bibliofilom, knjigoljupcem, ma nestorom humane i židovske misli, pa i š… Koliko li ih je samo. Na židovstvu prezaposlenih.

Perpetuiranje hrvatožderstva, mržnje spram svega nacionalnog i pokvarena uporaba Jasenovca nekad i danas, nekad za Jugoslavije – danas za briseloslavije – pojava je koja je vodena korijena. Te podzemnice eto traju do duboko u 21-vo stoljeće. Možda su anaerobne i specifično pljesnive? Ne znam, ali tu i tamo prigodno (čitaj neukusno), a vrlo rigidno izviruju. Uvijek je tako s parama i kod njih.

Kvaziljevičari, kvazisocijalni demokrati, kvaziliberali i ljudi od kvazikućnog odgoja, na ovoj ishodišnoj i svjetskoj židovskoj žrtvi kao i nad svim drugim zvjerskim pogubljenjima vide na žalost i dan danas tek svoj stranački probitak. Tako povodom svjetskog Dana sjećanja na žrtve holokausta, glasno trabunja čovjek… bolesno izliječen, izliječeno bolesni čovjek, čudotvoran sam po sebi i in vitro, kojega u Vukovaru zovu: Sve lažno. Sram, što je to?

Teatralno, umjesto u tišini i s pijetetom, maše se (i opet) s vijencima pred kamerama a dotur Kraus, iako u miru, izlazi iz svoje svetačke niše i baš na ovaj dan (slučajno ga, onako samozatajnog, priupitalo) nudi nam svoju obradu povijesti, svoje viđenje povjesničarske diskusije, svoje redateljsko viđenje dolazaka, razloga i nedolazaka u Jasenovac. Upušta se dakle (po tko zna koji put) u meritum povijesnih interferentnih događaja i u slijed ponekad polovično provjerljivih fakata. Rado. Kao još jedan (ad hoc) arbitar… Više liječnik, manje povjesnik. Ali ima volju… No, ako je židovski aktivist, svaka čast, ali onda ne prigodno i ne jednom godišnje.

O ovoj hrvatskoj prijelomnoj temi, temi Drugoga svjetskog rata i poraća treba govoriti struka, a tu smo gdje jesmo, što donekle shvatljivo iritira i g. prof. dr. sc. Ognjena Krausa, upravo zbog tolike plove etnobiznismena raznih boja i peraja, zbog sveto-savskog ekspanzionizma i Tita kao odavno proglašenog svjetskog zločinca, u čijim posljedicama još plutamo. Nismo rekli bobu bob.

Njihovo je usmjereno nasljeđe i skupni udbaški projiciran cilj da se vječno glođemo i nikad ne doglođeno…, ali da se time iscrpljujemo. Evo i na Dan sjećanja… Inače bismo odavno odbacili IK, zatražili ostavku g. Plenkovića, predsjednika na odlasku, zbog protu-prirodnih protu-narodnih koalicija. Ne bismo se lažno bavili Bandićevim koalicijama (jer gradonačelnik ima rezultate) nego bismo g. APlenkoviću pokazali impeachment vrata. Pogotovo nakon sramno priređena odbijanja referenduma (znaju gl. urednici što politika očekuje, ne mora Plenković imati vremena ni nazivati kano Sanader). Pogotovo nakon sramne priprave osude g. gradonačelnika Penave kada je u Vukovaru podizao na noge Vukovarce… koji još na nogama ne smiju biti. Ako su Hrvati. Pogotovo nakon svega što nije odradio, ali se rado, srdačno i više puta dnevno čuje s Bruxellesom… još se time i hvali!

No, nisam čuo dotura (izvan Dana sjećanja), da se vratim iz digresije kako kaže puk… da zbori. Nekmoli da je ikada osudio te mučno skaredne i „specifične“ Titove pogrome i uzroke kavernama. Onima u kojima se još koprcamo. Mislim… ako ćemo već gledati na način… opće-povijesno… i držati kako za neka stajališta struka uopće nije potrebna. Ima li u Tita židovskih žrtava? Jesu li one zaslužile intelektualni pristup ili ad hoc pristup? Ili pristup tolikih drugih, narečenih, a površnih? Slušam to javno glasanje obojenih polit-diletanata, poput jednog odioznog Freda Matića. Esdepeovca po vokaciji. Navodno još i Kremenka?

Pri ovakvu otužnu stanju sa židovskim žrtvama i na današnji (meni) razočaravajući hrvatski dan, promjene, napretka nema. Još možda jedino biologija, „možda naša djeca“ da se (nepopularno) vratim vlastitome ocu i finalu romana… Možda naša djeca.

Kako g. Kraus ne samo da nije povjesničar nego nije ni osoba koja bi se javno eksponirala, već je to više puta novinarima odbijao, bilo bi od njega zgodno, a jer ne voli ni sam kad se njemu drže lekcije, da isti akademski građanin, na ovaj svjetski i hrvatski komemorativni dan, ne upućuje svoje tanke ocjene i jetke opaske ni vrhu katoličke Crkve, ni kardinalu Josipu Bozaniću, a ni vjernicima katoličke vjeroispovijesti. A bome niti hrvatskim povjesnicima i građanima. To tim prije, kažem, jer o svetosavlju, pravoslavlju, Pećkoj patrijaršiji, rušenju sinagoga po Jugoslaviji (poslije rata) o upravo perverznoj zloporabi Jasenovca za nametanje kolektivne krivnje cijelome hrvatskome narodu, o uništavanjima ljudi u poslijeratnu Jasenovcu, dakle za prevarenu, a ogromnu židovsku žrtvu i druge istovrijedne žrtve… cijenjeni nije ni čuo. On pa ne zna.

O tom meritumu, o kompletnome svemu tome, nisam profešura ni čuo, niti čitao. Nema intervjua dr. Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb (ŽOZ), koordinatora Židovskih općina Hrvatske, koji spominje pobijene Židove u Srbiji. O stigmatizacijama i neukusnim vicevima (u slapovima pejorativa) uz Židove i za Židove a za Jugoslavije i Tita, ni riječi. Sve je izgleda bilo divno.

Zar se o svemu tome može šutjeti? O Banjici i Sajmištu i… Zar se može ne znati za Titove 63 srušene sinagoge? Zar dva puta ubijene žrtve? Zar Židovima nije upravo prešućivanje ono najstrašnije?? Ili to nije bitno, na današnji dan?!

Ma… može se šutjeti, dakako o svemu. No, kako tko. Ali onda se valjda hrabro i javno šuti i o hrvatskim likvidacijama. Gadnim pogubljenjima u hrvatskom dijelu teške, židovske, patnje. Jedino ako stradanje Židova u NDH nije magnum crimen, a sve istočnije i južnije od Jasenovca tek su „parčići“?

Dotičnjak je mogao, ako ne naučiti tijekom odgojnoga procesa, onda barem shvatiti u prezreloj dobi, da se na dan komemoracije, ne proziva. Ne kalkulira s trenutkom i medijskom kurentnosti. Ne paradira (sa samo danas željenom) eksponiranošću, niti s medijima, niti se očijuka s politikom, niti se drži lekcije, niti se pecka državni vrh, niti se penetrira u javnost sa sigurnom kartom, ne popuje se i ne moralizira… mekim ili krutim prodikama, a niti mudrim naravoučenjima. Hvala.

Na dan smrti moga oca, ne ću pretraživati tko mu sve nije došao na sprovod. Još ću manje izabrati jednog od pojedinaca i nabiti mu to javno na nos…

Dan, i to svjetski dan holokausta, posvećen je velikim svo-svjetskim žrtvama. Esencijalno je predan humanističkoj memoriji, uljudbenom odavanju dostojanstvene počasti, vrijednom sjećanju, osnovnome pijetetu i… šutnji. Gromoglasnoj. U patnji se šuti ili plače. U svakog iskrenoga. Ni političke, ni židovske, ni nekakve veleposlaničke, a utilitarne trube od ljudi ne bi trebale, na ovaj dan, ovako sebe razotkrivati. Opetovano provocirati s NDH. Neraščišćenom NDH. Titovom i veliko-srpski napuhanom i obojenom NDH. I zlom mitomanski velikome, a tek jednom od država satelita za koju se marno prešućuju toliki kvislinški obrasci. Posvuda diljem nacističke Europe. Od juga do samoga sjevera.

Odnosno, može se slobodno i dalje po Titovome i Miloševićevome, po starome, do imendana. Samo tada će stizati odgovor i od onih kojima pozdrav „Za dom spremni“ ni ne pripada. Dobit ćete ga od onih koji nisu bili junački HOS-ovci. Dobit ćete opći stadionski odgovor iz prkosa… Gromko. Gromko drugovi. Odgovor, kojeg ste i isprovocirali i zatrebali. I još vam treba.

Židovske općine posvuda danas posebno komemoriraju. Židovi svijetom, evociraju, diljem i po kontinentalijama… zaboravne podsjećaju i u dostojanstvu memoriraju. Ne komentiraju, ne prozivaju, ne kreću pokušati nešto politički ušićariti, ne moraliziraju. Za sve to ogroman je prostor, kad su već neki u hrvatskoj navalili, slobodan. Cijele godine. Židovi koji dušom drže do žrtava, do srca i suštine… koji vole svoje izgubljene bližnje… ne lamentiraju, pale svijeće kao i ja u prozoru i ne prave se (baš danas) židovski pametnima. To su mogli jučer, a moći će i prekosutra.

Kad se to prihvati i utjelovi, bit će ukupnom hrvatskom društvu i hrvatskim skupnim prilikama, javnim stanjima i žučljivim polemikama auto-purifikatorno lakše. Lakše i bolje ćemo suživjeti i s onima nakaznih uvjerenja, a svako ih društvo ima. G. Kraus kao urolog, uostalom vrlo dobro zna, koje su to posljedice prodora uro kiseline u krv pa u vitalne organe i u mozak. I kako sinapse poslije toga izgaraju, a neurončeki lančano odumiru. Pa ondak i zaključci u takvih nisu baš reprezentativni. Nisu li?

Kad vas netko pouči osobnim primjerom što je to dostojanstvo i kako se ono nosi, ta se lekcija obično jako dugo pamti. Barem pamtim. Bit će dakle i manje provokacija u Hrvatskoj i manje gradskih grafitija, i manje mladenačkog zabranjena voća. Ako se akciju, a reakciju ne provocira… prozivanjem. Generiranjem opće hrvatske krivnje. Napuhivanjem NDH mimo svjetskih parametara i povijesnih zbivanja. Upornim komunističkim krivotvorenjem, negiranjem (poslijeratnog) Jasenovca. I divljaštva i antifašističkih zločina. Je li poslijeratna žrtva manja od ratne? Dostojanstvo se osobno manifestira, manje ga od drugih zahtijeva…

Upravo zbog etnobiznisa i provokacija i manipulacija u Jasenovac se ne odlazi. Laž je da se to stratište ne priznaje i bojkotira. Moj je primjerice naraštaj udavljen komunističkim lažima. Potvorevinama koje jedan notorni tip, s visoka mjesta, a niska kvocijenta, zloporabi i na nevolje huška. Sve do neki dan. A u dane komemoracije! U Jasenovcu! Drug dokazuje pravovjernost, nudi se svojim performansom medijima. Za Dnevnike. I promašuje naravno, pa nismo kekeci. I onda se, kao pura na onu stvar u dvorištu, pojedinci, kao cijenjeni prof. dr. Kraus, čude i tvrde: u Jasenovac nisu došli… Mislim stvarno. Niti ne ću.

Pripuštate dubiozna, a narcisoidna tipa da lupeta. Ne reagirate na tu zgubidozu, rukujete se i valjda tapšete s njime, a koji se još nije odlučio hoće li jodlati ustašama ili partizanima i koji kiti svoj probuđeni naci-antifašizam, ma što on izvitopereno u Hrvatskoj uopće danas (kad su osramoćeni) značio.

Konačno, ni Židovi u svijetu (kao ni u RH) nisu jedinstveni. Oko suštine odnosa spram holokausta i bolnih žrtava vlastitoga naroda kao paradigme svjetskoga. I oni su vrlo podijeljeni kao i svi drugi narodi. Brojne su i poznate zajednice, napaćenih milijuna židovskih pripadnika u vremenu i sadašnjosti, brojni su i glasoviti suvremeni umjetnici iz ovog raseljenog, a homogenog narodnoga korpusa i sasvim konkretnih stradalničkih, izgnaničkih i napaćenih obitelji, temeljito uvrijeđene, frapirane više-desetljetnim biznisom svojih vlastitih, a brojnih sunarodnjaka, biznismena nad židovskim žrtvama i oko židovskih žrtava. Na holokaustu.

U tom kontekstu, nikoga u Hrvatskoj ne držim odgovornim. Nisam kazao ni ništa novo. Ipak, potaknut (učestalim) ne-pijetetnim i protu-pijetetnim istupima možda sam nekog u Hrvatskoj potakao da smanji doživljaj. Iskoristivosti. Ove i „lukrativne“ i tražene „teme“?

Javor Novak/hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?