Pratite nas

Analiza

Je li ‘normalno’ da Hrvati ovog čovjeka izaberu za predsjednika svoje države?

Objavljeno

na

Umjesto velikih riječi i dubljih raščlambi, koje nas Hrvate izgleda dovode do nesporazuma i svađa, ponekad je bolje osvrnuti se samo na gole činjenice koje su javno objavljene u medijima. Ovaj put kako bi se vidjela prava slika predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića.

Koji je iako relativno nepoznat i kao takav smatran autsajderom ipak, ‘nekim čudom’ na SDP-ovim unutarstranačkim izborima 2007. godine izabran za Račanova nasljednika na čelo partije ‘bivših’ jugokomunista. Nakon toga gostovao je kod Ace Stankovića u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u 2’ i evo kako se predstavio gledateljima:

 Na svako pitanje o temama i problemima bitnim za hrvatsko društvo i državu odgovarao je: ‘ne znam’, ‘nemam pojma’, ‘to je teško pitanje na koje ne mogu odgovoriti’.
 Nije znao čak ni ono što svaki prosječno politički pismen Hrvat zna – koliki je vanjski dug Hrvatske.
 Naglasio da mu je Tito draži od Tuđmana – ‘iz sentimentalnih razloga’!?
 Rekao da prvi hrvatski predsjednik ne zaslužuje da zagrebačka zračna luka nosi njegovo ime.
 Napao crkvu zbog vjeronauka u školama ‘jer je prenaporan i previše opterećuje djecu’ i najavio ‘reviziju konkordata s Vatikanom’.
 Izjavio da za njega ne postoji Katolička crkva u Hrvatskoj – ‘Za mene je katolička crkva Rim’.
 Istaknuo kako sebe ne smatra vjernikom i ‘ne drži ni do vjere ni do nacije’.
 Na pitanje što je po nacionalnosti nije htio odgovoriti ali je zato za sebe rekao da ‘ne zna tko je, odakle je došao i nije siguran kud bi trebao ići’ (!?).
 Založio se za zabranu prava glasovanja Hrvatima iz BiH i iseljeništva, a pobunjenim (veliko)Srbima, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ponudio stanove i ruku pomirenja.
 Podržao pravo na abortus.
 Priznao da je u mladosti pušio drogu i založio se za dekriminalizaciju marihuane.

Sramoćenje

Nakon tako indikativnog predstavljanja široj javnosti, nastavio je šokirati obične ljude i strane državnike svojim iracionalno sklepanim frazama i lupetanjem nesuvislih gluposti kojima je bez pardona sramotio Hrvatsku.

 Predstavljajući hrvatski narod i državu u uglednoj njemačkoj zakladi Friedrich Ebert umjesto da kao što priliči u takvim prigodama, naglašava ono što njegov narod krasi i spaja (vjekovna borba za slobodu, domoljublje i Domovinski rat npr.) Milanović se toliko zapetljao u naglašavanju trivijalnih razlika koje hrvatski narod tobože nepremostivo dijele (‘Slavonci vole kulen, a slane srdele im se gade, dok je kod Dalmatinaca obrnuto’) da je nazočnim u dvorani bilo vrlo neugodno. (Večernji list, 21. rujna, 2012.)

 Još kada je naslijeđenu strast za blaćenjem vlastitog naroda začinio suludom izjavom kako su Hrvati ‘paradoksalna nacija’ koju ‘nije lako zadržati zajedno’, a Hrvatska ‘slučajna država’ u kojoj se porez ne plaća ‘dok te ne uhvate’, u dvorani je nastao šok i mučna tišina. Nazočni njemački političari i novinari u nevjerici su pogledali jedni druge pitajući se zaslužuje li hrvatska nacija državu kada, na slobodnim i demokratskim izborima, izabere da je vodi i predstavlja jedan takav odnarođeni ridikul.

 Kada je i na zajedničkoj konferenciji za tisak s njemačkom kancelarkom nastavio gruvati slične besmislice pa između ostalog zabrazdio malo i u Europu, izjavom kako je ‘EU u pubertetu pa je zato nespretan’, gospođa Merkel na brzinu je prekinula konferenciju za tisak kako bi ga spasila daljnjeg sramoćenja, a sebe neugodnosti.

 Koliki je ‘ugled’ i popularnost Milanović uživao vani obznanila je dopisnica Jutarnjeg lista iz Bruxellessa po čijem izvješću ga tamo ‘malo tko poznaje, malo se tko druži s njime i jedino po čemu ga primjećuju je njegovo ekscentrično ponašanje’.

 Za vrijeme njegova mandata, u odnosu na EU i vanjski svijet, Hrvatska je nesporno ubrzano gubila ugled i sve više postajala problematična ‘balkanska’ država.

 2013-te godine priznao je sirijsku revolucionarnu vojsku koja se borila protiv predsjednika Asada, povukao kontingent hrvatskih vojnika s Golanske visoravni i prodao njihovo oružje sirijskoj opoziciji u građanskom ratu, što je hrvatsku naftnu kompaniju INU koštalo gubitka nekoliko lukrativnih naftnih polja u Siriji.

 Na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust u Saboru 27. siječnja 2014. blebnuo da su Hrvati prvi pokrenuli holokaust ‘jer u Europi do travnja 1941. i osnivanja NDH toga nije bilo’. Nakon čega izraelski veleposlanik ga je upozorio kako to nije istina jer je holokaust počeo mnogo prije.

 Tvrdio da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav zločin, a za komemoracije bleiburškim žrtvama da je to ‘ustaški happening’ – ‘sam Bleiburg je žalovanje za NDH’.

 Izjavio da je razlika između Hrvatske i Finske u tome što ‘Finska nikada nije imala građanski rat’.

 U svakoj prigodi vrijeđao i ponižavao branitelje koji su stvorili i obranili hrvatsku državu pa je tako izjavio da su to bili barbari i sirotinja – ‘ti koji su se digli s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnih obitelji’.

 Vukovaru, gradu heroju koji je u velikosrpskoj agresiji razrušen do temelja, nasilno nametnuo ćirilicu uz objašnjenje da je ‘ćirilica potreba Vukovara’!? A za postavljene ćirilične ploče oduševljeno izjavio – ‘to je trijumf hrvatske države’!? Koliko se od tada do danas promijenio najbolje pokazuje njegova nedavna izjava da bi to ‘ponovo uradio i u po noći i u podne’ .

 Vukovarske branitelje i stanovnike, koji su preživjeli pakao u opkoljenom i na kraju okupiranom gradu i zbog toga se očajnički opirali postavljanju ćiriličnih ploča, nazvao ‘divljačkim šovinistima’.

 Na Dan sjećanja u Vukovaru izjavio da ne priznaje nikakve stožere branitelja jer su oni podvala i ne predstavljaju nikoga.

 Poslao specijalce na invalide Domovinskog rata koji su se nakon prosvjeda pred zgradom vlade zabarikadirali u Markovoj crkvi.

 Odobrio skandaloznu objavu registra hrvatskih branitelja.

 Sugerirao da nije dobro ‘previše slaviti Oluju u Kninu’!?

 Milanovićeva dezorijentiranost, ‘bivše’ zablude i arogancija bez pokrića na mjestu predsjednika vlade u vrlo kratkom roku doveli su Hrvatsku u slijepu ulicu i na ivicu bankrota.

 Na unutarnjem planu, donio je nagli porast nezaposlenosti i vanjskog duga, duboke podjele i socijalni nemir, a na vanjskom, kakav-takav dotadašnji ugled Hrvatske divljački je uništavao.

 Zbog navodnog spašavanja jednog isluženog jugoudbaša pokušao u zadnji trenutak odgoditi toliko željeni bijeg s Balkana i ulazak Hrvatske u EU te izjavio da se donošenjem lex Perković ‘čuva ugled Hrvatske’ .

 Nakon zabijanja noža u leđa Njemačkoj, donošenjem tog zakona, uspio je sličnim potezima do kraja razočarati i od Hrvatske udaljiti i njene druge simpatizere i saveznike iz vremena Domovinskog rata, u prvom redu Mađarsku i Ameriku.

 U vrijeme najžešće emigrantske krize uz velike fanfare zatvorio granicu prema Srbiji da bi već drugi dan podvio rep i opozvao tu odluku zamolivši Vučića: ‘Šaraj malo brate’.

 Na sličan način se osramotio kada je natrpao vlak pun izbjeglica i poslao ga u Mađarsku, nakon čega su Mađari izbjeglice odmah vratili natrag u Hrvatsku, a vlak zadržali.

 Izrugivao inzistiranje predsjednice Grabar-Kitarović da se na granicu s Srbijom pošalje vojska kako bi se spriječilo plansko prebacivanje u Hrvatsku po nekoliko tisuća izbjeglica dnevno, a za zid od žilet žice na mađarskoj granici blebnuo -‘To je samo bodljikava žica. Ljudi će to zubima pojesti’.

 U graničnom ‘sporu’ sa Slovenijom kritizirao je HDZ-ovu vladu i njegove vođe, Sanadera i Kosor, zašto gube vrijeme i odmah ne daju Slovencima to što traže.

 Podržao presudu arbitražne komisije da se kontrola nad Savudrijskom valom preda Sloveniji i zalagao se da to isto uradimo i s ‘dva škoja’ na južnoj granici s BiH ‘jer bi Bosna mogla jako galamiti i predbacivati nam’ .

 S tadašnjim slovenskim premijerom Janšom 11. 03. 2013. u malom slovenskom mjestu Mokrice potpisao sporazum u vezi duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama po kojem ta banka nije dužna vratiti golemi kapital opljačkanim Hrvatima. Nakon toga novinarima je mrtvo hladno blebnuo kako ga jedino muči dilema ‘jesu li mokričke krempite bolje od samoborskih’.

 Izjavio da ‘izgradnja pelješkog mosta nije interes hrvatske države nego je to izgradnja ceste kroz BiH do Dubrovnika’.

 Rezultati njegove vlade na svim poljima, poglavito gospodarskom, bili su katastrofalni. U svom mandatu nije uradio ništa drugo osim što je još više osiromašio, zadužio, podijelio i razočarao hrvatski narod.

 Povisio je postojeće i uveo nove poreze i carine što je gušilo i onako ozbiljno posrnulo gospodarstvo.

 Nova zaduživanja i vanjski dug dostigli su rekordnu razinu što je hrvatski kreditni rejting srozalo na razinu ‘smeća’, a državu dovelo do ruba bankrota.

 Za vrijeme njegova mandata stopa nezaposlenosti dosegla je rekordnih 52 posto među radno aktivnom populacijom do 29 godina.

 Donio je veliki razdor, svađe, osipanje i najveći pad popularnosti SDP-a od osnutka te partije, koja je do njegovog izbora za čelnika bila prilično čvrsta i respektabilna snaga na hrvatskoj političkoj pozornici.

 Josipovićev neočekivani poraz na prošlim predsjedničkim izborima bio je po mnogima posljedica nepopularnosti Milanovića i njegove vlade.

 Razjaren zbog pobjede Kolinde Grabar-Kitarović za hrvatsku je predsjednicu rekao ‘Ona je šaka jada koja viri iz džepa Tomislava Karamarka’.

 Na pitanje zašto nije čestitao predsjednici na izbornoj pobjedi odgovorio je ‘Ja vam nisam klimavac. Ne znam što to znači čestitati. Ja šutim’ (!?).

 Za svoju vladu izjavio je ‘čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi’.

 Sate i dane uživao je u raskošnim ručkovima, biranim vinima i vilama svojih prijatelja, tajkuna.

 Njegovi prvi suradnici i ministri u vladi javno su ga optuživali za lijenost, bahatost i nesposobnost za funkciju koju je obnašao.

 Koliko je Milanović bio loš premijer i loš vođa svoje stranke najbolje potvrđuje izjava jednog od najbližih suradnika i ministra financija u njegovoj vladi, Linića, koji je za njega rekao da se radi o ‘lažovu i spletkarošu, lijenčini koja samo jede i pije i ne zna ništa o ničemu’.

To je dakle prilično jasna, ne i potpuna, slika ‘hrvatskog’ političara Milanovića koji nakon svega sada želi biti i predsjednik Hrvatske. Iako je on očita suprotnost i prijetnja gotovo svemu što hrvatstvo znači i za što se treba boriti.

Njegovo ponašanje i izjave očiti su primjer kako se jugobalkanskim odgojem deformirani političari i današnja samostalna hrvatska država apsolutno u ničemu ne podudaraju. Štoviše, međusobno se apsolutno isključuju.

Normalnom čovjeku želudac se okrene od muke pri pomisli da bi pogubni Milanović mogao sada postati i njen predsjednik. Nakon što se na funkciji premijera Hrvatske ponašao kao razjareni bik u staklarskoj radnji uništavajući sve čega se dotakao.

Tolerirati i na izborima svojim glasovima ponovno nagrađivati takvu vrstu ponašanja bio bi znak novog dna u hrvatskoj politici i neoprostiva ludost hrvatskog naroda.

Nažalost, nakon Tuđmanove smrti u hrvatskoj politici je ‘nekim čudom’ sve moguće, pa nema sumnje da će Milanovićevi vanjski i unutarnji mentori kojima je u interesu da upravo jedan takav razarač ponovo dođe na čelu hrvatske države učiniti sve (kao u slučaju Mesić) kako bi mu do dana izbora popravili ‘bivšu’ sliku. A vodeći ‘hrvatski’ mediji umjetno pumpali popularnost i visoko mjesto u ‘anketama građana’.

Jeste li dakle i vi u strahu za Hrvatsku (kao što sam ja) da bi unatoč navedenoj listi činjeničnih NENORMALNOSTI, po već viđenom scenariju, u drugom krugu ‘nekim čudom’ moglo postati NORMALNO da se Milanović izabere za predsjednika države?

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kratki vodič za čitanje predizbornih anketa

Objavljeno

na

Objavio

Iako se katkad ne doimlje tako, malo što na ovome svijetu nema neku, manje ili više vidljivu svrhu. Ta, doduše, ne odgovara uvijek onoj javno deklariranoj, štoviše, zna biti i dijametralno joj suprotna. Tako ni svrha predizbornih anketa za ispitivanje političkih sklonosti nije tek puko ispipavanje pulsa javnosti korištenjem alata i metoda statističke znanosti. Prema onoj – prilika čini lopova – znanstvena neutralnost tu često ustukne pred napasti da se izbor birača oblikuje i usmjerava ga ka željenom ishodu. Ispravno to zamjećuje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Istina, rezultati anketa se razlikuju ovisno o izvođaču (Promocija Plus, Ipsos, Cro Electo), metodi ispitivanja (telefonski i terenski), uzorku (struktura i broj ispitanika), napokon i o naručitelju (televizijske i ine medijske kuće), što stvara dojam raznolikosti, a istodobno i mogućnost kontrole međusobnom usporedbom. No, sav taj čušpajz predstavlja i plodno tlo za stvaranje meteža umjetnim kreiranjem posve nevjerojatnih dinamika i obrata, to izraženijih što se bliži čas izbora, a kojih u stvarnosti ne može biti, ponajprije stoga jer je velika većina birača već opredijeljena. Dočim opredjeljenje manjine neodlučnih i pokolebljivih ne može u kratkome vremenu toliko varirati kako oblikovatelji anketa sugeriraju.

Školski primjer beskrupulozne manipulacije predstavlja anketa agencije IPSOS koju je u petak, na sv. Nikolu, u Dnevniku Nove TV predstavio Bago kao svojevrsni danajski dar tzv. desnici. Kako reče, predsjednička utrka je, suprotno dosad objavljivanim anketama, odjednom postala jako napeta. Razmak između tri vodeća kandidata je zgusnut kao promet u Zagrebu usred špice (Grabar Kitarović 27,4%, Milanović 24%, Škoro 23%). No, redoslijed je ipak zadržan kako bi se IPSOS zaštitio od možebitnih naknadnih prozivki da čak ni to nisu pogodili, a za ostalo ih poslije izbora ionako nitko ništa ne će pitati. Prije svega upada u oči nagli rast Miroslava Škore, mada je posve nejasno kojim bi to potezom tako drastično odskočio u odnosu na dosadašnje ankete. Tim više što je prije koji tjedan anketa agencije Promocija Plus, provedena, kao i IPSOS-ova, telefonski na podjednakom broju ispitanika, pokazala kako Mislav Kolakušić sustiže Škoru, dok od IPSOS-a sad dobiva gotovo trostruko manje. Jest, prethodna je anketa nagnala Škoru da promijeni redoslijed provođenja svojih referenduma i na čelo stavi onaj o ovrhama, ali malo je vjerojatno da bi to imalo tako dramatičan učinak.

Pomniji uvid u rezultate na brzaka provedene, bombastične IPSOS-ove ankete pokazuje kako je ona, riječima informatičkih stručnjaka rečeno, prepuna „bugova“ (programskih grešaka) zato što joj je očito svrha pripraviti put ka izbornoj pobjedi kandidata s nepopravljivim „bugom“ u karakteru, Zorana Milanovića.

Kako bi se to ostvarilo, Milanovića treba u prvome krugu što više približiti Grabar Kitarović, idealno bi bilo kad bi se našao u vodstvu, te do krajnjih granica pojačati razočaranje Škorinih birača, kako bi, osjetivši se prevarenima, u što većoj mjeri apstinirali u drugome krugu. Uzevši tu nakanu u obzir, navodna mrtva utrka između Zorana Milanovića i Miroslava Škore upućuje na to da se Milanovića namjerno podcjenjuje, a Škoru debelo precjenjuje.

Naime, sugerirano pripetavanje između njih dvojice nesumnjivo djeluje poticajno na mobilizaciju potencijalnih birača kako jednog, tako i drugog. Kako se njihova biračka tijela minimalno preklapaju, tj. zanemariv je broj onih koji se nećkaju između njih dvojice, očito je to usmjereno poboljšanju rezultata obojice isključivo nauštrb drugih. Fiktivno kreirajući osjećaj da je izbacivanje Milanovića u prvom krugu nadohvat ruke, IPSOS-ova anketa neodlučne između Škore i Grabar Kitarović usmjerava prema Škori, što neminovno vodi k pogoršanju rezultata Grabar Kitarović. S druge strane, stvaranje slike da Mislav Kolakušić nema nikakve šanse ima dvojaku svrhu – neodlučne između njega i Škore utjerati k Škori, a one koji dvoje između njega i Milanovića privesti potonjem.

No, Milanovića se ne podcjenjuje samo kako bi se mobiliziralo njegove i Škorine birače, nego i kako bi se nakon prvoga kruga stvorio dojam da je on, dobivši više nego što su ankete predviđale, u nezadrživom naletu. Generalna proba za to upriličena je uoči proljetnih europskih izbora kad je IPSOS-ova anketa SDP-u davala mizernih 13%, da bi na samim izborima Partija osvojila ne odveć senzacionalnih, ali zamjetno većih skoro 19%. Na krilima namjerno sniženih očekivanja, mediji su to predstavili fantastičnim uspjehom, davši početni vjetar u leđa Milanovićevoj kandidaturi. Sad se na isti kalup stvaraju preduvjeti da Milanović, praćen tutnjavom medijskih doboša, na juriš pobijedi u drugome krugu.

Drugi ključni element u priči je igra na ogorčenost Škorinih birača. To što ga sad IPSOS diže iznad plafona lako će poslije, nakon hladnog izbornog tuša za Škoru, objasniti (evo, u zadnji čas je naglo posustao, nije izdržao, ispuhao se, ostao bez energije, nešto je krivo rekao ili jednostavno ustao na krivu nogu, ili vjerojatnije od svega – Kolakušić mu je u zadnji čas preoteo tzv. antisistemske birače). Međutim, kudikamo bitnije, to će navesti ogorčene Škorine birače da za raskorak između anketom visoko postavljenih očekivanja i postignutog rezultata okrive APIS „koji broji glasove“. Njima, naime, nema nikakve vajde objašnjavati kako APIS ne broji glasove, nego to čine birački odbori na tisućama biračkih mjesta, kontrolirani mnoštvom promatrača, dok ih APIS tek prikuplja, elektronički obrađuje i zbraja. To zapravo znači da ozbiljni kandidati znaju rezultate s velikom preciznošću i prije nego što ih APIS unese u informacijski sustav, a izborno povjerenstvo službeno objavi.

Iako se u prošlosti našlo i onih koji su se žalili da su pokradeni na izborima, nitko za to nikad nije predočio neki uvjerljivi dokaz (pritom su sporadične sitne nepravilnosti, preuveličavane u medijima i urbanim legendama, posve irelevantne jer ne utječu presudno na rezultat). Ali ne samo to, nitko nije izložio čak niti ideju kako uopće izvesti učinkovitu izbornu krađu. Budući da to nije moguće učiniti većom prijevarom na manjem broju biračkih mjesta – jer bi se pojavila razložna sumnja usporedbom s rezultatima na prethodnim izborima i s onima na biračkom strukturom sličnim izbornim mjestima – takav zločinački pothvat bi zahtijevao manju prijevaru na mnogo mjesta što zahtijeva savršenu koordinaciju i zakon šutnje više tisuća ljudi, savršeno utreniranih da prevare brojne promatrače.

No, nedostatak bilo kakvih indicija, dokaze da ne spominjemo, ne će spriječiti ogorčenjem zaslijepljene Škorine pobornike da krivnju za poraz svale na APIS. Njihov bijes će dodatno pojačati IPSOS-ovo podmetanje kako Škoro sigurno pobjeđuje u drugome krugu tkogod mu bio protivnik, dok je ishod sraza Kolinde i Milanovića neizvjestan. Svrha toga je naoružati Škorine pristaše streljivom za moralno puškaranje po Kolindinima – eto, da ste glasovali za Škoru, imali bismo sigurnog pobjednika, ovako pružate Milanoviću priliku! Ovdje je ključno primijetiti kako su rezultati potencijalnog sučeljavanja u drugome izbornom krugu u cijelosti podložni anketarskoj mašti i željama budući su posve neprovjerljivi, u konkretnom slučaju jednostavno zato što Škoro drugog kruga ne će vidjeti.

Bezočnu predizbornu pristranost agenciji IPSOS olakšava brkanje predizbornih anketa s izlaznim anketama, objavljivanima neposredno po zatvaranju biračkih mjesta. Osim znatnih razlika u metodi provedbe, u izlaznim anketama si ipak mogu dopustiti biti vjerodostojnima, jer one nemaju više nikakvog utjecaja ni na koga i ni na što (naime, objavljuju se po zatvaranju biračkih mjesta). Štoviše, u zadnje su vrijeme čak blago naklonjeni HDZ-u, poučeni blamažom s parlamentarnih izbora 2007. kad su ljevicu proglasili pobjednikom, a što je lakovjerne novinare nagnalo preuranjeno proglasiti Ljubu Jurčića novim premijerom, da bi im entuzijazam ubrzo splasnuo.

Međutim, ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o (ne)vjerodostojnosti vodećih anketnih kuća kao prethodni predsjednički izbori. Prema predizbornim anketama Kolinda se nikako nije uspijevala spustiti ispod 12% zaostatka za tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Viđeniji analitičari, ne više neovisni od anketnih agencija, i još manje neovisna udarna novinska pera su to lakonski tumačili – jasno je da mu ne može ni blizu kad si svako malo puca u nogu. Sličnost s današnjim događajima, čini se, nije slučajna.

Unatoč tome, nakon prvoga kruga Josipović je vodio s mršavih 1% razlike, da bi se u drugome ta prednost posve istopila i Kolinda naposljetku pobijedila. Zabezeknute rezultatima prvoga kruga, vodeće anketne kuće tada po prvi put nisu objavljivale ankete između dva izborna kruga, a prethodno se nisu sjetile ni ispitivati što bi bilo kad bi bilo u drugome krugu. A možda i jesu, moguće su ta istraživanja doista provodili, samo im, izgleda, neovisnima kakvi jesu, rezultati nisu bili po volji. Ili možda nisu bili po volji onima koji ih objavljuju? Kao, napokon, i rezultati samih izbora. Kako god bilo, kad im je to prošlo, a da ih se unatoč tome još drži relevantnima, i nakon što su se nemušto opravdavali time da su glasovi za sistemskog Josipovića preko noći otišli anti-sistemskom Sinčiću, što im stoji na putu da nastave spletkariti? Pametnima dosta! Ostalima nikad dosta!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ivanjek: Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu

Objavljeno

na

Objavio

Je li Hrvatski proračun rupa bez dna? Na kraju godine Vlada je pristala izdvojiti dodatni novac za povećanje plaća prosvjetarima a morali smo očito odgovoriti i na ultimatum SAD-a i povećati izdvajanje za HV. Ulaganje za vojsku povećat ćemo za 40 posto. Točnije 2 posto BDP-a a to je dio akcijskog plana kojeg moramo predstaviti NATO-u. Koliko je to novca i za što će se utrošiti objasnio je u Studiju 4 vojni analitičar Jan Ivanjek.

Hrvatska tijekom pet godina poveća izdvajanje za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Za to je već pripremljen i akcijski plan.

– Povećanje će omogućiti Hrvatskoj da pojača modernizaciju HV-a. Nabavit će se borbeni avioni, imamo potrebu za zamjenu borbenih vozila pješaštva, dolaze helikopteri Black Hawk, s vremenom će se zamijeniti cjelokupna flota starijih Mi8 varijanti, imamo projekte gradnje obalnih brodova – izjavio je Ivanjek.

Objasnio je da trenutno trošimo enormno za vojne mirovine i plaće, a zapravo najmanje novca ide u modernizaciju.

– Većina novaca je išlo na personalne troškove, zbog toga je cijeli ovaj postotak sredstava za modernizaciju koji je jako bitna stavka, sveden na vrlo mali postotak – ispod 7 posto. Kada 2024. dosegne tih 2 posto planiranih državnog proračuna, onda bi rezultat trebao biti da udio modernizacije bude nekih 20 posto. S tim se može, naravno daleko više – smatra.

Situacija nakon rata je takva, kaže, da otkad vojska više nije bila neophodna za sam opstanak države, promatrala se je kao neželjeno dijete državnog proračuna i kad god se nešto moglo odgoditi tipa investicije ili povećavanje državnog proračuna, to se je odgađalo. Rezultat sada je taj da moramo sve popravljati jer nas se je pritisnulo izvana.

– Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu. Imati programe i ideje izaći iz NATO-a, rezati vojni proračun je suludo – poručio je.

 

Odbor za obranu dao pozitivno mišljenje opremanju HV-a helikopterima Black Hawk

 

 

Prva Patria s izraelskim topom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari