Pratite nas

Kolumne

Je li poremećeni Kim Jong Un slučajno komunist?

Objavljeno

na

Foto: AFP

Svjedoci smo situacije apsurda u koji je zapao današnji svijet.

Jedan luđak poigrava se sa sudbinom svih nas i to ga očito jako zabavlja. Dok gledamo snimke njegovog ushićenja i likovanja pri svakom novom lansiranju raketa ili nakon izvršenih nuklearnih proba, ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju teški mentalni bolesnik čija je bolest uznapredovala do te mjere da se za nju teško može pronaći terapija – osim nekih radikalnih zahvata u slučaju krajnje nužde, a koji bi (Bože daj da ne bude tako) sasvim izvjesno imali ozbiljne konzekvence po cijelu zemljinu kuglu.

Jer, na nesreću, nije u pitanju samo bolesnik koji sjedi na mjestu predsjednika Sjeverne Koreje, nego čitav narod; narod kojemu je tijekom desetljeća komunističke diktature ispran mozak i usađen virus koji ga nagoni da bespogovorno, ropski odano i slijepo slijedi i podržava svoga „Velikog Vođu“ ma što ovaj činio i govorio. Stječe se dojam da su svi skupa itekako pripravni i na kolektivnu smrt, samo ako to bude volja retardiranog debeljka. Njih 25 milijuna ponaša se poput dresiranih životinja i prijeti globalnom kataklizmom. S jednakim oduševljenjem pozdravljaju „Velikog Vođu“ na vojnim paradama i svečanostima, pri učestalim lansiranjima raketa, dok javno prijeti „neprijateljima“, pa i kad suradnike i rodbinu baca izgladnjelim psima (kao što je prije nešto više od 3 godine učinio s tetkom i nekolicinom drugih, do tada odanih slugu):

“…Jangu je skinuta sva odjeća te je bačen u kavez zajedno s petoricom svojih najbližih suradnika. Nakon toga je 120 pasa, izgladnjivanih tri dana, pušteno kako bi ih u potpunosti pojelo. To se naziva ‘quan jue’, ili egzekucija psima”. (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/sluzbeni-peking-kim-jong-un-tetka-je-bacio-golog-pred-120-pasa-da-ga-pojedu—317885.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

Promatramo u nevjerici i pitamo se: je li moguće? U kakvom su okruženju odrastali ti ljudi, tko ih je odgajao, jesu li što čitali, znaju li išta o svijetu izvan svojih granica, razmišljaju li, kako im uopće funkcionira mozak, kako to da ne nadvladaju zdrav razum i logika…?

I ma koliko se trudili ne nalazimo odgovor.

Da se probamo na trenutak vratiti Georgeu Orwellu koji je prije gotovo 70 godina objavio svoj futuristički roman „1984.“? Možda ćemo nešto od toga lakše razumjeti uz njegovu pomoć.

U vrijeme kad se pojavilo, spomenuto Orwellovo djelo je od javnosti bilo prihvaćeno poput svih drugih SF književnih uradaka, uz uvjerenje kako se radi o nečemu što nije moguće ili će pak možda biti…ali u nekoj dalekoj, dalekoj budućnosti toliko dalekoj da sad u ovom vremenu nije vrijedno trošiti vrijeme i živce na to.

Nekadašnja fikcija autora romana „1984“, u kojoj „Veliki Brat“ upravlja postupcima, mislima pa čak i emocijama svojih podanika (a sve one koji „iskaču“ iz tog kalupa surovo kažnjava i slama natjerujući ih natrag pod svoje okrilje) u međuvremenu se pretvorila u personifikaciju totalitarizma. Neki su u svemu vidjeli „desni“ a neki „lijevi“ totalitarizam, ovisno od svojih opredjeljenja, mada se iz samih opisa atmosfere i ozračja koje vlada, a pogotovu tortura i postupaka ispiranja mozga jasno ocrtavalo kako su taj kolorit i sekvence gotovo preslikani iz komunističkog sustava).

To što je Orwellov depresivni i sumorni literarni uradak za „metu“ uzeo komunizam, objašnjavano je njegovim podrijetlom, miljeom u kojemu je živio i odrastao itd., itd., ili su barem tako rezonirali oni koji su „lijevi“ totalitarizam smatrali manjim zlom, dok je „desni“ uglavnom shvaćan kao izvor svih pošasti i nesreća ljudskog roda.

I kako to obično biva, još jedanput je ono što je bilo „nemoguće“ postalo naša stvarnost.

Civilizacija se danas ponovno susreće s tim „manjim“ zlom u liku kobnog debelog pajaca, komunističkog bolesnika i monstruma koji je umislio da može biti gospodar života i smrti i odlučivati o cijelom planetu.

Pravo je vrijeme za pitanje: Je li moguće da se takvo što pojavi u demokratskom svijetu, dakle, izvan komunističkog jednoumlja i diktature.

NE!

I milijun puta: NE!

Takvo što moguće je samo u izoliranim sredinama u kojima se kreira zarobljeni um i nezamislivo je u otvorenim društvima. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, sloboda medija, demokratski sustav i otvorenost prema svijetu, najbolja su brana totalitarizmu.

Kako bi se od ljudskog bića stvorilo poslušnu dresiranu životinju koja će postupati, reagirati i razmišljati tako kako joj se nalaže odozgo, potrebno je, dakle, odgovarajuće okruženje. Tek tada su sve druge mjere – od ideološke indoktrinacije do suptilnih metoda ispiranja mozga i stvaranja „kolektivne svijesti“ (prema potrebnim i poželjnim obrascima) – moguće i djelotvorne, prije ne.

Partijska država počiva na goloj sili i samo njezino postojanje utemeljeno je na diktaturi. Sve drugo dolazi kao logička posljedica te činjenice. Komunističkim režimima je ideologija samo sredstvo za ostvarivanje vlasti, a ne sustav vrijednosti u koji se vjeruje i na kojemu se gradi budućnost. Priče o „svijetloj budućnosti“ samo su obmana „narodnih masa“ i način da ih se drži u varljivoj nadi kako će u nekom drugom vremenu biti ostvareno ono za što se sad podnosi žrtva. I u tom smislu dozvoljeno je sve, jer sve se i čini „U IME NARODA“ i za njegovo „dobro“.

U samoj srži tehnologije vladanja komunističkog sustava (neovisno o kakvim se varijacijama tih režima radilo od zemlje do zemlje – jer razlike su samo kozmetičke naravi) stoji jedna velika laž: STVARANJE „NOVOG DRUŠTVA“ i „NOVOG ČOVJEKA“ – sasvim nalik na nacističku ideologiju, zar ne?

Kako bi se stvorilo to „novo društvo blagostanja“, nužno je prije toga stvoriti „novog čovjeka“ koji je „osnova i temelj tog društva“.

A „novi čovjek“ za „novo doba“ može se „proizvesti“ jedino tako da se „stari čovjek“ koji je „zatrovan“ svim mogućim natruhama „građanskog, religioznog, nacionalističkog, „konzervativnog“, „ruralnog“ i svakog drugog „društveno štetnog“ naslijeđa, liši tog „tereta“ prošlosti.

Kako bi se jedinkama predodređenima da postanu „novi ljudi za novo doba“ usadio novi, odgovarajući i poželjni stav koji će biti u potpunom skladu sa zahtjevima istaknutim u ideološkim smjernicama „novog poretka“, pristupa se njihovom „preodgoju“, odnosno, kolektivnoj indoktrinaciji. Ona se sastoji od „pranja mozga“ i „usađivanja novog stava“ i tu ključnu ulogu igraju mediji i propaganda, uz istodobnu izolaciju od ostatka svijeta. Sve je praćeno i nizom drugih mjera: na jednoj strani jača se vojna moć države, sustav prikazuje kao idealan i svemoguć (uz istog takvog „Vođu“, dakako), dok se ne drugoj vlastiti naroda plaši raznim „opasnostima“ – od unutarnjeg „neprijatelja“ do „ugroze“ od drugih zemalja, pa i „bjelosvjetske“ urote. Paranoja (prije ili kasnije) pada na plodno tlo i tako se potiče „patriotizam“, homogenizacija nacije i budi „obrambeni mehanizam“.

Od Francuske buržoaske revolucije do danas, izvor svih svjetskih kataklizmi bila je ljevičarska ideologija ili točnije, socijalizam i komunizam.

Hitler i Mussolini bili su socijalisti. Hitler otvoreno i iskreno godinama govorio o tomu na svojim skupovima:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sistema koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu!”. “Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obaveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje. (Izvor: (http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

a isto tako i o socijalizmu budućnosti:

U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.

pa i o sličnosti između nacista i boljševika, nacional-socijalizma i komunizma:

Neće Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati sorta nacional-socijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima od onih koje nas razdvajaju…Oduvijek čuvam mogućnost da izdam zapovijed da se bivšim komunistima dozvoli prelazak u našu stranku. Mali buržoaski socijal-demokrati i trgovci nikada neće moći postati nacional-socijalisti, ali komunisti hoće.”

(Navedeni citati potječu iz Hitlerovih memoara koje je objavio njegov dugogodišnji prijatelj i ekonomski savjetnik Otto Wagener; preuzeto iz: https://www.liberal.hr/clanak.php?id=387; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.9.2017.)

Danas Antifa pokret plješće ovakvim govorima nacističkog vođe, uključujući i one sadržane u Mein kampfu.

Slučajnosti dakako nema…to su dva lica jedne te iste totalitarističke ideologije koja „u ime rase“ ili „u ime klase“ (u konačnici sasvim svejedno pod kakvom parolom ili izlikom) „stvara bolji svijet“ na krvi i leševima.

Kad danas vidimo Radničku frontu, Antife (Crvenu akciju) ili Živi zid kako nasilno i mimo institucija ove zemlje namjeravaju provoditi svoju volju, sjetimo se Staljina, Mao Ze Donga, Pol Pota, Kim Il Sunga, Hitlera, Mussolinija i drugih  diktatora koji su svi bez izuzetka (i ne slučajno!)  potekli iz lijevog ideološkog miljea.

Ovaj s kojim svijet danas ima posla – Kim Jong un i njegovi sljedbenici produkt su jednog sustava s kojim će se civilizirani svijet kad-tad morati obračunati. Ako misli opstati.I neće ga vječito moći promatrati kao „manje zlo“.

Pitanje je samo cijene koju ćemo do tada morati platiti.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari