Connect with us

Kultura

Je li Mažuranić kriv za Srebrenicu?

Objavljeno

on

Napokon imam malo vremena za osvrt na misli najvećih umova naših prostora, na što god se ta sveza odnosila

Nakon snažnih bismo se šijuna otiskivali na debelo more, obično noću, osvijetljeni mjesečinom čiji su sjaj jačali kameni vrhovi golih brda nad Perastom i blišćavcima koje bi nam podarila jata gavuna.

Lađa je tiho klizila stopljena s tamnim mračkom čarobnih lugova te se tek Dobrašin na vrhu jarbola kupao u svjetlu. Svijet koji nam bijaše domom danima i koji nam se činio neomeđenim, izmaknuo bi nam s obzorja čim bismo zamaknuli za Prevlaku. S njima bi izblijedjela i lica ljudi koje smo susretali, ali ne bi olabavili naši okovi što nas sputavahu gdje god bismo se otisnuli.

Nekad bi nam godila snaga Sunca koja nam je borala potna čela i umor oteščalih ruku, sladak bi nam bio popodnevni sanak u štivi koji bi nam utisnuo madire u bolna leđa, no kao ostarjeli bismo uznici jedva dočekali svrhu naše slobode, povratak na mjesto vječite klatnje i liječenje privremenim zaboravom što nam je, poput kakva uspokojivača, nudio zaljev.

Stoga bismo se na povratku svi natisnuli na pramac i natjecali tko će prvi čuti zvuk zvona i ugledati trak sunčani nad peraškim kampanjulom. Samo je Svebor sjedio na krmi zagledan negdje u dubinu, pun želje da u njoj pronađe neko nama nedohvatno blago, duboko, duboko, ispod najdublje brazde.

Napokon imam malo vremena za osvrt na misli najvećih umova naših prostora, na što god se ta sveza odnosila. Prije nekoliko je tjedana u tjedniku Express Ante Tomić, veliki ljubitelj starije i nešto manje nove hrvatske književnosti, a poglavito lika i djela Ivana Mažuranića, ponovio svoju tezu iz nedavne kolumne kako je upravo zbog „islamofobnih tekstova“ poput spjeva Smrt Smail-age Čengića u Srebrenici pobijeno „osam hiljada muškaraca“ zgranut ujedno time što mu je i sin morao čitati neko „nenadahnuto napisano, banalno, i moralno i intelektualno sramotno nacionalističko smeće“. Za početak pohvalimo Tomića za uporabu meni omiljene stilske figure – hiperbole – s tim da je Tomićevo precjenjivanje Mažuranićeve uloge u srebreničkome pokolju podjednako točno koliko i podcjenjivanje Mažuranićeva opusa.

Mogao bi katkad čitati svojega kolegu Josipa Mlakića koji vrlo uspješno razobličuje pokušaje da se Andrićev roman Na Drini ćuprija (u kojemu se podrobno opisuje postupak nabijanja na kolac, kad već Tomić „obožava“ Mažuranićev stih Kome kolac, kome li konopac) i Andrićev opus uopće prikaže kao protumuslimanski. Također bi mogao prolistati roman Nož Vuka Draškovića koji je u Srbiji svakako čitaniji od spjeva hrvatskoga bana napisana sredinom XIX. stoljeća. Vjerojatno ima tu ljubomore prema starijemu kolegi, možda žala što se vjerojatno ni o jednome Tomićevu djelu ne će izvan prostora „istovjetnih jezika“ pisati koliko o Mažuranićevu spjevu, a i banovanje je u službi cjelokupnoga naroda nešto odgovornija uloga od stavotvoriteljstva na jednome političkome polu.

Možda bi se Tomić katkad mogao upitati, da parafraziram Gibonnija, i šta će njemu njegova dica reć kad u javnome prostoru, valjda u nedostatku pravih riječi (što nije pohvalno za pisca), djela vlastitih kolega naziva smećem, a vrlo često i mnogo pogrdnijim imenima dok istodobno „sve drukčije“ proziva za nesnošljivost i primitivizam.

Na koncu, pitam se još gdje je nestao čovjek koji je pisao o tonkama i cvrčcima u trajektnim lukama i koji nas je zasmijavao hašekovskim proturatnim prizorima. Otkud li se samo nakupila tolika gorčina? Autor je drugoga štiva, na koje ću se ukratko osvrnuti, Miljenko Jergović. Njega je, pak, zaokupila pojava da Hrvati svoje uglednike rado izgone iz domovine, među ostalim i u Sarajevo.

Poprilično je zanimljiv izbor izgnanika na kojemu su u istu ravninu stavljeni, među ostalim, Goran Babić i Viktor Vida. Pitam se koliko je usporediva sudbina Neretvanina Gorana Babića, koji je do 1990. žario i palio hrvatskom književnom pozornicom (nerijetko i određujući tko će se s nje (s)maknuti) te se vlastitom voljom preselio u Beograd, s kobi Bokelja Viktora Vide, kojemu je, kao prevoditelju i članu uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, povratak u domovinu nakon 1945. ostao sanak pusti, što ga je poslije i potaknulo da si oduzme život. Budući da Jergović tvrdi da je izgon iz Zagreba pokazatelj da je netko istinska hrvatska veličina, postavlja se pitanje gdje svrstati ljude poput njega, tj. što je s ljudima s obrnutim životnim putom, ljudima koji su, primjerice, iz Sarajeva došli u Zagreb te u njemu poprilično lijepo i, hvala Bogu, lagodno žive. Logično se stoga upitati je li Jergović Hrvat jer ako nije Hrvat, još može biti veličina, a ako jest, po njegovoj logici po kojoj se hrvatske veličine istjeruju, za to nema izgleda. Mogućnost da nije ni Hrvat ni veličina, dakako, nisam razmatrao.

Na koncu, umjesto veseloga dodatka, spominjem kako su me s jedne od „velikih“ televizijskih kuća prije nekoliko tjedana zvali kako bih s onomastičke strane protumačio uporabu različitih imena za ista područja s posebnim osvrtom na slučaj Banovine i Banije. Urednica je bila iznimno zadovoljna primjerima i opsegom objašnjenja, ali prilog nikad nije emitiran. To vam se zove neovisnost medija.

dr. sc. Domagoj Vidović/Hrvatsko slovo

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari