Pratite nas

Kolumne

Je li poremećeni Kim Jong Un slučajno komunist?

Objavljeno

na

Foto: AFP

Svjedoci smo situacije apsurda u koji je zapao današnji svijet.

Jedan luđak poigrava se sa sudbinom svih nas i to ga očito jako zabavlja. Dok gledamo snimke njegovog ushićenja i likovanja pri svakom novom lansiranju raketa ili nakon izvršenih nuklearnih proba, ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju teški mentalni bolesnik čija je bolest uznapredovala do te mjere da se za nju teško može pronaći terapija – osim nekih radikalnih zahvata u slučaju krajnje nužde, a koji bi (Bože daj da ne bude tako) sasvim izvjesno imali ozbiljne konzekvence po cijelu zemljinu kuglu.

Jer, na nesreću, nije u pitanju samo bolesnik koji sjedi na mjestu predsjednika Sjeverne Koreje, nego čitav narod; narod kojemu je tijekom desetljeća komunističke diktature ispran mozak i usađen virus koji ga nagoni da bespogovorno, ropski odano i slijepo slijedi i podržava svoga „Velikog Vođu“ ma što ovaj činio i govorio. Stječe se dojam da su svi skupa itekako pripravni i na kolektivnu smrt, samo ako to bude volja retardiranog debeljka. Njih 25 milijuna ponaša se poput dresiranih životinja i prijeti globalnom kataklizmom. S jednakim oduševljenjem pozdravljaju „Velikog Vođu“ na vojnim paradama i svečanostima, pri učestalim lansiranjima raketa, dok javno prijeti „neprijateljima“, pa i kad suradnike i rodbinu baca izgladnjelim psima (kao što je prije nešto više od 3 godine učinio s tetkom i nekolicinom drugih, do tada odanih slugu):

“…Jangu je skinuta sva odjeća te je bačen u kavez zajedno s petoricom svojih najbližih suradnika. Nakon toga je 120 pasa, izgladnjivanih tri dana, pušteno kako bi ih u potpunosti pojelo. To se naziva ‘quan jue’, ili egzekucija psima”. (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/sluzbeni-peking-kim-jong-un-tetka-je-bacio-golog-pred-120-pasa-da-ga-pojedu—317885.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

Promatramo u nevjerici i pitamo se: je li moguće? U kakvom su okruženju odrastali ti ljudi, tko ih je odgajao, jesu li što čitali, znaju li išta o svijetu izvan svojih granica, razmišljaju li, kako im uopće funkcionira mozak, kako to da ne nadvladaju zdrav razum i logika…?

I ma koliko se trudili ne nalazimo odgovor.

Da se probamo na trenutak vratiti Georgeu Orwellu koji je prije gotovo 70 godina objavio svoj futuristički roman „1984.“? Možda ćemo nešto od toga lakše razumjeti uz njegovu pomoć.

U vrijeme kad se pojavilo, spomenuto Orwellovo djelo je od javnosti bilo prihvaćeno poput svih drugih SF književnih uradaka, uz uvjerenje kako se radi o nečemu što nije moguće ili će pak možda biti…ali u nekoj dalekoj, dalekoj budućnosti toliko dalekoj da sad u ovom vremenu nije vrijedno trošiti vrijeme i živce na to.

Nekadašnja fikcija autora romana „1984“, u kojoj „Veliki Brat“ upravlja postupcima, mislima pa čak i emocijama svojih podanika (a sve one koji „iskaču“ iz tog kalupa surovo kažnjava i slama natjerujući ih natrag pod svoje okrilje) u međuvremenu se pretvorila u personifikaciju totalitarizma. Neki su u svemu vidjeli „desni“ a neki „lijevi“ totalitarizam, ovisno od svojih opredjeljenja, mada se iz samih opisa atmosfere i ozračja koje vlada, a pogotovu tortura i postupaka ispiranja mozga jasno ocrtavalo kako su taj kolorit i sekvence gotovo preslikani iz komunističkog sustava).

To što je Orwellov depresivni i sumorni literarni uradak za „metu“ uzeo komunizam, objašnjavano je njegovim podrijetlom, miljeom u kojemu je živio i odrastao itd., itd., ili su barem tako rezonirali oni koji su „lijevi“ totalitarizam smatrali manjim zlom, dok je „desni“ uglavnom shvaćan kao izvor svih pošasti i nesreća ljudskog roda.

I kako to obično biva, još jedanput je ono što je bilo „nemoguće“ postalo naša stvarnost.

Civilizacija se danas ponovno susreće s tim „manjim“ zlom u liku kobnog debelog pajaca, komunističkog bolesnika i monstruma koji je umislio da može biti gospodar života i smrti i odlučivati o cijelom planetu.

Pravo je vrijeme za pitanje: Je li moguće da se takvo što pojavi u demokratskom svijetu, dakle, izvan komunističkog jednoumlja i diktature.

NE!

I milijun puta: NE!

Takvo što moguće je samo u izoliranim sredinama u kojima se kreira zarobljeni um i nezamislivo je u otvorenim društvima. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, sloboda medija, demokratski sustav i otvorenost prema svijetu, najbolja su brana totalitarizmu.

Kako bi se od ljudskog bića stvorilo poslušnu dresiranu životinju koja će postupati, reagirati i razmišljati tako kako joj se nalaže odozgo, potrebno je, dakle, odgovarajuće okruženje. Tek tada su sve druge mjere – od ideološke indoktrinacije do suptilnih metoda ispiranja mozga i stvaranja „kolektivne svijesti“ (prema potrebnim i poželjnim obrascima) – moguće i djelotvorne, prije ne.

Partijska država počiva na goloj sili i samo njezino postojanje utemeljeno je na diktaturi. Sve drugo dolazi kao logička posljedica te činjenice. Komunističkim režimima je ideologija samo sredstvo za ostvarivanje vlasti, a ne sustav vrijednosti u koji se vjeruje i na kojemu se gradi budućnost. Priče o „svijetloj budućnosti“ samo su obmana „narodnih masa“ i način da ih se drži u varljivoj nadi kako će u nekom drugom vremenu biti ostvareno ono za što se sad podnosi žrtva. I u tom smislu dozvoljeno je sve, jer sve se i čini „U IME NARODA“ i za njegovo „dobro“.

U samoj srži tehnologije vladanja komunističkog sustava (neovisno o kakvim se varijacijama tih režima radilo od zemlje do zemlje – jer razlike su samo kozmetičke naravi) stoji jedna velika laž: STVARANJE „NOVOG DRUŠTVA“ i „NOVOG ČOVJEKA“ – sasvim nalik na nacističku ideologiju, zar ne?

Kako bi se stvorilo to „novo društvo blagostanja“, nužno je prije toga stvoriti „novog čovjeka“ koji je „osnova i temelj tog društva“.

A „novi čovjek“ za „novo doba“ može se „proizvesti“ jedino tako da se „stari čovjek“ koji je „zatrovan“ svim mogućim natruhama „građanskog, religioznog, nacionalističkog, „konzervativnog“, „ruralnog“ i svakog drugog „društveno štetnog“ naslijeđa, liši tog „tereta“ prošlosti.

Kako bi se jedinkama predodređenima da postanu „novi ljudi za novo doba“ usadio novi, odgovarajući i poželjni stav koji će biti u potpunom skladu sa zahtjevima istaknutim u ideološkim smjernicama „novog poretka“, pristupa se njihovom „preodgoju“, odnosno, kolektivnoj indoktrinaciji. Ona se sastoji od „pranja mozga“ i „usađivanja novog stava“ i tu ključnu ulogu igraju mediji i propaganda, uz istodobnu izolaciju od ostatka svijeta. Sve je praćeno i nizom drugih mjera: na jednoj strani jača se vojna moć države, sustav prikazuje kao idealan i svemoguć (uz istog takvog „Vođu“, dakako), dok se ne drugoj vlastiti naroda plaši raznim „opasnostima“ – od unutarnjeg „neprijatelja“ do „ugroze“ od drugih zemalja, pa i „bjelosvjetske“ urote. Paranoja (prije ili kasnije) pada na plodno tlo i tako se potiče „patriotizam“, homogenizacija nacije i budi „obrambeni mehanizam“.

Od Francuske buržoaske revolucije do danas, izvor svih svjetskih kataklizmi bila je ljevičarska ideologija ili točnije, socijalizam i komunizam.

Hitler i Mussolini bili su socijalisti. Hitler otvoreno i iskreno godinama govorio o tomu na svojim skupovima:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sistema koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu!”. “Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obaveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje. (Izvor: (http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

a isto tako i o socijalizmu budućnosti:

U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.

pa i o sličnosti između nacista i boljševika, nacional-socijalizma i komunizma:

Neće Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati sorta nacional-socijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima od onih koje nas razdvajaju…Oduvijek čuvam mogućnost da izdam zapovijed da se bivšim komunistima dozvoli prelazak u našu stranku. Mali buržoaski socijal-demokrati i trgovci nikada neće moći postati nacional-socijalisti, ali komunisti hoće.”

(Navedeni citati potječu iz Hitlerovih memoara koje je objavio njegov dugogodišnji prijatelj i ekonomski savjetnik Otto Wagener; preuzeto iz: https://www.liberal.hr/clanak.php?id=387; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.9.2017.)

Danas Antifa pokret plješće ovakvim govorima nacističkog vođe, uključujući i one sadržane u Mein kampfu.

Slučajnosti dakako nema…to su dva lica jedne te iste totalitarističke ideologije koja „u ime rase“ ili „u ime klase“ (u konačnici sasvim svejedno pod kakvom parolom ili izlikom) „stvara bolji svijet“ na krvi i leševima.

Kad danas vidimo Radničku frontu, Antife (Crvenu akciju) ili Živi zid kako nasilno i mimo institucija ove zemlje namjeravaju provoditi svoju volju, sjetimo se Staljina, Mao Ze Donga, Pol Pota, Kim Il Sunga, Hitlera, Mussolinija i drugih  diktatora koji su svi bez izuzetka (i ne slučajno!)  potekli iz lijevog ideološkog miljea.

Ovaj s kojim svijet danas ima posla – Kim Jong un i njegovi sljedbenici produkt su jednog sustava s kojim će se civilizirani svijet kad-tad morati obračunati. Ako misli opstati.I neće ga vječito moći promatrati kao „manje zlo“.

Pitanje je samo cijene koju ćemo do tada morati platiti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found