Pratite nas

Analiza

Je li došlo vrijeme za pravednu reviziju Daytonskog sporazuma?

Objavljeno

na

Revizija Daytona?

Naslov moje knjige: “Peace at the Price of Justice and Human Dignity” (Mir na uštrb pravde i ljudskog dostojanstva) jezgrovito opisuje središnju pojmovnu pogrešku (fault-line) Daytonskog sporazuma. Načelo pravde, kao civilizacijsko dobro, nije dobro per se, nego samo podloga (means) za neko drugo dobro, tj. mir i sigurnost. Istina, sporazum je zaustavio krvoproliće, ali je u isto vrijeme nagradio one koji su odgovorni za krvoproliće – agresori – SFRJ, odnosno Srbiju.

Da bi realizirala svoj “udruženi zločinački pothvat” “Velike Srbije”, Srbija je počinila i odgovorna je za strašna razaranja i ratne zločine jus cogens u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj, dostignuvši vrhunac genocidom u Srebrenici. Taj zločinački pothvat imao je u planu još jedan genocid nad muslimanskim stanovništvom u bihaćkom kraju, no zahvaljujući humanoj intervenciji Republike Hrvatske, i hrabrosti njezine vojske na čelu s generalom Antom Gotovinom, nisu uspjeli izvršiti taj zločinački plan.

Povelja Ujedinjenih naroda upozorava nas da se mir ostvaruje na načelu pravde i poštivanju međunarodnog prava (U.N. Charter, Article 1(1)). Tu je važno istaknuti mišljenje i rasudbu međunarodnoga pravnog znanstvenika Dinsteina, stručnjaka za pitanja rata, agresije i zakonske samoobrane. On nas podsjeća da su mirovni procesi koji ignoriraju korjenite uzroke rata ili sukoba (jus ad bellum) samo lagani povoji na gnojnoj rani, koja će se, prije ili poslije, opet otvoriti. Još važnije, on nas upozorava da žrtve rata – narodi i pojedinci – mogu tražiti način samoobrane i afirmaciju svojih prava: kao narod – samoodređenje i kao pojedinci – ljudska prava. (Yoram Dinstein, War, Aggression, and Self-Defence. 4th ed. Cambridge University Press. p. 375).

Na štetu Hrvata

Daytonski sporazum stvorio je “Republiku Srpsku” i bosansku “Federaciju”, umjetnu zajednicu Hrvata Bosne i Hercegovine i muslimana Bošnjaka. “Republika Srpska” nije baš ono što su bosanski Srbi i Srbija imali u vidu, no kad se uzme u obzir da su u vojnom smislu izgubili rat, nije to ni loše. Zapravo, bosanski Srbi dobili su “državu u državi”, poseban entitet u državi Bosne i Hercegovine, kao i dodatni teritorij – Bosansku Posavinu, na štetu Hrvata Bosne i Hercegovine.

YambrusicS druge strane, Bošnjaci su zasitili svoje teritorijalne ambicije etničkim čišćenjem Hrvata u srednjoj Bosni i kao većina u Federaciji, s posebnim entitetom u državi Bosne i Hercegovine, snizili su politički utjecaj bosanskih Hrvata na manjinu supsidijarnom ulogom u Federaciji. Zaista, politička sudbina bosanskih Hrvata neizvjesna je i ugrožena, neprestano u političkoj marginalizaciji, u sukobu s dvjema jednako opasnim ideologijama – ideologijom “Velike Srbije” i ideologijom muslimanskoga “fundamentalizma”. Prva i osnovna referencija srpske hegemonističke politike zacrtana je u Garašaninovu “Načertaniju” od 1844. Pod lozinkom “Srbi svi i svuda” ta ideologija našla je svoje utjecaje izražene u različitim modalitetima, prema političkim prilikama, s vrhuncem u razvikanom, ali opasnom za Hrvate, Memorandumom SANU (Memorandum Srpske Akademije nauka i umetnosti).

Drugu, novijih korijena, muslimanski fundamentalizam, propagirao je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, u svojoj “Islamskoj deklaraciji”, u kojoj vidi i zastupa na Balkanu – “Islamsku državu”.

Diskriminacija i marginalizacija

Danas su bosanski Hrvati izloženi stalnoj političkoj diskriminaciji i marginalizaciji, što je posljedica nepravednoga Daytonskog sporazuma i njegova ilegalnoga političkog tumačenja. Opći okvirni ugovor (General Framework Agreement), koji su u studenom 1995. godine u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, potpisali SAD, predsjednici Republike Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine i dvaju entiteta – bosanske Federacije i Republike Srpske, u okviru 11 članaka, kako i samo ime kaže, daje općenite okvire dogovora stranaka u ugovoru. Oni samo “pozdravljaju,” “podržavaju” i “garantiraju” “civilnu implementaciju sporazuma” koji se implementira preko lokalnih vlasti.

Detalji i procedura same implementacije sadržani su u 10 Priloga (10 Annexes). Svaki je Prilog međunarodni ugovor sam po sebi. Prilog 10. jedan je od najvažnijih jer sadrži najosjetljivije točke implementacije. Većina tih ugovora u Prilozima potpisana je samo od predstavnika vlasti Bosne i Hercegovine, tj. države Bosne i Hercegovine, bosanske Federacije i Republike Srpske.

Gornja nomenklatura vlasti pokazuje srž nepravde prema bosanskim Hrvatima, koji u tim važnim Prilozima implementacije nemaju riječi, jer čine manjinu bez entiteta u bosanskoj Federaciji. Nažalost, tu je hrvatska strana bila prevedena “žedna preko vode”, ili je pak pokleknula pod političkim pritiscima svjetskih moćnika, uključujući i “domaćina” – SAD.

Čini se da je jedino predsjednik Herceg Bosne, gospodin Zubak, shvatio dubinu priložnih struktura vrativši se kući razočaran i politički nemoćan da brani interese svojega naroda.

S druge strane, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dalo je jaku motivaciju i poticaje bosanskim Srbima i Srbiji da poštuju sporazum (S.C. Res. 1022, UN Doc S/RES 1022, 22 November 1955, 2, para 1). Važno je ovdje naglasiti da i Vijeće sigurnosti ima ograničenu ulogu u samoj implementaciji, kao i treće države, uključujući i Europsku uniju. Osnovna svrha sporazuma jest afirmacija političke neovisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine kao cjelovite države.

Međunarodni protektorat

U svezi sa samom “civilnom implementacijom” sporazuma, prema Prilogu 10., visoki predstavnik (High Representative) ima mandat “koordinacije”, “pomoći” u rješavanju političkih problema od strane lokalnih vlasti. Nažalost, 22-godišnja praksa i djelovanje visokog predstavnika pokazuju sustavno pogrješno tumačenje njegova ograničenog mandata. Takvo bahato ponašanje i djelovanje izvan zakonskih okvira mandata protivi se ciljevima sporazuma i narušava i potkopava političku neovisnost Bosne i Hercegovine, kao i međunarodno pravo, posebice u teleološkom, proširenom političkom tumačenju Priloga 10., u suprotnosti s Bečkom konvencijom tumačenja međunarodnih ugovora (Vienna Convention on the Law of Treaties, 23 May 1969, Art. 31(2)(b), 1155 UNTS 331, 340.).

Impozicija zakona, masovno otpuštanje predstavnika političkih vlasti i državnih službenika i poništenja odluka Ustavnog suda krše i sputavaju demokratski proces i zapravo čine ultra vires, nezakonitu reviziju Priloga 10.

Visoki predstavnik postaje skrbnik (trustee), a Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat.

Ta preobrazba i iskrivljenje mandata – od pomoćnika do naredbodavca – vuku svoje korijene od Konferencije za implementaciju sporazuma (Peace Implementation Conference), održane u Londonu 8.-9. prosinca 1995. godine sa svrhom “mobilizacije podrške Daytonskom sporazumu”. Konferencija je uspostavila Vijeće za implementaciju mira (Peace Implementation Council). koje sačinjava 55 država i agencija. Vijeće je nasljednik Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju (International Conference for Former Yugoslavia) i čini novu strukturu za implementaciju sporazuma. Izvršnu funkciju Vijeća čini Upravni odbor (Steering Board) koji daje “političke upute” visokom predstavniku. Na osnovi svojih političkih deklaracija i autentičnoga političkog tumačenja Priloga 10., Upravni odbor (Steering Board) ovlastio je (grant of power) visokog predstavnika da odlučuje o lokalnim sporovima i projektima koji se, po njegovoj procjeni i apsolutnoj diskreciji, protive duhu i tekstu sporazuma (PIC, Conclusions of the London Meeting, 12 December 1995, 35 ILM 223. 228, para. 20; OHR, Political Declarations From Ministerial Meeting of the Steering Board of the Peace Implementation Council, UN Doc. S/1997/434 annex, 5 June 1997, Sintra Declarations, London Declarations).

Ta nezakonita revizija sporazuma dostigla je vrhunac u takozvanim Bonnskim ovlastima (Bonn Powers), koje daju visokom predstavniku moć (grant of power) da donosi “obvezujuće odluke” (PIC Main Meeting in Bonn, December 1997m Bonn Conclusions, Sec. XI, para. 2). To je drska uzurpacija vlasti na štetu lokalnih vlasti, tj. demokratski izabranih članova vlade. Visoki predstavnik, kao međunarodna institucija u smislu diplomatskih odnosa (jer VP nije međunarodna organizacija), s mandatom pomoći u upravljanju implementacije sporazuma, krši taj mandat nezakonskim odlukama i tako ometa normalno funkcioniranje bosanskohercegovačke zakonske, izvršne i pravosudne vlasti. Mandat koji daje visokom predstavniku moć zakonskih odluka protivi se osnovnom mandatu međunarodnih institucija i zapravo ometa Bosnu i Hercegovinu da postane održiva suverena država.

Pretvaranje podržavajućeg mandata u mandat zakonske obveze čini drskost sile par excellence. To se protivi i samim odnosima između Vijeća implementacije sporazuma i visokog predstavnika, u kojem ono, kao zajedničko diplomatsko tijelo, može dati samo savjet visokom predstavniku, a ne ovlaštenje (grant of power). Ta arogancija moći može se, što je i važno, usporediti s političkim manipulacijama i odlukama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju – MKTJ (International Criminal Tribunal For Former Yugoslavia). Jedan i drugi nanijeli su veliku nepravdu hrvatskom narodu, koji je najviše zaslužan što je uopće moglo doći do mira na tim prostorima jugoistočne Europe. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se ta nepravda barem donekle rektificira.

Drugim riječima, došlo je vrijeme za jednu pravednu reviziju Daytonskog sporazuma. Predlažem da se krene od pretpostavke da nitko ne želi biti manjina u Bosni i Hercegovini te da tri konstitutivna naroda moraju imati jednak pristup i poštivanje. To znači da pravedna revizija kao minimum traži: tri naroda – tri entiteta u zajedničkoj državi Bosne i Hercegovine. Takva politička zajednica, ujedinjena na narodnoj etničkoj osnovi, osigurava mogućnost stvaranja jedne demokratske, napredne, održive države, u kojoj se poštuju nacionalne, kulturne i vjerske specifičnosti, kao pozitivno dobro u jednoj multietničkoj državi.

dr. sc. Edward Slavko Yambrusic/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari