Pratite nas

Kolumne

Je li na redu spaljivanje knjiga?

Objavljeno

na

Hoćemo li uskoro biti svjedocima kako naše „antife“ u ime „slobode“, „ljudskih prava“ i „progresa“ pale knjige na trgovima i ulicama?

Iskreno, ne bi me iznenadilo da započnu s time – pa još usput na lomaču bace i po kojega autora nepoćudne literature, jer u prošlosti su to itekako radili. Možda nisu u doslovnom smislu riječi javno spaljivali knjige kao nacisti, ali jesu ih zabranjivali i uništavali, ubijali i zatvarali spisatelje, ili ih pak smještali u duševne bolnice. Za slobodno napisanu ili izgovorenu riječ (ako nije bila na liniji Partije), ne rijetko je išla glava s ramena.

Njihovi ideološki sljedbenici (za sada) samo prijete (kako će biti „krvi do koljena“, žale što prethodnici iz redova KPJ „nisu obavili posao do kraja“ kukaju zbog „šlamperaja“ u mjesecima poraća kad su OZN-a i odredi smrti KNOJ-a pobili samo 500-600 tisuća Hrvata, umjesto da su ih sve redom lišili života, neki od vodećih autoriteta „antifa“ pokreta poručuju putem medija kako se se.. na Bleiburg – odnosno na žrtve Križnog puta, Hude jame, Macelja, Gračana, Kočevskog roga, Jazovke, Maribora, na kosti razasute u preko 1.400 masovnih grobnica diljem Slovenije i Hrvatske!

Kad netko kaže da se komunizam i nacizam razlikuju samo po boji zastava i oznakama (uz još poneku simboličku finesu kozmetičke naravi), obično se naši crveni fašisti propnu na stražnje noge i sline poput Pavlovljevih pasa, iako činjenice govore kako su prema broju pobijenih nadmašili Hitlera i Mussolinija (zajedno) i to barem 4 – 5 puta.

U razmjerima zločina imaju primat u odnosu na naciste i fašiste, to je evidentno, ali nadvisili su ih u još nečemu: u propagandi. Tu im Joseph Goebbels nije ni do koljena. Za razliku od Hitlera, koji je u Mein Kampfu otvoreno iznio svoju rasističku teoriju i zločinačke namjere, oni su se krili iz marxizma, manifesta, parola i slogana o „svijetloj budućnosti“, „društvu socijalne pravde“ i „humanizma“. No, praksa koju su provodili pokazala je suštinu te ideologije i potvrdila kako nisu bez razloga bili u savezu s nacistima u godinama prije Drugoga svjetskog rata. Da Staljinov saveznik nije počinio stratešku grešku i napao SSSR, njih dvojica bi zacijelo podijelili svijet onako kako su to 1939/40. godine već napravili s Europom.

Pozivaju se na antifašizam. Točno je da su antifašisti zaslužni za slom nacizma i fašizma – ali tu je riječ o milijunima običnih ljudi, idealista koji su se žrtvovali kako bi porazili zlo i s time komunisti imaju jako malo veze, jer su u samome antifašističkom ( pa i partizanskom) pokretu bili marginalna skupina čak i u SSSR-u, o Jugoslaviji da ne govorimo (gdje niti 10% pripadnika partizanskog pokreta nisu bili članovi KPJ).

Da li je bilo među komunistima antifašista?

Naravno, ali ne toliko da bi se mogao povlačiti znak jednakosti između antifašizma i komunizma, a upravo to čine njihovi sljedbenici. Oni se ustvari kriju iza antifašizma ne bi li tako izbrisali krvavu prošlost svojih prethodnika.

Sjećam se jednog nastupa pokojnog Slavka Goldsteina, koji je u razgovoru s dr Ivom Bancem pred kamerama antifašizam definirao (citirajući britanskog povjesničara i komunista Erica Johna Earnesta Hobsbawma), kao „kratkotrajni savez komunizma i kapitalizma protiv smrtnoga neprijatelja“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7GI9_CN53As)

Teško je ne složiti se s ovom tezom, jer u protivnom (prihvatimo li izjednačavanje komunizma i antifašizma) ulazimo u dvostruku stupicu iz koje nema izlaza.

Prvo: masovni zločini komunističkih režima u svijetu (s oko 150 milijuna mrtvih tijekom XX stoljeća) ne mogu se opravdati ničim, a pogotovu ne antifašizmom, budući da najveći dio njih nema nikakve veze s borbom protiv Hitlera i Mussolinija;

Drugo: nameće se logička usporedba zapadne i istočne „varijante“ antifašizma i neminovno dolazi do zaključka kako se prije i poslije Drugoga svjetskog rata u zemljama Zapadne hemisfere nisu činili masovni zločini, nego je naprotiv, razvijan demokratski sustav uz poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Zaključak koji iz svega možemo bez mnogo truda izvući glasi:

Svi oni koji se bave povlačenjem znaka jednakosti između komunizma i antifašizma čine medvjeđu uslugu upravo antifašizmu i reduciraju ga na ideologiju koja je svojom zločinačkom praksom zavila svijet u crno u većoj mjeri nego su to učinili jednako pogubni i destruktivni režimi Hitlera i Mussolinija i njihovih saveznika.

Antifašizam nije ideologija – to je moralni i etički stav prema jednom zlu koje je prijetilo uništavanju civilizacije i njegovim stavljanjem u istu ravan s komunizmom sjena zločina se baca na milijune onih koji s tim zločinačkim sustavom nisu imali ništa.

U Hrvatskoj je u vlastitoj nakladi Zlatka Hasanbegovića 2005. godine iz tiska izašla knjiga Alaina de Benoista, Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917-1989). Vrlo zanimljiva i poučna knjiga – ako se čita bez ograda i predrasuda.

U kratkom predstavljanju knjige na web-stranici kaže se:

„Usporedba komunizma i nacizma zapravo je ne samo legitimna, već i neizbježna, jer bez nje oba fenomena postaju nerazumljiva. Jedini način da ih se shvati – i da se shvati povijest prve polovine 20. stoljeća – jest da ih se ‘uzme zajedno’ (Furet), i da ih se prouči u ‘njihovu vremenskom kontekstu’ (Nolte), što znači u zajedničkom povijesnom trenutku. (Alain de Benoist)“ (Vidi: https://www.goodreads.com/book/show/20946546-komunizam-i-nacizam; istaknuo: Z.P.)

Znamo li da je François Furet (francuski povjesničar, dugogodišnji predsjednik Zaklade Saint-Simon i član Francuske akademije poznat po svojim knjigama o francuskoj revoluciji) bio punih 7 godina pripadnik Komunističke partije Francuske (od 1949 do 1956.), a Ernst Nolte poznati njemački filozof i povjesničar (među ostalim i profesor emeritus na Slobodnom sveučilištu u Berlinu) čiji je glavni interes bio komparativno izučavanje fašizma i komunizma (odnosno staljinizma i nacizma), ne može se opovrgnuti kako se autor knjige (Alain de Benoist) pozvao na mišljenja nespornih autoriteta za ovu oblast.

Pročitamo li knjigu razumijevanjem, možda ćemo lakše shvatiti što je mislila židovska intelektualka Hannah Arendt kad je nakon desetljeća posvećenih proučavanju totalitarizama XX stoljeća (nacizma, fašizma i komunizma) i korjena ljudskog Zla, rekla:

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom ako u isto vrijeme nije i antikomunist“.

Dođe li do spaljivanja knjiga (ne daj Bože!), bilo bi dosta posla za naše današnje „zaštitnike ljudskih prava“ i „antife“, jer previše je onoga što im ne ide u prilog.

No, vjerujmo da su ta vremena iza nas i da (ovi naši, domaći) Pavlovljevi psi ipak više laju nego grizu. Bar zasada, jer gledajući što sve rade njihovi uzori u Grčkoj, zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji, može se svašta očekivati.

Pa i to da na red dođu knjige. I oni koji ih pišu.

Zlo je zlo, dolazilo s lijeve, desne ili bilo koje druge strane. Ubijalo se „u ime rase“ ili „u ime klase“, ubijanje je zločin.

Nema te humanističke teorije, parole, manifesta ili floskule koja može opravdati zločin.

I nema te ideologije i cilja kojim se može opravdati jedna jedina kap ljudske krvi.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari