Pratite nas

Kolumne

Javor Novak: Podcjenjivanje birača

Objavljeno

na

U subotnjem razgovoru za Večernji list trenutni čelnik Vlade Andrej Plenković iznio je, u svom stilu, više od petnaest stajališta koja su u najmanjem pogrješna ako ne i tendenciozno izvučena iz konteksta, sadržajno ignorantska, a svakako spram birača – izrazito podcjenjivačka. Zadržat ću se samo na nekoliko očiglednih, bahatih točaka kojima želi diskvalificirati populizam.

Kad govori u ulasku RH u Schengen, kada govori o EU, koristi termin „nepovjerenje građana“. Kad govori o europskim institucijama trenutni čelnik Vlade koristi termin „osnažiti povjerenje građana“. Kad govori o koristima od članstva u EU koristi termin „naši radnici, poduzetnici, izvoznici, studenti i drugi“. Kad govori o stopi rasta zaposlenosti u EU koristi termin „imali smo više zaposlenih“. Kad govori o borbi za hrvatsku državu, koristi termin „naši građani“. Kad govori o uvođenju eura i o eurozoni trenutni čelnik Vlade koristi termin „životni standard hrvatskih građana“…

U nastavku razgovora koristi termine „hrvatsko društvo“, „građani“, zatim termine: „rješenja i ljude“, „radna mjesta“, „buduće generacije“, „zapošljavanje u Hrvatskoj, koje je u porastu“ te govoreći o nemogućnosti velike koalicije poentira ovako: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Samo riječ građani koristi šest puta pored svih ovih drugih citiranih fraza. Pitanje dakle glasi, zna li uopće trenutni čelnik Vlade što je to populizam? Čini se da on želi stvoriti neki novi pojam populizma, novi rod i oblik, što uopće nije daleko od dragih mu, a skrivenih intencija Istanbulske konvencije.

Velika brat zna, zar ne?

Sjetivši se da u njemu omiljenoj EU djeluju populističke stranke pa i one koje sebe nazivaju narodnjacima, što je to drugo nego populizam? I zašto bi on samo u Hrvatskoj bio štetan? Narod ovo narod ono… Sjetivši se toga (pri kraju razgovora za VL) Plenković odjednom kaže: „Neodgovorni populizam s briljantnim idejama poput necijepljenja djece ili napuštanja EU vratio bi hrvatsko društvo 50 godina unazad.“ Znači imamo populizam s kojim je odjednom sve u redu i onu drugu vrstu, rod i soj: „neodgovorni populizam“. A tko će odrediti što je tzv. odgovorni, a što tzv. neodgovorni populizam? Pa jednostavno – naš Veliki brat zna, zar ne. I ne samo da zna nego nas prognozom i plaši: budemo li slijedili tu famoznu neodgovornost vratit ćemo se ništa manje nego 50 godina unazad. Okruglo. Plaši poput Vesne Pusić. Svojevremeno. S ulaskom u EU.

Kako vidimo, trenutni čelnik Vlade RH inače je zabrinut i stalo mu je do građana, marno brine za životni standard istih, čak i za buduće generacije (misleći vjerojatno na naraštaje). Nakon što je ovako lijepo populistički izlicitirao i izrecitirao koje su to skupine u društvu njemu važne, stavio je krunu na sve te tvrdnje onim: „a to nije ono što građani od nas očekuju“. Znači ne samo da su građani važni, ne samo da je važna njihova budućnost, radna mjesta i zapošljavanje, a koje da je navodno u porastu (vjerojatno odbacivanjem s Burze, masovnimiseljavanjem, općom depopulacijom i demografskim urušavanjem) nego Plenković pouzdano zna i što građani od njega očekuju. Prepoznao je bilo… I ne samo da očekuju nego je to trenutnom čelniku Vlade presudno važno. On to štoviše cijeni i ističe. A nije populizam.

Kad je to tako s omiljenim mu građanima i važnostima istih, kako onda s time korespondira druga njegova tvrdnja: „Za hrvatsko društvo dobro je da je uvjerljivom većinom od 110 zastupnika ratificirana Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“ Građani čine društvo, pa na temelju kojih onda kriterija trenutni i pojedinačni čelnik Vlade drži i javno izjavljuje da je bolje jedno nego drugo? Građani i društvo, ustavom zajamčenim pravom na svoju savjest i mišljenje, mogli su demokratski i neratificirati Konvenciju. Zar bi to bilo manje demokratski? Zar to ne bi bilo dobro? A zašto ne bi ako je to volja građana koji čine društvo? Tko je taj Veliki brat koji zna bolje od građana i društva? Kojim pravom A. Plenković uzima sebi pravo procjene u ime građana, odlučivanja umjesto građana i nametanja svog kvalifikativa građanima pojmom dobro je ili nije dobro? Jesmo li pod tutorstvom?

On misli namjesto sviju nas

„Danas ne vidim što se obistinilo od agresivne dezinformacijske kampanje pune obmana – nema ‘roditelja 1’ i ‘roditelja 2’ ni rodne ideologije“ – kaže nama naš samoproglašeni Veliki brat jer on misli namjesto sviju nas. Tako je prvo sramno tvrdio da nismo čitali. Onda je Biskupskoj konferenciji pokušao tumačiti, a posredno i svim građanima (koji su mu sada tako važni i populistički dragi)… i onda kaže da ne vidi što se obistinilo… Trenutni čelnik Vlade dakle nije niti vidio niti čuo službeni naputak svoje vlastite ministrice (Divjak). Ne samo da nije čuo nego niti ne zna da se u njemu i njime provodi jedan nov postupak izjašnjavanja djece u obrazovnom sustavu i da sustav mora poštivati rod. Tko je tu onda agresivan? Gdje je onda ta „dezinformacijska kampanja“ koju vidi Plenković? Gdje su tu dakle obmane koje vidi samo trenutni čelnik Vlade RH? Kako dakle nema rodne ideologije? Možda da mu mi pročitamo…

Naš poglavica Veliki brat, koji uvijek misli dobro za sve nas, kojem su prepuna usta građana, a inače u slobodno vrijeme prezire populizam, kojem je tako stalo do našeg povjerenja, drži nadalje kako Grevio ne postoji. Njegova nad-ustavnost, privilegije odabrane, nikada izabrane manjine, njihov djelokrug i diplomatski status izgleda ne postoje. A. Plenković uporno govori samo o rodu, nikada o iskemijanom institutu i kasti Grevio, nikada o načinu imenovanja tih neupitnih veličina iz grandioznog vijeća stručno odabranih. Je li to zato što on nije čitao Konvenciju? Što nam (sve) želi prešutjeti? Onda, da mu dalje ne čitamo?… mi jadni i nepismeni, mi zatucani, mi 50 godina zaostali. I još besramno i opetovano dodaje famoznu Interpretativnu izjavu koja se po pitanju Grevia potpuno oglušila, pa EU (ali i svima nama) po ne znam koji put, istu nudi kao panaceju.

Kolumbovo jaje

On svoje spasonosno prešućivanje nudi i EU i nama, kao da Grevio ne postoji, kao da to pitanje nije ključno koliko i rod. Pa kaže: „Zato sam i kolegama u Vijeću Europe jasno napomenuo da će hrvatski model interpretativne izjave koja jasno razdvaja bit Konvencije od ideoloških prijepora biti koristan primjer drugim zemljama.“ Sva sreća da je kolegama jasno napomenuo jer bit će daje i njima nejasno. Možda ni oni poput HBK i nas građana ne čitaju, ne znaju, ne razumiju… Čak štoviše, on to kolegama osnivačima nudi kao svoj model, da ne kažem Kolumbovo jaje. I ne samo to, nego će taj ovum, ta krještava interpretacija od kvarljiva modela čim se izlegne, biti čak i koristan primjer drugim zemljama. Fijuu, znači još i šire, internacionalno. Ima li možda kakva prigodna nagrada u EU za ovaj rijetko ingeniozni, a višestruki domet te navlastito za unaprjeđenje ovog i-modela… pod plaštem od plijesni ovog našeg Velikoga brata?

Nakon što je tako sjajno, neodgovorno populistički, Veliki brat odradio „stvar“ i to baš brigom za nas građane (ne za briselske činovnike) isti vjeruje da može nastaviti pa govoreći o „strankama s margine“, dakle ne više tek rasutim marginalcima, kaže: „Referendum nije način za odlučivanje izbornog sustava neke zemlje. Jasno je koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma“. Sram ih bilo, oni se skrivaju, ali nama je drugovi jasno koje to marginalne i isključive političke opcije stoje. Jer samo Brat koji stoji ima pravo na političku opciju i na stajanje iza. On smije „padati u populizam“… terminom koji sâm (rado) koristi. To što je i on bio marginalac u HDZ-u a htio je isto stajati iza, došavši u Hrvatsku, sada više nije bitno. Bio marginalac ali nije ostao. Zašto bi sada netko drugi nadrastao njega, koji nije marginalac ali je populist? Štoviše, stoji kao neodgovorni. Pao je u…

„Trebamo razgovarati o poboljšanju izbornog sustava, ali ne putem referenduma ili zlorabeći pojedine skupine u društvu. HDZ je najveći zagovornik preferencijalnog sustava glasovanja – takav sustav donio nam je niz izbornih pobjeda“. Ma je li to moguće da se i Veliki brat slaže s inicijativom građana? Znači i on misli da trebamo poboljšanje, znači nije savršeno to kako on vodi. Ajde, konačno vidi. Jasno, nikako ne putem tog zlogukog referenduma, koji Švicarci prakticiraju jednom svako-mjesečno e ne bili usavršili demokraciju. Ne, ne referendumu. Ne zlorabiti pojedine skupine u društvu, nego što, zlorabiti sve skupine društva? HDZ ne zlorabi, Veliki brat ne zlorabi… nego samo ti, zlobni, iz marginalnih skupina, nekada zvani marginalcima, znamo mi njih. Oni bi populizmom zlorabili. Ali drugovi: no pasaran! Da – građanima, ali ne-za tih njihovih 770.000 potpisa! Vivat Pancho Villa, pardon Obersnel!

Izvrtanje pojma suverenizam

Divno je i to što nam je trenutni čelnik Vlade RH eksplicite priznao i zašto je HDZ najveći zagovornik preferencijalnog glasovanja: takav sustav naime, donio im je niz izbornih pobjeda. Da nema pobjeda e onda ne bi bili ni najveći a niti zagovornici. Bili bi nikakvi i bez govornice. Ili pobjeda ili ništa! Pa ljudi moji, ako nema koristi za njih – čemu onda sva ta demokracija?

I onda trenutni čelnik Vlade izvrće pojam suverenizam i pojam prava nacionalnih manjina pa uporno prešućuje kako pola Europe uopće ne pozna zastupnike manjina u parlamentu. Ne navodi primjer europske države u kojoj manjine čine čak 14 %, ali država funkcionira za sve podjednako pa nikakvi ekskluzivni zastupnici manjina nisu potrebni. Ne po prvi put A. Plenković iskorištava i ime prvog hrvatskog predsjednika, pa njegovu odluku (onu ratnu, štoviše početkom nemogućeg rata i početkom borbe za nemoguće međunarodno priznanje) izvrće i kalemi suvremenoj Hrvatskoj. Četvrt stoljeća međunarodno priznatoj. „Ne znam kako su inicijatori tih ideja koji se često pozivaju na suverenizam zaboravili da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen kao jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske. To je bila državotvorna politika dr. Tuđmana koju oni očito ne razumiju“. Da bila je. Ali bila. Plenković očito ne razumije ni politiku, ni vrijeme a niti njega protok… ili nam i time podvaljuje?

Koliko je to prozirna politika, ne samo neodgovorno populistička i osobno foteljaška, već i potpuno izvan svakog pojma demokracije i onog izrečenog „a to nije ono što građani od nas očekuju“, pokazuje tvrdnja o benevolentnom pristajanju na veći broj kandidata na listi i dragovoljnom uvođenju preferencijalnog glasa, ali uz jednu slatku ogradu, uz uvjet: „Uz zadržavanje granice od 10% prikupljenih glasova liste, nemamo ništa protiv zaokruživanja većeg broja kandidata na listi i uvođenja preferencijalnog glasa na lokalnim izborima“. Jer ako prag ostane (dovoljno) visok onda nema straha od marginalnih stranaka. Prljave koalicije može sklapati samo HDZ&HNS, ali nikakve nemaju pravo sklapati te neke male, marginalne stranke. Nikakav im referendum ne će pomoći. I to je poruka čelnika Vlade Ustavnom sudu na čije se odluke ne smije utjecati… kad i dok sud odlučuje. Ali sud još ne odlučuje, pa mu se može poslati (i) javni aperitiv-naputak?

Ako je prag visok, ako ga nasilno zadržimo istim, onda ti marginalci sigurno i unaprijed ne će proći put A. Plenkovića, od marginalca do čelnika HDZ-a, čelnika Vlade RH i čelnog populista. Jednostavno zar ne? Ne će moći ugroziti partitokraciju i dvostranačje, pa će sve, još godinama, ostati petrificirano. A povjerenje građana u političare i u EU – samo će rasti i rasti. Logično. Kao i do sada. Ah taj opasan i derogirajući referendum… Na izborima, u kamenom dobu demokracije – birajte: ili ste za nas ili ste protiv nas.

Zvuči poznato? Jeste li za?

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari