Pratite nas

BiH

Je li nas više zadužio Linić ili Šimunić?

Objavljeno

na

Umjesto da govore o tome kako otvoriti nova radna mjesta u Vukovaru, oni se bave ćirilicom.” “Priču oko pederskih brakova koriste kako bi dijelili narod i skrivali pravi problem, a to je sve veće zaduženje.” “Nogomet je opijum za narod…”

Ovo su samo neke od teza koje se često iznose kako bi se naglasilo da mediji svjesno zaokupljuju javnost sporednim stvarima kako se ne bi obraćala pozornost na bitno.

No je li to doista tako jednostavno i u kojim slučajevima teza stoji, a u kojima ne?

Priča kako je temeljni problem Vukovara siromaštvo i nezaposlenost te da bi u gradu nestalo svih nacionalnih problema i trauma kad bi došlo do gospodarskog razvitka plitka je marksistička besmislica. O tome najbolje svjedoči primjer Belfasta, koji ima više od deset puta veći BDP po stanovniku od Vukovara i već je četrdeset godina u EU pa je stanje između dvije podijeljene zajednice tamo gore nego u gradu heroju. Katolici i protestanti u Belfastu su doslovno, fizički odijeljeni kilometrima zidova i svako malo polete Molotovljevi kokteli uz desetke ozlijeđenih građana i policajaca. Dakle, ekonomsko blagostanje ne rješava samo po sebi, kao čarobnim štapićem, nacionalna i identitetska pitanja.

Nitko od nas nije osoba samo jedne dimenzije i jedne trenutne preokupacije. To što smo već pet godina u dubokoj gospodarskoj krizi kojoj se ne vidi kraj, ne znači da trebamo zamrznuti sva druga politička i društvena pitanja i prijepore. Kriza se reflektira na sva područja života i politike, ali mi i dalje živimo, raspravljamo i unutar demokratskih pravila igre sukobljavamo se i na brojnim drugim poljima.

Politički spin je gurati u drugi plan neka važna pitanja pozivanjem na to kako postoje još važnija, jer to ne čini ona prva ništa manje značajnima u njihovim razmjerima. No to ne znači da se često ne manipulira napumpavanjem manje važne teme kako bi se prigušila važnija i vladajućoj oligarhiji bolnija pitanja.

Je li u danu kad nas je ministar Linić, suprotno onome što je ranije govorio, zadužio za još 1,7 milijardi dolara, za koje nitko nema pojma kako ćemo ih vraćati, normalno da je apsolutno glavna vijest, koja je tu potpuno zasjenila, Joe Šimunić, točnije, neprimjeren način na koji je oteo show velikom Niki Kovaču i petnaestorici svojih kolega, pozdravljajući publiku “ustaškim pozdravom”, kako tvrde njegovi zgroženi kritičari, ili starim hrvatskim pozdravom koji je naučio iz opere Nikola Šubić Zrinjski, kako kažu njegovi branitelji?

Meni se čini da je trenutno od oba ta pitanja važnija tema budućnosti javnog zdravstva u Hrvatskoj, točnije, štrajk liječnika koji je trajao dva mjeseca i koji je Vlada, nesposobna suočiti se s problemom, prekinula posezanjem za radnom obvezom, kao da je ratno stanje. To što se danas događa oko zdravstva tiče se svih nas i posljedice koje će osjetiti većina, koja ne može sebi priuštiti privatne klinike, bit će bolnije nego vraćanje zadnjih Linićevih milijardi duga. No te teme nema na naslovnicama, dok se nevjerojatna količina energije potrošila na analizu slučaja Šimunić.

Jedni tumače kako nije riječ o ustaškom pozdravu jer su oni stari pozdrav preinačili u “Za Poglavnika i dom”, što je bio službeni pozdrav u NDH, pa bi stoga optužiti Joea za ustašluk bilo kao optužiti graditelje krova crkve sv. Marka za istu stvar jer su na krovu napravili grb s prvim bijelim poljem. Ali zašto onda od desetaka starih hrvatskih pozdrava Joe nije odabrao neki drugi, nego baš taj, iako je svjestan da se uz njega vežu i druge konotacije?

Priča podsjeća na svojevremenu aferu s dresovima NK Imotski koji su imali malo “G”, golemo “U” s umetnutim grbom i malo “J” na grudima. Objašnjenje je bilo da je to logo sponzora, građevinske firme “Gojko und Jure”, te da su u “U” mislili staviti crtež dizalice, ali nije stala pa su ubacili grb. Semiotička interpretacija, uzevši u obzir konotacije znaka i svijesti o njima, rekla bi da se radi o svjesno ambivalentnom postupku, dakle provokaciji. Označitelj “Za dom” može značiti pozdrav Nikole Šubića Zrinskog ili bana Jelačića, ali znakovi s vremenom mijenjaju značenje i fiksiraju se uz određene kontekste pa se dio stanovništva zbog Šimunićeva pozdrava, i otpozdrava dijela publike, opravdano osjetio duboko povrijeđenim.

Jedan način rješavanja ovakvih situacija je da se veličanje totalitarizama zakonski sankcionira, tj. precizno definira koji su simboli kažnjivi kako bi se suzio prostor arbitrarne interpretacije. No u Hrvatskoj bi se, u toj varijanti, izgledno kao problem javila nespremnost dijela društvene elite da osudi i komunistički totalitarizam iz kojeg derivira svoje privilegije. Zabrana je dvostruki mač, jer daje priliku običnim harlovinama da ispadaju mučenici slobode izražavanja. Drugi put, koji zahtijeva zrelu demokratsku javnost, jest da se zakonski ne sankcionira, već da ovakvi postupci počinitelju ostanu “na obrazu”. Dobro je da se povela rasprava o tome i da se reagiralo, ali bilo bi još bolje da je jednaka energija uložena u raspravu o novom zaduživanju, a pogotovo o budućnosti javnog zdravstva u Hrvatskoj.

Šimunić je, nakon Stjepana Mesića, koliko znam, jedina punoljetna, iznimno popularna javna osoba koja se dovodila u kontekst veličanja ustaštva. Možda bi Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske trebao razmisliti da nakon Mesića, koji je eksplicitnije od Šimunića svojevremeno ustašovao u Australiji (pogledati na YouTubeu pod “Mesić ustaša”), prime stasitog stopera za sljedećeg počasnog predsjednika, jer se iz Mesićeva primjera može zaključiti da je veličanje NDH jedan od preduvjeta za primanje u čelništvo Saveza antifašističkih boraca. Živimo u vrijeme potpune spektakularizacije i estradizacije društva i politike. Uz to i vrijeme čini svoje pa su neki Šimunićevi pravodobni startovi za većinu Hrvata danas od veće povijesne važnosti od subnorovnskih proboja. Za desetak godina, kad ovotjedno Linićevo zaduženje dođe na naplatu, izblijedjet će i sjećanje na Šimunića, kao danas na Nikolu Jerkana ili Stjepana Tomasa, ustaše i partizani bit će još dalji i virtualniji, ali ćemo se sigurno često zapitati – kako naći novac za liječenje?

Nino Raspudić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari