Pratite nas

Kolumne

Je li glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača?

Objavljeno

na

Milanović je svim silama nastojao spasiti udbaške metuzaleme od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje. Zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitu priznanju, nije favorit? Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Piše Borislav Ristić/VečernjiList

Da će ovih dana uslijediti objava jedne predsjedničke kandidature moglo se pročitati iz anketa u kojima su anketari izveli svojevrsnu anketnu piruetu i iz dosadašnjih mjerenja izbacili neke lijeve predsjedničke kandidate, kako bi onda, sasvim slučajno, zabilježili nagli skok podrške Zoranu Milanoviću.

A onda je Milanović, kao po scenariju, za objavu početka svoje predsjedničke kandidature izabrao dan u kojemu HDZ proslavlja 30 godina svoga postojanja? Bio je to radni ponedjeljak, u kojemu se naš kandidat morao žrtvovati i, kontra svih pravila, bio prisiljen ustati prije podne. Toga se dana u kafiću u blizini Prisavlja sastao s gospodinom Stankovićem, čovjekom koji već godinama na javnom servisu služi kao rampa za lansiranje novih i uređaj za podgrijavanje starih političkih spasitelja.

Dok su oni dogovarali termin budućega gostovanja, u drugom dijelu grada, na Iblerovu trgu, pušten je bijeli dim. Naime, čini se da je Bernardiću bilo dosta da ga Milanović i njegovi ministri stalno opstruiraju, pa je shvatio da je njegova predsjednička kandidatura elegantan način da ih se konačno i bezbolno riješi.

A kocka je pala na kandidata s Juicy-sloganom, ovaj, karakterom. To je čovjek od riječi, koji je rekao da se neće nikada kandidirati za predsjednika. Za njega mediji pišu kako toliko dobro živi i zarađuje da mu povratak u politiku uopće nije potreban.

Možda se i ne bi vraćao, ali su Tač zatvorili, pa su “stvari došle dotle da se ja ovakav moram kandidirati”. Tako je prisiljen krenuti u jedinu bitku koju nije uspio izgubiti, jer u njegovoj mazohističkoj kolekciji političkih poraza još jedino što mu nedostaje je osobni poraz na predsjedničkim izborima.

Oni koji ga brane kažu kako je kao premijer imao moć da pravi štetu, ali da sada kao predsjednik to više ne bi mogao. Nije mi jasno zašto ga podcjenjuju? A uskoro će vas Zoki podsjetiti zašto biste baš njemu trebali dati svoj glas, i zašto bez njega “Hrvatska raste” i “nema povratka na staro”.

Zašto će svaki ljevičar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? U prvom redu zato što se hvalio da ima dedu ustašu. Iza toga, sljedeći razlog je zato što šef njegovog kabineta i njegovi ministri vjerodostojno čuvaju stabilnost vlade “lekarkinog sina”. A glavni razlog je taj što im je čovjek s karakterom skroz otvoreno priznao kako se “nikada neće kandidirati” i unaprijed ih upozorio kako “nikada neće biti predsjednik”, da se ne bi razočarali. Jer, on “nije kandidat ljevice”; on je, za razliku od njih, moderan.

Zašto će svaki desničar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Pa, prije svega zato što u kampanju kreće iz šume. Zato što je kao premijer slao specijalce na ratne veterane i invalide. Zato što je rekao da je Hrvatska “slučajna država”, a što više od njegove pobjede može biti potvrda takve slučajnosti? Još ako obeća da će vratiti Titovu bistu na Pantovčak, tko će mu na desnici moći odoljeti?

Zašto će svaki liberal koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Zato što je povećanjem poreza pomogao da lakše prebrodimo krizu i usvojimo zdrave navike rezanja kruha na manje šnite, sve uz moto “ako mi i ništa ne napravimo, nešto će se već dogoditi”.

Tisuću je razloga zašto će cijela Hrvatska glasati za Milanovića! Jedan od njih je i taj što je Gospodin Karakter je simbol hrvatskog zajedništva – na jednu osobu koja ga voli dolazi petero koji ga ne podnose.

Bandićevci će mu tako povjeriti svoj glas jer ih je poučio o dragocjenosti slobode. Manjine zato što nitko kao on nije rekao Srbima što im ide – da su “šaka jada”. Najviše su mu zahvalni radnici koji su pravednim predstečajnim nagodbama ostali bez posla. Njima treba pridodati i osobe koje su bezbolno preživjele ovršni zakon. Da ne spominjemo žrtve poplava, one su posebno svjesne da otkad je Zoran popravio cijevi u stanu, u Hrvatskoj više nema velikih poplava!

Svi će mu biti zahvalni, ali nitko kao naši udbaški metuzalemi, koje je, ne prezajući ni pred King Kongom, svim silama nastojao spasiti od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje.

Ako sve to tako fino zbrojimo, dolazimo do trenutka u kojem se možemo zapitati zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitom priznanju, nije favorit?Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Nije valjda Milanovićeva predsjednička kampanja – kampanja za pomilovanje osuđenih udbaša? To bi onda značilo da je glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Završni čin istodobnog umiranja ‘velike Srbije’ u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu

Objavljeno

na

Objavio

Biblijsku pouku: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti” na surov način osjetili su Srbi na svojoj koži. Devedesetih prošlog stoljeća započeli su rat za “veliku Srbiju”, a tri desetljeća poslije na tom, za njih nedosanjanom, teritoriju egzistiraju četiri samostalne države – RH, BiH, Kosovo i Crna Gora. I u svakoj se Srbi sada, kao manjinski narod, bore za političko preživljavanje. Žarišta su im se gotovo istodobno otvorila u svim tim državama, a u njima većinski narodi danas se Srbima u miru osvećuju političkim sredstvima.

Jedino ih je Hrvatska porazila u ratu. O njihovoj samouvjerenosti u ostvarivanju velikosrpskog projekta SANU najbolje svjedoči činjenica kako su prije “Oluje” (siječanj ‘95.) odbili Plan Z4 koji su im ponudili Amerika, Rusija, EZ i UN. Oni su im, na zaprepaštenje hrvatskih vlasti, nudili državu u državi koja bi se zvala Republika Srpska Krajina. Prema tom planu, Srbi su u RH trebali imati kompaktan teritorij te svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju, zastavu, grb, novac… Iako bi Z4 ozakonio srpsku agresiju, njima je i to bilo premalo. Htjeli su više. Planirali su ujedinjenje “srpskog teritorija” u Hrvatskoj i BiH s maticom Srbijom i Crnom Gorom. “Bljesak” i “Oluja” otpuhali su njihove snove. Krajina je poražena, a hrvatska pobjeda dovela do Daytonskog sporazuma. Jedino su njime profitirali Srbi u BiH. Dobili su tamo pola države.

Četvrt stoljeća nakon rata uzdrmani su temelji srpskog entiteta u BiH. Ustavni suci, među kojima i tri stranca, oduzeli su im poljoprivredno zemljište. Čini to 3,5 posto srpskog teritorija koji će biti uknjižen na državu BiH. Vjerojatno djelomice i onoga kroz koji bi od Bijeljine do Banje Luke trebao prolaziti ruski plinovod. Ovom odlukom buduća ruska investicija više neće biti pod kontrolom RS-a, već službenog Sarajeva. Srbi strahuju da nakon razvlašćivanja od poljoprivrednog zemljišta slijedi oduzimanje šuma, rijeka, cesta… Sve dok RS potpuno ne nestane. U Banjoj Luci zbog toga je opsadno stanje.

Jednako kao i u Crnoj Gori. Nekada ju je Beograd doživljavao kao svoje “drugo oko” u srpskoj glavi. Tamošnje vlasti donijele su Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzele su imovinu. A to znači – vraćaju Crnoj Gori oko 66 posto srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, desetke crkava i brojne nekretnine neprocjenjive vrijednosti. Zapravo, Podgorica im, kao i u BiH, uzima teritorij i presijeca Beogradu kanal u provođenju politike preko ove bogate vjerske zajednice. Zato i tamo Srbi svakodnevno prosvjeduju (litije) tražeći ono što im Milo Đukanović neće vratiti. U rat ne smiju jer Crnu Goru štiti NATO-ov kišobran.

Srbima je osobito bolan gubitak njihove “svetinje”, Kosova. Od tvrdog stava da ga se nikada neće odreći, danas su došli do toga da bi se zadovoljili mrvicama. Pregovara se da se sjever Kosova, koji većinski naseljavaju Srbi, pripoji Srbiji, a područje na jugu Srbije, koje većinski naseljavaju Albanci (Preševska dolina), Kosovu. Svi su svjesni da prekrajanje granice i na tako malom području može izazvati nesagledive posljedice, ne samo za Balkan. Zastoj u dijalogu nastao je zbog uvođenja stopostotnih pristojbi na robu iz Srbije (i BiH), što je bila osveta Prištine za kampanju Srbije za povlačenje priznanja kosovske neovisnosti.

U ostalim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, živi simboličan broj Srba. Vjerojatno zato tamo i nemaju većih problema. Pokrajina Vojvodina također bi ih rado napustila. Prijateljska, ali pragmatična Rusija daje im tek deklarativnu potporu. Prepoznaje da je obračun sa Srbima, zapravo, upozorenje i njima da nisu dobrodošli na Balkan.

Slobodan Milošević i njegov ideolog Dobrica Ćosić nisu mogli ni pretpostaviti kako će zamišljena “velika Srbija” do Karlovca, Ogulina, Karlobaga i Virovitice danas biti svedena na Beogradski pašaluk. Koji, baš zbog te svoje prošlosti, ne smiju braniti svoje sunarodnjake. Znaju, kada bi pokušali, NATO bi uzvratio. Već su osjetili njihovu odmazdu.

Srbe zato danas više nitko ozbiljno ne shvaća kada najavljuju pripajanje ili osvajanje “svetinje” Kosova, “bratskog” RS-a i “drugog oka” Crne Gore. U RH, zbog prošlosti, Srbi s osjećajem krivnje samo nijemo sliježu ramenima. Iz Beograda nemoćno šire ruke. Od njihove nekadašnje ratoborne krilatice “SSSS – Samo sloga Srbina spašava” ostao je “SSSS” drugog značenja: “Samo strah Srbina spašava”. Upozorava ih što bi značila nova prijetnja ratom. Sve je prolazno osim straha. Osobito kada zbog njega morate vratiti mač u korice.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari