Pratite nas

Kolumne

Je li glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača?

Objavljeno

na

Milanović je svim silama nastojao spasiti udbaške metuzaleme od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje. Zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitu priznanju, nije favorit? Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Piše Borislav Ristić/VečernjiList

Da će ovih dana uslijediti objava jedne predsjedničke kandidature moglo se pročitati iz anketa u kojima su anketari izveli svojevrsnu anketnu piruetu i iz dosadašnjih mjerenja izbacili neke lijeve predsjedničke kandidate, kako bi onda, sasvim slučajno, zabilježili nagli skok podrške Zoranu Milanoviću.

A onda je Milanović, kao po scenariju, za objavu početka svoje predsjedničke kandidature izabrao dan u kojemu HDZ proslavlja 30 godina svoga postojanja? Bio je to radni ponedjeljak, u kojemu se naš kandidat morao žrtvovati i, kontra svih pravila, bio prisiljen ustati prije podne. Toga se dana u kafiću u blizini Prisavlja sastao s gospodinom Stankovićem, čovjekom koji već godinama na javnom servisu služi kao rampa za lansiranje novih i uređaj za podgrijavanje starih političkih spasitelja.

Dok su oni dogovarali termin budućega gostovanja, u drugom dijelu grada, na Iblerovu trgu, pušten je bijeli dim. Naime, čini se da je Bernardiću bilo dosta da ga Milanović i njegovi ministri stalno opstruiraju, pa je shvatio da je njegova predsjednička kandidatura elegantan način da ih se konačno i bezbolno riješi.

A kocka je pala na kandidata s Juicy-sloganom, ovaj, karakterom. To je čovjek od riječi, koji je rekao da se neće nikada kandidirati za predsjednika. Za njega mediji pišu kako toliko dobro živi i zarađuje da mu povratak u politiku uopće nije potreban.

Možda se i ne bi vraćao, ali su Tač zatvorili, pa su “stvari došle dotle da se ja ovakav moram kandidirati”. Tako je prisiljen krenuti u jedinu bitku koju nije uspio izgubiti, jer u njegovoj mazohističkoj kolekciji političkih poraza još jedino što mu nedostaje je osobni poraz na predsjedničkim izborima.

Oni koji ga brane kažu kako je kao premijer imao moć da pravi štetu, ali da sada kao predsjednik to više ne bi mogao. Nije mi jasno zašto ga podcjenjuju? A uskoro će vas Zoki podsjetiti zašto biste baš njemu trebali dati svoj glas, i zašto bez njega “Hrvatska raste” i “nema povratka na staro”.

Zašto će svaki ljevičar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? U prvom redu zato što se hvalio da ima dedu ustašu. Iza toga, sljedeći razlog je zato što šef njegovog kabineta i njegovi ministri vjerodostojno čuvaju stabilnost vlade “lekarkinog sina”. A glavni razlog je taj što im je čovjek s karakterom skroz otvoreno priznao kako se “nikada neće kandidirati” i unaprijed ih upozorio kako “nikada neće biti predsjednik”, da se ne bi razočarali. Jer, on “nije kandidat ljevice”; on je, za razliku od njih, moderan.

Zašto će svaki desničar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Pa, prije svega zato što u kampanju kreće iz šume. Zato što je kao premijer slao specijalce na ratne veterane i invalide. Zato što je rekao da je Hrvatska “slučajna država”, a što više od njegove pobjede može biti potvrda takve slučajnosti? Još ako obeća da će vratiti Titovu bistu na Pantovčak, tko će mu na desnici moći odoljeti?

Zašto će svaki liberal koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Zato što je povećanjem poreza pomogao da lakše prebrodimo krizu i usvojimo zdrave navike rezanja kruha na manje šnite, sve uz moto “ako mi i ništa ne napravimo, nešto će se već dogoditi”.

Tisuću je razloga zašto će cijela Hrvatska glasati za Milanovića! Jedan od njih je i taj što je Gospodin Karakter je simbol hrvatskog zajedništva – na jednu osobu koja ga voli dolazi petero koji ga ne podnose.

Bandićevci će mu tako povjeriti svoj glas jer ih je poučio o dragocjenosti slobode. Manjine zato što nitko kao on nije rekao Srbima što im ide – da su “šaka jada”. Najviše su mu zahvalni radnici koji su pravednim predstečajnim nagodbama ostali bez posla. Njima treba pridodati i osobe koje su bezbolno preživjele ovršni zakon. Da ne spominjemo žrtve poplava, one su posebno svjesne da otkad je Zoran popravio cijevi u stanu, u Hrvatskoj više nema velikih poplava!

Svi će mu biti zahvalni, ali nitko kao naši udbaški metuzalemi, koje je, ne prezajući ni pred King Kongom, svim silama nastojao spasiti od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje.

Ako sve to tako fino zbrojimo, dolazimo do trenutka u kojem se možemo zapitati zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitom priznanju, nije favorit?Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Nije valjda Milanovićeva predsjednička kampanja – kampanja za pomilovanje osuđenih udbaša? To bi onda značilo da je glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari