Connect with us

Kolumne

Je li moguće ukrasti izbore i u Americi?

Published

on

AP

Zapanjujući obrati u malo je reći ludoj američkoj izbornoj noći nisu mogli ostaviti ravnodušnim promatrača sa strane, a kamoli dušom i tijelom uključene u izbornu utakmicu.

Demokratski kandidat Joe Biden je uoči izbora slovio za velikog favorita na kladionicama, u prilog mu je išla ogromna većina anketa dajući mu prednost uglavnom od 8%, poput kandidatu republikanaca Trumpu donedavno sklonog FOX News, do 10% i više u anketama po narudžbi vodećih nacionalnih kuća (ABC, NBC i CNN) na ratnoj nozi s Trumpom tijekom čitavog mandata.

Tek bi rijetki anketari izazivaču davali prednost od svega 5 postotnih bodova, čak je i republikancima tradicionalno naklonjeniji Rasmussen Reports utvrdio njegovo vodstvo od neznatnih 1%, da bi završilo, bolje reći završava, jer glasovi se još broje, s razlikom od 3%.

Unatoč tome što su ankete Bidena vidjele uvjerljivim pobjednikom i u većini ključnih država, u poslijeizbornu zoru stvari su se stubokom promijenile.

Trump odjednom postaje veliki favorit, a neki mu već i čestitaju. Naime, kladionice, ti posve mjerodavni procjenitelji jer njihov je novac na kocki, mu daju i do 80% izgleda za pobjedu, da bi se do večeri sve izvrnulo naglavce – iste kladionice sad procjenjuju 80% izglednim da će Bijela kuća promijeniti stanara. Pa kako je to moguće?

„Pojas hrđe“ opet jezičac na vagi

Za ove su izbore Amerikanci daleko više nego dosad koristili alternativne načine glasovanja, otprilike trostruko više od rekorda zabilježenog na prethodnim izborima. Njih 36 milijuna iskoristilo je mogućnost osobno glasovati ranije, dok ih je čak 65 milijuna odlučilo poslati glasove poštom. Ostali, njih ni 50 milijuna, su pristupili izborima na klasičan način, pojavivši se osobno na biralištu na izborni dan. No, u većini država, poglavito u onima u kojima se vodila tijesna utrka, omjeri glasova za kandidate nisu bili ravnomjerno raspoređeni prema načinu glasovanja. U prve dvije skupine su prevladavali Bidenovi pristaše, a u trećoj Trumpovi. Objavljeni rezultati bi u pravilu najprije obuhvatili glasove ranije izašlih birača, što je išlo u prilog anketama stvorenim očekivanjima da Biden uvjerljivo pobjeđuje, potom su uračunati glasovi dani na licu mjesta na sâm izborni dan, koji su doveli Trumpa u uvjerljivo vodstvo, da bi konačno bili prebrojavani glasovi poslani poštom, koji se ponegdje zaprimaju i do tjedan dana poslije izbora, u slučaju da datum na poštanskom žigu ne prelazi datum izbora. Upravo ti glasovi su u konačnici za dlaku prevagnuli na Bidenovu stranu.

U svemu treba imati u vidu kako na američkim predsjedničkim izborima o pobjedniku ne odlučuje ukupan broj glasova na razini cijele države, nego zbog većinskog izbornog sustava koji odražava federalni karakter SAD-a – a prema kojem pobjednik u svakoj pojedinoj države (uz dvije manje iznimke), bez obzira koliko uvjerljivo pobijedio, nosi sve njezine elektorske glasove, dodijeljene joj razmjerno broju stanovnika – konačnog slavodobitnika zapravo određuje tek otprilike tucet država.

U ostalih 35-40 država pobjednik je unaprijed poznat, kandidirale vodeće stranke Bidena, Trumpa ili magarca, kad bi to svojeglavo živinče imalo pravo biti kandidirano. No, stvari nisu statične. Demografske promjene, ponajprije uvjetovane migracijama, s vremenom utječu i na preferencije biračkog tijela, uslijed čega pojedine države mijenjaju stranačke sklonosti.

Tako je demokratima postupno uspjelo preoteti tradicionalna republikanska uporišta, države španjolskih imena mahom smještene uz meksičku granicu. Najprije je otišao Novi Meksiko, potom Colorado, pa Nevada, a sad se čini da će i Arizona, dok trendovi neumoljivo pokazuju kako je tek pitanje vremena kad će tim putem poći i Texas, druga najveća američka država, bez koje republikanci na predsjedničkim izborima više gotovo da i nemaju što tražiti.

Donald Trump je na prethodnim izborima nakratko tomu doskočio za dlaku preotevši demokratima tri države smještene u industrijskom pojasu hrđe (Pensilvanija, Michigan i Wisconsin). U svakoj od njih je razlika tada bila manja od 1% glasova u Trumpovu korist, no sad su sve tako tijesne utrke pripale Bidenu (opet Pensilvanija i Wisconsin, ali i Georgia, gdje će se glasovi opet brojati, te Arizona, gdje je obrat još moguć). No, čak i ako Georgia i Arizona u konačnici pripadnu Trumpu, to ne će ugroziti Bidenovu ukupnu pobjedu. Zbog poraza u tri spomenute države u pojasu hrđe, čak ni prilično glatke pobjede u još do prije dvadesetak godina odlučujućima, Floridi i Ohiu, Trumpu ne će dostajati za pobjedu.

Pogled pod lupom

Uvid u detaljniji izborni presjek, ponajprije uzmu li se u obzir sklonosti birača strankama (u Americi znatan broj birača, preko 70% ukupnog broja, registrira stranačku sklonost kako bi mogli sudjelovati u unutarstranačkim procesima, predizborima, što ih, naravno, ne obvezuje da glasuju za kandidata svoje stranke na općim izborima, ali u pravilu bude tako), dovodi do vrlo zanimljivih spoznaja. Tako se u Pensilvaniji, najnapučenijoj ključnoj državi, osjetno razlikuje postotak poštom vraćenih popunjenih glasačkih listića u odnosu na broj poslanih zahtjeva ovisno o stranačkoj afilijaciji.

Za registrirane demokrate on iznosi 87,1% (od skoro 2 milijuna zahtjeva), a za republikance svega 78,7% (nešto manje od 800 tisuća zahtjeva), što je daleko najveća razlika među petnaestak država za koje su dostupni podatci na toj razini. I to unatoč tome što su republikanci zastupljeniji u ruralnim sredinama, gdje svatko svakoga poznaje, pa za razliku od gradova, tamo ne bi smjelo biti većih problema s dostavom pošte. Kad bi povrat važećih glasova registriranih republikanaca odgovarao zabilježenom za demokrate, to bi značilo 65 tisuća glasova više za Trumpa, što nije nevažno uzme li se u obzir da Biden u Pensilvaniji trenutno pobjeđuje za 45 tisuća glasova.

Znakovito je i da su u državama u kojima je Biden pobijedio s najmanjom razlikom (u Wisconsinu za 20 tisuća glasova na 3,2 milijuna, i u Georgiji za 10 tisuća glasova na 4,9 milijuna) na usporedno održanim izborima za Predstavnički dom Kongresa pobijedili republikanci – u Georgiji omjerom 8:6, pridobivši ukupno 99 tisuća glasova više od demokrata, u Wisconsinu 5:3, uz 92 tisuće glasova više, dok su u Pensilvaniji dobili 117 tisuća glasova više uz omjer izabranih kongresnika 9:9. Zanimljivo, u baš sve 3 države Trump brojem glasova više zaostaje za zbrojem republikanskih kandidata, nego za Joeom Bidenom, što, naravno, nije dokaz o nepravilnostima, ali jest naznaka za razložnu sumnju, tim više što je ovdje riječ o odlučujućim državama u okolnostima nikad jače stranačke polarizacije. Da je Trump dobio glasova barem koliko i republikanci, kao što ih je dobio u većini država, primjerice i u Michiganu i Minnesoti, pobijedio bi u Pensilvaniji za najmanje 15 tisuća glasova, u Georgiji za 20 tisuća glasova, i u Wisconsinu za 30 tisuća glasova, što bi mu dostajalo i za ukupnu pobjedu.

Upravo se Georgia, gdje se prebrojavanje listića ponavlja, pokazuje ključnom državom za političku budućnost Amerike. Osim iznenađujuće provizorne pobjede demokrata u boju za predsjednika, prve poslije 1992. godine i trijumfa Billa Clintona nad Georgeom Bushom starijim – tada ponajprije zahvaljujući angažmanu bogataša Rossa Perota, koji je, nastupivši kao neovisni kandidat treće opcije, neka vrsta američkog Škore, usmjerio konzervativne glasove u korist demokrata – ona se može pokazati presudnom i u bitki za Senat. Tamo se, naime, biraju dva senatorska mjesta i, kako nitko u prvom krugu nije dobio apsolutnu većinu glasova, slijedi pripetavanje. Dobiju li oba, demokrati će steći prevlast na sve tri razine – u Predstavničkom domu, Senatu i Bijeloj kući.

Dopisno glasovanje kao potencijalni izvor kaosa

Već i površan pogled upućuje na to kako u izbornom procesu u Americi postoji cijeli niz elemenata koji ostavljaju prostora mogućim zloporabama, od dugotrajnog razdoblja u kojem je moguće ranije glasovati do možebitnih nepravilnosti pri dopisnom glasovanju u praktički svim, vremenski rastegnutim fazama: zahtjev za listićem – dostava – primitak od strane birača – popunjavanje listića – povratno slanje – prihvat na mjestu obrade – provjera (identifikacija) – dopuna listića (u slučaju uočenih nepravilnosti) – verifikacija. Pri klasičnom glasovanju na izbornom mjestu u jednome danu sve one se odigravaju u kratkom vremenu bez realne mogućnosti zloporabe, poglavito ako zainteresirani akteri nadziru proces promatranjem. Tada upis rezultata u bazu podataka predstavlja tek formalnost, jer se svako nepodudaranje sa zatečenim stanjem navedenim u zapisniku biračkog mjesta lako razotkrije.

S druge strane, kod dopisnog glasovanja instrukcije pošti oko isporuke listića mogu biti labavije ili strože, što rezultira neravnomjernom praksom i posljedično različitim stopama isporuke listića (stopa povrata zahtjeva za dopisnim glasovanjem varira od 67% u Sjevernoj Karolini do 97% u Iowi), gdje jednima odgovara manja stopa, a drugima veća. Potom se otvaraju i mogućnosti manipulacije s neisporučenim listićima, ne nužno od strane izbornog povjerenstva, nego već i od same pošte. Uz to, dopisno glasovanje olakšava kupovinu glasova, jer što je nekome dati 100 dolara pripadnicima nižih društvenih slojeva za bjanko glas (50 tisuća glasova bi tako koštalo 5 milijuna dolara, što je kikiriki usporedi li se s proračunom kojim raspolažu vodeći kandidati), s time da za razliku od klasičnog glasovanja, kad potkupljeni birač listić treba poslikati mobitelom kako bi potkupljivač bio siguran da ga nije iznevjerio, on ovdje takvih briga nema jer je proces u cijelosti pod njegovom kontrolom. Također, dopisno glasovanje, zbog moguće neusklađenosti evidencija, povećava i mogućnost dvostrukog glasovanja (i poštom i uživo). Konačno, njime je povrijeđeno i načelo tajnosti glasovanja. Naime, osoba koja obrađuje poštanske glasove ima uvid u to kako je pojedini birač glasovao. Dodatnu pomutnju stvara mogućnost da u slučaju nevaljalog listića (a takvih je ekstremno malo, nešto više tek u Sjevernoj Karolini 0,8%, u Georgiji tek 0,2%, u Michiganu 0,1%, što pokazuje da se provjeri potpisa kao jedinog elementa identifikacije birača pri dopisnom glasovanju u praksi ne posvećuje veća pozornost), birač ima nekoliko dana, rok varira od države do države, to naknadno ispraviti. Tako su, vidjevši da se vodi mrtva utrka, demokrati pozivali birače u Georgiji da upravo to i učine.

Koliko god se to ovdašnji smutljivci, ulični kokošari i iskompleksirani kvazi-intelektualni sveznadari ne usudili priznati, zdrav razum govori kako je trenutni izborni proces u Hrvatskoj, koji se odvija na licu izbornog mjesta, uz mobilne timove za pomoć slabije pokretnim osobama, daleko manje podložan nepravilnostima. No, zagovornici dopisnog glasovanja u Hrvatskoj su ionako tek vječni nezadovoljnici rezultatima izborima, zazivači kaosa i nereda koji se društveno-politički podupiru s nositeljima kojekakvih inicijativa, čiji su se protagonisti već izvještili krivotvoreći potpise prilikom njihova prikupljanja za destruktivne referendume, optuživši potom one koji su ih uhvatili s prstima u pekmezu. Stoga i nije čudno što takvi u otežano kontroliranom i netransparentnom dopisnom glasovanju vide prostor za lov u mutnom. Uglavnom, korist od dopisnog glasovanja u vidu povećane izlaznosti znatno je manja od nepovjerenja u izborni proces zbog povećeg prostora za raznorazne manipulacije kojeg ono nesumnjivo pruža. Konačno, kad drugih mogućnosti nema, najveći broj dopisnih glasača ionako izlazi na izbore klasičnim putem, a malo je vjerojatno da bi manjina koja to ne bi učinila, znatnije utjecala na izborni rezultat. Ukratko, upravo klasičnim načinom glasovanja se postiže razumna mjera između kontrolabilnosti izbornog procesa i dostupnosti glasovanja.

Gle, tko to proglašava pobjednika!

Dodatna neobična osobitost američkih izbora je što konačne rezultate izbora ne proglašava ovlašteno neovisno izborno tijelo, nego to čine vodeći mediji. Oni su ti koji određuju kad prestaje biti bitno da se izbroji baš svaki pojedini glas. A ovaj put su se istaknuli i prekinuvši obraćanje još uvijek aktualnog predsjednika, zato što je bez valjanih dokaza, samo temeljem indicija, doveo u pitanje postupanje izbornih tijela. Ostaje nada da će se i drugdje mediji povesti za njihovim primjerom i jednako tretirati one predsjednike koji ne priznaju pravorijek institucija Ustavnog suda, pa potom i dalje tupe po svom, te predsjednike koji bolje znaju kako trebaju postupati pravosudna istražna tijela od za to ovlaštenih profesionalaca, a bolje se razumiju i od stručnjaka za javno zdravlje u njihov posao.
Kako god bilo, kao što reče bivša predsjednica Grabar Kitarović, upravo sada, kad se još slaže nova američka administracija, je vrijeme za intenzivno lobiranje, potezanje starih i stvaranje novih veza, čega se ona ni pod cijenu podsmijeha ovdašnjih ptica rugalica nije libila činiti nakon pobjede Donalda Trumpa, bez obzira što joj je osobno bila bliža Hillary Clinton. E, kako bi za Hrvatsku bilo dobro da sad na Pantovčaku stoluje netko tko je tijekom karijere gradio veze s utjecajnim ljudima u Americi umjesto samodopadne „suverenističke“ uzdanice, prema riječima negdašnjih mu najbližih suradnika – neradnika i lijenčine – čiji je krajnji domet urgiranje poslije izbora u Albaniji. No, što je nama Amerika prema jednoj Albaniji?

Vrijedi li se ipak pomoliti za Joea Bidena?

Bez obzira na sve manjkavosti američkog izbornog procesa i indicije o raširenim zloporabama, Hrvatskoj nema druge nego prihvatiti novu stvarnost i u njoj pokušati izvući najviše za sebe, tim više što joj opće okolnosti dolaskom Bidena idu na ruku, koliko god to odbijali vidjeti neki, toliko očarani sloganom „Prvo Amerika“, da se ne stignu zapitati – A gdje je tu Hrvatska? K tome, nije nimalo slučajno što su donacije američkog oružja i vojne opreme zastale u vrijeme vladavine predsjednika Trumpa, i što je gotovo sve dosad isporučeno dogovoreno još za administracije demokrata. Također, sužavanje strategije na slogan „Prvo Amerika“ nesumnjivo je pridonijelo i neuspjehu hrvatskog natječaja za izbor borbenog zrakoplova, čime je poremećena vojna ravnoteža između Hrvatske i Srbije. Nije neobično ni što je za vrijeme vladavine demokrata sudac Meron bio pošten i dobar, oslobodivši Gotovinu i Markača, kao ni što je za vladavine republikanaca odjednom postao loš, ne preinačivši osuđujuću presudu šestorici Herceg-Bosne, a sve kako bi se odobrovoljilo muslimanski svijet tjedan dana prije američkog priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, čemu su se demokrati protivili. Naime, samo bi krajnje prostodušan čovjek mogao povjerovati da ključni sudac na međunarodnom sudu nije upregnut u kola vladajuće američke politike. Naposljetku, dolaskom Bidena veći su i izgledi za osudu Stanišića i Simatovića, jedinih dužnosnika Srbije u Haagu optuženih za zločine u ratu devedesetih, nego što bi to bili da je izabran konceptu „Srpskog sveta“ nesumnjivo skloniji Trump.

Očekivano otopljavanje američke politike prema Europi još je veća posredna korist za Hrvatsku, ma koliko se na to mrštili pljuvači u europski tanjur iz kojeg jedu i drugi palikuće zajedničkog europskog doma. Jednostavno, geopolitička zadatost glasi – kad Europi svane, neumitno sviće i Hrvatskoj! – bez obzira što to nikako ne može provariti nemoćna gomilica hrvatskih preziratelja i mrzitelja Europe srpskog mentaliteta, naravi, naposljetku i sadržaja, kojima iz nekog razloga ne sjeda najbolje što se Hrvatska nakon 70-godišnjeg diskontinuiteta vraća u prirodni joj, tisućljetni civilizacijski okvir.

I pored svega navedenog, možda je najbolji razlog zašto se Hrvatima isplati uložiti vrijeme u molitvu za zdravlje predsjednika Bidena što je on u svakom pogledu najprihvatljiviji među viđenijim demokratima, poglavito ako se uzme u obzir tko bi ga zamijenio ako mu se tijekom mandata dogodi nešto što bi ga spriječilo u obnašanju dužnosti. Ako ni zbog čega drugog, zaslužuje to i kao tek drugi katolik na kormilu najveće svjetske sile, to više što izgleda i nije pretjerano uzoran katolik, kao što, uostalom, to nije bio ni onaj prvi, koji unatoč tome nije dočekao kraj mandata. Baš kao što takvi nisu ni oni katolici koji se na riječima zalažu za život od začeća do prirodne smrti, pa im, čim naiđe kušnja i zaprijeti komforu na kojeg su navikli, nalaze stotinu čudnovatih razloga kako bi opravdali zašto im djela odudaraju od riječi. A što ih, naravno, ne priječi da budu prvi u redu kad treba baciti kamen na drugog katolika.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari