Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Podcjenjivanje birača

Objavljeno

na

U subotnjem razgovoru za Večernji list trenutni čelnik Vlade Andrej Plenković iznio je, u svom stilu, više od petnaest stajališta koja su u najmanjem pogrješna ako ne i tendenciozno izvučena iz konteksta, sadržajno ignorantska, a svakako spram birača – izrazito podcjenjivačka. Zadržat ću se samo na nekoliko očiglednih, bahatih točaka kojima želi diskvalificirati populizam.

Kad govori u ulasku RH u Schengen, kada govori o EU, koristi termin „nepovjerenje građana“. Kad govori o europskim institucijama trenutni čelnik Vlade koristi termin „osnažiti povjerenje građana“. Kad govori o koristima od članstva u EU koristi termin „naši radnici, poduzetnici, izvoznici, studenti i drugi“. Kad govori o stopi rasta zaposlenosti u EU koristi termin „imali smo više zaposlenih“. Kad govori o borbi za hrvatsku državu, koristi termin „naši građani“. Kad govori o uvođenju eura i o eurozoni trenutni čelnik Vlade koristi termin „životni standard hrvatskih građana“…

U nastavku razgovora koristi termine „hrvatsko društvo“, „građani“, zatim termine: „rješenja i ljude“, „radna mjesta“, „buduće generacije“, „zapošljavanje u Hrvatskoj, koje je u porastu“ te govoreći o nemogućnosti velike koalicije poentira ovako: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Samo riječ građani koristi šest puta pored svih ovih drugih citiranih fraza. Pitanje dakle glasi, zna li uopće trenutni čelnik Vlade što je to populizam? Čini se da on želi stvoriti neki novi pojam populizma, novi rod i oblik, što uopće nije daleko od dragih mu, a skrivenih intencija Istanbulske konvencije.

Velika brat zna, zar ne?

Sjetivši se da u njemu omiljenoj EU djeluju populističke stranke pa i one koje sebe nazivaju narodnjacima, što je to drugo nego populizam? I zašto bi on samo u Hrvatskoj bio štetan? Narod ovo narod ono… Sjetivši se toga (pri kraju razgovora za VL) Plenković odjednom kaže: „Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja EU vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad.“ Znači imamo populizam s kojim je odjednom sve u redu i onu drugu vrstu, rod i soj: „neodgovorni populizam“. A tko će odrediti što je tzv. odgovorni, a što tzv. neodgovorni populizam? Pa jednostavno – naš Veliki brat zna, zar ne. I ne samo da zna nego nas prognozom i plaši: budemo li slijedili tu famoznu neodgovornost vratit ćemo se ništa manje nego 50 godina unazad. Okruglo. Plaši poput Vesne Pusić. Svojevremeno. S ulaskom u EU.

Kako vidimo, trenutni čelnik Vlade RH inače je zabrinut i stalo mu je do građana, marno brine za životni standard istih, čak i za buduće generacije (misleći vjerojatno na naraštaje). Nakon što je ovako lijepo populistički izlicitirao i izrecitirao koje su to skupine u društvu njemu važne, stavio je krunu na sve te tvrdnje onim: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Znači ne samo da su građani važni, ne samo da je važna njihova budućnost, radna mjesta i zapošljavanje, a koje da je navodno u porastu (vjerojatno odbacivanjem s Burze, masovnimiseljavanjem, općom depopulacijom i demografskim urušavanjem) nego Plenković pouzdano zna i što građani od njega očekuju. Prepoznao je bilo… I ne samo da očekuju nego je to trenutnom čelniku Vlade presudno važno. On to štoviše cijeni i ističe. A nije populizam.

Kad je to tako s omiljenim mu građanima i važnostima istih, kako onda s time korespondira druga njegova tvrdnja: „Za hrvatsko društvo dobro je da je uvjerljivom većinom od 110 zastupnika ratificirana Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“ Građani čine društvo, pa na temelju kojih onda kriterija trenutni i pojedinačni čelnik Vlade drži i javno izjavljuje da je bolje jedno nego drugo? Građani i društvo, ustavom zajamčenim pravom na svoju savjest i mišljenje, mogli su demokratski i neratificirati Konvenciju. Zar bi to bilo manje demokratski? Zar to ne bi bilo dobro? A zašto ne bi ako je to volja građana koji čine društvo? Tko je taj Veliki brat koji zna bolje od građana i društva? Kojim pravom A. Plenković uzima sebi pravo procjene u ime građana, odlučivanja umjesto građana i nametanja svog kvalifikativa građanima pojmom dobro je ili nije dobro? Jesmo li pod tutorstvom?

On misli namjesto sviju nas

„Danas ne vidim što se obistinilo od agresivne dezinformacijske kampanje pune obmana – nema ‘roditelja 1’ i ‘roditelja 2’ ni rodne ideologije“ – kaže nama naš samoproglašeni Veliki brat jer on misli namjesto sviju nas. Tako je prvo sramno tvrdio da nismo čitali. Onda je Biskupskoj konferenciji pokušao tumačiti, a posredno i svim građanima (koji su mu sada tako važni i populistički dragi)… i onda kaže da ne vidi što se obistinilo… Trenutni čelnik Vlade dakle nije niti vidio niti čuo službeni naputak svoje vlastite ministrice (Divjak). Ne samo da nije čuo nego niti ne zna da se u njemu i njime provodi jedan nov postupak izjašnjavanja djece u obrazovnom sustavu i da sustav mora poštivati rod. Tko je tu onda agresivan? Gdje je onda ta „dezinformacijska kampanja“ koju vidi Plenković? Gdje su tu dakle obmane koje vidi samo trenutni čelnik Vlade RH? Kako dakle nema rodne ideologije? Možda da mu mi pročitamo…

Naš poglavica Veliki brat, koji uvijek misli dobro za sve nas, kojem su prepuna usta građana, a inače u slobodno vrijeme prezire populizam, kojem je tako stalo do našeg povjerenja, drži nadalje kako Grevio ne postoji. Njegova nad-ustavnost, privilegije odabrane, nikada izabrane manjine, njihov djelokrug i diplomatski status izgleda ne postoje. A. Plenković uporno govori samo o rodu, nikada o iskemijanom institutu i kasti Grevio, nikada o načinu imenovanja tih neupitnih veličina iz grandioznog vijeća stručno odabranih. Je li to zato što on nije čitao Konvenciju? Što nam (sve) želi prešutjeti? Onda, da mu dalje ne čitamo?… mi jadni i nepismeni, mi zatucani, mi 50 godina zaostali. I još besramno i opetovano dodaje famoznu Interpretativnu izjavu koja se po pitanju Grevia potpuno oglušila, pa EU (ali i svima nama) po ne znam koji put, istu nudi kao panaceju.

Kolumbovo jaje

On svoje spasonosno prešućivanje nudi i EU i nama, kao da Grevio ne postoji, kao da to pitanje nije ključno koliko i rod. Pa kaže: „Zato sam i kolegama u Vijeću Europe jasno napomenuo da će hrvatski model interpretativne izjave koja jasno razdvaja bit Konvencije od ideoloških prijepora biti koristan primjer drugim zemljama.“ Sva sreća da je kolegama jasno napomenuo jer bit će daje i njima nejasno. Možda ni oni poput HBK i nas građana ne čitaju, ne znaju, ne razumiju… Čak štoviše, on to kolegama osnivačima nudi kao svoj model, da ne kažem Kolumbovo jaje. I ne samo to, nego će taj ovum, ta krještava interpretacija od kvarljiva modela čim se izlegne, biti čak i koristan primjer drugim zemljama. Fijuu, znači još i šire, internacionalno. Ima li možda kakva prigodna nagrada u EU za ovaj rijetko ingeniozni, a višestruki domet te navlastito za unaprjeđenje ovog i-modela… pod plaštem od plijesni ovog našeg Velikoga brata?

Nakon što je tako sjajno, neodgovorno populistički, Veliki brat odradio „stvar“ i to baš brigom za nas građane (ne za briselske činovnike) isti vjeruje da može nastaviti pa govoreći o „strankama s margine“, dakle ne više tek rasutim marginalcima, kaže: „Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma“. Sram ih bilo, oni se skrivaju, ali nama je drugovi jasno koje to marginalne i isključive političke opcije stoje. Jer samo Brat koji stoji ima pravo na političku opciju i na stajanje iza. On smije „padati u populizam“… terminom koji sâm (rado) koristi. To što je i on bio marginalac u HDZ-u a htio je isto stajati iza, došavši u Hrvatsku, sada više nije bitno. Bio marginalac ali nije ostao. Zašto bi sada netko drugi nadrastao njega, koji nije marginalac ali je populist? Štoviše, stoji kao neodgovorni. Pao je u…

„Trebamo razgovarati o poboljšanju izbornog sustava, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu. HDZ je najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja – takav sustav donio nam je niz izbornih pobjeda“. Ma je li to moguće da se i Veliki brat slaže s inicijativom građana? Znači i on misli da trebamo poboljšanje, znači nije savršeno to kako on vodi. Ajde, konačno vidi. Jasno, nikako ne putem tog zlogukog referenduma, koji Švicarci prakticiraju jednom svako-mjesečno e ne bili usavršili demokraciju. Ne, ne referendumu. Ne zlorabiti pojedine skupine u društvu, nego što, zlorabiti sve skupine društva? HDZ ne zlorabi, Veliki brat ne zlorabi… nego samo ti, zlobni, iz marginalnih skupina, nekada zvani marginalcima, znamo mi njih. Oni bi populizmom zlorabili. Ali drugovi: no pasaran! Da – građanima, ali ne-za tih njihovih 770.000 potpisa! Vivat Pancho Villa, pardon Obersnel!

Izvrtanje pojma suverenizam

Divno je i to što nam je trenutni čelnik Vlade RH eksplicite priznao i zašto je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog glasovanja: takav sustav naime, donio im je niz izbornih pobjeda. Da nema pobjeda e onda ne bi bili ni najveći a niti zagovornici. Bili bi nikakvi i bez govornice. Ili pobjeda ili ništa! Pa ljudi moji, ako nema koristi za njih – čemu onda sva ta demokracija?

I onda trenutni čelnik Vlade izvrće pojam suverenizam i pojam prava nacionalnih manjina pa uporno prešućuje kako pola Europe uopće ne pozna zastupnike manjina u parlamentu. Ne navodi primjer europske države u kojoj manjine čine čak 14 %, ali država funkcionira za sve podjednako pa nikakvi ekskluzivni zastupnici manjina nisu potrebni. Ne po prvi put A. Plenković iskorištava i ime prvog hrvatskog predsjednika, pa njegovu odluku (onu ratnu, štoviše početkom nemogućeg rata i početkom borbe za nemoguće međunarodno priznanje) izvrće i kalemi suvremenoj Hrvatskoj. Četvrt stoljeća međunarodno priznatoj. „Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Tuđmana koju oni očito ne razumiju“. Da bila je. Ali bila. Plenković očito ne razumije ni politiku, ni vrijeme a niti njega protok… ili nam i time podvaljuje?

Koliko je to prozirna politika, ne samo neodgovorno populistička i osobno foteljaška, već i potpuno izvan svakog pojma demokracije i onog izrečenog „a to nije ono što građani od nas očekuju“, pokazuje tvrdnja o benevolentnom pristajanju na veći broj kandidata na listi i dragovoljnom uvođenju preferencijalnog glasa, ali uz jednu slatku ogradu, uz uvjet: „Uz zadržavanje granice od 10% prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima“. Jer ako prag ostane (dovoljno) visok onda nema straha od marginalnih stranaka. Prljave koalicije može sklapati samo HDZ&HNS, ali nikakve nemaju pravo sklapati te neke male, marginalne stranke. Nikakav im referendum ne će pomoći. I to je poruka čelnika Vlade Ustavnom sudu na čije se odluke ne smije utjecati… kad i dok sud odlučuje. Ali sud još ne odlučuje, pa mu se može poslati (i) javni aperitiv-naputak?

Ako je prag visok, ako ga nasilno zadržimo istim, onda ti marginalci sigurno i unaprijed ne će proći put A. Plenkovića, od marginalca do čelnika HDZ-a, čelnika Vlade RH i čelnog populista. Jednostavno zar ne? Ne će moći ugroziti partitokraciju i dvostranačje, pa će sve, još godinama, ostati petrificirano. A povjerenje građana u političare i u EU – samo će rasti i rasti. Logično. Kao i do sada. Ah taj opasan i derogirajući referendum… Na izborima, u kamenom dobu demokracije – birajte: ili ste za nas ili ste protiv nas.

Zvuči poznato? Jeste li za?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari