Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Podcjenjivanje birača

Objavljeno

na

U subotnjem razgovoru za Večernji list trenutni čelnik Vlade Andrej Plenković iznio je, u svom stilu, više od petnaest stajališta koja su u najmanjem pogrješna ako ne i tendenciozno izvučena iz konteksta, sadržajno ignorantska, a svakako spram birača – izrazito podcjenjivačka. Zadržat ću se samo na nekoliko očiglednih, bahatih točaka kojima želi diskvalificirati populizam.

Kad govori u ulasku RH u Schengen, kada govori o EU, koristi termin „nepovjerenje građana“. Kad govori o europskim institucijama trenutni čelnik Vlade koristi termin „osnažiti povjerenje građana“. Kad govori o koristima od članstva u EU koristi termin „naši radnici, poduzetnici, izvoznici, studenti i drugi“. Kad govori o stopi rasta zaposlenosti u EU koristi termin „imali smo više zaposlenih“. Kad govori o borbi za hrvatsku državu, koristi termin „naši građani“. Kad govori o uvođenju eura i o eurozoni trenutni čelnik Vlade koristi termin „životni standard hrvatskih građana“…

U nastavku razgovora koristi termine „hrvatsko društvo“, „građani“, zatim termine: „rješenja i ljude“, „radna mjesta“, „buduće generacije“, „zapošljavanje u Hrvatskoj, koje je u porastu“ te govoreći o nemogućnosti velike koalicije poentira ovako: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Samo riječ građani koristi šest puta pored svih ovih drugih citiranih fraza. Pitanje dakle glasi, zna li uopće trenutni čelnik Vlade što je to populizam? Čini se da on želi stvoriti neki novi pojam populizma, novi rod i oblik, što uopće nije daleko od dragih mu, a skrivenih intencija Istanbulske konvencije.

Velika brat zna, zar ne?

Sjetivši se da u njemu omiljenoj EU djeluju populističke stranke pa i one koje sebe nazivaju narodnjacima, što je to drugo nego populizam? I zašto bi on samo u Hrvatskoj bio štetan? Narod ovo narod ono… Sjetivši se toga (pri kraju razgovora za VL) Plenković odjednom kaže: „Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja EU vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad.“ Znači imamo populizam s kojim je odjednom sve u redu i onu drugu vrstu, rod i soj: „neodgovorni populizam“. A tko će odrediti što je tzv. odgovorni, a što tzv. neodgovorni populizam? Pa jednostavno – naš Veliki brat zna, zar ne. I ne samo da zna nego nas prognozom i plaši: budemo li slijedili tu famoznu neodgovornost vratit ćemo se ništa manje nego 50 godina unazad. Okruglo. Plaši poput Vesne Pusić. Svojevremeno. S ulaskom u EU.

Kako vidimo, trenutni čelnik Vlade RH inače je zabrinut i stalo mu je do građana, marno brine za životni standard istih, čak i za buduće generacije (misleći vjerojatno na naraštaje). Nakon što je ovako lijepo populistički izlicitirao i izrecitirao koje su to skupine u društvu njemu važne, stavio je krunu na sve te tvrdnje onim: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Znači ne samo da su građani važni, ne samo da je važna njihova budućnost, radna mjesta i zapošljavanje, a koje da je navodno u porastu (vjerojatno odbacivanjem s Burze, masovnimiseljavanjem, općom depopulacijom i demografskim urušavanjem) nego Plenković pouzdano zna i što građani od njega očekuju. Prepoznao je bilo… I ne samo da očekuju nego je to trenutnom čelniku Vlade presudno važno. On to štoviše cijeni i ističe. A nije populizam.

Kad je to tako s omiljenim mu građanima i važnostima istih, kako onda s time korespondira druga njegova tvrdnja: „Za hrvatsko društvo dobro je da je uvjerljivom većinom od 110 zastupnika ratificirana Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“ Građani čine društvo, pa na temelju kojih onda kriterija trenutni i pojedinačni čelnik Vlade drži i javno izjavljuje da je bolje jedno nego drugo? Građani i društvo, ustavom zajamčenim pravom na svoju savjest i mišljenje, mogli su demokratski i neratificirati Konvenciju. Zar bi to bilo manje demokratski? Zar to ne bi bilo dobro? A zašto ne bi ako je to volja građana koji čine društvo? Tko je taj Veliki brat koji zna bolje od građana i društva? Kojim pravom A. Plenković uzima sebi pravo procjene u ime građana, odlučivanja umjesto građana i nametanja svog kvalifikativa građanima pojmom dobro je ili nije dobro? Jesmo li pod tutorstvom?

On misli namjesto sviju nas

„Danas ne vidim što se obistinilo od agresivne dezinformacijske kampanje pune obmana – nema ‘roditelja 1’ i ‘roditelja 2’ ni rodne ideologije“ – kaže nama naš samoproglašeni Veliki brat jer on misli namjesto sviju nas. Tako je prvo sramno tvrdio da nismo čitali. Onda je Biskupskoj konferenciji pokušao tumačiti, a posredno i svim građanima (koji su mu sada tako važni i populistički dragi)… i onda kaže da ne vidi što se obistinilo… Trenutni čelnik Vlade dakle nije niti vidio niti čuo službeni naputak svoje vlastite ministrice (Divjak). Ne samo da nije čuo nego niti ne zna da se u njemu i njime provodi jedan nov postupak izjašnjavanja djece u obrazovnom sustavu i da sustav mora poštivati rod. Tko je tu onda agresivan? Gdje je onda ta „dezinformacijska kampanja“ koju vidi Plenković? Gdje su tu dakle obmane koje vidi samo trenutni čelnik Vlade RH? Kako dakle nema rodne ideologije? Možda da mu mi pročitamo…

Naš poglavica Veliki brat, koji uvijek misli dobro za sve nas, kojem su prepuna usta građana, a inače u slobodno vrijeme prezire populizam, kojem je tako stalo do našeg povjerenja, drži nadalje kako Grevio ne postoji. Njegova nad-ustavnost, privilegije odabrane, nikada izabrane manjine, njihov djelokrug i diplomatski status izgleda ne postoje. A. Plenković uporno govori samo o rodu, nikada o iskemijanom institutu i kasti Grevio, nikada o načinu imenovanja tih neupitnih veličina iz grandioznog vijeća stručno odabranih. Je li to zato što on nije čitao Konvenciju? Što nam (sve) želi prešutjeti? Onda, da mu dalje ne čitamo?… mi jadni i nepismeni, mi zatucani, mi 50 godina zaostali. I još besramno i opetovano dodaje famoznu Interpretativnu izjavu koja se po pitanju Grevia potpuno oglušila, pa EU (ali i svima nama) po ne znam koji put, istu nudi kao panaceju.

Kolumbovo jaje

On svoje spasonosno prešućivanje nudi i EU i nama, kao da Grevio ne postoji, kao da to pitanje nije ključno koliko i rod. Pa kaže: „Zato sam i kolegama u Vijeću Europe jasno napomenuo da će hrvatski model interpretativne izjave koja jasno razdvaja bit Konvencije od ideoloških prijepora biti koristan primjer drugim zemljama.“ Sva sreća da je kolegama jasno napomenuo jer bit će daje i njima nejasno. Možda ni oni poput HBK i nas građana ne čitaju, ne znaju, ne razumiju… Čak štoviše, on to kolegama osnivačima nudi kao svoj model, da ne kažem Kolumbovo jaje. I ne samo to, nego će taj ovum, ta krještava interpretacija od kvarljiva modela čim se izlegne, biti čak i koristan primjer drugim zemljama. Fijuu, znači još i šire, internacionalno. Ima li možda kakva prigodna nagrada u EU za ovaj rijetko ingeniozni, a višestruki domet te navlastito za unaprjeđenje ovog i-modela… pod plaštem od plijesni ovog našeg Velikoga brata?

Nakon što je tako sjajno, neodgovorno populistički, Veliki brat odradio „stvar“ i to baš brigom za nas građane (ne za briselske činovnike) isti vjeruje da može nastaviti pa govoreći o „strankama s margine“, dakle ne više tek rasutim marginalcima, kaže: „Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma“. Sram ih bilo, oni se skrivaju, ali nama je drugovi jasno koje to marginalne i isključive političke opcije stoje. Jer samo Brat koji stoji ima pravo na političku opciju i na stajanje iza. On smije „padati u populizam“… terminom koji sâm (rado) koristi. To što je i on bio marginalac u HDZ-u a htio je isto stajati iza, došavši u Hrvatsku, sada više nije bitno. Bio marginalac ali nije ostao. Zašto bi sada netko drugi nadrastao njega, koji nije marginalac ali je populist? Štoviše, stoji kao neodgovorni. Pao je u…

„Trebamo razgovarati o poboljšanju izbornog sustava, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu. HDZ je najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja – takav sustav donio nam je niz izbornih pobjeda“. Ma je li to moguće da se i Veliki brat slaže s inicijativom građana? Znači i on misli da trebamo poboljšanje, znači nije savršeno to kako on vodi. Ajde, konačno vidi. Jasno, nikako ne putem tog zlogukog referenduma, koji Švicarci prakticiraju jednom svako-mjesečno e ne bili usavršili demokraciju. Ne, ne referendumu. Ne zlorabiti pojedine skupine u društvu, nego što, zlorabiti sve skupine društva? HDZ ne zlorabi, Veliki brat ne zlorabi… nego samo ti, zlobni, iz marginalnih skupina, nekada zvani marginalcima, znamo mi njih. Oni bi populizmom zlorabili. Ali drugovi: no pasaran! Da – građanima, ali ne-za tih njihovih 770.000 potpisa! Vivat Pancho Villa, pardon Obersnel!

Izvrtanje pojma suverenizam

Divno je i to što nam je trenutni čelnik Vlade RH eksplicite priznao i zašto je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog glasovanja: takav sustav naime, donio im je niz izbornih pobjeda. Da nema pobjeda e onda ne bi bili ni najveći a niti zagovornici. Bili bi nikakvi i bez govornice. Ili pobjeda ili ništa! Pa ljudi moji, ako nema koristi za njih – čemu onda sva ta demokracija?

I onda trenutni čelnik Vlade izvrće pojam suverenizam i pojam prava nacionalnih manjina pa uporno prešućuje kako pola Europe uopće ne pozna zastupnike manjina u parlamentu. Ne navodi primjer europske države u kojoj manjine čine čak 14 %, ali država funkcionira za sve podjednako pa nikakvi ekskluzivni zastupnici manjina nisu potrebni. Ne po prvi put A. Plenković iskorištava i ime prvog hrvatskog predsjednika, pa njegovu odluku (onu ratnu, štoviše početkom nemogućeg rata i početkom borbe za nemoguće međunarodno priznanje) izvrće i kalemi suvremenoj Hrvatskoj. Četvrt stoljeća međunarodno priznatoj. „Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Tuđmana koju oni očito ne razumiju“. Da bila je. Ali bila. Plenković očito ne razumije ni politiku, ni vrijeme a niti njega protok… ili nam i time podvaljuje?

Koliko je to prozirna politika, ne samo neodgovorno populistička i osobno foteljaška, već i potpuno izvan svakog pojma demokracije i onog izrečenog „a to nije ono što građani od nas očekuju“, pokazuje tvrdnja o benevolentnom pristajanju na veći broj kandidata na listi i dragovoljnom uvođenju preferencijalnog glasa, ali uz jednu slatku ogradu, uz uvjet: „Uz zadržavanje granice od 10% prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima“. Jer ako prag ostane (dovoljno) visok onda nema straha od marginalnih stranaka. Prljave koalicije može sklapati samo HDZ&HNS, ali nikakve nemaju pravo sklapati te neke male, marginalne stranke. Nikakav im referendum ne će pomoći. I to je poruka čelnika Vlade Ustavnom sudu na čije se odluke ne smije utjecati… kad i dok sud odlučuje. Ali sud još ne odlučuje, pa mu se može poslati (i) javni aperitiv-naputak?

Ako je prag visok, ako ga nasilno zadržimo istim, onda ti marginalci sigurno i unaprijed ne će proći put A. Plenkovića, od marginalca do čelnika HDZ-a, čelnika Vlade RH i čelnog populista. Jednostavno zar ne? Ne će moći ugroziti partitokraciju i dvostranačje, pa će sve, još godinama, ostati petrificirano. A povjerenje građana u političare i u EU – samo će rasti i rasti. Logično. Kao i do sada. Ah taj opasan i derogirajući referendum… Na izborima, u kamenom dobu demokracije – birajte: ili ste za nas ili ste protiv nas.

Zvuči poznato? Jeste li za?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari