Pratite nas

Kolumne

Je li načelnik općine Gradac prekršio Ustav RH!?

Objavljeno

na

Jutros mi je prijatelj ispričao vrlo zabrinjavajuću priču. Naime, njegov desetogodišnji Petar u zadnje vrijeme tijekom noći se često budi. Otac ga je pitao boli li ga što? Zašto ne spava? A on ga svaki puta zapita: “Tata, jesam li ja muško?” Zabrinuti otac nije znao što bi napravio, pa se javio psiholozima, a oni će mu kao iz topa: “Gospodine, puno govorite o Istanbulskoj konvenciji u svojoj kući, pa se dijete opteretilo. Nemojte o tomu pričati i bit će dobro”.

Otac, iznenađen ovakvim odgovorom psihologa nije se htio pravdati, nego je izašao iz ordinacije i nije mogao vjerovati kako niti psiholozi u Hrvatskoj ne žele više normalno razgovarati i ponuditi rješenje, što bi zapravo trebao biti njihov zadatak. Oni jednostavno bježe od stvarnosti. Uostalom, nikada, kaže otac, u svojoj kući sa suprugom nije razgovarao o Istanbulskoj konvenciji niti o tim pitanjima, jer  jednostavno nije bilo potrebe, a mali Petar mu je kasnije rekao da je sve to slušao kad je  učiteljica u  školi,  učenicima govorila, kako u razredu nisu samo djevojčice i  dječaci, nego i oni i one i ono.

Uistinu  smo svjedoci zabrinjavajuće  lakoće javnih istupa o ovoj temi. Na svakom kutu, u svakom prostoru svima su puna usta Istanbulske konvencije i pitanja oko nje. Ona je sada postala važnija i od poskupljenja goriva, od odlaska mladih ljudi iz zemlje, od problema s Agrokorom i tako dalje. Neosporna je važnost ovog, po meni, nepotrebnog dokumenta, ali nasilje koje se provodi nad  onima koji žele u Hrvatskoj, tradicionalnoj kršćanskoj zemlji zadržati sveopće  vrijednosti, polako postaje zastrašujuća. Jer, pod izlikom zaštite jednih zapravo se vrši nasilje nad drugim. Danas, ako se usudite prozboriti koju riječ više o onomu što prema katoličkoj Crkvi u Hrvata, usvojena konvencija jeste, a Crkva kaže da taj dokument promiče rodnu ideologiju, možete očekivati najgore scenarije. Zašto? Zato što  hrvatsko društvo, ali i društva u svim postkomunističkim državama, na silu ulaze u demokraciju i glume da su demokratske tvorevine, a u suštini, 80 posto stanovnika nema pojma što je demokracija. U nas, u našoj Hrvatskoj demokracija je, slikovito rečeno,  kada ja trebam iznijeti svoje mišljenje i stava sam da kako je  to demokratično, a kada mišljenje treba iznijeti drugi to nije važno. Naravno da se te stvari tako gledaju kada smo nezreli ušli u demokratske promjene, pa sad, kada smo odrasli, jednostavno još uvijek bolujemo od dječijih bolesti.

Čitam postupak načelnika općine Gradac i to mi nekako liči na demokraciju na apsolutistički način. Kaže gospodin kratko  i jasno. Nema puno razmišljanja pogotovo, ne daj Bože, dogovora. Inicijativa protiv Istanbulske jednostavno ne može biti provedena na području njegove općine onako kako je zamišljeno. Postavlja se osnovno pitanje: može li takvo ponašanje jednog izabranog zvaničnika u našoj zemlji   proći pored državnih institucija? Može li se, prema svim mogućim demokratičnim aktima, ljudima zabraniti potpisivanje inicijative za referendum za otkazivanje istanbulske konvencije? Hoće li Hrvatska biti država u kojoj će narod moći neometano izreći što misli? I na kraju nije li postupak gospodina Načelnika  pritisak i poruka ili pak upozorenje onima koji će se drznuti i potpisati za referendum?

Malo mi ovo liči na vrijeme prije Domovinskoga rata kada su naši ljudi u mojemu Zoviku kod Brčkog, svaki puta kada bi u grad trebao doći Cvijetin Mijatović ili neki drugi komunistički zvaničnik završavali u zatvoru, jer su tobože, bili protivnici komunističkoga sustava, a to su bili, objašnjavali su komunisti, jer su svake godine slavili Svetoga Antu. Tada smo se tješili što nam to rade predstavnici drugoga naroda, ali, evo, sada nam naši ne daju reći, ili nas jednostavno ometaju u iskazivanju svojega mišljenja. I pričamo o demokraciji. Možda bismo ipak o toj temi u ovoj državi trebali malo manje pričati, dok ne naučimo što ona(demokracija) u svoj svojoj stvarnosti zapravo znači.

Anto Pranjkić/ Kamenjar.com

GI ‘Istina o Istanbulskoj’: Skandalozno i nedopustivo ponašanje načelnika općine Gradac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Jugoslavenski koncept u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Protiv inicijative Triju mora su oni koji ne žele boljitak Hrvatske

U ponedjeljak i utorak 17. i 18. rujna za budućnost hrvatskoga gospodarstva održan je u Bukureštu važan susret na vrhu predstavnika zemalja članica tzv. Inicijative triju mora, a sudjelovali su i predsjednik Europske komisije s povjerenicom za regionalnu politiku, ministar energetike SAD-a i njemački ministar vanjskih poslova.

Ideju o neformalnoj političkoj platformi koja je dobila naziv Inicijativa »Tri mora« (odnosi se na Baltičko, Crno i Jadransko more) prva je javno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović g. 2015., a ubrzo se priključio i poljski predsjednik te se danas ta političko-ekonomska platforma vodi kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Inicijativa triju mora povezuje 12 članica zemalja Europske unije: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju, a kao cilj toga povezivanja ističe se podizanje razine energetske sigurnosti, čvršće prometno i digitalno povezivanje te razvoj tržišta i socijalne kohezije u širem smislu.

Inicijativu triju mora odmah su podržale Sjedinjene Američke Države, a na političkoj sceni, kako svjetskoj i europskoj tako i hrvatskoj, izazvala je različita sumnjičenja, a može se reći uz ignoranciju i tihi otpor.

Na svjetskoj razini sumnjičilo se da je to upereno protiv Rusije, na razini Europske unije ili je inicijativa bila ignorirana ili je bila sumnjičena za ugrožavanje interesa najmoćnijih članica EU-a.

Ti nesporazumi ili sumnjičavosti, čini se, više ne postoje jer je, kako je objavljeno, ruski predsjednik navodno izrazio želju da Rusija postane članica ili suradnica te inicijative, a sudjelovanje njemačkoga ministra vanjskih poslova na susretu u Bukureštu pokazuje da Njemačka mijenja mišljenje o toj inicijativi i da bi čak, kako pišu neki mediji, i sama željela postati članica.

Ignoriranje inicijative u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, premda je inicijativa prvoga javnoga promotora imala baš u Predsjednici, taj je projekt najprije primljen vrlo hladno, a u dijelu političkoga spektra i u dijelu medija s podrugivanjem ili čak s negodovanjem, te još ni danas nije posve jasno je li taj projekt prerastao u stvarno prihvaćen jedinstveni politički program i cilj hrvatske vanjske politike.

Poznato je da po ustavu u Hrvatskoj vanjsku politiku zajedno kreiraju predsjednik odnosno predsjednica države i Vlada preko ministarstva vanjskih poslova.

Poznato je također da, premda obnašatelji tih dužnosti dolaze iz jedne te iste političke opcije, razilaženja među njima u nekoliko navrata nisu mogla ostati u sferi povjerljiva dogovaranja, nego su postajala zahvalna materija za medije i medijska prepucavanja – što je veliki znak nezrelosti hrvatske državne politike ili pak znak neslobode političkih protagonista na državnim položajima.

Dok Inicijativa triju mora očito i u razmjerima svjetske politike i u razmjerima politike EU-a sve snažnije afirmira svoju važnost i svoju vrijednost, u Hrvatskoj kao da ne posustaju ignoriranja, kolebanja i oklijevanja, kao i protivljenja tomu projektu.

Projekti poput koridora za energetsku opskrbu, komunikacijska infrastruktura, kao i modernizacija naših ekonomija kroz širenje prometnih veza, omogućit će punu integraciju srednje Europe s ostatkom našega kontinenta i izbrisati umjetne, ali još uvijek postojeće podjele između stare i nove, zapadne i istočne Europe te definitivno pridonijeti višoj razini napretka Europe kao cjeline«, rekla je u Bukureštu hrvatska Predsjednica, koja je na taj skup došla sa 11 hrvatskih projekata.

Od tih 11 projekata tri su iz područja energetike, jedan iz digitalnih komunikacija te sedam iz područja prometnoga povezivanja, a ukupna im je vrijednost 1,782 milijarde eura. Među najvažnijim su projektima LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom ukupne vrijednosti 263 milijuna eura i Jonsko-jadranski plinovod u vrijednosti od 600 milijuna eura.

Projekti

Od sedam prometnih projekata najvažniji su nadogradnja infrastrukture Luke Rijeka u vrijednosti od oko 430 milijuna eura te izgradnja drugoga kolosijeka te obnova i modernizacija željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani u vrijednosti od 305,07 milijuna eura.

Digitalni je projekt nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ona još ne postoji, a vrijedi 101,4 milijuna eura.

Svi ti hrvatski projekti pripadaju infrastrukturi u kojoj Hrvatska jako kasni te su vrlo važni za budućnost hrvatskoga gospodarstva i doprinos da se smanji sve teže podnošljiva razlika između bogatoga zapada i po nekim aspektima siromašnih zemalja srednje i istočne Europe.

Oklijevanje ili protivljenje projektu Inicijative triju mora u Hrvatskoj može imati samo jedan razlog: nepoželjan boljitak Hrvatske.

Jasno je da ni jedan političar ni jedna politička opcija u Hrvatskoj nikada ne će otvoreno priznati da joj je cilj djelovanja nepoželjan boljitak Hrvatske, ali (ne)djelovanje, odnosno oklijevanje u reformama, u projektima, u definiranju realnih gospodarskih ciljeva s gledišta hrvatskih nacionalnih interesa ne može skriti da su im od hrvatskih važniji neki drugi ciljevi.

Te politike i ti političari kojima nije stalo do stvarnoga boljitka hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda ne mogu živjeti u tobožnjem zrakopraznom prostoru, nego žive i utemeljeni su na višedesetljetnom jugoslavenskom konceptu i za njega uporno rade.

Premda te politike i ti političari ni tu svoju opciju nikada ne će jasno i glasno deklarirati, oni joj služe, bilo prisilno bilo po svom izboru, te se protive svim inicijativama za ikoju integraciju Hrvatske izvan tzv. jugoslavenskoga koncepta pa im je neprihvatljiva i Inicijativa triju mora.

Upravo neprihvaćanje te inicijative potvrda je životnosti jugoslavenskoga koncepta u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari