Pratite nas

Kolumne

Je li Kolinda Grabar Kitarović demokršćanka?

Objavljeno

na

Kujundžić je u nedjelju izrekao jasne riječi i učinio politiku jednostavnom.U tim riječima je golema moć. Rješenje svih hrvatskih problema počiva na dvije stvari, kršćanstvo u Ustavu zemlje te efikasna i ekonomski održiva nacionalna država.

Nakon dvadeset i tri godine hrvatski narod će ili izgraditi potpuno novu, primjerenu i funkcionalnu državu ili zauvijek ostati u svojevrsnoj luđačkoj košulji sa strmoglavim propadanjem svih integracijskih vrijednosti i samih nacionalnih temelja.

Sredine tu nema, jer Hrvatska nije sama na planeti, njezin opstanak i razvoj ovise izravno od brzine razvoja njezinoga okruženja.

Gdje se u tome nalazi današnji HDZ?

Kolinda PortretHDZ se deklarirao kao demokršćanska stranka. To u najvažnijim segmentima nikada nije bio. Mislim prije svega na kadrovske strukture koje su odlučivale u HDZ-u a ne na članstvo, pogotovo nakon Tuđmanove smrti, jer je s njim nestao jedini autoritet koji je mogao održati ravnotežu jako suprostavljenih vrijednosti tzv. hrvatskog antifašizma i demokrašćanstva na kojima je Tuđman izgradio državotvorni pokret. Tuđmanova pomirba bila je, s jedne strane, razuman državnički poziv naciji u trenutku potpune ugroze opstanka i odgovor na polustoljetnu srpsku propagandu prije svega međunarodnoj zajednici, a s druge strane, potpuno vrijednosno i politički neizgrađena ideja koja je zbog svojih nejasnih temelja, postala golemi teret razvoju suvremenog hrvatskog društva. Ta «pomirba» je mogla kako tako funkcionirati jedino pod Tuđmanovim državničkim autoritetom kao nekakva mehanička ravnoteža. Odlaskom Tuđmana, ona je postala stimulans neototalitarnim, antihrvatskim i velikosrpskim politikama za potpuno ovladavanje svim segmentima hrvatskoga društva, a prije svega – države. Jednostavno, imali su bolju poziciju u svim segmentima države i društva.

Takvu pomirbu je bilo nužno odbaciti, bilo je nužno osmisliti istog trenutka kada je završeno oslobađanje zemlje, potpuno novi idejni, politički, ali i znanstveni temelj na kojem se hrvatsko društvo moglo i moralo razvijati.

Proglašavajući se demokršćanskom strankom HDZ je zapravo blokirao razvoj autentične demokršćanske politike u Hrvatskoj, otvarajući nasljednicima komunističkoga poretka taj dio nacionalnoga spektra za uspostavljanje potpune manipulativne kontrole. Točno onako kako je šireći spektar svojih poruka i satelita posve spriječio razvoj autentične pravaške politike.

Naravno, u tom pravcu se održavao i državni poredak, jer, počevši od Ustava, preko kompletnog pravnog ustroja, pa do, ovih dana najprisutnijih izbornih zakona kao matrice djelovanja političkih subjekata, sve je bilo prilagođeno, ne razvoju zemlje i društva, ne afirmaciji autentičnih nacionalnih vrednota i njihovih nositelja, već održavanju postojećeg poretka moći. Umjesto nacije i nacionalne države stranka je postala jedini smisao i svrha sama sebi.

Je li za to odgovoran Milanović, SDP, je li za to odgovoran Slavko Goldstein i kamarila njegovih pionira – sljedbenika u svim strukturama? Je li za to odgovorna notorna Velika Britanija ili Nizozemska, koje uz pomoć u biti opskurnih likova kao što su Teršelička, Zelić, Pusić i slični, dnevno kao klasične antifašističke milicije teroriziraju hrvatski narod i svaku pomisao o nekim drugim, tako običnim mogućnostima?
Naravno da presudno nisu, jer što god oni htjeli – urade točno onoliko koliko im se dopusti.

Imati o njima, imati o Josipoviću, Pusić i sličnima iluzija – postalo je uvredljivo za zdrav razum.
Imati iluzija kako su desetine nekakvih LGBT aktivista, nekakve Protagore, borci za ljudska prava, kako su njihovi ciljevi humanistički, nužno vodi u pravcu najfantastičnijih mogućnosti destrukcije same ljudske i društvene esencije. S tim se dio europskih zemalja već odavno suočava, jer su stimulirali razaranje tradicionalnih vrednota bez jasne kritičke vizije o posljedicama nametnutih inicijativa i zahtjeva.

Kakvu to onda alternativu nudi ovaj HDZ, kakva je Josipoviću alternativa Kolinda Grabar Kitarović?

Dio deklariranih konzervativnih analitičara i intelektualaca ovo što ona poručuje u zadnjih nekoliko dana nazivaju mudrim, državničkim, tuđmanovskim, njene nastupe smatraju civiliziranim, ideološki neostrašćenim, a sve to zajedno – kao zauzimanje nekakvog političkog centra. Zanimljivo je da «objektivni stručnjaci» kao što su Macan, Puhovski, Gjenero i još nekoliko ključonoša službene «uljudnosti» u državnim i prorežimskim medijima, također svesrdno ocjenjuju dobrim takvo pozicioniranje Grabar Kitarović.

Je li HDZ toliko stručno i kadrovski zapušten da ne shvaća smisao takvih poruka, je li moguće da nemaju baš nikoga tko će Karamarku i kompaniji reći – ljudi rade vas budalama. Ili, Karamarko «jamareći» po svom famoznom terenu ne susreće nikoga pored dugogodišnjih aktivista koji ne žele pokvariti šansu da se jednoga dana uvale na državne jasle pa lažu o stvarnome odnosu ljudi prema njihovoj politici i porukama?

Nema veće smijurije studentima politologije ili ljudima koji izučavaju fenomene tranzicije i razvoj društava i država nakon propasti komunizma, od suočavanja sa stvarnim sadržajem pojmova ovakve ljevice, desnice i centra u Hrvatskoj.

Što je u svojim porukama izrekla do sada Kolinda Grabar Kitarović?
U nastupnom intervjuu za Večernji list, na koji je Josipović jaukao do nebesa, očito se plašeći njezinih inozemnih pokrovitelja, pogotovo nakon što je poljubio vrata Ovalnoga ureda, naglasila je kako će nastojati afirmirati hrvatske tradicionalne vrednote i njihove nositelje.

Koje to?

U svom nastupu na HTV-u, približavajući se famoznom centru, rekla je da je Tito bio i dobar i loš, da su homosesksualna prava ovo i ono, da je abortus tamo i ovamo, da je ćirilica u Vukovaru i bi i ne bi.

I, da – sazvala bi sjednicu Vlade, a Pantovčak prepustila nezbrinutoj djeci, te bila bolja od Josipovića.

Pa kako kome. Josipović je vjerni odraz vlastitog ideološkog identiteta i njegovog apsolutno antihrvatskog poretka vrijednosti. Te glasove njemu nikada nitko neće uzeti, niti njegovoj stvarnoj alternativi – trebaju danas. Bez njih se uspostavila ova država, bez njih je treba graditi. Jospović ne laže svoje biračko tijelo, on vara i laže one bez stava i one iz konzervativne Hrvatske. Jer bez prevarenih ne može nikada postati predsjednik Republike.

Josipović je na žalost utjelovljenje i onoga što baštini Mirela Holy. Ona vjerno prikazuje rezultate nevjerojatne nebrige hrvatske države od formiranja do danas s jedne strane, i, s druge strane, rezultate klasičnog ispiranja mozga i ubijanja osobnosti masovnim medijima, čitavim generacijama i ljudima bez čvrstog profila. Tisuće i tisuće mladih ljudi, odraslih nakon rata za nezavisnost, pod nevjerojatnim presingom, kako politike, države, međunarodne zajednice, daleko više kontroliranih medija i promocije otpadaka tzv. «velikog svijeta», pojma nemaju što je to «Oluja», pojma nemaju ni o čemu što bitnije određuje hrvatski nacionalni identitet, pojma nemaju o istinskim sadržajima vrednota koje se beskrpulozno nameću kao vrhunske vrednote u nekoj nedefiniranoj Europi.
Ta je generacija zapljusnuta kontroliranim i vješto režiranim viškom sloboda svega, samo ne bitnih sadržaja i mogućnosti, generacija koja bježeći od svoga izvornoga identiteta misli kako postaje univerzalno prepoznatljiva, dobra, poželjna jer smije sve. I koja u tome traži osobnost ne shvaćajući da je ključni mehanizam svakoga podčinjavanja uvijek bio brisanje ljudske osobnosti.

Kako se tome suprotstaviti i treba li uopće?

Demokršćanin treba. Mora.

Ako Grabar Kitarović misli da je dovoljno samo staviti križ oko vrata i dobiti povjerenje katolika koje će antifašističke milicije i njihovi militanti premlaćivati po hrvatskim gradovima, onda – zloupotrebljava križ. Onda vara hrvatski narod. Onda je Milan Bandić.

Podvale o političkom centru, koji kao odlučuje o rezultatima izbora za predsjednika države, osmišljene su radi udaljavanja od birališta 40 posto glasova tradicionalne Hrvatske, koja godinama ne izlazi na izbore jer nema svoga predstavnika. Centar u Hrvatskoj počiva na potpunim lažima. Ne može biti političkog centra koji će za Tita reći da je i dobar i loš, koji će podupirati politizaciju i propagandu seksualnih devijacija u društvu, koji će biti blagonaklon prema nametanju simbolike pod kojom je uništavan hrvatski narod. Hrvatski politički centar ovakav kakav se nameće, jednako kao i desnicu, a još degutantnije ljevicu, definirali su poluobrazovani hibridi u izdanjima EPH i na HTV-u, ali i nadriznastvenici na hrvatskim sveučilištima koji su cijeli život razvijali floskule samo za uporabu vladajućem komunističkom poretku, a nakon demokratskih promjena – njegovom opstanku u novim okolnostima.

Zašto mislim da HDZ, a i njegova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, ovakvom politikom i prije svega javnim porukama, varaju hrvatski narod?

Može li hrvatski demokršćanin u isto vrijeme baštiniti vrijednosti komunizma i Katoličke crkve, ubojice i žrtve?

Može li suvremena demokršćanska stranka štititi neefikasan državni ustroj koji hrvatsko gospodarstvo i hrvatski narod ne mogu financirati?

Onoga trenutka kada Grabar Kitarović kaže jasno i glasno da temeljno načelo hrvatskoga ustava i države mora biti kršćanstvo a ne antifašizam, te da je temelj svakoga gospodarskoga programa zemlje, efikasna i ekonomski održiva država, imat će demokršćansku i pučku legitimaciju. A to ni njoj ni HDZ-u ne može dati nikakav predsjednik europskih demokršćana ili pučana, to mogu dobiti samo od hrvatskoga naroda. Sve ostalo je prijevara i legitimiranje projospovićevskoga poretka, samo fingiranje demokracije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari