Je li moguće da baš nitko ne zna za sudbinu 1858 nestalih osoba?

Hrvatski obrambeni Domovinski rat ili bolje rečeno agresija na Republiku Hrvatsku iza sebe su ostavili još jednu bol – nestale osobe!
30. kolovoza je Međunarodni dan nestalih osoba, kad će se mnoge majke i očevi po tko zna koji puta pitati: Gdje su naši najmiliji?, te tražiti da im se pomogne, da ih nađu.

Evo, već je prošlo 30 godina od početka rata, a mi još uvijek ne znamo za sudbinu oko 1800 nestalih.

Ministarstvo hrvatskih branitelja i Crveni križ nastoje da se pronađu ti ljudi, ali zasad bezuspješno.

Stoga, može se reći da je rat ili agresija završena (na papiru), ali dok ne pronađemo i zadnjeg nestalog Hrvata mi smo još uvijek „u ratu“, u borbi za nevine ljude koji su nestali, kao sjeno na cesti.

Brojka od 1858 ljudi je iznimno velika. Sve te osobe nisu mogle nestati tek tako, a da nitko, ali baš nitko ne zna gdje su i kako su završile.

Oni koji znaju šute i svakodnevno žive sa tom tišinom. (Kako samo mogu?) Što se događa u njihovim glavama da vjerojatno ni svojim najbližima ne žele otkriti strašnu sudbinu tako velikog broja ljudi?

Najviše ih je nestalo na području Vukovarsko-srijemske i Osječko – baranjske županije, ali i Šibensko – kninske, odnosno na područjima koja su bila godinama okupirana.
U Ministarstvu hrvatskih branitelja često odlaze na tzv. probna iskapavanja, ali rezultata nema.

Možda ih traže na krivom mjestu? Možda su tijela tih nesretnika u vrijeme okupacije prebačena u Srbiju ili Republiku Srpsku, a tamo s tim u svezi još nije bilo nikakvih iskopavanja.

A u pravu se kaže-ako nema tijela, nema ni zločina!

Za obitelji nestalih vrijeme ne liječi rane. Samo odgovor na pitanje o sudbini njihovog nestalog člana obitelji može im pomoći vratiti spokoj.

Među nestalima je i dr. Ivan Šreter. Završio je u srpskom logoru Bučje i otada mu se gubi svaki trag. Zar baš nitko ne zna za njegovu sudbinu? Ili za sudbinu djece Kate Šoljić ili Eve Šegarić? Tako bi inače mogli nabrajati u nedogled.
Nemoguće!

Od tako velikog broja ljudi koji se i dalje traže obitelji nemaju nikakve vijesti o njihovim sudbinama, dok za samo nekoliko stotina se zna da su smrtno stradali, ali „nitko“ ne zna gdje su njihovi posmrtni ostaci.
Nemoguće!

Međutim, kad su u pitanju nestali, Hrvatska ima još jedan problem, odnosno neodgovoreno pitanje – gdje su na desetine tisuća Hrvata koji su smrtno stradali nakon II. svjetskog rata, odnosno kada će biti dostojno sahranjeni?
Bivši partizani i komunisti iznimno su dobro sakrivali istinu o tim, nesretnim ljudima, pa čak i ženama, starcima i najmlađima. Slovenija, ali i Hrvatska još je uvijek puna neotkopanih i neotkrivenih masovnih grobnica. Te ljude koji su stradali uz pozdrav „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ gotovo više nitko i ne traži.
A kako vrijeme ide, bojimo se, da će i mnogi nestali iz Domovinskoga rata doživjeti istu ili sličnu sudbinu.

Ljudi nisu predmeti pa da tek tako mogu nestati.
Srpski i ini agresori znaju za sudbinu svih tih ljudi.

Nu, na Međunarodni dan nestalih nije dovoljno samo otići kod jednog od brojnih Spomen križeva i za sve te ljude zapaliti svijeću, tim prije jer je vrijeme da se pita i one koje se treba pitati: zašto dosad niste pronašli nestale Hrvate, odnosno zašto ih niste na vrijeme i kako treba tražili?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?