Pratite nas

Kolumne

Je li poremećeni Kim Jong Un slučajno komunist?

Objavljeno

na

Foto: AFP

Svjedoci smo situacije apsurda u koji je zapao današnji svijet.

Jedan luđak poigrava se sa sudbinom svih nas i to ga očito jako zabavlja. Dok gledamo snimke njegovog ushićenja i likovanja pri svakom novom lansiranju raketa ili nakon izvršenih nuklearnih proba, ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju teški mentalni bolesnik čija je bolest uznapredovala do te mjere da se za nju teško može pronaći terapija – osim nekih radikalnih zahvata u slučaju krajnje nužde, a koji bi (Bože daj da ne bude tako) sasvim izvjesno imali ozbiljne konzekvence po cijelu zemljinu kuglu.

Jer, na nesreću, nije u pitanju samo bolesnik koji sjedi na mjestu predsjednika Sjeverne Koreje, nego čitav narod; narod kojemu je tijekom desetljeća komunističke diktature ispran mozak i usađen virus koji ga nagoni da bespogovorno, ropski odano i slijepo slijedi i podržava svoga „Velikog Vođu“ ma što ovaj činio i govorio. Stječe se dojam da su svi skupa itekako pripravni i na kolektivnu smrt, samo ako to bude volja retardiranog debeljka. Njih 25 milijuna ponaša se poput dresiranih životinja i prijeti globalnom kataklizmom. S jednakim oduševljenjem pozdravljaju „Velikog Vođu“ na vojnim paradama i svečanostima, pri učestalim lansiranjima raketa, dok javno prijeti „neprijateljima“, pa i kad suradnike i rodbinu baca izgladnjelim psima (kao što je prije nešto više od 3 godine učinio s tetkom i nekolicinom drugih, do tada odanih slugu):

“…Jangu je skinuta sva odjeća te je bačen u kavez zajedno s petoricom svojih najbližih suradnika. Nakon toga je 120 pasa, izgladnjivanih tri dana, pušteno kako bi ih u potpunosti pojelo. To se naziva ‘quan jue’, ili egzekucija psima”. (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/sluzbeni-peking-kim-jong-un-tetka-je-bacio-golog-pred-120-pasa-da-ga-pojedu—317885.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

Promatramo u nevjerici i pitamo se: je li moguće? U kakvom su okruženju odrastali ti ljudi, tko ih je odgajao, jesu li što čitali, znaju li išta o svijetu izvan svojih granica, razmišljaju li, kako im uopće funkcionira mozak, kako to da ne nadvladaju zdrav razum i logika…?

I ma koliko se trudili ne nalazimo odgovor.

Da se probamo na trenutak vratiti Georgeu Orwellu koji je prije gotovo 70 godina objavio svoj futuristički roman „1984.“? Možda ćemo nešto od toga lakše razumjeti uz njegovu pomoć.

U vrijeme kad se pojavilo, spomenuto Orwellovo djelo je od javnosti bilo prihvaćeno poput svih drugih SF književnih uradaka, uz uvjerenje kako se radi o nečemu što nije moguće ili će pak možda biti…ali u nekoj dalekoj, dalekoj budućnosti toliko dalekoj da sad u ovom vremenu nije vrijedno trošiti vrijeme i živce na to.

Nekadašnja fikcija autora romana „1984“, u kojoj „Veliki Brat“ upravlja postupcima, mislima pa čak i emocijama svojih podanika (a sve one koji „iskaču“ iz tog kalupa surovo kažnjava i slama natjerujući ih natrag pod svoje okrilje) u međuvremenu se pretvorila u personifikaciju totalitarizma. Neki su u svemu vidjeli „desni“ a neki „lijevi“ totalitarizam, ovisno od svojih opredjeljenja, mada se iz samih opisa atmosfere i ozračja koje vlada, a pogotovu tortura i postupaka ispiranja mozga jasno ocrtavalo kako su taj kolorit i sekvence gotovo preslikani iz komunističkog sustava).

To što je Orwellov depresivni i sumorni literarni uradak za „metu“ uzeo komunizam, objašnjavano je njegovim podrijetlom, miljeom u kojemu je živio i odrastao itd., itd., ili su barem tako rezonirali oni koji su „lijevi“ totalitarizam smatrali manjim zlom, dok je „desni“ uglavnom shvaćan kao izvor svih pošasti i nesreća ljudskog roda.

I kako to obično biva, još jedanput je ono što je bilo „nemoguće“ postalo naša stvarnost.

Civilizacija se danas ponovno susreće s tim „manjim“ zlom u liku kobnog debelog pajaca, komunističkog bolesnika i monstruma koji je umislio da može biti gospodar života i smrti i odlučivati o cijelom planetu.

Pravo je vrijeme za pitanje: Je li moguće da se takvo što pojavi u demokratskom svijetu, dakle, izvan komunističkog jednoumlja i diktature.

NE!

I milijun puta: NE!

Takvo što moguće je samo u izoliranim sredinama u kojima se kreira zarobljeni um i nezamislivo je u otvorenim društvima. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, sloboda medija, demokratski sustav i otvorenost prema svijetu, najbolja su brana totalitarizmu.

Kako bi se od ljudskog bića stvorilo poslušnu dresiranu životinju koja će postupati, reagirati i razmišljati tako kako joj se nalaže odozgo, potrebno je, dakle, odgovarajuće okruženje. Tek tada su sve druge mjere – od ideološke indoktrinacije do suptilnih metoda ispiranja mozga i stvaranja „kolektivne svijesti“ (prema potrebnim i poželjnim obrascima) – moguće i djelotvorne, prije ne.

Partijska država počiva na goloj sili i samo njezino postojanje utemeljeno je na diktaturi. Sve drugo dolazi kao logička posljedica te činjenice. Komunističkim režimima je ideologija samo sredstvo za ostvarivanje vlasti, a ne sustav vrijednosti u koji se vjeruje i na kojemu se gradi budućnost. Priče o „svijetloj budućnosti“ samo su obmana „narodnih masa“ i način da ih se drži u varljivoj nadi kako će u nekom drugom vremenu biti ostvareno ono za što se sad podnosi žrtva. I u tom smislu dozvoljeno je sve, jer sve se i čini „U IME NARODA“ i za njegovo „dobro“.

U samoj srži tehnologije vladanja komunističkog sustava (neovisno o kakvim se varijacijama tih režima radilo od zemlje do zemlje – jer razlike su samo kozmetičke naravi) stoji jedna velika laž: STVARANJE „NOVOG DRUŠTVA“ i „NOVOG ČOVJEKA“ – sasvim nalik na nacističku ideologiju, zar ne?

Kako bi se stvorilo to „novo društvo blagostanja“, nužno je prije toga stvoriti „novog čovjeka“ koji je „osnova i temelj tog društva“.

A „novi čovjek“ za „novo doba“ može se „proizvesti“ jedino tako da se „stari čovjek“ koji je „zatrovan“ svim mogućim natruhama „građanskog, religioznog, nacionalističkog, „konzervativnog“, „ruralnog“ i svakog drugog „društveno štetnog“ naslijeđa, liši tog „tereta“ prošlosti.

Kako bi se jedinkama predodređenima da postanu „novi ljudi za novo doba“ usadio novi, odgovarajući i poželjni stav koji će biti u potpunom skladu sa zahtjevima istaknutim u ideološkim smjernicama „novog poretka“, pristupa se njihovom „preodgoju“, odnosno, kolektivnoj indoktrinaciji. Ona se sastoji od „pranja mozga“ i „usađivanja novog stava“ i tu ključnu ulogu igraju mediji i propaganda, uz istodobnu izolaciju od ostatka svijeta. Sve je praćeno i nizom drugih mjera: na jednoj strani jača se vojna moć države, sustav prikazuje kao idealan i svemoguć (uz istog takvog „Vođu“, dakako), dok se ne drugoj vlastiti naroda plaši raznim „opasnostima“ – od unutarnjeg „neprijatelja“ do „ugroze“ od drugih zemalja, pa i „bjelosvjetske“ urote. Paranoja (prije ili kasnije) pada na plodno tlo i tako se potiče „patriotizam“, homogenizacija nacije i budi „obrambeni mehanizam“.

Od Francuske buržoaske revolucije do danas, izvor svih svjetskih kataklizmi bila je ljevičarska ideologija ili točnije, socijalizam i komunizam.

Hitler i Mussolini bili su socijalisti. Hitler otvoreno i iskreno godinama govorio o tomu na svojim skupovima:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sistema koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu!”. “Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obaveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje. (Izvor: (http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

a isto tako i o socijalizmu budućnosti:

U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.

pa i o sličnosti između nacista i boljševika, nacional-socijalizma i komunizma:

Neće Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati sorta nacional-socijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima od onih koje nas razdvajaju…Oduvijek čuvam mogućnost da izdam zapovijed da se bivšim komunistima dozvoli prelazak u našu stranku. Mali buržoaski socijal-demokrati i trgovci nikada neće moći postati nacional-socijalisti, ali komunisti hoće.”

(Navedeni citati potječu iz Hitlerovih memoara koje je objavio njegov dugogodišnji prijatelj i ekonomski savjetnik Otto Wagener; preuzeto iz: https://www.liberal.hr/clanak.php?id=387; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.9.2017.)

Danas Antifa pokret plješće ovakvim govorima nacističkog vođe, uključujući i one sadržane u Mein kampfu.

Slučajnosti dakako nema…to su dva lica jedne te iste totalitarističke ideologije koja „u ime rase“ ili „u ime klase“ (u konačnici sasvim svejedno pod kakvom parolom ili izlikom) „stvara bolji svijet“ na krvi i leševima.

Kad danas vidimo Radničku frontu, Antife (Crvenu akciju) ili Živi zid kako nasilno i mimo institucija ove zemlje namjeravaju provoditi svoju volju, sjetimo se Staljina, Mao Ze Donga, Pol Pota, Kim Il Sunga, Hitlera, Mussolinija i drugih  diktatora koji su svi bez izuzetka (i ne slučajno!)  potekli iz lijevog ideološkog miljea.

Ovaj s kojim svijet danas ima posla – Kim Jong un i njegovi sljedbenici produkt su jednog sustava s kojim će se civilizirani svijet kad-tad morati obračunati. Ako misli opstati.I neće ga vječito moći promatrati kao „manje zlo“.

Pitanje je samo cijene koju ćemo do tada morati platiti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati