Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Perverzija pod krinkom umjetničke slobode

Objavljeno

na

Nikada se nije toliko govorilo o govoru mržnje kao danas. Bilo da je riječ o mržnji u međumrežju, bilo u elektronskim i pisanim medijima, bilo na javnim okupljanjima ili pri tzv. umjetničkoj slobodi u kazalištu ili na filmu. O performansima da i ne govorim. Pri tome se zaboravlja da najizdašniji izvor govora mržnje ali i primitivizma jest nažalost Hrvatski sabor.

Zatim su izvori mržnje vrlo česti u javnih osoba, poznatih ljudi i tek se tada trebamo zabrinuti za govor mržnje u narodu. Ako nas taj ventil uopće treba zabrinjavati jer za posljedice zapravo ne znamo. Važno je sankcionirati samo prijetnje. I kad se najavljuje donošenje zakona o zabrani govora mržnje u međumrežju hoće li zakonodavac kažnjavati samo hrvatske govornike? Hoće li zakonodavac kažnjavati srbske Novosti? Ili nikada ne će biti globljeni oni koji prijete, vrijeđaju i pozivaju na obračun s primjerice gđom Željkom Markić? Upravo kreće nova hajka na UIO i njezinu čelnicu. Hoće li dakle postojati, kao u komunizmu, ovlašteni mrzitelji, oni koji su nedodirljivi i oni drugi, koji su žrtvena janjad?

Nakon što sam na međumrežju odgledao netalentirano rađen i primitivan film „Ministarstvo ljubavi“, pratio sam i javne istupe drvenih advokata ovog banalnog, a mrzilačkog filma te sam posebnu pozornost obratio onome čime se sve služe te advokatlije e ne bi li ovakvi filmovi potpali pod umjetničku slobodu i bili našim (obilatim) novcima snimani i u buduće. Po mogućnosti uz placet i svesrdnu podršku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.

Novinar Aleksandar Stanković, glasovit po svojim tezama o građanskome ratu u Hrvatskoj, čime uporno širi prostor mržnje te vrijeđa ne samo hrvatske branitelje već i sve hrvatske građane, u svom je osobnom (i privatizirajućem) istupu kazao: “Nije normalno da se u javnom prostoru nekome psuju majke bilo partizanske, bilo ustaške, bilo četničke, nije normalno bilo kakve majke da se psuju, nije normalno da se nekome prijeti vješanjem na trgu bana Jelačića, nije normalno da se nekome prijeti klanjem i da nitko na to ne reagira čak i vi koji to slušate i čitate, pa vam je i to smiješno. Svi vi koji se tako iživljavate u medijima i na društvenim mrežama dajte bar na trenutak razmislite tko vas je učio da drugima psujete majke, da drugima prijetite ubojstvom”, zavapio je Stanković pravdoljubivi. “Nije normalno da na psovanje i prijetnje smrću na društvenim mrežama i u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora sankcionirati medije koji dopuštaju i potiču iživljavanje nad drugima.“(…) „Portali koji u komentarima prenose prijetnje moraju biti sankcionirani”, naredio je humanitarno-borbeni Stanković, koji je pred kamere (privatizirajući tv emisiju i cijeli medij) stao s transparentom. Apelirao je na Sabor, Vladu, političke stranke i HND da zakonskim prijedlogom o elektroničkim medijima napokon stanu na kraj nesnošljivosti u medijima. Ali nije se usudio navesti osnovne: političare već on upravo od njih traži pomoć!?

Je li govor mržnje Tomićevo veselje da se hadezeovci međusobno poubijaju

Zašto se nije usudio pozvati prvo njih na barem nekakvu minimalnu kulturu dijaloga u Saboru? Na Aktualnom satu, ali i inače u „slikovitim“ raspravama koje mediji jedva čekaju udarno razglasiti i prenijeti. Ponavljati iz vijesti u vijest.

Je li to govor mržnje, kada se Ante Tomić unaprijed veseli i sanja kako bi to bilo lijepo kada bi se hadezeovci međusobno poubijali? Treba li sankcionirati Antu Tomića ili je i to umjetnička sloboda? A što reći za kamarilu koja ne poznaje ni elementarno značenje komemoracije niti sam pojam pijeteta pa se na komemoraciji za Predraga Lucića cerekaju i radosno pjevaju ove stihove i javno šire govor mržnje teiniciraju novo pozivanje na premlaćivanje i ubijanje. Pjesmu je najavio i ponosno predvodio odiozni Vili Matula. Pjesma (tobože na melodiju „Bojne Čavoglave“) završava ovim stihovima:

 

Oj Hrvati, braćo mila
Ispred HNK,
Nek’ u mraku svatko svoju
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!

Treba li sankcionirati cijelu skupinu tih nazovi intelektualaca, koji su pjevali ovu sklepanu, a mračnu pjesmu? Je li to govor mržnje? Misli li Stanković i na njih?, jer nismo vidjeli da je protestirao niti izašao, a bio je na komemoraciji. Kamera ga je uhvatila za trajanja tog (krvoločnog) zavijanja, bio je dakle s njima. S tim najnovijim vučjim čoporom. Bio je jedan od njih. Zavijao ili ne. Kome dakle mažete oči Stankoviću? Osim što se iz novinara i vi pretvarate u pukog ego-performera?

Naravno da se u zbor advokata govora mržnje i hvalitelja filma uključio i poklopac na svaki lonac – Branimir Pofuk. PokukNjemu je to „tragikomedija u režiji udovica“. Pa kaže: „Na čitav taj udovičko-heroinski cirkus oko jednog bezazlenog filma ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj.“

Ovoj tipično komunjarskoj izreci „ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj“ nedostaje samo ono: drugovi, ne bi se trebalo obazirati, kada bi ovaj nacionalistički napad bio samo usamljen slučaj, ali drugovi…

Tako Pofuk, osobnom podsviješću piše podle napade na sve ono, što u nas, ne spada u njegov tor. Posebno apostrofira udovice jer, po njemu, „one su cirkus započele… (…)„Ako je išta u Hrvatskoj svedeno na otrcanu floskulu onda su to tekovine, vrijednosti, svetinje, žrtve i sve ostalo vezano uz Domovinski rat, upravo zahvaljujući ovakvim grupicama koje se u javnosti nameću kao predstavnici, čuvari i glasnogovornici svega hrvatskog.“ Možete samo zamisliti što bi od pojma i suštine obrambenog i pobjedničkog Domovinskog rata ostalo da nema časnih ljudi koji ga brane u miru… I već je to maligni paradoks per se, da pravednu obranu danas trebamo braniti!

A one, koji ne razmišljaju kao Pofuk, isti, prevrćući rukav časti ovako: „Oni su upravo ono za što optužuju sve koji ih kritiziraju: mentalne karijerističke i oportunističke komunjare.“ (…)„ Međutim, to gaženje po polju kulture i umjetnosti s braniteljsko-domoljubnih pozicija postaje trend. I to vrlo opasan.“ (Drugovi! O-pa-san!).„Te male grupacije šire bez ikakve zadrške gnjusne laži i raspiruju mržnju protiv…“(bratstva i jedinstva?) „…svakoga tko nije po njihovom estetskom ili etničkom ukusu. Sve odreda udovice u filmu Pave Marinkovića su likovi koji osvajaju simpatije gledatelja, a meta njegove satire je upravo bešćutna birokratska država bezobzirna prema svima, pa i ratnim udovicama.“

Ćušpajz od mozga

Vidite kako mi nismo shvatili što je to pravi govor mržnje, a nismo shvatili ni sadržaj filma, jer ratne udovice te ratnice Hrvatske vojske nisu ismijane i ponižene, njih publika simpatizira. „Ma da se Vlaj ne dosjeti“ kazao bi narod. „Oni su po kratkom postupku sve, koji su sudjelovali u stvaranju ‘Ministarstva ljubavi’ već proglasili velikosrpsko-četničkim mrziteljima svega hrvatskog. No, čitajući popis tih mrskih neprijatelja kukavički su prešutjeli jednog kojem je na odjavnoj špici upućena posebno istaknuta zahvala što je za potrebe filma ustupio pjesmu ‘Vjetar s Dinare’, gospodina Marka Perkovića Thompsona. Cirkus u režiji udovica i heroina.“

Dakle, mudri obrtmetar Pofuk… g. Marko Perković je valjda prije snimanja filma, unaprijed znao kako će on izgledati?? I kada su prevarili i njega baš kao što su oklevetali i udovice hrvatskih branitelja i žene na službi u Hrvatskoj vojsci, Pofuk u tome vidi paradoks, cirkus i kontradikciju. Koja prozirna izvrtanja. Koji ćušpajz od mozga.

(Opa. u vrijeme pisanja kolumne J.Novak nije imao informaciju da se oglasio Thompson: Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za film “Ministarstvo ljubavi”  )

Nadalje, u emisiji televizije N1 ‘Novi dan’ gostovao je redatelj i član nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibor Matanić. Reklo bi se osoba od formata i funkcije, strukovne udruge. „Bili smo malo šokirani“ – kaže on- „ovo je 2018. godina, Hrvatska je članica Europske unije, poštuje Europski parlament i Hrvatski sabor, koji ima jasan Zakon o HRT-u, koji zabranjuje svaki pritisak na rad javne televizije. Nas je šokiralo da netko uopće može doći na portu televizije i cenzurirati program, rekao je Matanić.“ Dakle ovom se demokratu čini potpuno sablažnjivim (do šoka) da se korisnici električne energije primjerice okupe u nezadovoljstvu pred vratima Elektre. No zato, uvjeren sam, dični Matanić, sigurno brani svekoliko pravo performera i punog ekzibicioniste Vilija Matule da okuplja ljude i demonstrira protiv ovog i onog a u stvari samo za svoj Centralni komitet, koji nikako da izađe iz njega. Vidi vraga, demonstracije ovdje ne smetaju ni Pofuka niti Matanića.

Dalibor Matanic444I ne samo da ga hrvatske demonstracije smetaju, njega smeta što ljudi ne razumiju, pa nam i on (srećom) objašnjava. I on se dosjetio kako će nam protumačiti to što nam je pred očima a mi to eto ne vidimo: „Ono što ljudi ne shvaćaju, kad je u pitanju film ‘Ministarstvo ljubavi’, jest da je to fikcija. Ne pričamo o dokumentarnom filmu, koji se bazira na činjenicama, ovo je fikcija. Po mom osobnom sudu, taj je film benigna komedija.“ Ako je fikcija, zašto redatelj nije izmislio neku apstraktnu vojnu odoru ili uzeo recimo neku stranu ili američku? Nego je baš uzeo odoru Hrvatske vojske. Kakva je to fikcija? I sam novinar Žabec kojeg sam ranije naveo kaže da se u filmu propitivalo „krši li se zakon RH“. Zgodno je kako je ovaj mudri novinar ovim lijepo pokazao kako u filmu nije riječ ni o kakvoj fikciji niti satiri jer „zakon RH kaže“… Zgodno je nadasve kako je demantirao i samog redatelja i člana nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibora Matanića. Toliko o umjetnosti koju treba pokušavati braniti i fikcijom. Lažno i bezuspješno.

Stavljajući sebe, pojedinca, u istu ravninu s braniteljima Domovinskog rata i udrugama te s udrugama udovica, Matanić ispaljuje još i ovo: „Znate li koliko je stvari u zadnjih 20 godina mene vrijeđalo pa nisam išao na televiziju. Moja je poruka udovicama hrvatskih branitelja da su se njihovi muževi borili za slobodnu Hrvatsku, ne samo od okupatora, nego i slobodu misli. To je pravo umjetnika, to je naš pokazatelj koliko volimo ovu zemlju da je napravimo boljom.“ (…)„Ne smijemo naučiti naše društvo da su takvi pritisci mogući.“ Tako je drugovi! Dolje pritisci! Nitko ne sme da nas skrene s našeg jedinoga puta! Dole demonstranti! To su aveti prošlosti koje iskazuju nedopuštenu slobodnu volju. Dole volja!

Što je još krivotvorio Matanić?

To nekakvo pravo redatelja na „umjetničko“ vrijeđanje i natražno je i glupo.

Vrijeđanje

Jeftino. Suvisao redatelj ne vrijeđa nikoga nego umjetničkim sredstvima potencira ili izabire iz stvarnosti ovakve ili onakve. Stvara vrijednost i donosi originalan umjetnički izraz. Daje viđenje, a ne tumačenje. Ne kalja časnu odoru hrvatskog vojnika. A današnja, opće zlorabljena umjetnička sloboda, tek je loša prilagodba latinske izreke licentia poetica, koja pak kaže kako pjesnik može u svojem stvaranju odstupiti od uobičajenih retoričkih, poetičkih i gramatičkih pravila ako time postiže određeni stilski učinak ili ako to zahtijeva metrička organizacija pjesme. A kakva je poetika ili stilski učinak vrijeđanje??

Kaže Matanić da smo članica… Da, mi smo nažalost članica EU. EU koja nam sada sudi i presuđuje čak i onda kada stvara presedanske presude, čak i onda kada je sud nepovratno kompromitiran. Da, mi smo članica EU koja ne provodi EU preporuke i konvencije o jednoumnom i zločinačkom režimu kakav je stvorio i vodio Tito. Ali kad nam treba EU, onda se pozivamo na njezine velike i sjajne tekovine, kao sada(evidentno isprazno) Matanić.

Nadalje, protest na porti je legitiman i nije riječ o cenzuri nego o tome da ako se jednom a najranjivijem dijelu društva, filmom pljuje u lice, onda ti ljudi imaju puno ustavno pravo, za svoj novac, tražiti da ih se ne vrijeđa. Riječ je o HRT pretplati kojom se podmiruju troškovi više od 90% proizvodnje programa. Prema tome, oni koji plaćaju i oni koji žele državnu televiziju, a ne neki provincijski provokativni kupleraj, imaju pravo tražiti da se njihovo dostojanstvo štiti. Kao što se štiti dostojanstvo Cigana, Židova, LGTB grupacije ili manjina. U najmanjem. Zašto se ti i takvi redatelji ne dohvaćaju tih tema, zašto ne prave komedije na račun Srba? Pa da vidimo onda kako bi prošla i njihova umjetnička sloboda i njihova redateljska licenca. Hajdmo onda i pornografiju proglasiti umjetničkom slobodom. Prikazujmo i to, nismo za cenzuru.

Prozirnu bajku, o blagoj komediji i o fikciji, neka Matanić objesi mačku o rep. Taj njegov abolicijski i obranaški pokušaj tek je impotentan iskorak. Fikcija se ne snima s časnom odorom hrvatskog vojnika. Fikcija ne zahvaća već ionako i odavno proskribirane hrvatske branitelje, njihove udovice i djecu. Fikcija se ne služi istinitim tračem o tome kako se udovice bogate, a varaju i pljačkaju državu. Sve su to opake i živuće generalizirajuće tvrdnje u hrvatskom medijskom prostoru, a ne nikakva fikcija. To je Matanićev proziran i jalov pokušaj branjenja nečeg što je neobranjivo.

Perverzija umjetničke slobode

Matanić zatim pati od grandezze. Kako može, kako ga nije stid, sebe kao pojedinca uspoređivati i stavljati u istu razinu s cijelim jednim slojem društva? Kako može svoju taštinu stavljati u istu razinu s Domovinskim ratom? Hrvatski se branitelji nisu borili za ovakvu Hrvatsku. Za državu koja poklanja svoj teritorij, prodaje svoje nacionalno bogatstvo, medijski neprestano blati pobjedničku Hrvatsku vojsku, stvara primitivne obrasce vrijeđanja i psovanja na filmu, ali i u Pupovčevim Novostima, umjesto uljuđenog srednje-europskog ponašanja. Laž je da su se branitelji borili za takvu slobodu riječi i takvu umjetničku slobodu. Laž je da je to slobodna domovina. Ovo je perverzija umjetničke slobode.

Neka Matanić navede neki američki, engleski ili francuski film u kojem se vrijeđa odora i ustroj njihovih vojnika. Primjerice. A u Hrvatskoj se slobodno vrijeđa i Hrvatska vojska i časnici i hrvatski branitelji i udovice pa čak i djeca. I mrtvim se braniteljima premješta ploča! Ako je to umjetnost, ako je to demokracija i sloboda, zašto treba vrijeđati i provocirati hrvatske branitelje? Čak i mrtve! Kako to da je demokratski skidati ploču HOS-ovih postrojbi jer to navodno jedne vrijeđa a nije demokratski tražiti skidanje s nacionalne televizije filma koji vrijeđa druge?? Imamo li dvije kategorije vrijeđanja i dvostruka mjerila? Zar (i) taj film nema stotinu drugih mjesta za emitiranje? Zar je nacionalna televizija jedna i jedina?

I onda, kada reagira ministar obrane, Matanić se tome čudi. On to naziva nespretnošću a redatelj Pavo Martinović se valjda pokazao jako spretnim, taktičnim, uljuđenim i duhovitim? Pa neka onda prikazuje svoju vlastitu mater kako kleči na koljenima i pruža felacio, jer to je umjetnički domet te strašno i fikcijski i duhovito.Licentia poetica.

I na kraju to Matanićevo slobodarstvo, europejstvo, ta 2018-ta i ta svjetska širina koju valjda, mi zadrti ognjištari gušimo, prozirna je i neuvjerljiva. Evo kakav je bio slučaj umjetnice Andreje Kulunčić: „Problem je nastao kad je odlučila da želi rad o maloljetničkoj trudnoći, gdje bi na jumbo plakatima stajalo da je Britanija u tome najgora u Europi. To je u tom trenutku bila statistička činjenica. Osmislila je čitavu kampanju – i onda je krenulo fino maltretiranje. U liverpulskom ogranku muzeja Tate Modern rekli su joj, Andreja, s tom temom nećeš ući u Tate. “Nudili su mi 10.000 funti za produkciju i mislili su da to neću odbiti. Kad si mlad i tek gradiš karijeru, ne propuštaš Tate. Ja sam rekla ne, mislim da je ovo jako važno, ne želim potrošiti 10.000 funti da bih pričala kako je Liverpool sjajan grad… I onda je krenulo mrcvarenje. Baš su me maltretirali, izgubila sam pet kila i imala stalne glavobolje.”

Na kraju je pristala na kompromis, ostala je njezina tema, ali naravno ne i elitno mjesto u Tateu. (…) Građani su rekli da je to važna tema, da su spremni volontirati… ali je iz Liverpoola više nisu zvali. Kasnije je saznala da je i danas vode na crnoj listi Tatea. “Nisam ni znala da tako nešto postoji”. (…) „O tome stalno govorim i svojim studentima” zaključila je Kulunčić.

Andreja Kulunčić (1968.) je diplomirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Zatim nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Kassel (Njemačka), Frankfurt/Main, Istanbul, New York, Liverpool… Značajnije stipendije uključuju: Mexico City, New York, Minneapolis, Sydney te Jaipur (Indija). Od 2009., u svojstvu docentice, predaje umjetnost novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu…Tako da mislim kako se umjetnička osoba, sa svjetskim iskustvom, nikako ne bi složila s Matanićem da je tu riječ samo o nekom hrvatskom specifikumu, ili da je to nešto što bi nas imalo šokirati. Svako društvo ima svoje osjetljive teme i na njih reagira onda kada se one ne poštuju. Legitimno je prosvjedovati,ima na to ustavno pravo svatko tko plaća projekte a osjeća da mu oni pljuju u lice. Kako vidimo u britanskome primjeru,otvoreno se zabranjuje, ucjenjuje i čak maltretira umjetnika koji se služi podacima (iz upravo njihove!) službene statistike. Oni ratuju i protiv vlastitih činjenica. Nema tu nikakve umjetničke slobode. Znači, ne samo da se ignorira umjetničko djelo u tom velikome i bijelome svijetu, nego se želi sakriti (u Britanaca bome i prava mračna) istina. Što drugo reći nego: Mataniću, prošeći malo svijetom… i otvori oči.

Na kraju nekoliko pitanja: Zašto se ne reprizira primjerice film „Projekt 55“ Kristijana Milića? Zašto se ne reprizira „Bogorodica“? Kad ste te hrvatske filmove mogli vidjeti? Zašto filmove Jakova Sedlara možemo vidjeti jednom u pet godina?

„Bogorodica“ (1999.) je dugometražni prvijenac redatelja Nevena Hitreca s akcijskom, ljubavnom i političkom tematikom. U Puli je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za glavnu žensku te mušku ulogu (Ivo Gregurević), a odlična je i rola Ljubomira Kerekeša… Gdje je taj film nestao? Gdje su svi ti filmovi nestali? Je li skrivanje također alat širenja prostora mržnje? Je li to politička i ideološka cenzura?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari