Connect with us

Kolumne

Je li Marinko Čavara prva žrtva Milanovićeve ‘pomoći’ Hrvatima u BiH?

Objavljeno

-

Iluzorno je bilo očekivati da će Milanovićeve prijetnje blokadom ulaska Švedske i Finske u NATO savez, a kako bi pomogao Hrvatima u BiH, ostati nezamijećene.

Naime, za razliku od mudrog turskog sultana Erdogana, Zoran Milanović je dvjema skandinavskim državama priprijetio naprasito tražeći nešto što one ne mogu ispuniti – promjenu izbornog zakona u trećoj državi, Bosni i Hercegovini. Kako to može učiniti samo Amerika, očito je tim manevrom zapravo kanio ucijeniti vodeću svjetsku silu, predvodnicu NATO saveza.

 

Jedinstvo DA, ali na čemu ga graditi?

Na odgovor na Milanovićevu preglasnu diplomaciju nije trebalo dugo čekati. Amerikanci su se doista angažirali u BiH, ali ne kako bi promijenili neustavni izborni zakon. Ceh je platio najviše pozicionirani legitimni predstavnik hrvatskog naroda u Federaciji BiH, predsjednik tog entiteta, Marinko Čavara.

Sankcioniran je onako kako su to dosad bili samo izabrani predstavnici srpskog naroda u toj državi, što ne predstavlja pljusku samo Čavari osobno, nego i cijelom hrvatskom narodu u susjednoj državi. Povrh svega, čini se da je to tek upozorenje, jer doista nema previše prostora da se drukčije shvati.

Ne pomaže tu mnogo Milanovićeva sprdačina s time što je odluku objavio neki zamjenik pomoćnika glavnog tajnika za financije u State Departmentu. Uostalom, kad bi mu netko tog ranga, primjerice Amos Hochstein, svojedobno zadužen za energetiku, doletio u posjet za vrijeme obitavanja u Banskim dvorima, Milanović bi smjesta vezao konja gdje mu Amer-aga kaže. I odustajao od namisli srca, što su ga vukle priključenju Hrvatske na ruski plin kroz Južni tok i predaji Ine u naručje Rosnjefta.

Još manje tu pomažu Milanovićevi pozivi Plenkoviću na jedinstvo oko politike na temu Hrvata u BiH. Mada, u tvrdnji kako bi, da se postiglo jedinstvo, bilo sve drukčije čak ima i zrno istine, samo je pitanje o kakvu se i na čemu građenom jedinstvu radi. Je li riječ o jedinstvu koje bi se postiglo tako da Vlada prione uz Milanovića destabilizirajući NATO savez ucjenom njegove prve violine, kao da bi se time natjeralo Ameriku da zapleše po hrvatskim željama, postavljajući putokaz ostalima da poigravajući se s predvodnicom Saveza bez po’ muke mogu ostvariti nacionalne ciljeve?

Ili se, pak, radi  o jedinstvu u smislu da Milanović prihvati politiku Vlade? Jer upravo je ta politika, premda nije postigla promjenu izbornog zakona u željenom roku, prije no što se Milanović aktivno uključio urodila itekako pozitivnom dinamikom u BiH, rezultiravši promjenom retorike i držanja međunarodnih posrednika, ali i pozitivnim mišljenjem Venecijanske komisije na hrvatski prijedlog izbornog zakona.

Zanimljivo, nedostatak jedinstva problematičnim vidi i Andrej Plenković. Ta, nije slučajno na sâm Dan diplomacije i američkih sankcija Čavari rekao kako je najgore imati državu čiji se stav ne zna. Naime, premda na prvu, barem deklarativno, i Milanovićeva i Vladina politika vode istom cilju (poboljšanju položaja Hrvata u BiH), ta dva pristupa su toliko suprotstavljena da se operativno uzajamno posve isključuju. Štoviše, Milanovićevo pikanje Amerike ruskom penkalom u oko je toliko očito destruktivno da iskrenost njegovih namjera glede pomaganja Hrvatima u BiH dovodi u pitanje.

Taj dojam pojačava i Milanovićevo pojašnjenje da nije plaćen ispunjavati zahtjeve Švedske i Finske. A nije plaćen ispunjavati ni zahtjeve Rusije, poput zaustavljanja širenja NATO-a, pa ih svejedno bespogovorno zagovara, čime posredno, lijepeći Hrvatima u BiH etiketu rusofila isprsivši se kao njihov najglasniji zaštitnik, tjera vodu na mlin sarajevske čaršije. Ili možda ipak jest i za to plaćen? Čaršiju, doduše, bije glas frontalnih kokuza, ali i da ima jako dobre prijatelje koji to nisu.

 

Doktor miniranja u neronovskom zanosu

Ne manje cinično, uz primjetnu dozu samoironije, zvuči Milanovićev poziv na stalan, ustrajan rad. Najednom se preobrazio u gorljivog pristašu rudarenja, i to nakon što je čitave četiri godine uživanja izvršne vlasti proveo nepokolebljivo držeći sve četiri u zraku. Pa i sad ne krije da mu je od sveg  rudarskog posla srcu nekako najviše priraslo miniranje… onih koji doista rudare.

Na tom području doktorat, ako ne i specijalizaciju, marljivo priprema Milanovićev saborski alter ego, Nino Raspudić. Kako ga je nedavno pohvalila njegova manje gora polovica, a on to ne poriče, briljantna zamisao o ucjeni Amerike blokadom Švedske i Finske produkt je njegova umovanja i viđenja međunarodne politike i odnosa. Ono se svodi na uvjerenje kako je Andrej Plenković ni manje ni više nego direktor svemira, koji može sve što poželi. Ako u nečemu ne uspije, to znači da to nije želio kako se nekome ne bi zamjerio. Sve radi briselske karijere za koju se priprema, evo, već 5-6 godina, a nikako da tamo ode.

Na tom tragu Raspudić se pita kako to da se Plenkovićev euro-pučanin Schmidt, kojemu je kao Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH zadaća pomiriti šire interese od europskih i stranačkih, usudi donositi odluke kontra interesa Hrvata u BiH. Slično je svojedobno optuživao Mariju Pejčinović Burić, glavnu tajnicu Vijeća Europe zbog izjave nekog Talijana iz te institucije, koja također nije išla na ruku Hrvatima u BiH. Raspudić iz nekog razloga misli kako međunarodne organizacije u kojima se isprepliću mnogostruki interesi, ali i međunarodni odnosi uopće, funkcioniraju poput njegova Mosta. O svemu bitnome svi moraju misliti isto,… isto kao Milanović. U očima ne baš tako malenog Raspudića, kakvim se po izrečenim mislima doimlje, Andrej Plenković je čitavoj međunarodnoj zajednici ono što je Milanović Mostu – glavni kojega se sve sluša.

S takvim poimanjem stvarnosti Raspudić propušta primijetiti da Plenković ipak ponešto i uspijeva učiniti. Primjerice, prevladavajuće razmišljanje europskih pučana, potvrđeno na nedavno održanom skupu, ide niz dlaku Hrvata u BiH. Istodobno, Raspudić se začudo propušta zapitati kako to da isto nije slučaj i s mišljenjem Milanovićevih kolega, europskih socijaldemokrata ili, pak, europske grupacije kojoj pripadaju Raspudićevi saborski suborci iz lijeve polovice MožeMosti, s kojima revno surađuje na rušenju čitavog niza Vladinih politika. Posvemašnji izostanak njihove aktivnosti glede položaja Hrvata u BiH posebno se bolno očituje na gledište Njemačke, čiju vanjsku politiku kreiraju crveni i zeleni. Koliko su hrvatski im pandani uspješni u lobiranju za Hrvate u BiH, najbolje pokazuje to što se zadnjom branom širenja interesa sarajevske čaršije u središnjoj europskoj državi pokazuje zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, znan po retorici neusporedivo pogibeljnijoj po Hrvate u BiH od Visokog predstavnika Schmidta, otprilike negdje u rangu njegova prethodnika Inzka. No, zbog toga se krug oko Raspudića odveć ne uznemirava. Pa neće valjda vrana vrani kopati oči? Odgovornost za političko stajalište lijeve njemačke vlade prema BiH besramno pakiraju ministru Grliću Radmanu, zato što im služeći kao hrvatski veleposlanik u Berlinu prije X godina nije razjasnio situaciju. Ima li jasnijeg dokaza kako u srži njihove kritike nije poticanje vladajućih da rade što predanije na rješavanju pitanja Hrvata u BiH, nego razračunavanje za domaće unutarnjopolitičke potrebe?

 

Tko su tu zapravo Mujo i Huso?

Uz navedeno, u paketu se uvriježilo i sprdanje hrvatske vanjske politike zato što je kao članica euroatlantskih integracija nadigrana od sarajevske čaršije, pri čemu se zanemaruje da je ta članica gotovo dva desetljeća bila posve eutanazirana po tom pitanju, živnuvši tek unazad 5-6 godina. Dotle je čaršija, uživajući nezanemarivu potporu moćnih joj saveznika iz islamskog svijeta, svoju poziciju sve vrijeme strpljivo, u tišini, gradila. Stoga je neistinito, a i kontraproduktivno, podcjenjivati ju doskočicama tipa – glasovitu Plenkovićevu tihu diplomaciju porazili Mujo i Haso. Naime, oni koji osmišljavaju i provode muslimansku politiku u BiH su sve samo ne Mujo i Haso.

Jedini Mujo i Haso u čitavoj priči su Milanović i Raspudić, i to pod uvjetom da doista iskreno žele pomoći Hrvatima u BiH, pri čemu je za to ipak znatno veća vjerojatnost kad je riječ o politikantu Raspudiću nego o smutljivcu Milanoviću. Nogometnim rječnikom, njihovo se djelovanje svodi na činjenje grubih prekršaja nad suparničkim igračima u vlastitom kaznenom prostoru, na čemu im se njihovi fanatični sljedbenici dive, razgaljeno kličući – Uh, vidi kako ga je složio! – pa se onda svi skupa čude kao pura dreku nakon što međunarodni arbitar dosudi kazneni udarac u korist protivničke momčadi. Onda za to krivnju svaljuju na Plenkovića, zato što nije instruirao sudca da zažmiri na njihov nestašluk. S druge strane, protivnički igrači se žale na Milanovića zbog nanesenih im ozljeda, ali ne i zbog toga što im je servirana stopostotna šansa. Preostaje im tek realizirati ju, ne gledajući poklonjenom konju u zube.

Još se luđe u cijeloj priči drže proteze Milanovićeve saborske proteze stacionirane u BiH, nastupajući s udarnom tezom kako je Amerika protiv nas, dok je Rusija za nas, stajući uz rusofilnu retoriku Muje Milanovića i Hase Raspudića. Na stranu sad što je Rusija dobrohotna prema Hrvatima u BiH ponajprije zbog vlastitih interesa u Gruziji, Moldaviji, a u zadnje vrijeme i Ukrajini, te u samoj BiH, doduše s odanim joj Srbima u glavnoj ulozi, a Hrvatima tek kao vodonošama. Ključna stvar u čitavoj priči je što Rusija, sve kad bi to i htjela, Hrvatima u BiH ne može baš nikako pomoći. To može jedino Amerika, i zato, koliko god se u prošlosti pokazivala nepravednom prema Hrvatima u BiH, jedini put ka uspjehu vodi preko nje. To sigurno nije inaćenje Americi poticanjem podjela unutar zapadnjačkih struktura čim stvari krenu neželjenim tijekom, nego konstruktivan pristup stjecanjem vjerodostojnosti dosljednošću, koji je doprinio zaokretu u retorici američke diplomacije u odnosu na stanje prije desetak godina. Također, goli razbor nalaže na tom putu od dojučerašnjih protivnika činiti saveznike. Stoga je upravo suluda diletantska Raspudićeva kritika poziva bivšem američkom veleposlaniku Galbraithu na skup povodom 30. godišnjice priznanja Hrvatske.

Spočitava mu što je činio prije 30 godina, a olako zanemaruje da je ono što govori danas posve sukladno hrvatskom interesu. Je li moguće da um naizgled relativno mladog čovjeka može biti toliko fosiliziran ili je posve pomućen od srdžbe i kompleksa veće vrijednosti na krilima kojeg je zabrazdio u visoku politiku? Je li svjestan katastrofalne štete koju čini Hrvatima u BiH čuvajući bok svome meceni i potičući ga u njegovim eskapadama? Štogod bilo posrijedi, ključnom prednošću sarajevske čaršije u utakmici protiv Hrvata u BiH doimlje se to što se ona svojih ludonja u ključnim trenutcima odriče, prave se da ih ne poznaju, ni u putu se s njima nisu sreli, dok se Hrvati takvima, kojima je u pristojnoj kući, kad prispiju gosti, mjesto u špajzi, pod ključem, u ime nekakvog imaginarnog zajedništva ponose i ističu ih u prvi plan.

 

Strpljivost i vjerodostojnost nasuprot mahnitom glavinjanju

Ako bi se štogod moglo prigovoriti hrvatskoj politici srednje struje u BiH, onda je to upravo smušeno oklijevanje oko ograđivanja od Milanovićeve „pomoći“. Uz to ide i popuštanje pritisku pitomaca stasalih u okrilju Raspudićeve mostarske političke večernje škole „Rasputin“, koji lete kao metci iskazati Milanoviću zahvalnost na podmetanju klipova Hrvatima u BiH pod noge, uz poruku neka samo tako nastavi. Sve dok se politički predstavnici Hrvata u BiH Milanoviću na toj „pomoći“ jasno ne zahvale, nepopularna etiketa rusofilije će im sve čvršće prianjati uz čelo i stezati grlo, ostavljajući neizvjesnim tek pitanje – tko je sljedeći poslije Čavare? Imajući to u vidu, zadnje što se Andreju Plenkoviću može spočitnuti jest nepristajanje uz suludi Milanovićev naum u ime nacionalnog jedinstva.

Kritike, eventualno, mogu ići tek u smjeru zakašnjelog jasnog distanciranja od Milanovićeva rusofilskog divljanja, uslijed čega se u međunarodnoj javnosti stječe dojam da Hrvatska, mahnito glavinjajući vamo-tamo, namjerno igra dvostruku igru, izbijajući si time iz ruku najjači adut – vjerodostojnost! Nije li upravo na tomu u prošlosti ostvarivala najveće uspjehe, hodeći s Amerikom ruku pod ruku? Bez obzira što željno iščekivana promjena izbornog zakona nije postignuta, utakmica još nije završena. Sljedeći cilj za kojeg se vrijedi boriti je implementacija izbornih rezultata u BiH u skladu s legitimnom izbornom voljom svih konstitutivnih naroda, napose Hrvata, čija je volja najugroženija. Da je samo do muslimanske vrhuške, nema nikakve dvojbe da bi Hrvate utopili u čaši vode. No, i Ameriku se tu nešto pita.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari