Pratite nas

Kolumne

Javor Novak – Pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje.

Objavljeno

na

Zaista, divna je stvar što operateri već dugo nude uslugu snimanja tv emisija i time mogućnost da se u svako doba dana i noći pozove, upravo i samo, ona željena tv emisija. Nema više buljakanja u bezvezne sadržaje i čekanja da se ukažu oni donekle suvisli. Tako možete što nikada niste mogli – nadoknaditi i pogledati i onu promaklu emisiju. Ne samo da je to budućnost televizije nego je to i otvaranje svojevrsne pandorine kutije. Pa čak i razvoja demokracije, ako hoćete. Gledanje tv dnevnika više nije isto jer s odgođenim početkom gledanja, primjerice dnevnika, imate bitnu mogućnost preskakanja svih onih temeljitih gluposti kojima vas posebno HRT-ovi državnotvorci i televizomani namjerno i politički podobno, a sustavno i višegodišnje zatupljuju.

Serije i filmove sada možete požurivati, preskakati sve one najneuvjerljivije sekvence. Ukratko: vrlo ljekovito. Razvija kriterije. Imate cjelinu, a imate i ono što ste sami probrali. Možete snimku i vratiti ako želite provjeriti neku političku cvebu ili blebnutu riječ kojom vas je netko ‘veliki’, i nehoteći, nasmijao do suza. Možete njome zabavljati i ukućane. Bez neinventivnog i prepotentnog odabira Đele Hadžiselimovića. Neš ti odabira s prebogatih i raznovrsnih polica svjetskih festivala serija i filmova… Cannes, Berlin.. .Los Angeles… te me igre vode, vode… Kad pljušte ponude emisija zaista je nadljudski napor odabrati BBC ili nešto drugo, a vrhunsko. To je zasigurno poseban talent i vrhunski nos i ukus. Ma Đelo nam je promaknut u genija i legendu, još za njegova nadnaravna života. Pa i šire. I kada ga više nema, on je tu, u svim HRT-ovim reprizama. Zato je i tražio da ga svaki put spikeri glasno odjavljuju… kao autora. Neego…, a ne samo da tek tamo dolje nešto nažvrljano piše… Srećom, vrijeme za penziju stiglo. Odabrao ja.

Danas gledatelji mogu birati, a sutra će i odlučivati

Ukratko, gledajući snimku deset minuta nakon početka tv Dnevnika, imate mogućnost ne slušati i ne gledati jednog po svemu odioznog i dubioznog Plenkovića, bapski brbljavo dosadnjikavog Božinovića koji melje samo neuvjerljive pohvale. Kojem nisu (još) objasnili kako ministar policije nije tu da nam baja o divoti hrvatskih policajaca, već da zajedno s njima služi hrvatskim građanima, a ne da uokolo mlate. Kako vidimo i imigrante. A tek su naučili ne mlatiti hrvatske emigrante. Imate time zdravstveno korisnu mogućnost ne gledati i ne slušati umišljenog, a šupljeg Bernardića kojem sam jako zahvalan za potpunu propast SDP-a ili slične komade tipa Komadine ili glomaznog Peđe vuka, pardon Grbina ilisve ostale obvezne pretplaćenike na tv-dnevničiće. One, bez kojih emisije očito nisu moguće. To će dugoročno a zapravo brzo, otvoriti i pandorinu kutiju: sve će više i više ljudi gledati sadržaje koje žele a ne one koji se tramvajski emitiraju. Tako će gledanost pojedinih emisija porasti, a operateri ionako već i sada imaju točan uvid u ono što se gleda i traži ikoja je to tema. Tako nije daleko vrijeme kada će, iznuđenom tržišnom suradnjom tv operatera i tv postaja, potonje napokon shvatiti da je vrijeme njihove svakodnevne obmane suženo ili prošlo. Skužit će koje to sadržaje gledatelji više uopće ne piju, ne žele ipreziru. Ukratko, televizija je već polako zakoračila u novo doba i prestala biti najjače kolektivno perilo mozga svoj svojoj nemoćnoj naciji. Jer danas gledatelji mogu birati. A sutra će i odlučivati.

Tako se nazovi tv-prilozi, u kojima su prosvjednici razbili navodno „vjetrobran“ na Bandiće vukaru-službenjaku, ne će više nekritički gledati i slušati. Ne ćemo više lokati bedastoće. Kako su hrabri novinari (već treći dan) prenijeli fotografiju razbijenog stakla, tako smo lijepo mogli vidjeti da je na vozilu razbijeno staklo na stražnjim, desnim vratima. Kako to obrazovana tv studentarija s Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ne zna, automobil ima samo jedno vjetrobransko staklo i to ono prednje, a ne dva ili ne daj Bože svih šest. Samo jedno staklo brani od vjetra, kao što lukobran brani luku od valova, baš kao što valobran na pramcu broda, brani isti od valova… Vjetrobran je jedan, a ostalo su bočna i stražnje auto-staklo. No, čemu se uopće čuditi nepismenosti kadrova Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ili kadrova Filozofskog univerziteta u Zagrebu kad već i sama predsjednica, dragovoljni kadar i proizvod takvih fakulteta i skorašnja radosna doktorica njih istih tih, zbori o „kičmi“ ne znajući za lijepu riječ kralješnica.

Usput, važno je dodati, svi se naši tv dnevnici, pa čak i onaj ponajbolji (kod Nove TV) mogu skriti pred nažalost slabije slušanom emisijom vijesti na Prvom programu Hrvatskoga radija. Riječ je prvenstveno o Kronici dana, vijestima u 22 sata (mada su jednako vrijedne i ‘Jutarnja kronika’ u 7 sati i ‘Aktualno u 17’), a koje su još jedini i posljednji rudiment i nažalost napušten otok nekadašnjeg, profesionalnog, novinarstva. Upravo zato što nemaju sliku… (jer slikica mora biti!)… u Kronici dana nema podilaženja kakvo je često na tv. Nema onog glumatanja i koketiranja sa „strašnim slikama“. Nema prozirnog zgražanja i uvodnog kreveljenja voditelja/ce koji nam već i samim svojim izrazom lica, napredno nema što, tumače sljedeću vijest. Jer on/ona, unaprijed znaju, dakako, jer su od rođenja pametni. Znaju za strahotu vijestipa klimanjem glave niječu ili pak klimanjem odobravaju – za njezinu pozitivu. Ali i jedni i drugi boluju od neprirodnog i nasilnog spajanja vijesti: pa ako prošla vijest završava riječju ‘stradali ljudi’ neinventivni će novinari,kao svoju mudru dosjetku, sljedeću vijest započeti riječima: „a stradali su i tapiri u minhenskomzoou…“ I eto, vijesti su povezane, da ne kažem slijepljene i nalijepljene. Baš kao što nikada nisu bile, nego su namjerno odvajane onim čega danas više nema: Zagreb, pa tek onda slijedi sadržaj vijesti, pa onda: Bukurešt, pa vijest.

Sve gledanosti radi

Tv mediji u Hrvatskoj, prvenstveno (iako ne i jedini) opet su u silnoj ofenzivi zloporabljanja djece u tv vijestima, u tv emisijama. Zaboravljena je davna preporuka bivše dječje pravobraniteljice da se djecu ne smije pokazivati i zloporabiti e ne bili li vijesti bile zanimljivije, aktualnije ili da bi gledatelje možebitno dublje i ‘sladko takli vu srčeko’. Sve naravno gledanosti radi. Televizija je tako donijela pa ga čvrsto drži – najniži nivo, kao kvalitetu najveće gledanosti. U svim drugim granama ono najjeftinije je ili kič ili nekvaliteta ili šund ili sve to zajedno. Samo u elektronskim medijima je ono najgledanije i najslušanije – ujedno i ono najbolje. Ma da ne bi.

Nova pravobraniteljica, tako to s djecom još nije ni primijetila, eto jadna, iako je to i višekratna i svakotjedna pojava. Jedini, koji se oduvijek smjerno oglušivao na tu zabranu i preporuku zloporabe maloljetnika je UNICEF Hrvatska, koji valjda jedini ima monopol na „humanitarno“ fotografiranje male djece (svih rasa i diljem svijeta) i (is)korištenje istih zbog poradi prikupljanja gole love. Štoviše, iako sam svojevremeno i javno upozorio direktoricu UNICEF-a za RH, na tu ne prihvatljivu rabotu, oglušila se kao da to pitanje nisam niti postavio. Eto, to znači biti extrahuman i brinuti o jadnoj, siromašnoj djeci: slikaju samo one lijepe i zanimljive. Tako im je najisplativije?

Veliki tata će sve riješiti

Nadalje, vrlo je zgodno kako Uljanikovci drže taocima pola RH svojim pulskim štrajkovima bez hrvatskog barjaka, a onda kada dođu prosjačiti u Zagreb, netko im ipak tutne u ruke te dvije-tri mrske HDZ-ove državne zastave. Zgodno je i to kako (i) oni dolaze tražiti Vladu novac i to silnu paru a da hrvatske porezne obveznike, a u stvari sve građane RH – nitko baš ništa nije pitao. Imamo li mi uopće sav taj novac? Je li ga pametnije pokloniti Uljaniku ili možda investirati u zdravlje? Doduše, tamo je ministar-spavač Kujundžić. Kao odista najveće postizborno razočaranje.

Plenković, veliki tata, sve će riješiti… Plenković je i Agrokor riješio… Ništa Plenković ne će i nije riješio već će Uljanikovci kano i Agrokorovci plaće dobivati od novaca sviju nas, ukoliko ga sami ne zarade. I to Plenković može samo uzaludno riješiti jer Uljanik je odavno gotov i to je (stara) javna tajna. Propao predsjednik Vlade – propao Uljanik, propali su zajedno. Krepalo je brodogradilište unatoč tome što se radnici hvale kako „proizvode najkvalitetnije i najljepše brodove na svijetu“. Kako impozantno i nedovoljno. Je li to jedini tržišni uvjet ili možda i rokovi igraju neku rolu? Jesu li ih možda prekoračili, jesu li poklopile zatezne kamate? Jesu li možda pojele glavninu dobiti? Kakvo je to glasovito i svjetsko brodogradilište nadalje, kojem naručitelj broda mora kupovati goli proizvodni materijal i kako će ta pogodba u konačnici rezultirati zaradom Uljanikovaca? A tu je zatim i glavno materijalno pitanje: kojem se to dužniku u svijetu, pa tako i u RH, posuđuje novac jer je on u dugovima a ne stavlja mu se gruntovna plomba i ne ostvaruje se baš nikakva hipoteka nad nekretninama koje gubitaš posjeduje? Gdje toga ima? Kada je vrijeme da se i Puli proglasi bankrot? Hoće li Uljanik dobiti tutora kao građani u bankrotu ili je U. nad svima nama?

Drugovi iz U

Tu je zatim i sladak, vrlo sladak prvomajski, a sindikalno-komunistički slogan Uljanikovaca, koji se od opijuma zvanog IDS vrlo sporo otrežnjuju, a koji glasi parolaški: „ne damo Uljanik“. A od koga ti gubitaši brane i ne daju Uljanik? Tko ih to napada i odakle? Od koga ga oni hrabro štite? Od samih sebe… tržišno propalih? Nesposobnih. Od samih sebe parazitski naviklih da plaća sjeda, a ne da se plaća zarađuje. Parazitski naviklih da su oni jedini i najveći i najviši vlasnici Uljanika… pred Bogom i ljudima… i da oni sami (sebi) odlučuju. Očito drugovi, Titovi udarni patliđani-gubitaši, još nisu izašli iz socijalizma i one otrcane floskule propalog radničkog samoupravljanja. Oni bi da cijela Hrvatska plaća njihove dugove, a oni će onda partizanski urlati do mraka do zore kako ne daju Uljanik…

Neka lijepo ti svjesni drugovi stave sve svoje nekretnine pod hipoteku i neka im to odobri nadležna Uprava, a ne da to oni graktanjem po cesti pseudo-ostvaruju. Pa kad shvate da im ni te nekretnine nisu dovoljne da pokriju sve one dugove koje su godinama proizvodili i gomilali, takvi genijalno sposobni kakvi već jesu, možda im dopre do mozga da nikakva Vlada, nikakvi hrvatski građani – baš nitko drugi nije odgovoran za njihove mamutske dugove nego oni, njihova Uprava s holivudskim otpremninama i menadžerskim ugovorima (bez obzira na uspjeh poduzeća!) te prvo i jedino: njihov odani IDS s čelnicima na bijelom. Pogledajte se u ogledalo Uljanikovci, prodajte nekretnine ili ih dajte u dugu koncesiju, smanjite prvo time svoje enormne dugove a prosvjedujte si sebi doma.Prodavajte vi tu kvazi socijalnu osjetljivost Bruxellesu. Osjetljivost samo i jedino za sebe same.

Tako da kažem, ona tipka ‘mute’ na daljinskom i nadasve ona mogućnost gledanja snimke i preskakanja gluposti vezanih uz zaglušujući Uljanik, Agrokor ili koje druge gubitaše te školsku djecu i ono obvezno: odabrao Đeelooo… predstavlja divnu novost pri praćenju tv programa na poziv a ne na nalog na putu zaglupljivanja naroda.

JRT

Za kraj, ostavio sam JRT jer mu je tu i mjesto. Već se raspadaju na živo. Svađaju se međusobno na tjednoj razini i gađaju ostavkama. To više nije nizanka afera već opšti cirkus bre. Tko god može bježi konkurenciji, a zadnji neka ugasi svjetlo. Nakon fantastičnog prekida svih programa HRT-a, diverzije od i na gotovo dva sata, prekida emitiranja sva četiri programa radija i sva četiri programa televizije i svih onih internetskih stranica i svih platformi, a što se baš nikada u povijesti Zagrebačke radio-televizije još nije dogodilo, HRT nije poslao javnu ispriku putem HINE, nije poslao ispriku nama prisilnim pretplatnicima, koje on siluje brojnim svojim (naročito informativno-političkim), a zaglupljujućim programima. Takav se prekid rada nije dogodio čak ni u ratu! Ni približno. Trebamo ih zato pozvati da se probude: „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Kako nas čujete? Molimo da nam odmah javite…“ ako nas uopće vidite i čujete… U 21 stoljeću!

Ne, nije vodstvo HRT-a smatralo da se za išta imalo, tom jadnom zgodom, ispričati… pojaviti na ekranu, sazvati tiskovnu… Ispričati prvenstveno svim onim svojim brojnim, a višegodišnje prisilnim pretplatnicima. I obrazložiti. Društvo utjerivača dugova nije dokučilo da bi bilo sasvim logično od direktora Bačića ponuditi ostavku, primjerice. Ali ni politika baš ‘neće voli’ kad se ‘talasa’. Ni oni ne bi da pljušte odaničke ostavke. Miješa se talog pa onda svašta može neželjeno usplivati. I neke druge glave mogu padati. Kao što se to inače (i bez prozivanja u medijima) uobičajeno i automatski radi u uljuđenim zemljama Europe i svijeta. Ali kada je tuđa odgovornost u pitanju… kako li je samo tada naš veliki ravnatelj hitar. O kako je hitar propitivati ju. I ne samo propitivati javno, nego zahtijevati trenutni otkaz tome novinaru. Kako ljudski mizerno, dijeliti otkaze. Kao u vremenima rata, komunjarske partizanštine i Radmanovizije tzv. novi, a staro-jednoumni ravnatelj nema drugog posla nego miješati se u uređivački posao novinara i u samostalno vođenje emisije. Naređivati. Je li mu zazvrcnuo politički telefon? Je li gazda bio jako ljut?

Ne, vodstvo HRT-a ne smatra da se za išta imalo, tom otužnom zgodom, ispričati… Objaviti svoju ispriku s obrazloženjem i ponuditi svoju ostavku svima onima koji plaćaju JRT (pod prijetnjom ovrhe, da, da) a gledaju Novu, strane programe ilinizanke. To je potpuno ista logika kao da se donese obvezan pravilnik (pod prijetnjom ovrhe!) kojim ćete plaćati samo i isključivo Konzumu a robu ćete uzimati i u Intersparu, i u Loniji, nekada i u Bili, i u Plodinama ili…. Potpuno ista stvar. I to unatoč prekidu programa koji su navodno izazvali iznutra – samiti stručni ‘haertejovci’. Pri servisiranju. Ne dali im nikad više da išta servisiraju…osim u direktora doma. A onda, o jada, ono što su sami servisno zakuhali i punim neznanjem izazvali nisu bili u stanju popraviti eto, gotovo puna dva sata. Čime je to sada ponovno, HRT zapravo bio raketiran?

Cincatska preprodaja karata

Kako to nije izolirani slučaj osionosti nesposobnog rukovodstva HRT-a pokazuje i međunarodna bruka s cincarskom preprodajom karata za Svjetsko nogometno prvenstvo i utakmicu u Moskvi. FIFA i EBU (izvana) morale su otkriti tu hrvatsku švercersku, punu tapkarošku sramotu za koju novinari HRT-a kažu da je uobičajena praksa. Bome, lijepa praksa. Neki mi kažu: Pa da, pitali rukovodstvo hoće li u Moskvu, a kako su bili godišnji u tijeku, a i povećana obiteljska potrošnja, ono im je odgovorilo: ne bi karte, ne da nam se u Moskvu – prodaj ti to pa daj lovu! I onda bi novinar Ćosić, prvo sportsko pero HRT-a, pa i šire (a nije odabrao Đelo Hadžiselimović) trebao biti žrtveno janje. Kako se njemu nije baš blejalo, a i bio bi mu to potpun neslavan kraj pjevačke karijere, on je vjerojatno znajući imena obećao kako će s njima izaći van. E sad… tu nastupa srž one tipične hrvatske eskivaže, vječne priče o provizijama i mitu: lova je naravno završila na računima, zna se točno čijima, možda je već i potrošena i ne možemo sad s imenima u javnost. Jel’ da? Zato i opet vade ono pljesnivo Titovo: „sustav okriviti – druga spasiti“. Iako opravdano, za takav je privatni prihod, svojevremeno sudski odgovarala ministrica Zlatar.

Opravdano, ali gdje je Bačićeva odgovornost? Tako su drugovi rukovoditelji, zapravo rukovodioci, smislili genijalni savski i vodnjikavi kompromis, ma slonovsko, pardon salamonsko rješenje i (kako misle i očekuju) razriješili (i ovaj) Gordijski čvor. Odgovornosti ravnatelja (i opet) nema. To prvo, a Ćosić će dobiti otkaz, ali i otpremninu, on će biti nevin, ali će za potrebe FIFE i EBU-a otići. Dakle kriv je, ali nevin, ili… ma samo je prema van kriv, nije i prema unutra… Otići će ali bez ili sa otpremninom. Može sve. Još se ne zna. I vuk sit a ovce mi… smo navodno cijeli. Jer istraga (tjednima) kao da je riječ o udruženom zločinačkom pothvatu, još traje.

I tako… pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje. Tko takne u poklone i provizije – mrtav je. Odabrao…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari