Pratite nas

Kolumne

Je li Agrokor bio praonica rubalja?

Objavljeno

na

Kako je netko navodno mogao u hrvatski financijski sustav upumpati 32 milijarde kuna, pa onda iz njega izvući 20 milijardi, a da to ne primijeti HNB?

Mediji su se u povodu posjeta hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji raspisali o tome kako nikad nijedan ruski predsjednik još nije došao posjetiti Hrvatsku. Točno je da dosad nije bilo službenoga posjeta, ali je neslužbeno u Hrvatskoj već bio bivši ruski predsjednik, a sadašnji premijer, Dmitrij Medvedev. Bilo je to ljeta 2007., dok je ovaj još bio predsjednik uprave ruskog energetskog diva Gazproma, kada je došao u prijateljski posjet predsjedniku hrvatskoga koncerna Agrokor, Ivici Todoriću. Gost je kod svoga domaćina uživao u čarima Jadrana ušuškan u izoliranu sigurnost otoka Smokvica, koji je Todoriću država dala na čuvanje.

Veze Todorića s Rusijom nisu se zaustavile na ugodnim prijateljskim druženjima, već njih prate i značajni poslovni aranžmani. Vrijeme je to u kojemu je vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske s Rusijom na svome vrhuncu. Nakon razdoblja krize i recesije, nekako pred sam naš ulazak u EU, ali i u osvit Agrokorova preuzimanja slovenskoga Mercatora, u Hrvatsku dolazi i ruska banka u većinskom državnom vlasništvu Sberbank, koja će Todorićevu tada već prezaduženom koncernu dati vrtoglavih 600 milijuna eura kredita za ovu investiciju. Nekako kada se Agrokorov toranj obmana i knjigovodstvenih mazanja i packanja prošle godine počeo konačno urušavati, i Sberbank je najavio povlačenje s hrvatskoga tržišta. Prijateljstvo je to, kako bi se reklo, i u dobru i u zlu. Ako bacimo pogled na kronologiju i dinamiku ovih odnosa Ivice Todorića i Rusa, što bi u tom kontekstu mogla značiti vijest koja je kao bomba odjeknula našim medijskim prostorom o tome kako je Todorić za rusku Sberbank preko Agrokora prao prljav novac? Što ako je Todorić, usuprot suprotnim uvjeravanjima, odavno imao problem, pa je bio spreman pristati i na akciju pranja prljavog novca? Ako, s druge strane, ruska državna banka ulazi u posao financiranja prezadužene tvrtke, kojoj nitko drugi ne želi pozajmiti novac, koji je tu još njezin interes, ako nije samo financijski?

Je li moguće da je banka koja je ovdje došla i gotovo preko noći se raširila po cijeloj Hrvatskoj, to svoje širenje financirala povratom tog opranog novca? I ima li najava njezina povlačenja s hrvatskoga tržišta, koja nekako koincidira s početkom kraha Agrokora, ikakve veze s tim razvojem događaja?
Postavlja se pitanje zašto bi ruska banka prala novac preko male Hrvatske i Agrokora? Pa, novac se uglavnom pere tamo gdje je to moguće. Prezaduženoj tvrtki se pomaže uvijek s predumišljajem. Ako je Todorić dopustio takvo što, znači li to da je on, spašavajući se od sloma, svoju moć predao u ruke Rusima – i to moć upravljanja kompanijom koja ima utjecaj na čitav prostor od Vardara do Triglava?

Dalje, znači li sve to da je Sberbank u Hrvatsku došao kao paravan za taj oprani novac, a svoje širenje financirao iz tog Todorićeva povrata?
 Ako pogledamo cifre, ne odgovara li iznosu koji je Todorić trebao zadržati za sebe upravo manjak koji je pronađen rasut u knjigama nakon Ramljakove revizije? Također se postavlja pitanje i kako je netko navodno mogao u naš financijski sustav upumpati 32 milijarde kuna, pa onda iz njega izvući 20 milijardi, a da to ne primijeti HNB? Ako je to moguće, znači li to da je naš gospodarski rast u tom razdoblju bio samo knjigovodstvena veličina, a ne stvaran?
Postavlja se i pitanje nije li ruski kredit Agrokoru tek “fiktivan dug” putem kojega su Rusi postali najveći vjerovnik, i koji bi opravdao rusko preuzimanje Agrokora pod izlikom da najveći vjerovnik ima najveći interes ulaganja? Ako bi to bilo tako, ne bi li to onda značilo da su u čitavoj ovoj igri obmana Rusi, u stvari, potražujući novac od Todorića radili pokriće akciji pranja novca, kako bi se zajedno zaštitili? U slijedu ovih pitanja, možemo postaviti i ovo: nije li, onda, lex Agrokor upravo spriječio skrivanje tog možebitnog kriminala? Ako je Todoriću kredit samo poslužio kao paravan za pranje novca, a Rusima za preuzimanje Agrokora, nije li lex Agrokor onda bio obrana od ove vrste suradnje Todorića i Rusa i takvog načina preuzimanja koncerna? 
Mnogi se sjećaju one šale Željka Pervana iz njegove reklame za Sberbanku, gdje klijent pita je li on radi u Sberbanci, a on mu odgovara: “Ma ne, ja to samo za reklamu.” U ovoj priči Sberbank doista ispada kao netko kome je bankarski posao samo “reklama”, izlika za nešto drugo, a Todorić upravo poput nekoga kome je Pervan prodao kredit, koji u reklami kaže kako kamate padaju, padaju, padaju…i dođu na nulu. Todorić je došao na nulu prije te obećane kamate. I zato je sada London lijep po kiši.

Borislav Ristić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori