Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Podcjenjivanje birača

Objavljeno

na

U subotnjem razgovoru za Večernji list trenutni čelnik Vlade Andrej Plenković iznio je, u svom stilu, više od petnaest stajališta koja su u najmanjem pogrješna ako ne i tendenciozno izvučena iz konteksta, sadržajno ignorantska, a svakako spram birača – izrazito podcjenjivačka. Zadržat ću se samo na nekoliko očiglednih, bahatih točaka kojima želi diskvalificirati populizam.

Kad govori u ulasku RH u Schengen, kada govori o EU, koristi termin „nepovjerenje građana“. Kad govori o europskim institucijama trenutni čelnik Vlade koristi termin „osnažiti povjerenje građana“. Kad govori o koristima od članstva u EU koristi termin „naši radnici, poduzetnici, izvoznici, studenti i drugi“. Kad govori o stopi rasta zaposlenosti u EU koristi termin „imali smo više zaposlenih“. Kad govori o borbi za hrvatsku državu, koristi termin „naši građani“. Kad govori o uvođenju eura i o eurozoni trenutni čelnik Vlade koristi termin „životni standard hrvatskih građana“…

U nastavku razgovora koristi termine „hrvatsko društvo“, „građani“, zatim termine: „rješenja i ljude“, „radna mjesta“, „buduće generacije“, „zapošljavanje u Hrvatskoj, koje je u porastu“ te govoreći o nemogućnosti velike koalicije poentira ovako: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Samo riječ građani koristi šest puta pored svih ovih drugih citiranih fraza. Pitanje dakle glasi, zna li uopće trenutni čelnik Vlade što je to populizam? Čini se da on želi stvoriti neki novi pojam populizma, novi rod i oblik, što uopće nije daleko od dragih mu, a skrivenih intencija Istanbulske konvencije.

Velika brat zna, zar ne?

Sjetivši se da u njemu omiljenoj EU djeluju populističke stranke pa i one koje sebe nazivaju narodnjacima, što je to drugo nego populizam? I zašto bi on samo u Hrvatskoj bio štetan? Narod ovo narod ono… Sjetivši se toga (pri kraju razgovora za VL) Plenković odjednom kaže: „Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja EU vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad.“ Znači imamo populizam s kojim je odjednom sve u redu i onu drugu vrstu, rod i soj: „neodgovorni populizam“. A tko će odrediti što je tzv. odgovorni, a što tzv. neodgovorni populizam? Pa jednostavno – naš Veliki brat zna, zar ne. I ne samo da zna nego nas prognozom i plaši: budemo li slijedili tu famoznu neodgovornost vratit ćemo se ništa manje nego 50 godina unazad. Okruglo. Plaši poput Vesne Pusić. Svojevremeno. S ulaskom u EU.

Kako vidimo, trenutni čelnik Vlade RH inače je zabrinut i stalo mu je do građana, marno brine za životni standard istih, čak i za buduće generacije (misleći vjerojatno na naraštaje). Nakon što je ovako lijepo populistički izlicitirao i izrecitirao koje su to skupine u društvu njemu važne, stavio je krunu na sve te tvrdnje onim: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Znači ne samo da su građani važni, ne samo da je važna njihova budućnost, radna mjesta i zapošljavanje, a koje da je navodno u porastu (vjerojatno odbacivanjem s Burze, masovnimiseljavanjem, općom depopulacijom i demografskim urušavanjem) nego Plenković pouzdano zna i što građani od njega očekuju. Prepoznao je bilo… I ne samo da očekuju nego je to trenutnom čelniku Vlade presudno važno. On to štoviše cijeni i ističe. A nije populizam.

Kad je to tako s omiljenim mu građanima i važnostima istih, kako onda s time korespondira druga njegova tvrdnja: „Za hrvatsko društvo dobro je da je uvjerljivom većinom od 110 zastupnika ratificirana Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“ Građani čine društvo, pa na temelju kojih onda kriterija trenutni i pojedinačni čelnik Vlade drži i javno izjavljuje da je bolje jedno nego drugo? Građani i društvo, ustavom zajamčenim pravom na svoju savjest i mišljenje, mogli su demokratski i neratificirati Konvenciju. Zar bi to bilo manje demokratski? Zar to ne bi bilo dobro? A zašto ne bi ako je to volja građana koji čine društvo? Tko je taj Veliki brat koji zna bolje od građana i društva? Kojim pravom A. Plenković uzima sebi pravo procjene u ime građana, odlučivanja umjesto građana i nametanja svog kvalifikativa građanima pojmom dobro je ili nije dobro? Jesmo li pod tutorstvom?

On misli namjesto sviju nas

„Danas ne vidim što se obistinilo od agresivne dezinformacijske kampanje pune obmana – nema ‘roditelja 1’ i ‘roditelja 2’ ni rodne ideologije“ – kaže nama naš samoproglašeni Veliki brat jer on misli namjesto sviju nas. Tako je prvo sramno tvrdio da nismo čitali. Onda je Biskupskoj konferenciji pokušao tumačiti, a posredno i svim građanima (koji su mu sada tako važni i populistički dragi)… i onda kaže da ne vidi što se obistinilo… Trenutni čelnik Vlade dakle nije niti vidio niti čuo službeni naputak svoje vlastite ministrice (Divjak). Ne samo da nije čuo nego niti ne zna da se u njemu i njime provodi jedan nov postupak izjašnjavanja djece u obrazovnom sustavu i da sustav mora poštivati rod. Tko je tu onda agresivan? Gdje je onda ta „dezinformacijska kampanja“ koju vidi Plenković? Gdje su tu dakle obmane koje vidi samo trenutni čelnik Vlade RH? Kako dakle nema rodne ideologije? Možda da mu mi pročitamo…

Naš poglavica Veliki brat, koji uvijek misli dobro za sve nas, kojem su prepuna usta građana, a inače u slobodno vrijeme prezire populizam, kojem je tako stalo do našeg povjerenja, drži nadalje kako Grevio ne postoji. Njegova nad-ustavnost, privilegije odabrane, nikada izabrane manjine, njihov djelokrug i diplomatski status izgleda ne postoje. A. Plenković uporno govori samo o rodu, nikada o iskemijanom institutu i kasti Grevio, nikada o načinu imenovanja tih neupitnih veličina iz grandioznog vijeća stručno odabranih. Je li to zato što on nije čitao Konvenciju? Što nam (sve) želi prešutjeti? Onda, da mu dalje ne čitamo?… mi jadni i nepismeni, mi zatucani, mi 50 godina zaostali. I još besramno i opetovano dodaje famoznu Interpretativnu izjavu koja se po pitanju Grevia potpuno oglušila, pa EU (ali i svima nama) po ne znam koji put, istu nudi kao panaceju.

Kolumbovo jaje

On svoje spasonosno prešućivanje nudi i EU i nama, kao da Grevio ne postoji, kao da to pitanje nije ključno koliko i rod. Pa kaže: „Zato sam i kolegama u Vijeću Europe jasno napomenuo da će hrvatski model interpretativne izjave koja jasno razdvaja bit Konvencije od ideoloških prijepora biti koristan primjer drugim zemljama.“ Sva sreća da je kolegama jasno napomenuo jer bit će daje i njima nejasno. Možda ni oni poput HBK i nas građana ne čitaju, ne znaju, ne razumiju… Čak štoviše, on to kolegama osnivačima nudi kao svoj model, da ne kažem Kolumbovo jaje. I ne samo to, nego će taj ovum, ta krještava interpretacija od kvarljiva modela čim se izlegne, biti čak i koristan primjer drugim zemljama. Fijuu, znači još i šire, internacionalno. Ima li možda kakva prigodna nagrada u EU za ovaj rijetko ingeniozni, a višestruki domet te navlastito za unaprjeđenje ovog i-modela… pod plaštem od plijesni ovog našeg Velikoga brata?

Nakon što je tako sjajno, neodgovorno populistički, Veliki brat odradio „stvar“ i to baš brigom za nas građane (ne za briselske činovnike) isti vjeruje da može nastaviti pa govoreći o „strankama s margine“, dakle ne više tek rasutim marginalcima, kaže: „Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma“. Sram ih bilo, oni se skrivaju, ali nama je drugovi jasno koje to marginalne i isključive političke opcije stoje. Jer samo Brat koji stoji ima pravo na političku opciju i na stajanje iza. On smije „padati u populizam“… terminom koji sâm (rado) koristi. To što je i on bio marginalac u HDZ-u a htio je isto stajati iza, došavši u Hrvatsku, sada više nije bitno. Bio marginalac ali nije ostao. Zašto bi sada netko drugi nadrastao njega, koji nije marginalac ali je populist? Štoviše, stoji kao neodgovorni. Pao je u…

„Trebamo razgovarati o poboljšanju izbornog sustava, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu. HDZ je najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja – takav sustav donio nam je niz izbornih pobjeda“. Ma je li to moguće da se i Veliki brat slaže s inicijativom građana? Znači i on misli da trebamo poboljšanje, znači nije savršeno to kako on vodi. Ajde, konačno vidi. Jasno, nikako ne putem tog zlogukog referenduma, koji Švicarci prakticiraju jednom svako-mjesečno e ne bili usavršili demokraciju. Ne, ne referendumu. Ne zlorabiti pojedine skupine u društvu, nego što, zlorabiti sve skupine društva? HDZ ne zlorabi, Veliki brat ne zlorabi… nego samo ti, zlobni, iz marginalnih skupina, nekada zvani marginalcima, znamo mi njih. Oni bi populizmom zlorabili. Ali drugovi: no pasaran! Da – građanima, ali ne-za tih njihovih 770.000 potpisa! Vivat Pancho Villa, pardon Obersnel!

Izvrtanje pojma suverenizam

Divno je i to što nam je trenutni čelnik Vlade RH eksplicite priznao i zašto je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog glasovanja: takav sustav naime, donio im je niz izbornih pobjeda. Da nema pobjeda e onda ne bi bili ni najveći a niti zagovornici. Bili bi nikakvi i bez govornice. Ili pobjeda ili ništa! Pa ljudi moji, ako nema koristi za njih – čemu onda sva ta demokracija?

I onda trenutni čelnik Vlade izvrće pojam suverenizam i pojam prava nacionalnih manjina pa uporno prešućuje kako pola Europe uopće ne pozna zastupnike manjina u parlamentu. Ne navodi primjer europske države u kojoj manjine čine čak 14 %, ali država funkcionira za sve podjednako pa nikakvi ekskluzivni zastupnici manjina nisu potrebni. Ne po prvi put A. Plenković iskorištava i ime prvog hrvatskog predsjednika, pa njegovu odluku (onu ratnu, štoviše početkom nemogućeg rata i početkom borbe za nemoguće međunarodno priznanje) izvrće i kalemi suvremenoj Hrvatskoj. Četvrt stoljeća međunarodno priznatoj. „Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Tuđmana koju oni očito ne razumiju“. Da bila je. Ali bila. Plenković očito ne razumije ni politiku, ni vrijeme a niti njega protok… ili nam i time podvaljuje?

Koliko je to prozirna politika, ne samo neodgovorno populistička i osobno foteljaška, već i potpuno izvan svakog pojma demokracije i onog izrečenog „a to nije ono što građani od nas očekuju“, pokazuje tvrdnja o benevolentnom pristajanju na veći broj kandidata na listi i dragovoljnom uvođenju preferencijalnog glasa, ali uz jednu slatku ogradu, uz uvjet: „Uz zadržavanje granice od 10% prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima“. Jer ako prag ostane (dovoljno) visok onda nema straha od marginalnih stranaka. Prljave koalicije može sklapati samo HDZ&HNS, ali nikakve nemaju pravo sklapati te neke male, marginalne stranke. Nikakav im referendum ne će pomoći. I to je poruka čelnika Vlade Ustavnom sudu na čije se odluke ne smije utjecati… kad i dok sud odlučuje. Ali sud još ne odlučuje, pa mu se može poslati (i) javni aperitiv-naputak?

Ako je prag visok, ako ga nasilno zadržimo istim, onda ti marginalci sigurno i unaprijed ne će proći put A. Plenkovića, od marginalca do čelnika HDZ-a, čelnika Vlade RH i čelnog populista. Jednostavno zar ne? Ne će moći ugroziti partitokraciju i dvostranačje, pa će sve, još godinama, ostati petrificirano. A povjerenje građana u političare i u EU – samo će rasti i rasti. Logično. Kao i do sada. Ah taj opasan i derogirajući referendum… Na izborima, u kamenom dobu demokracije – birajte: ili ste za nas ili ste protiv nas.

Zvuči poznato? Jeste li za?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari