Je li referendumsko potpisivanje završilo ili je tek sad u punom jeku?

Za igrača opasnijeg po vlastiti nego suparnički gol u nogometnom se svijetu običava kazati kako igra kao da ima dvije lijeve noge. A čini se da ni u svijetu politike nije drukčije. Samo što tu fokus nije na broju (auto)golova nego, među ostalim, i na broju Hrvata. I dok se jedna lijeva noga, ona koja se ponosno naziva ljevicom, svim silama upinje preventivno smanjiti broj nevine dječice u Hrvata, dotle se druga lijeva noga, bolje reći onaj batrljak koji sebe katkad stidljivo naziva i desnicom, s ne manje žara trsi osujetiti svaku preventivu koja bi omogućila starijima, pa i ne baš tako starima, da ne požive predugo. Ukratko, zajednički nazivnik združenog pothvata obiju ljevica je – što manje Hrvata!

Stvarna motivacija referenduma

Bit aktualnog Mostovog referenduma u jeku epidemije zarazne bolesti zamjetnog utjecaja na opću smrtnost i popunjenost bolničkih kapaciteta je ukloniti trenutne mehanizme zaštite i zamijeniti ih drugima, tromijima i nepouzdanijima, kojima bi se usporilo odlučivanje. Ali i proširio prostor za političku trgovinu, spram koje organizator inače moralno zazire, nerijetko i ne skrivajući gađenje. Pritom prilično začudno djeluje što ukidanju „stožerokracije“, a s njom i postojećeg režima COVID potvrda u drugome pitanju, prethodi pitanje kojim se traži odlučivanje dvotrećinskom saborskom većinom, čime se parlamentarna ljevica uključuje u odlučivanje.

Nije teško predvidjeti kako bi to, uz određene političke koncesije time očito ucijenjenih vladajućih, dovelo do strože i raširenije primjene COVID potvrda, jer se upravo za to javno zalaže onaj dio ljevice koji se ljevicom ne srami zvati. Zbunjujući efekt postizanja cilja suprotnog proklamiranoj paroli vodilji referenduma, u čemu bi njegovi organizatori kod drugih zacijelo prepoznali prijevaru birača, razrokom logikom podsjeća na svojedobni referendum o promjeni izbornog zakona u organizaciji aktera bliskih Mostu. Naime, ukidanje COVID potvrda sada je odigralo ulogu mamca kao onomad na sva zvona proklamirano smanjenje političke moći Milorada Pupovca, pri čemu se nakon potanje raščlambe jasno pokazuje kako oba referendumska prijedloga vode ka učvršćivanju, a ne ukidanju onoga protiv čega se deklarativno bore. Iz toga nepobitno slijedi kako svrha referenduma uopće nije u njegovu sadržaju.

Kako bi se razumjela stvarna motivacija za referendum, nije zgoreg prisjetiti se da je od same pojave Mosta na političkoj pozornici strateški cilj njegova djelovanja primorati HDZ i SDP da odlučuju zajedno, a sebe prikazati alternativom, čistuncima s druge strane barikade. Promijenila se samo dobitna formula. Prvotnu, već izlizanu HDZ = SDP, trebala bi zamijeniti nova: HDZ = ljevica! Sve to nakon što mostovci, bili u oporbi ili u vlasti s HDZ-om, s klasičnom saborskom ljevicom već godinama tikve sade. Stoga je za birače vrlo ograničenog pamćenja i oskudnih inih kapaciteta trebalo režirati onaj melodramatski saborski razlaz, nakon kojega su mostovci ostali na vjetrometini sami protiv svih, krišom to došaptavajući javnosti putem, tobože slučajno, simultano aktivirana dva mikrofona, čisto da nekome ne promakne bit čitave operacije.

67 je previše!

Kao i tijekom svake referendumanije ključno pitanje ostaje je li Mostova inicijativa prikupila dovoljno potpisa nužnih za provedbu referenduma. Ako još i nije, a malo je vjerojatno da regularnim putem jest, uopće ne treba sumnjati da hoće. I dok proturječnim sadržajem koncepcijski slijedi referendum o izbornom zakonu, u taktici Most kopira uspjelu referendumsku inicijativu protiv pomaka dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina pod sloganom „67 je previše“, pomno tempiranu uoči europskih izbora 2019. godine. Pritom sličnost nije samo u tome što bi aktualna Mostova inicijativa od njih glatko mogla posuditi i sâm moto „67 je previše“, pri čemu se u njihovu slučaju, doduše, ne radi o dobi za odlazak u mirovinu, nego za odlazak s ovoga svijeta. Vrijedi se, naime, prisjetiti kako su i njezini organizatori koji dan prije isteka roka za skupljanje potpisa urgirali na pojačani odaziv tvrdeći kako im još samo malo fali, da bi konsolidiravši podatke slavodobitno ustvrdili kako su ih prikupili impozantnih 750 tisuća. Provjera na uzorku (jer se u slučaju kad je deklarirano znatno više potpisa od potrebnog broja, provjera svakog potpisa pokazuje preskupom) pokazala je kako su podaci u velikoj mjeri ispravno uneseni, te je inicijativa proglašena uspjelom. Vlada je spriječila referendum odustavši od najavljenog zakona, nažalost, ne riješivši potom rak-ranu referendumske procedure. Kvaka, naime, leži u tome što se provjerava samo jesu li podaci o potpisnicima uredno uneseni, a ne i jesu li sami potpisi vjerodostojni, tj. pripadaju li doista navedenim potpisnicima. To znači da organizator, ako raspolaže nekom bazom traženih podataka (ime i prezime, te OIB), koji se vrlo lako mogu pribaviti iz raznih izvora, može organizirati unos potpisa koliko god mu ih zatreba. Imajući to u vidu, nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako će akteri, koji ne prežu iskoristiti svaku prigodu kako bi se naslikavali pod svjetlima medijskih reflektora, tu mogućnost i sada iskoristiti.

Zlatni rudnik potpisa

Kako? Pa prilično jednostavno! Naime, sâmo prikupljanje potpisa preko volontera, koji se siroti mrznu na niskim temperaturama, predstavlja tek puku fasadu, običnu krinku samo kako bi se stvorio dojam da se nešto radi. Najveći dio posla odvija se potom na toplome i traje tjednima, krijući se pod izrazom „obrada lista“, uz izliku da se potpisi provjeravaju kako bi se izbacili dvostruki i drugi nevaljani. A kakva se sve čuda za to vrijeme mogu napraviti? Recimo, u nekom prikladnom alatu (može čak i Microsoft Excel) najprije se unesu OIB-ovi stvarnih potpisnika prikupljeni na štandovima, a s obzirom na opće okolnosti prikupljanja, njihov broj teško da prelazi 100, najviše 150 tisuća. Nakon toga se iz neke usporedne baze, jednom kreirane za sve buduće referendumske potrebe, primjerice, baze potpisnika referenduma o braku pod vodstvom Željke Markić (oko 900 tisuća potpisa) – koja bi što drage volje, što preko njezinog bivšeg referendumskog suradnika, a danas Mostovog saborskog zastupnika, Zvonimira Troskota, mogla biti ustupljena organizatorima ovog referenduma – izvlače dodatni „potpisnici“ do ciljanog broja.

Naime, razložno je posumnjati kako je ta baza korištena i za potrebe referenduma o izbornom zakonu u organizaciji udruge Željke Markić, gdje je prilikom provjere uočen veći broj istovjetnih potpisa ispisanih istim rukopisom. Pritom uopće nije nevažno da se potpisi uzimaju iz bazena osoba koje su pokazale sklonost prvoj referendumskoj inicijativi Ž. Markić, a koja je uživala nepodijeljenu potporu na čitavom političkom spektru od centra na desno. Naime, na tome su se, po svoj prilici, temeljili pozivi vodstava kasnijih referendumskih inicijativa iniciranih iz istoga kruga da se pri provjeri autentičnosti potpisa ljude pita jesu li potpisali, očekujući da će oni to većinom potvrditi čak i ako to nisu učinili. A koga bi još začudilo, uslijedi li sad repriza?

Čisto operativno, unos podataka do željenog broja se može riješiti ovako. Iz usporedne liste (npr. one od referenduma o braku) se upitom u bazu podataka kreira lista potpisnika eliminacijom onih koji su fizički potpisali za referendum protiv „stožerokracije“, čime se izbjegava dvostruko popisivanje. Potom s tako dobivenih, pročišćenih lista „volonteri“ fizički prepisuju podatke u referendumske obrasce i potpisuju ih. Pod pretpostavkom da jedna osoba unosi 500 potpisa dnevno, što nije odveć zahtjevna zadaća, u 20 dana, a do najavljenog datuma predaje potpisa, 24. siječnja, preostalo ih je i više, može ih unijeti oko 10 tisuća. Drugim riječima, kako bi se unijelo 400 tisuća dodatnih potpisa (što samo po sebi prelazi referendumski prag) za ovu akciju treba angažirati nekih 40-tak osoba. Imajući u vidu kako je Most već proglasio da je prikupio približno 400 tisuća potpisa, to upućuje na slutnju kako su organizatori škrtice, pa ne žele ljudima pošteno platiti kako bi dosegli 750 tisuća potpisa poput boraca protiv održivog zakona o radu, ili barem njih 500 tisuća čime bi osjetno prebacili normu i onemogućili da ih se „pokrade“ provjerom potpis po potpis. Druga mogućnost je da su u stvarnosti prikupili toliko mizeran broj potpisa da ih, kako bi dostigli deklariranih 400 tisuća, treba naknadno dopuniti skoro toliko. I to unatoč tome što su stvarali dojam kao da su se pretrgli od rada na terenu. Slušajući ih, netko bi pomislio da su se ljudi skidali s respiratora samo da potpišu za referendum. E, sad, što tresuć’ se od radosti neki možda više nisu među živima, nije do organizatora.

Širom otvorena vrata ovakvim manipulacijama samo potvrđuju koliko je važno jasno i precizno regulirati referendumsku problematiku. Pritom ponajprije treba zaštititi one čijim se potpisima bez njihova znanja manipulira za postizanje političkih ciljeva suprotnih njihovoj volji. Primjerice, one čiji su se potpisi stvarno našli u referendumu o braku, a podržavaju politiku Vlade tijekom epidemije.

Šansa za iskupljenje sigurnosno-obavještajnih službi

Imajući u vidu vrlo visoku vjerojatnost pojave referendumskih manipulacija u tijeku, sigurnosno-obavještajnim službama Republike Hrvatske otvara se sjajna prigoda da ih pomnije isprate i tako speru dvije ljage sa svoga imena. Kako onu nastalu uslijed nepribavljanja elementarnih informacija vezanih uz prošlogodišnji teroristički napad na Markovu trgu, tako i onu kojoj ih je nedavno izložio Zoran Milanović. Naime, time što je nakon odustajanja od posjeta Hrvatima srednje Bosne izravno optužio Andreja Plenkovića da se „urotio sa sarajevskim tajnim službama i govorio ono što govore baščaršijski unitaristi i tlačitelji bosanskohercegovačkih Hrvata“ zapravo je neizravno optužio i hrvatske obavještajne službe za isto. One su, naime, brifirale Milanovića o sigurnosnoj situaciji u BiH, temeljem čega je donio odluku o neodlasku, a morale su i Andreja Plenkovića. Ako nisu, a postojalo je nešto ozbiljno što samo Milanović zna, onda je posrijedi veliki propust obavještajnih službi s jasnim naznakama državnog udara, jer Plenković o tome očito nije obaviješten. Ako, pak, nije bilo ničeg ozbiljnog, onda Milanović izmišlja, a hrvatske tajne službe govore isto što i one sarajevske – da organizirane prijetnje nije bilo. To, pak, znači da Milanović, dezavuirajući obavještajni sustav, pakira Plenkoviću.

K tome, ako je i postojalo nešto ozbiljno, a sarajevske službe to nisu znale, to itekako ima smisla izvući na svjetlo dana kako bi ih se ismijalo i prikazalo nesposobnima, na radost tamošnjih Hrvata, nerijetko žrtava istih tih službi. U protivnom, stječe se dojam, a kasnije izjave ga dodatno pojačavaju, da je Milanović, kako bi opravdao vlastiti kukavičluk, u strahu za vlastiti život sve izmislio. Inače, za osobu takva ponašanja u sjevernim se predjelima Hrvatske koristi rijetko prikladan izraz – strahopezdec – onaj koji pušta vjetrove od straha. A Milanović ne samo da vjetrove pušta, nego, kao nuspojavu tih vjetrova, i dimnu zavjesu spušta. Još dok se nagađalo da je bio predmetom strahovite ugroze u rangu da bude nabijen na kolac i u formi šiš-ćevapa vraćen u Hrvatsku, odjednom je reterirao govoreći o sigurnosno-organizacijskim razlozima povezanima s etničkim sastavom stanovništva u tom dijelu Bosne, da bi na kraju muljao o nekakvom ponižavanju tamošnjih Hrvata zbog neviđenih sigurnosnih mjera kojima bi bili izloženi. Kao, eto, nije on običan strahopezdec, nego plemeniti, najponosniji strahopezdec, kome je stalo prije svega do drugih, a ne do njega samoga, posve na tragu one kojom se proslavio – misli na sebe, cijepi se! Usput nije propustio ispaliti jedan od dojmljivijih zoranizama -„Mislim da je bilo odgovorno od mene da tamo ne idem i drugima ne zagorčavam život, radi nečega što će imati svoju reprizu“. Kakvu reprizu, crni Zorane, može imati ono što se nije dogodilo? Osim ako reprizom zapravo ne najavljuje opetovano podviti rep? I dok u Srednju Bosnu ne će, s Kosova se ne da doma. Nikakvo čudo, jer dok je tamo na blagdanskoj trpezi senzacionalni splitski bakalar, kući ga u frižideru očekuju tek ostatci nedovoljno kvalitetnog zagrebačkog mu rođaka. U takvim okolnostima jedino što ga je pri povratku kući moglo oraspoložiti je možebitno presjedanje na Krku, otoku znanom po slasti koja nadmašuje čak i norveški bakalar.

Bajkale, Bajkale, Bajkale moj …

Glede Mostove referendumske inicijative, koja u bitnome nije drugo do reciklaža Milanovićevog zahtjeva s početaka korona krize o potrebi odlučivanja dvotrećinskom saborskom većinom, možda ipak ima način da sve to izađe na dobro Hrvatske. Nažalost, ta mogućnost postoji samo ako se dublje zaviri u svijet maštarija, jedini, uz onaj vječni, gdje je moguća potpuna pravda. Kako? Pa tako da svatko tko na izravan upit državnih vlasti ne opovrgne autentičnost svoga potpisa na referendumskoj potpisnoj listi uđe u program humane razmjene pučanstva prema načelu – više protuzapadni nego proistočni Hrvati (jer oni su uvijek protiv) za prozapadne Ruse, recimo, ove koji ne štede sredstava ne bi li se cijepili zapadnim cjepivom u Hrvatskoj. Naime, ovisno o perspektivi, nekome štetočine drugome uvijek mogu biti na korist.

Mudri Vladimir Putin bi nesumnjivo našao interes riješiti se domaćih smutljivaca koji preferiraju zapadno cjepivo, ponajviše jer im omogućuje nesputano kretanje Zapadom. Hrvatska bi, pak, dobila ljude otvorene prema zapadnom svijetu, s tamo razvijenim profesionalnim i poslovnim vezama, umjesto na Europu permanentno narogušenih i beznadno u sebe začahurenih grintavaca. S druge strane, potonjima bi, iskažu li se, novovjeki ruski car mogao dati i kakvu autonomnu republiku cijepljenu od cijepljenja i drugih mjera epidemiološke zaštite, recimo, tamo negdje na potezu istočno od Bajkalskog jezera (da ih ne muči nostalgija za Jadranom) prema Kamčatki. Ta lokacija čini se optimalnom, među ostalim i zato što upravo na tim prostorima ruski vladari gaje dugu tradiciju nalaženja zanimacije kojekakvim besposličarima, koje dokolica i višak vremena tjeraju na pobunu i širenje nereda. A treba li uopće naglašavati kako bi u tom slučaju hrvatski nacionalni interes prvoga reda bio da se među potpisnicima referenduma nađe i ime njegova inspiratora, sive eminencije i prvog viđenijeg čestitara na prikupljenim potpisima, Zorana Milanovića?

Onog svata koji je nesebično potrčao pred rudo dobrohotno upozoriti organizatore kako će ih vlasti pokrasti, valjda kako bi podsjetio da narod ne kaže badava – tko prvi viče da drugi krade, obično i sâm krade! A tko krade, taj i laže! Štoviše, u tom scenariju i sâm Milanović bi bio na dobitku. Kao aklamacijom izabranom predsjedniku novopečene ruske autonomne republike napokon bi mu se ispunila davnašnja želja. Bez prepreka bi mogao nazočiti veličanstvenoj moskovskoj paradi povodom Dana pobjede. Kad mu već to zbog kvara na predsjedničkom avionu nije bilo suđeno za obnašanja dužnosti predsjednika države kojoj ni po čemu bitnome ne pripada.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?