Pratite nas

Kolumne

Je li Kolinda Grabar Kitarović demokršćanka?

Objavljeno

na

Kujundžić je u nedjelju izrekao jasne riječi i učinio politiku jednostavnom.U tim riječima je golema moć. Rješenje svih hrvatskih problema počiva na dvije stvari, kršćanstvo u Ustavu zemlje te efikasna i ekonomski održiva nacionalna država.

Nakon dvadeset i tri godine hrvatski narod će ili izgraditi potpuno novu, primjerenu i funkcionalnu državu ili zauvijek ostati u svojevrsnoj luđačkoj košulji sa strmoglavim propadanjem svih integracijskih vrijednosti i samih nacionalnih temelja.

Sredine tu nema, jer Hrvatska nije sama na planeti, njezin opstanak i razvoj ovise izravno od brzine razvoja njezinoga okruženja.

Gdje se u tome nalazi današnji HDZ?

Kolinda PortretHDZ se deklarirao kao demokršćanska stranka. To u najvažnijim segmentima nikada nije bio. Mislim prije svega na kadrovske strukture koje su odlučivale u HDZ-u a ne na članstvo, pogotovo nakon Tuđmanove smrti, jer je s njim nestao jedini autoritet koji je mogao održati ravnotežu jako suprostavljenih vrijednosti tzv. hrvatskog antifašizma i demokrašćanstva na kojima je Tuđman izgradio državotvorni pokret. Tuđmanova pomirba bila je, s jedne strane, razuman državnički poziv naciji u trenutku potpune ugroze opstanka i odgovor na polustoljetnu srpsku propagandu prije svega međunarodnoj zajednici, a s druge strane, potpuno vrijednosno i politički neizgrađena ideja koja je zbog svojih nejasnih temelja, postala golemi teret razvoju suvremenog hrvatskog društva. Ta «pomirba» je mogla kako tako funkcionirati jedino pod Tuđmanovim državničkim autoritetom kao nekakva mehanička ravnoteža. Odlaskom Tuđmana, ona je postala stimulans neototalitarnim, antihrvatskim i velikosrpskim politikama za potpuno ovladavanje svim segmentima hrvatskoga društva, a prije svega – države. Jednostavno, imali su bolju poziciju u svim segmentima države i društva.

Takvu pomirbu je bilo nužno odbaciti, bilo je nužno osmisliti istog trenutka kada je završeno oslobađanje zemlje, potpuno novi idejni, politički, ali i znanstveni temelj na kojem se hrvatsko društvo moglo i moralo razvijati.

Proglašavajući se demokršćanskom strankom HDZ je zapravo blokirao razvoj autentične demokršćanske politike u Hrvatskoj, otvarajući nasljednicima komunističkoga poretka taj dio nacionalnoga spektra za uspostavljanje potpune manipulativne kontrole. Točno onako kako je šireći spektar svojih poruka i satelita posve spriječio razvoj autentične pravaške politike.

Naravno, u tom pravcu se održavao i državni poredak, jer, počevši od Ustava, preko kompletnog pravnog ustroja, pa do, ovih dana najprisutnijih izbornih zakona kao matrice djelovanja političkih subjekata, sve je bilo prilagođeno, ne razvoju zemlje i društva, ne afirmaciji autentičnih nacionalnih vrednota i njihovih nositelja, već održavanju postojećeg poretka moći. Umjesto nacije i nacionalne države stranka je postala jedini smisao i svrha sama sebi.

Je li za to odgovoran Milanović, SDP, je li za to odgovoran Slavko Goldstein i kamarila njegovih pionira – sljedbenika u svim strukturama? Je li za to odgovorna notorna Velika Britanija ili Nizozemska, koje uz pomoć u biti opskurnih likova kao što su Teršelička, Zelić, Pusić i slični, dnevno kao klasične antifašističke milicije teroriziraju hrvatski narod i svaku pomisao o nekim drugim, tako običnim mogućnostima?
Naravno da presudno nisu, jer što god oni htjeli – urade točno onoliko koliko im se dopusti.

Imati o njima, imati o Josipoviću, Pusić i sličnima iluzija – postalo je uvredljivo za zdrav razum.
Imati iluzija kako su desetine nekakvih LGBT aktivista, nekakve Protagore, borci za ljudska prava, kako su njihovi ciljevi humanistički, nužno vodi u pravcu najfantastičnijih mogućnosti destrukcije same ljudske i društvene esencije. S tim se dio europskih zemalja već odavno suočava, jer su stimulirali razaranje tradicionalnih vrednota bez jasne kritičke vizije o posljedicama nametnutih inicijativa i zahtjeva.

Kakvu to onda alternativu nudi ovaj HDZ, kakva je Josipoviću alternativa Kolinda Grabar Kitarović?

Dio deklariranih konzervativnih analitičara i intelektualaca ovo što ona poručuje u zadnjih nekoliko dana nazivaju mudrim, državničkim, tuđmanovskim, njene nastupe smatraju civiliziranim, ideološki neostrašćenim, a sve to zajedno – kao zauzimanje nekakvog političkog centra. Zanimljivo je da «objektivni stručnjaci» kao što su Macan, Puhovski, Gjenero i još nekoliko ključonoša službene «uljudnosti» u državnim i prorežimskim medijima, također svesrdno ocjenjuju dobrim takvo pozicioniranje Grabar Kitarović.

Je li HDZ toliko stručno i kadrovski zapušten da ne shvaća smisao takvih poruka, je li moguće da nemaju baš nikoga tko će Karamarku i kompaniji reći – ljudi rade vas budalama. Ili, Karamarko «jamareći» po svom famoznom terenu ne susreće nikoga pored dugogodišnjih aktivista koji ne žele pokvariti šansu da se jednoga dana uvale na državne jasle pa lažu o stvarnome odnosu ljudi prema njihovoj politici i porukama?

Nema veće smijurije studentima politologije ili ljudima koji izučavaju fenomene tranzicije i razvoj društava i država nakon propasti komunizma, od suočavanja sa stvarnim sadržajem pojmova ovakve ljevice, desnice i centra u Hrvatskoj.

Što je u svojim porukama izrekla do sada Kolinda Grabar Kitarović?
U nastupnom intervjuu za Večernji list, na koji je Josipović jaukao do nebesa, očito se plašeći njezinih inozemnih pokrovitelja, pogotovo nakon što je poljubio vrata Ovalnoga ureda, naglasila je kako će nastojati afirmirati hrvatske tradicionalne vrednote i njihove nositelje.

Koje to?

U svom nastupu na HTV-u, približavajući se famoznom centru, rekla je da je Tito bio i dobar i loš, da su homosesksualna prava ovo i ono, da je abortus tamo i ovamo, da je ćirilica u Vukovaru i bi i ne bi.

I, da – sazvala bi sjednicu Vlade, a Pantovčak prepustila nezbrinutoj djeci, te bila bolja od Josipovića.

Pa kako kome. Josipović je vjerni odraz vlastitog ideološkog identiteta i njegovog apsolutno antihrvatskog poretka vrijednosti. Te glasove njemu nikada nitko neće uzeti, niti njegovoj stvarnoj alternativi – trebaju danas. Bez njih se uspostavila ova država, bez njih je treba graditi. Jospović ne laže svoje biračko tijelo, on vara i laže one bez stava i one iz konzervativne Hrvatske. Jer bez prevarenih ne može nikada postati predsjednik Republike.

Josipović je na žalost utjelovljenje i onoga što baštini Mirela Holy. Ona vjerno prikazuje rezultate nevjerojatne nebrige hrvatske države od formiranja do danas s jedne strane, i, s druge strane, rezultate klasičnog ispiranja mozga i ubijanja osobnosti masovnim medijima, čitavim generacijama i ljudima bez čvrstog profila. Tisuće i tisuće mladih ljudi, odraslih nakon rata za nezavisnost, pod nevjerojatnim presingom, kako politike, države, međunarodne zajednice, daleko više kontroliranih medija i promocije otpadaka tzv. «velikog svijeta», pojma nemaju što je to «Oluja», pojma nemaju ni o čemu što bitnije određuje hrvatski nacionalni identitet, pojma nemaju o istinskim sadržajima vrednota koje se beskrpulozno nameću kao vrhunske vrednote u nekoj nedefiniranoj Europi.
Ta je generacija zapljusnuta kontroliranim i vješto režiranim viškom sloboda svega, samo ne bitnih sadržaja i mogućnosti, generacija koja bježeći od svoga izvornoga identiteta misli kako postaje univerzalno prepoznatljiva, dobra, poželjna jer smije sve. I koja u tome traži osobnost ne shvaćajući da je ključni mehanizam svakoga podčinjavanja uvijek bio brisanje ljudske osobnosti.

Kako se tome suprotstaviti i treba li uopće?

Demokršćanin treba. Mora.

Ako Grabar Kitarović misli da je dovoljno samo staviti križ oko vrata i dobiti povjerenje katolika koje će antifašističke milicije i njihovi militanti premlaćivati po hrvatskim gradovima, onda – zloupotrebljava križ. Onda vara hrvatski narod. Onda je Milan Bandić.

Podvale o političkom centru, koji kao odlučuje o rezultatima izbora za predsjednika države, osmišljene su radi udaljavanja od birališta 40 posto glasova tradicionalne Hrvatske, koja godinama ne izlazi na izbore jer nema svoga predstavnika. Centar u Hrvatskoj počiva na potpunim lažima. Ne može biti političkog centra koji će za Tita reći da je i dobar i loš, koji će podupirati politizaciju i propagandu seksualnih devijacija u društvu, koji će biti blagonaklon prema nametanju simbolike pod kojom je uništavan hrvatski narod. Hrvatski politički centar ovakav kakav se nameće, jednako kao i desnicu, a još degutantnije ljevicu, definirali su poluobrazovani hibridi u izdanjima EPH i na HTV-u, ali i nadriznastvenici na hrvatskim sveučilištima koji su cijeli život razvijali floskule samo za uporabu vladajućem komunističkom poretku, a nakon demokratskih promjena – njegovom opstanku u novim okolnostima.

Zašto mislim da HDZ, a i njegova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, ovakvom politikom i prije svega javnim porukama, varaju hrvatski narod?

Može li hrvatski demokršćanin u isto vrijeme baštiniti vrijednosti komunizma i Katoličke crkve, ubojice i žrtve?

Može li suvremena demokršćanska stranka štititi neefikasan državni ustroj koji hrvatsko gospodarstvo i hrvatski narod ne mogu financirati?

Onoga trenutka kada Grabar Kitarović kaže jasno i glasno da temeljno načelo hrvatskoga ustava i države mora biti kršćanstvo a ne antifašizam, te da je temelj svakoga gospodarskoga programa zemlje, efikasna i ekonomski održiva država, imat će demokršćansku i pučku legitimaciju. A to ni njoj ni HDZ-u ne može dati nikakav predsjednik europskih demokršćana ili pučana, to mogu dobiti samo od hrvatskoga naroda. Sve ostalo je prijevara i legitimiranje projospovićevskoga poretka, samo fingiranje demokracije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari