Javor Novak: Tomić sanja da se HDZ-ovci međusobno poubijaju

Govor mržnje Ante Tomića

Nije prvi put da Ante Tomić, školski frustriran (po Jungu) bijesan na vlastito ništavilo slobodno širi govor mržnje posvuda oko sebe i da se to u Jutarnjem listu, sasvim nalik Pupovčevim Novostima, proglašava satirom, humorom ili ironijom. Nemam ništa protiv kada Tomić osjeća potrebu sebe smjestiti, kako kaže u glib u kojem „gujinski migolji“.

Njegova je asocijacija prirodna: dolazi (mu) od guje u njedrima, samo što su njedra Tomiću previše fin pojam, draži mu je glib. Baš kao što mu je ne tako davno bilo mnogo draže kad mu je njegova Kante Tomicoduševljena splitska publika opalila kiblu govana na glavu. Bili su to njegovi drugi formativni dani. I sad nikako da iz te kible izađe. Dete je još u analnoj fazi.

Ne znam je li ovaj današnji Tomićev glib te vrste, boje i konzistencije, ali očito podsvijest i tekuće poznavanje pojma – iz njega progovara. Zato se želim udaljiti od Tomićeva miomirisnog revira o kojem on, radosno i potkovano, zna sve. Pa čak i onda kada u usta, u pero uzima Plitvička jezera pa tobože analizira sukob dviju strana HDZ-a oko upravljanja.

Da je ta tema lanjski snijeg ne treba ni govoriti, ona je ocvala i upravo su (i) njegovi mediji istakli vodstvo HDZ-a koje je to brzo riješilo. No, Tomiću se, neoprane glave i vida zamućenog smeđilom, pričinja sukob koji traje i koji će tek fatalno eskalirati. Čovjek riše svoje puke želje. Omamio ga vonj… A možda su sanje?

Propali desetar JNA i odani čato Jugoslavije

Ostavimo na stranu i njegovo tumačenje Domovinskog rata, koje će, kažu, taj propali desetar JNA i odani čato Jugoslavije uvijek zamotati u nešto sluzavo svoje. U primitivno vrijeđanje, u nategnuto i prizemno,u povijesno krivo. Pokušavajući se tako dotaći hrvatskog velikana Eugena Kvaternika ovaj naš crijevni erudit, iz dubine svoje peristaltične duše, zarezuje sve svoje idiotske domete čak u daleku 1871. i u Rakovički ustanak. Pa tako piše: „Desetak kilometara od Plitvica je Eugen Kvaternik s drugovima u listopadu 1871. podigao Rakovički ustanak, jednu od onih poznatih hrvatskih tragikomično nepromišljenih pobuna protiv tuđinskih ugnjetača, što su redom okrutno ugušene prije nego što bi pravo i počele.“ Tomiću su dakako srcu radije prirasle sve one jezive, komunističke i zločinačke diverzije u kojima su stradale tisuće i tisuće nevinih ljudi, koji su se slučajno zatekli na mjestu eksplozije. To su valjda promišljene i uspješne pobune, koje Tomić premudri, abolira i veliča. Bitno je da su kosti tuđe, to je njegov slobodarski moto i humanizam.

Koliko je splitska, Tomiću domaća atmosfera i sredina duboko prirasla glavi, srcu i ustima posebno s onom kiblom, koja ga je izgleda odredila za sve nadolazeće godine, vidi se i po smeđoj inspiraciji koju upravo iz tog odlučujućeg mu doživljaja siše i crpi. Kano majčino mlijeko. Sav procvjetao od tog provjerenog a kaloričnog humusa, rastresen, svima otkriva svoju punu fascinaciju. Pa kaže: „I nijedna, ponavljam, nijedna vlast od tada, ni austrougarska, kao ni starojugoslavenska, ni ustaška, ni komunistička, nije naudila jezerima. Sve dok nisu došli hadezeovski tudumi i u svojoj ih besramnoj gramzivosti usmrdili govnima iz crnih jama.“

Tomić javnost doživljava kao i masovno gnojenje njive

Ne pada mi napamet braniti HDZ (to će učiniti on sam?) ni njegove frakcije, niti njegovo blijedo i ljevoruko vodstvo. Nebrojeno sam puta kritizirao protu-hrvatstvo tog skupnog nerada. Uzimimo samo ovo mizerno odugovlačenje s nabavkom vojnih zrakoplova, trakavicu oko LNG-a na Krku ili sramni izostanak bilo kakvog početka rada na nizinskoj željezničkoj pruzi. Onoj, koja je nota bene, trebala već davno biti u natječajima, u izvedbama, u etapama izgradnje.

Trebam li navoditi i Pelješki most? Ali širiti govor mržnje, napadati nekoga samo zato što ne dijeli tvoje političko opredjeljenje i spuštati se na razinu najprimitivnijeg vrijeđanja, to, sa svojim šugoslavenskim čedekima i traktorskim tudumima može slobodno… ali samo Ante Tomić. On javnost doživljava kao i masovno gnojenje njive. I to ničim izazvan.

Nitko njega ne zarezuje, pa pod klobukom gaji svoju temeljito pognojenu umišljenu genijalnost. Onu koja se iscrpljuje u uvrjedama, gadnom govoru mržnje i zamatanju svega u svoju omiljenu smeđu boju. Samo zato što mu je HDZ razbio omiljenu igračku – šugoslaviju – Ante Tomić riga vatru, suklja dim a svoje najdraže mjesto radnje pronalazi (kako sam kaže) u crnim, septičkim jamama. Plitvice s tim veze nemaju. Upravo on, koji govori o zagađenju jezera, te iste Plitvice uvodi u vlastitu crnu jamu. Galaktički. Nema tog klobuka, špančijere ili šešira koji bi to mogao pokriti.

U svom šupljem članku, čiji je glavni moto bijes i ugriz spram svega hrvatskoga, Plitvička jezera ili sukob dviju odbora HDZ-a samo su slab povod za njegove neograničene mrzilačke izljeve, prljave asocijacije i gargujske egzibicije. Njih završava doskokom u vlažno i meko: upravo na svojem samome uljudbenom dnu. Pa kaže: „Na početku 2018. situacija je vrlo nalik onoj s početka 1991., samo još da hadezeovci iz Zagreba, predvođeni Andrejem Plenkovićem, i oni lički, s Darkom Milinovićem na čelu, otvore vatru jedni na druge. Nije osobito izgledno da bi se hadezeovci mogli poubijati, ali, eto, lijepo je sanjati.“

Pozivanje na ubijanje

Potpuno je nedopustivo pozivanje na ubijanje bilo koga, bilo koje stranke ili međustranačkih vođa, bilo kojih političkih neistomišljenika. No, Tomić zaziva svoje omiljene komunističke koljačke odrede, on sanja strjeljačke vodove i Titova gubilišta. Još mu ih nije dosta?

Nisu dosta tri cijele države prekrivene kostima Titovih žrtava? Tomiću je to lijepo kao san. Ubijanje, po mogućnosti hadezeovaca, između samih sebe. Taj ogavan neuljudbeni Tomićev prozirni poklič isamo još jedan u nizu prljavi ispad, može preko pera prijeći samo nekome tko je izgubio sve kriterije i svu savjest te čija je spisateljska jalovost dosegla dno fertiliteta. Autor je na samome dnu iste one kible koja mu se eto pokazala i zalijepila odmah nakon puberteta kao njegov novum…sada prerastao unjegovo osobno i trajno-životno formativno doba. Čovjek se (još) razvija…

Gdje su sada svi šarafi Hrvatskog novinarskog društva, s vrlim đakom Lekovićem? Gdje su nevladine udruge, (pre)plaćene od Vlade RH? Gdje je (epi)Centar za tobožnje mirovne studije? Gdje je PET… pardon PEN centar, a gdje Vesna Teršelić? Gdje ste drugari stari da Tomića pomirite sa sadašnjošću i suočite s prošlošću i da mu pomogne probaviti sav bol i jad, svu propast srboslavije.

Gdje je sada naš žarki analitičar opće prakse Puhovski i naša uvijek dostupna psihologica pozitive i samopomoći Krizmanić? Žele li možda analizirati Tomićev obojeni podtekst? Onaj ispod šešira. Zavirite. Gdje su svi ti pioniri svekolikih ljudskih prava i sloboda? A gdje njegovi kmečavi drugovi iz kasarne Zorana Pusića?

Tomiću očito treba netko reći da se njegove pubertetske faze mržnje i česte fascinacije fecesom ne mogu mazati na javne prostore. To neka bude njegova spavaćo-sobna divota. Demokracija podrazumijeva (i) njegov izlazak iz crne jame zvane Jugoslavija, a ne devastiranje i Plitvica i javne komunikacije propalom Titovom njome. Čak ni u takvom, frojdovskome a krvoločnome snu. Ma da se mravacnije otrovao, otvorivši usta?

Javor Novak / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?