Pratite nas

Kolumne

Je li poremećeni Kim Jong Un slučajno komunist?

Objavljeno

na

Foto: AFP

Svjedoci smo situacije apsurda u koji je zapao današnji svijet.

Jedan luđak poigrava se sa sudbinom svih nas i to ga očito jako zabavlja. Dok gledamo snimke njegovog ushićenja i likovanja pri svakom novom lansiranju raketa ili nakon izvršenih nuklearnih proba, ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju teški mentalni bolesnik čija je bolest uznapredovala do te mjere da se za nju teško može pronaći terapija – osim nekih radikalnih zahvata u slučaju krajnje nužde, a koji bi (Bože daj da ne bude tako) sasvim izvjesno imali ozbiljne konzekvence po cijelu zemljinu kuglu.

Jer, na nesreću, nije u pitanju samo bolesnik koji sjedi na mjestu predsjednika Sjeverne Koreje, nego čitav narod; narod kojemu je tijekom desetljeća komunističke diktature ispran mozak i usađen virus koji ga nagoni da bespogovorno, ropski odano i slijepo slijedi i podržava svoga „Velikog Vođu“ ma što ovaj činio i govorio. Stječe se dojam da su svi skupa itekako pripravni i na kolektivnu smrt, samo ako to bude volja retardiranog debeljka. Njih 25 milijuna ponaša se poput dresiranih životinja i prijeti globalnom kataklizmom. S jednakim oduševljenjem pozdravljaju „Velikog Vođu“ na vojnim paradama i svečanostima, pri učestalim lansiranjima raketa, dok javno prijeti „neprijateljima“, pa i kad suradnike i rodbinu baca izgladnjelim psima (kao što je prije nešto više od 3 godine učinio s tetkom i nekolicinom drugih, do tada odanih slugu):

“…Jangu je skinuta sva odjeća te je bačen u kavez zajedno s petoricom svojih najbližih suradnika. Nakon toga je 120 pasa, izgladnjivanih tri dana, pušteno kako bi ih u potpunosti pojelo. To se naziva ‘quan jue’, ili egzekucija psima”. (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/sluzbeni-peking-kim-jong-un-tetka-je-bacio-golog-pred-120-pasa-da-ga-pojedu—317885.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

Promatramo u nevjerici i pitamo se: je li moguće? U kakvom su okruženju odrastali ti ljudi, tko ih je odgajao, jesu li što čitali, znaju li išta o svijetu izvan svojih granica, razmišljaju li, kako im uopće funkcionira mozak, kako to da ne nadvladaju zdrav razum i logika…?

I ma koliko se trudili ne nalazimo odgovor.

Da se probamo na trenutak vratiti Georgeu Orwellu koji je prije gotovo 70 godina objavio svoj futuristički roman „1984.“? Možda ćemo nešto od toga lakše razumjeti uz njegovu pomoć.

U vrijeme kad se pojavilo, spomenuto Orwellovo djelo je od javnosti bilo prihvaćeno poput svih drugih SF književnih uradaka, uz uvjerenje kako se radi o nečemu što nije moguće ili će pak možda biti…ali u nekoj dalekoj, dalekoj budućnosti toliko dalekoj da sad u ovom vremenu nije vrijedno trošiti vrijeme i živce na to.

Nekadašnja fikcija autora romana „1984“, u kojoj „Veliki Brat“ upravlja postupcima, mislima pa čak i emocijama svojih podanika (a sve one koji „iskaču“ iz tog kalupa surovo kažnjava i slama natjerujući ih natrag pod svoje okrilje) u međuvremenu se pretvorila u personifikaciju totalitarizma. Neki su u svemu vidjeli „desni“ a neki „lijevi“ totalitarizam, ovisno od svojih opredjeljenja, mada se iz samih opisa atmosfere i ozračja koje vlada, a pogotovu tortura i postupaka ispiranja mozga jasno ocrtavalo kako su taj kolorit i sekvence gotovo preslikani iz komunističkog sustava).

To što je Orwellov depresivni i sumorni literarni uradak za „metu“ uzeo komunizam, objašnjavano je njegovim podrijetlom, miljeom u kojemu je živio i odrastao itd., itd., ili su barem tako rezonirali oni koji su „lijevi“ totalitarizam smatrali manjim zlom, dok je „desni“ uglavnom shvaćan kao izvor svih pošasti i nesreća ljudskog roda.

I kako to obično biva, još jedanput je ono što je bilo „nemoguće“ postalo naša stvarnost.

Civilizacija se danas ponovno susreće s tim „manjim“ zlom u liku kobnog debelog pajaca, komunističkog bolesnika i monstruma koji je umislio da može biti gospodar života i smrti i odlučivati o cijelom planetu.

Pravo je vrijeme za pitanje: Je li moguće da se takvo što pojavi u demokratskom svijetu, dakle, izvan komunističkog jednoumlja i diktature.

NE!

I milijun puta: NE!

Takvo što moguće je samo u izoliranim sredinama u kojima se kreira zarobljeni um i nezamislivo je u otvorenim društvima. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, sloboda medija, demokratski sustav i otvorenost prema svijetu, najbolja su brana totalitarizmu.

Kako bi se od ljudskog bića stvorilo poslušnu dresiranu životinju koja će postupati, reagirati i razmišljati tako kako joj se nalaže odozgo, potrebno je, dakle, odgovarajuće okruženje. Tek tada su sve druge mjere – od ideološke indoktrinacije do suptilnih metoda ispiranja mozga i stvaranja „kolektivne svijesti“ (prema potrebnim i poželjnim obrascima) – moguće i djelotvorne, prije ne.

Partijska država počiva na goloj sili i samo njezino postojanje utemeljeno je na diktaturi. Sve drugo dolazi kao logička posljedica te činjenice. Komunističkim režimima je ideologija samo sredstvo za ostvarivanje vlasti, a ne sustav vrijednosti u koji se vjeruje i na kojemu se gradi budućnost. Priče o „svijetloj budućnosti“ samo su obmana „narodnih masa“ i način da ih se drži u varljivoj nadi kako će u nekom drugom vremenu biti ostvareno ono za što se sad podnosi žrtva. I u tom smislu dozvoljeno je sve, jer sve se i čini „U IME NARODA“ i za njegovo „dobro“.

U samoj srži tehnologije vladanja komunističkog sustava (neovisno o kakvim se varijacijama tih režima radilo od zemlje do zemlje – jer razlike su samo kozmetičke naravi) stoji jedna velika laž: STVARANJE „NOVOG DRUŠTVA“ i „NOVOG ČOVJEKA“ – sasvim nalik na nacističku ideologiju, zar ne?

Kako bi se stvorilo to „novo društvo blagostanja“, nužno je prije toga stvoriti „novog čovjeka“ koji je „osnova i temelj tog društva“.

A „novi čovjek“ za „novo doba“ može se „proizvesti“ jedino tako da se „stari čovjek“ koji je „zatrovan“ svim mogućim natruhama „građanskog, religioznog, nacionalističkog, „konzervativnog“, „ruralnog“ i svakog drugog „društveno štetnog“ naslijeđa, liši tog „tereta“ prošlosti.

Kako bi se jedinkama predodređenima da postanu „novi ljudi za novo doba“ usadio novi, odgovarajući i poželjni stav koji će biti u potpunom skladu sa zahtjevima istaknutim u ideološkim smjernicama „novog poretka“, pristupa se njihovom „preodgoju“, odnosno, kolektivnoj indoktrinaciji. Ona se sastoji od „pranja mozga“ i „usađivanja novog stava“ i tu ključnu ulogu igraju mediji i propaganda, uz istodobnu izolaciju od ostatka svijeta. Sve je praćeno i nizom drugih mjera: na jednoj strani jača se vojna moć države, sustav prikazuje kao idealan i svemoguć (uz istog takvog „Vođu“, dakako), dok se ne drugoj vlastiti naroda plaši raznim „opasnostima“ – od unutarnjeg „neprijatelja“ do „ugroze“ od drugih zemalja, pa i „bjelosvjetske“ urote. Paranoja (prije ili kasnije) pada na plodno tlo i tako se potiče „patriotizam“, homogenizacija nacije i budi „obrambeni mehanizam“.

Od Francuske buržoaske revolucije do danas, izvor svih svjetskih kataklizmi bila je ljevičarska ideologija ili točnije, socijalizam i komunizam.

Hitler i Mussolini bili su socijalisti. Hitler otvoreno i iskreno godinama govorio o tomu na svojim skupovima:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sistema koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu!”. “Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obaveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje. (Izvor: (http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

a isto tako i o socijalizmu budućnosti:

U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.

pa i o sličnosti između nacista i boljševika, nacional-socijalizma i komunizma:

Neće Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati sorta nacional-socijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima od onih koje nas razdvajaju…Oduvijek čuvam mogućnost da izdam zapovijed da se bivšim komunistima dozvoli prelazak u našu stranku. Mali buržoaski socijal-demokrati i trgovci nikada neće moći postati nacional-socijalisti, ali komunisti hoće.”

(Navedeni citati potječu iz Hitlerovih memoara koje je objavio njegov dugogodišnji prijatelj i ekonomski savjetnik Otto Wagener; preuzeto iz: https://www.liberal.hr/clanak.php?id=387; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.9.2017.)

Danas Antifa pokret plješće ovakvim govorima nacističkog vođe, uključujući i one sadržane u Mein kampfu.

Slučajnosti dakako nema…to su dva lica jedne te iste totalitarističke ideologije koja „u ime rase“ ili „u ime klase“ (u konačnici sasvim svejedno pod kakvom parolom ili izlikom) „stvara bolji svijet“ na krvi i leševima.

Kad danas vidimo Radničku frontu, Antife (Crvenu akciju) ili Živi zid kako nasilno i mimo institucija ove zemlje namjeravaju provoditi svoju volju, sjetimo se Staljina, Mao Ze Donga, Pol Pota, Kim Il Sunga, Hitlera, Mussolinija i drugih  diktatora koji su svi bez izuzetka (i ne slučajno!)  potekli iz lijevog ideološkog miljea.

Ovaj s kojim svijet danas ima posla – Kim Jong un i njegovi sljedbenici produkt su jednog sustava s kojim će se civilizirani svijet kad-tad morati obračunati. Ako misli opstati.I neće ga vječito moći promatrati kao „manje zlo“.

Pitanje je samo cijene koju ćemo do tada morati platiti.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati