Pratite nas

Kolumne

Javor Novak – Pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje.

Objavljeno

na

Zaista, divna je stvar što operateri već dugo nude uslugu snimanja tv emisija i time mogućnost da se u svako doba dana i noći pozove, upravo i samo, ona željena tv emisija. Nema više buljakanja u bezvezne sadržaje i čekanja da se ukažu oni donekle suvisli. Tako možete što nikada niste mogli – nadoknaditi i pogledati i onu promaklu emisiju. Ne samo da je to budućnost televizije nego je to i otvaranje svojevrsne pandorine kutije. Pa čak i razvoja demokracije, ako hoćete. Gledanje tv dnevnika više nije isto jer s odgođenim početkom gledanja, primjerice dnevnika, imate bitnu mogućnost preskakanja svih onih temeljitih gluposti kojima vas posebno HRT-ovi državnotvorci i televizomani namjerno i politički podobno, a sustavno i višegodišnje zatupljuju.

Serije i filmove sada možete požurivati, preskakati sve one najneuvjerljivije sekvence. Ukratko: vrlo ljekovito. Razvija kriterije. Imate cjelinu, a imate i ono što ste sami probrali. Možete snimku i vratiti ako želite provjeriti neku političku cvebu ili blebnutu riječ kojom vas je netko ‘veliki’, i nehoteći, nasmijao do suza. Možete njome zabavljati i ukućane. Bez neinventivnog i prepotentnog odabira Đele Hadžiselimovića. Neš ti odabira s prebogatih i raznovrsnih polica svjetskih festivala serija i filmova… Cannes, Berlin.. .Los Angeles… te me igre vode, vode… Kad pljušte ponude emisija zaista je nadljudski napor odabrati BBC ili nešto drugo, a vrhunsko. To je zasigurno poseban talent i vrhunski nos i ukus. Ma Đelo nam je promaknut u genija i legendu, još za njegova nadnaravna života. Pa i šire. I kada ga više nema, on je tu, u svim HRT-ovim reprizama. Zato je i tražio da ga svaki put spikeri glasno odjavljuju… kao autora. Neego…, a ne samo da tek tamo dolje nešto nažvrljano piše… Srećom, vrijeme za penziju stiglo. Odabrao ja.

Danas gledatelji mogu birati, a sutra će i odlučivati

Ukratko, gledajući snimku deset minuta nakon početka tv Dnevnika, imate mogućnost ne slušati i ne gledati jednog po svemu odioznog i dubioznog Plenkovića, bapski brbljavo dosadnjikavog Božinovića koji melje samo neuvjerljive pohvale. Kojem nisu (još) objasnili kako ministar policije nije tu da nam baja o divoti hrvatskih policajaca, već da zajedno s njima služi hrvatskim građanima, a ne da uokolo mlate. Kako vidimo i imigrante. A tek su naučili ne mlatiti hrvatske emigrante. Imate time zdravstveno korisnu mogućnost ne gledati i ne slušati umišljenog, a šupljeg Bernardića kojem sam jako zahvalan za potpunu propast SDP-a ili slične komade tipa Komadine ili glomaznog Peđe vuka, pardon Grbina ilisve ostale obvezne pretplaćenike na tv-dnevničiće. One, bez kojih emisije očito nisu moguće. To će dugoročno a zapravo brzo, otvoriti i pandorinu kutiju: sve će više i više ljudi gledati sadržaje koje žele a ne one koji se tramvajski emitiraju. Tako će gledanost pojedinih emisija porasti, a operateri ionako već i sada imaju točan uvid u ono što se gleda i traži ikoja je to tema. Tako nije daleko vrijeme kada će, iznuđenom tržišnom suradnjom tv operatera i tv postaja, potonje napokon shvatiti da je vrijeme njihove svakodnevne obmane suženo ili prošlo. Skužit će koje to sadržaje gledatelji više uopće ne piju, ne žele ipreziru. Ukratko, televizija je već polako zakoračila u novo doba i prestala biti najjače kolektivno perilo mozga svoj svojoj nemoćnoj naciji. Jer danas gledatelji mogu birati. A sutra će i odlučivati.

Tako se nazovi tv-prilozi, u kojima su prosvjednici razbili navodno „vjetrobran“ na Bandiće vukaru-službenjaku, ne će više nekritički gledati i slušati. Ne ćemo više lokati bedastoće. Kako su hrabri novinari (već treći dan) prenijeli fotografiju razbijenog stakla, tako smo lijepo mogli vidjeti da je na vozilu razbijeno staklo na stražnjim, desnim vratima. Kako to obrazovana tv studentarija s Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ne zna, automobil ima samo jedno vjetrobransko staklo i to ono prednje, a ne dva ili ne daj Bože svih šest. Samo jedno staklo brani od vjetra, kao što lukobran brani luku od valova, baš kao što valobran na pramcu broda, brani isti od valova… Vjetrobran je jedan, a ostalo su bočna i stražnje auto-staklo. No, čemu se uopće čuditi nepismenosti kadrova Univerziteta političkih nauka u Zagrebu ili kadrova Filozofskog univerziteta u Zagrebu kad već i sama predsjednica, dragovoljni kadar i proizvod takvih fakulteta i skorašnja radosna doktorica njih istih tih, zbori o „kičmi“ ne znajući za lijepu riječ kralješnica.

Usput, važno je dodati, svi se naši tv dnevnici, pa čak i onaj ponajbolji (kod Nove TV) mogu skriti pred nažalost slabije slušanom emisijom vijesti na Prvom programu Hrvatskoga radija. Riječ je prvenstveno o Kronici dana, vijestima u 22 sata (mada su jednako vrijedne i ‘Jutarnja kronika’ u 7 sati i ‘Aktualno u 17’), a koje su još jedini i posljednji rudiment i nažalost napušten otok nekadašnjeg, profesionalnog, novinarstva. Upravo zato što nemaju sliku… (jer slikica mora biti!)… u Kronici dana nema podilaženja kakvo je često na tv. Nema onog glumatanja i koketiranja sa „strašnim slikama“. Nema prozirnog zgražanja i uvodnog kreveljenja voditelja/ce koji nam već i samim svojim izrazom lica, napredno nema što, tumače sljedeću vijest. Jer on/ona, unaprijed znaju, dakako, jer su od rođenja pametni. Znaju za strahotu vijestipa klimanjem glave niječu ili pak klimanjem odobravaju – za njezinu pozitivu. Ali i jedni i drugi boluju od neprirodnog i nasilnog spajanja vijesti: pa ako prošla vijest završava riječju ‘stradali ljudi’ neinventivni će novinari,kao svoju mudru dosjetku, sljedeću vijest započeti riječima: „a stradali su i tapiri u minhenskomzoou…“ I eto, vijesti su povezane, da ne kažem slijepljene i nalijepljene. Baš kao što nikada nisu bile, nego su namjerno odvajane onim čega danas više nema: Zagreb, pa tek onda slijedi sadržaj vijesti, pa onda: Bukurešt, pa vijest.

Sve gledanosti radi

Tv mediji u Hrvatskoj, prvenstveno (iako ne i jedini) opet su u silnoj ofenzivi zloporabljanja djece u tv vijestima, u tv emisijama. Zaboravljena je davna preporuka bivše dječje pravobraniteljice da se djecu ne smije pokazivati i zloporabiti e ne bili li vijesti bile zanimljivije, aktualnije ili da bi gledatelje možebitno dublje i ‘sladko takli vu srčeko’. Sve naravno gledanosti radi. Televizija je tako donijela pa ga čvrsto drži – najniži nivo, kao kvalitetu najveće gledanosti. U svim drugim granama ono najjeftinije je ili kič ili nekvaliteta ili šund ili sve to zajedno. Samo u elektronskim medijima je ono najgledanije i najslušanije – ujedno i ono najbolje. Ma da ne bi.

Nova pravobraniteljica, tako to s djecom još nije ni primijetila, eto jadna, iako je to i višekratna i svakotjedna pojava. Jedini, koji se oduvijek smjerno oglušivao na tu zabranu i preporuku zloporabe maloljetnika je UNICEF Hrvatska, koji valjda jedini ima monopol na „humanitarno“ fotografiranje male djece (svih rasa i diljem svijeta) i (is)korištenje istih zbog poradi prikupljanja gole love. Štoviše, iako sam svojevremeno i javno upozorio direktoricu UNICEF-a za RH, na tu ne prihvatljivu rabotu, oglušila se kao da to pitanje nisam niti postavio. Eto, to znači biti extrahuman i brinuti o jadnoj, siromašnoj djeci: slikaju samo one lijepe i zanimljive. Tako im je najisplativije?

Veliki tata će sve riješiti

Nadalje, vrlo je zgodno kako Uljanikovci drže taocima pola RH svojim pulskim štrajkovima bez hrvatskog barjaka, a onda kada dođu prosjačiti u Zagreb, netko im ipak tutne u ruke te dvije-tri mrske HDZ-ove državne zastave. Zgodno je i to kako (i) oni dolaze tražiti Vladu novac i to silnu paru a da hrvatske porezne obveznike, a u stvari sve građane RH – nitko baš ništa nije pitao. Imamo li mi uopće sav taj novac? Je li ga pametnije pokloniti Uljaniku ili možda investirati u zdravlje? Doduše, tamo je ministar-spavač Kujundžić. Kao odista najveće postizborno razočaranje.

Plenković, veliki tata, sve će riješiti… Plenković je i Agrokor riješio… Ništa Plenković ne će i nije riješio već će Uljanikovci kano i Agrokorovci plaće dobivati od novaca sviju nas, ukoliko ga sami ne zarade. I to Plenković može samo uzaludno riješiti jer Uljanik je odavno gotov i to je (stara) javna tajna. Propao predsjednik Vlade – propao Uljanik, propali su zajedno. Krepalo je brodogradilište unatoč tome što se radnici hvale kako „proizvode najkvalitetnije i najljepše brodove na svijetu“. Kako impozantno i nedovoljno. Je li to jedini tržišni uvjet ili možda i rokovi igraju neku rolu? Jesu li ih možda prekoračili, jesu li poklopile zatezne kamate? Jesu li možda pojele glavninu dobiti? Kakvo je to glasovito i svjetsko brodogradilište nadalje, kojem naručitelj broda mora kupovati goli proizvodni materijal i kako će ta pogodba u konačnici rezultirati zaradom Uljanikovaca? A tu je zatim i glavno materijalno pitanje: kojem se to dužniku u svijetu, pa tako i u RH, posuđuje novac jer je on u dugovima a ne stavlja mu se gruntovna plomba i ne ostvaruje se baš nikakva hipoteka nad nekretninama koje gubitaš posjeduje? Gdje toga ima? Kada je vrijeme da se i Puli proglasi bankrot? Hoće li Uljanik dobiti tutora kao građani u bankrotu ili je U. nad svima nama?

Drugovi iz U

Tu je zatim i sladak, vrlo sladak prvomajski, a sindikalno-komunistički slogan Uljanikovaca, koji se od opijuma zvanog IDS vrlo sporo otrežnjuju, a koji glasi parolaški: „ne damo Uljanik“. A od koga ti gubitaši brane i ne daju Uljanik? Tko ih to napada i odakle? Od koga ga oni hrabro štite? Od samih sebe… tržišno propalih? Nesposobnih. Od samih sebe parazitski naviklih da plaća sjeda, a ne da se plaća zarađuje. Parazitski naviklih da su oni jedini i najveći i najviši vlasnici Uljanika… pred Bogom i ljudima… i da oni sami (sebi) odlučuju. Očito drugovi, Titovi udarni patliđani-gubitaši, još nisu izašli iz socijalizma i one otrcane floskule propalog radničkog samoupravljanja. Oni bi da cijela Hrvatska plaća njihove dugove, a oni će onda partizanski urlati do mraka do zore kako ne daju Uljanik…

Neka lijepo ti svjesni drugovi stave sve svoje nekretnine pod hipoteku i neka im to odobri nadležna Uprava, a ne da to oni graktanjem po cesti pseudo-ostvaruju. Pa kad shvate da im ni te nekretnine nisu dovoljne da pokriju sve one dugove koje su godinama proizvodili i gomilali, takvi genijalno sposobni kakvi već jesu, možda im dopre do mozga da nikakva Vlada, nikakvi hrvatski građani – baš nitko drugi nije odgovoran za njihove mamutske dugove nego oni, njihova Uprava s holivudskim otpremninama i menadžerskim ugovorima (bez obzira na uspjeh poduzeća!) te prvo i jedino: njihov odani IDS s čelnicima na bijelom. Pogledajte se u ogledalo Uljanikovci, prodajte nekretnine ili ih dajte u dugu koncesiju, smanjite prvo time svoje enormne dugove a prosvjedujte si sebi doma.Prodavajte vi tu kvazi socijalnu osjetljivost Bruxellesu. Osjetljivost samo i jedino za sebe same.

Tako da kažem, ona tipka ‘mute’ na daljinskom i nadasve ona mogućnost gledanja snimke i preskakanja gluposti vezanih uz zaglušujući Uljanik, Agrokor ili koje druge gubitaše te školsku djecu i ono obvezno: odabrao Đeelooo… predstavlja divnu novost pri praćenju tv programa na poziv a ne na nalog na putu zaglupljivanja naroda.

JRT

Za kraj, ostavio sam JRT jer mu je tu i mjesto. Već se raspadaju na živo. Svađaju se međusobno na tjednoj razini i gađaju ostavkama. To više nije nizanka afera već opšti cirkus bre. Tko god može bježi konkurenciji, a zadnji neka ugasi svjetlo. Nakon fantastičnog prekida svih programa HRT-a, diverzije od i na gotovo dva sata, prekida emitiranja sva četiri programa radija i sva četiri programa televizije i svih onih internetskih stranica i svih platformi, a što se baš nikada u povijesti Zagrebačke radio-televizije još nije dogodilo, HRT nije poslao javnu ispriku putem HINE, nije poslao ispriku nama prisilnim pretplatnicima, koje on siluje brojnim svojim (naročito informativno-političkim), a zaglupljujućim programima. Takav se prekid rada nije dogodio čak ni u ratu! Ni približno. Trebamo ih zato pozvati da se probude: „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Kako nas čujete? Molimo da nam odmah javite…“ ako nas uopće vidite i čujete… U 21 stoljeću!

Ne, nije vodstvo HRT-a smatralo da se za išta imalo, tom jadnom zgodom, ispričati… pojaviti na ekranu, sazvati tiskovnu… Ispričati prvenstveno svim onim svojim brojnim, a višegodišnje prisilnim pretplatnicima. I obrazložiti. Društvo utjerivača dugova nije dokučilo da bi bilo sasvim logično od direktora Bačića ponuditi ostavku, primjerice. Ali ni politika baš ‘neće voli’ kad se ‘talasa’. Ni oni ne bi da pljušte odaničke ostavke. Miješa se talog pa onda svašta može neželjeno usplivati. I neke druge glave mogu padati. Kao što se to inače (i bez prozivanja u medijima) uobičajeno i automatski radi u uljuđenim zemljama Europe i svijeta. Ali kada je tuđa odgovornost u pitanju… kako li je samo tada naš veliki ravnatelj hitar. O kako je hitar propitivati ju. I ne samo propitivati javno, nego zahtijevati trenutni otkaz tome novinaru. Kako ljudski mizerno, dijeliti otkaze. Kao u vremenima rata, komunjarske partizanštine i Radmanovizije tzv. novi, a staro-jednoumni ravnatelj nema drugog posla nego miješati se u uređivački posao novinara i u samostalno vođenje emisije. Naređivati. Je li mu zazvrcnuo politički telefon? Je li gazda bio jako ljut?

Ne, vodstvo HRT-a ne smatra da se za išta imalo, tom otužnom zgodom, ispričati… Objaviti svoju ispriku s obrazloženjem i ponuditi svoju ostavku svima onima koji plaćaju JRT (pod prijetnjom ovrhe, da, da) a gledaju Novu, strane programe ilinizanke. To je potpuno ista logika kao da se donese obvezan pravilnik (pod prijetnjom ovrhe!) kojim ćete plaćati samo i isključivo Konzumu a robu ćete uzimati i u Intersparu, i u Loniji, nekada i u Bili, i u Plodinama ili…. Potpuno ista stvar. I to unatoč prekidu programa koji su navodno izazvali iznutra – samiti stručni ‘haertejovci’. Pri servisiranju. Ne dali im nikad više da išta servisiraju…osim u direktora doma. A onda, o jada, ono što su sami servisno zakuhali i punim neznanjem izazvali nisu bili u stanju popraviti eto, gotovo puna dva sata. Čime je to sada ponovno, HRT zapravo bio raketiran?

Cincatska preprodaja karata

Kako to nije izolirani slučaj osionosti nesposobnog rukovodstva HRT-a pokazuje i međunarodna bruka s cincarskom preprodajom karata za Svjetsko nogometno prvenstvo i utakmicu u Moskvi. FIFA i EBU (izvana) morale su otkriti tu hrvatsku švercersku, punu tapkarošku sramotu za koju novinari HRT-a kažu da je uobičajena praksa. Bome, lijepa praksa. Neki mi kažu: Pa da, pitali rukovodstvo hoće li u Moskvu, a kako su bili godišnji u tijeku, a i povećana obiteljska potrošnja, ono im je odgovorilo: ne bi karte, ne da nam se u Moskvu – prodaj ti to pa daj lovu! I onda bi novinar Ćosić, prvo sportsko pero HRT-a, pa i šire (a nije odabrao Đelo Hadžiselimović) trebao biti žrtveno janje. Kako se njemu nije baš blejalo, a i bio bi mu to potpun neslavan kraj pjevačke karijere, on je vjerojatno znajući imena obećao kako će s njima izaći van. E sad… tu nastupa srž one tipične hrvatske eskivaže, vječne priče o provizijama i mitu: lova je naravno završila na računima, zna se točno čijima, možda je već i potrošena i ne možemo sad s imenima u javnost. Jel’ da? Zato i opet vade ono pljesnivo Titovo: „sustav okriviti – druga spasiti“. Iako opravdano, za takav je privatni prihod, svojevremeno sudski odgovarala ministrica Zlatar.

Opravdano, ali gdje je Bačićeva odgovornost? Tako su drugovi rukovoditelji, zapravo rukovodioci, smislili genijalni savski i vodnjikavi kompromis, ma slonovsko, pardon salamonsko rješenje i (kako misle i očekuju) razriješili (i ovaj) Gordijski čvor. Odgovornosti ravnatelja (i opet) nema. To prvo, a Ćosić će dobiti otkaz, ali i otpremninu, on će biti nevin, ali će za potrebe FIFE i EBU-a otići. Dakle kriv je, ali nevin, ili… ma samo je prema van kriv, nije i prema unutra… Otići će ali bez ili sa otpremninom. Može sve. Još se ne zna. I vuk sit a ovce mi… smo navodno cijeli. Jer istraga (tjednima) kao da je riječ o udruženom zločinačkom pothvatu, još traje.

I tako… pljačka, a ne Hrvatska, ide dalje. Tko takne u poklone i provizije – mrtav je. Odabrao…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari