Connect with us

Kolumne

Je li “rodna ideologija” novi “grijeh struktura”?

Objavljeno

on

Dok frcaju iskre u prijeporima oko Istanbulske konvencije (dalje IK) i dvije se obale iste rijeke sve više udaljavaju, hrabrost lako ustupi mjesto oprezu, a ovaj, zvan i majkom mudrosti, već po naravi traži zaklon. Traži, ali ga ne nalazi… barem ne zadugo. Jer štogod je dano pretrpjeti zbog istine, malo je.

Što to doista ne valja s Istanbulskom konvencijom?

Malo će tko negirati kako postoje društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, zvali to rodom (kao u IK) ili kako god. Naime, razumna su društva prilagodila društvene uloge prirodnim biološkim razlikama među spolovima čemu, među ostalim, imaju zahvaliti preživljavanje do ovih dana.

No, IK u tome ne prepoznaje nataloženo iskustvo čovječanstva koje bi trebalo njegovati, nego motiv za posebno podmuklo nasilje čije iskorjenjivanje zahtijeva nadnacionalni nadzor. Štoviše, stvara se dojam kao da je jedino to uzrok sveg nasilja nad ženama i u obitelji, te pošasti koja ozbiljno prijeti svrgnuti s vrha top-liste gnjusnih krimena čak i famozni zločin iz mržnje.

Nastojeći ukloniti navedeni motiv, IK propisuje akcije pravne i obrazovne naravi koje teže ujednačavanju društvenih uloga spolova, što bi ih učinilo posve neovisnima o spolu. Time bi zapravo definicija roda temeljenog na spolu, tog “prijatelja nasilja”, bila dokinuta.

IK se kao pravni okvir nadovezuje na kampanju koju već desetljećima disciplinirano provode stupovi masovne multimedijske kulture (Hollywood, TV-sitcomi, pisani i elektronski mediji, beletristika, razna lica koja zvuče tako poznato a izgledaju tako neprirodno,…). Taj trend ne zaobilazi ni Hrvatsku. Mediji šireg dosega sve napadnije promiču žene u tradicionalno muškim društvenim ulogama – od vojnikinje, predvodnice počasne postrojbe Hrvatske vojske do djevojčice, darovite nogometašice.

No, tankom se pokazuje granica između zaštite žena od šikaniranja (zato što se bave poslom uvriježeno smatranim muškim) i zahtjeva za ravnomjernom spolnom zastupljenosti čiji vrhunac predstavlja ideološki pravdano, iracionalno i nepravedno uvođenje spolnih kvota, i to baš tamo gdje je koncentrirana moć odlučivanja (u politici, a sve više i u gospodarstvu). Iz nekog nedokučivog razloga kvote se ipak ne traže u teškim fizičkim poslovima, primjerice u građevini i rudarstvu.

Istraživanja su, a što drugo, pokazala kako jedino nasilje nad ženama ima strukturalni karakter, iako ga, priznaju to tvorci IK, ima i nad drugima, samo o tome nema dovoljno pouzdanih podataka. Širokim tumačenjem nasilja i nametanjem slike žene kao isključive žrtve IK povlači tanku granicu između požrtvovnosti kao iskonske svojevoljne žrtve žene za obitelj – žrtve neprekinute niske žena zahvaljujući čemu smo svi mi danas uopće živi, a ne samo zato što su nam prenijele gene – i žrtve kao objekta nasilja. A preko tankih granica lako se prelazi.

Tako bi i žrtva žene za obitelj – koja je već sad “out”, a kako i ne bi bila kad se žene svesrdno potiče igrati tradicionalno muške uloge – u dogledno vrijeme mogla biti tumačena kao obiteljsko nasilje nad njom samom, kojeg nije svjesna jer nije dovoljno prosvijećena. Potencijal prometnuti se u sveti gral kulta (samo)viktimizacije žena ima tumačenje ekonomskog nasilja kao “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem, kako stoji u IK. Navedeno pruža neslućene mogućnosti primjene na fonu destruktivnog feminističkog refrena – “Nemoj biti sluškinja!”

Čemu sva ta strka kad se slažu?

Bit IK ne će promijeniti ni zamjena riječi rod spolom u definicijama i sadržaju, pa niti uklanjanje “to malo rodne ideologije”, a još manje “samo” usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s IK, kako predlažu viđeniji kritičari i ugledniji nezadovoljnici. Ključni ciljevi IK (ujednačavanje društvenih uloga spolova i kult viktimizacije žena) s izvjesno pogubnim posljedicama po obitelj njima očito ne smetaju, kao što ne smetaju ni HDZ-u, tko god ga predvodio, o ostalima u političkoj areni da ne govorimo.

U 99% IK Vlada i kritičari se slažu pa se u nedostatku streljiva napunjenog argumentima nabacuju ćorcima iliti percepcijama. Jedni tako – moguće osokoljeni hvalama glavnine dokumenta od strane osporavatelja, ali i pozdravljanjem IK od strane vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano kao koraka naprijed u zaštiti žena – uspijevaju u IK pronaći duboko kršćanstvo.

Drugi, pak, negdje u dubinama IK nalaze natruhe rodne ideologije u pojmovnim dvosmislenostima kad već ne vide problem, ili se prave da ga ne vide, u samoj srži dokumenta. Tako se moglo čuti kako je rodna ideologija tako perfidno utkana u IK da se ni ne vidi. No, evo, tu je negdje, osjeća se u zraku, samo ju ne mogu pokazati. Tamo gdje bi ju željeli vidjeti, nema je, dočim ono najgore ne smiju ni spomenuti jer su to već ionako, zahvaćeni sindromom skuhane žabe – kako to vole reći njihovi svjetonazorski protivnici – progutali.

Na tom valu i Hrvatski katolički radio (HKR), vlasnika i osnivača Hrvatske biskupske konferencije, u jeku svih ovih prijepora oko IK bezbrižno izvještava o nagrađenoj kazališnoj predstavi koja hrabro progovara o spolnim i RODNIM stereotipima.

Možebitno iznenađenje donekle ublažava spoznaja kako je isti Radio ne tako davno sa zabrinutošću prenio vijest o hudoj sudbi novinara Nepszabadsaga – glasila znanog po progonu kardinala Mindszentyja, mađarskog parnjaka Stepincu – kad se na tu nejač poispadalu iz totalitarnog ormara okomio Viktor Orban. E, da je to sve… Inače, piscu ovih redaka HKR je drag i rado ga sluša (jer što će drugo kad je izbor u eteru, baš poput onoga na političkom nebu, poprilično sužen),… osim u nekim trenutcima kad ga radije ugasi… nažalost, prečesto prekasno… jer ode već nečista riječ u vjetar…

Tko je tu dosljedan?

Slagali se ili ne, dosljedno bi bilo dotaći se i dosljednosti. Matica HDZ-a sve vrijeme podržava ratifikaciju IK – od vremena Sanadera kad putem eksperata sudjeluje u izradi IK, potom Karamarka (kao predsjednika HDZ-a, ne kao promatrača iz kućnog naslonjača) kad poziva Milanovićevu Vladu na ratifikaciju, sve do Plenkovića.

S druge strane barikade stoje iz duboka sna naglo prenuti spavači. Pa evo kraćeg pregleda spokojnog drijemeža tih pravednika – 2013. Milanovićeva Vlada potpisuje IK – ništa, 2014. predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović u izbornoj kampanji zahtijeva ratifikaciju IK – ništa, 2015. Milanovićeva Vlada uvodi nedvosmislene elemente rodne ideologije u hrvatsko zakonodavstvo – ništa (dobro, ajde, bila je izborna godina pa se, korektni kakvi jesu, nisu šteli mešati), 2016. HDZ u izbornom programu najavljuje usklađivanje zakona s IK – ništa, 2017. Plenković najavljuje ratifikaciju IK – promrmljali su reda radi pokoje slovo! A onda su u IK uočili neke natruhe, brojeve, što li, pa su sporednosti preobrazili u sablazan, da bi sve prebrzo kulminiralo revolveraškim potezanjem ekskomunikacije iz rukava.

Ne, nisu vodeći ljudi Crkve u BiH Hrvata ti koji su se ekskomunicirali zbog pomanjkanja budnosti kad se IK ratificirala u toj zemlji, jer oni za taj propust ipak imaju opravdanje. Ta kako im ne će promaći uvođenje rodne ideologije na mala vrata, kad su odveć zaokupljeni (oni iz B, ne onaj iz H) daleko strašnijom opačinom – odvraćanjem od ideje uvođenja “Trećeg entiteta” na ništa veća vrata. Lako, dakle, za njih, no što ćemo s onim gorljivim borcem protiv rodne ideologije koji se po pitanju IK prilično nejasno oglašava?

Naime, Sveta Stolica izražava određene primjedbe tek na dvosmislenu definiciju roda u IK, spremno dodajući kako odobrava onu definiciju pojma “Gender Equality” koja zapravo predstavlja sam cilj IK – jednaku zastupljenost žena i muškaraca u svim područjima javnoga i privatnoga života. Netko bi nakon ovoga mogao pomisliti kako oni rodnu ideologiju u IK ne vide, ili je barem ne vide u dostatnoj mjeri da bi ju odbacili. No, pitanje je dokad,…, dokad oni to mogu ne vidjeti a da se sami ne izopće?

Ako se i izopće, sami su si kašu zakuhali posjevši naše biskupe za stol s istočnom im braćom u Kristu, koja su, unatoč tome što se ne mogu podičiti nekom naročitom otpornošću na paranoju, šutke popratila ratifikaciju IK u svojoj zemlji. Ipak, čini se da je intenzivni ekumenski dijalog posljednjih godina urodio određenim plodovima, mada se oko samog povoda okupljanja nisu usuglasili. Ekumenski kolege naših biskupa izgleda nisu propustili prigodu sugovornike upoznati s bogatim iskustvom korištenja ekskomunikacije protiv ratifikacije međunarodnih dokumenata, kojeg baštine još od doba patrijarha Varnave i sprječavanja konkordata bivše zajedničke nam Kraljevine s Vatikanom. Što reći, nego da loše društvo ni one najbolje ne ostavlja neokrznutima.

Interpretacijom protiv interpelacije

Kako postoje krivi odgovori, tako postoje i kriva pitanja. Jedno od takvih je – jeste li za ratifikaciju IK ili ne? Pitanje je to na koje, samo po sebi, svakom razumnom, a ne samo u kršćanskom duhu odgojenom čovjeku, nije teško niječno odgovoriti. No, opsjenom zamagljenih očiju lako je poistovjetiti IK s uvođenjem rodne ideologije, a nešto teže prepoznati koje je pitanje trenutno na stolu.

Naime, odluku o ratifikaciji IK, sviđalo se to kome ili ne, diktira trenutni politički okvir. A on, nastao kao posljedica izborne volje birača, neumoljivo pita – jeste li za ratifikaciju IK uz ograde i(li) pojašnjenja, ili za ratifikaciju bez ikakvog dodatka? Lakoćom se prelazi preko toga da je oporba već krenula s interpelacijom – inicijativom da se ratifikacija IK žurno stavi na dnevni red Sabora – kao i preko činjenice da saborska većina za donošenje ove odluke postoji i mimo HDZ-a.

Uzdanje u Most počiva, treba li to reći, na staklenim nogama s obzirom da to njima, kako reče predvodnik im, nije bitno pitanje. U prijevodu, prevladavajući glas te himbene tvorbe nije vođen ideologijom, nego optimizacijom političkog probitka. Dakle, bit će dijelom protiv ako parlamentarna većina bude za, a kad bi se našli u poziciji jezičca na vagi, s veseljem bi smjestili HDZ-u. Bili bi ZA svi k’o jedan – svi k’o Strenja Linić! Suočen s takvom situacijom, Plenković je preuzeo inicijativu i odlučio ponuditi ratifikaciju uz interpretativnu izjavu kao realpolitički maksimum.

Ne ulazeći u njezine pravne učinke, predsjednik Vlade je interpretativnom izjavom jasno izrazio nakanu kako će tumačiti IK u smislu uporabe dvojbene terminologije roda u zakonskim rješenjima i obrazovnom okviru ne ostavljajući mjesta obvezi uvođenja rodne ideologije. Time izjava postaje mjerilo po kojem će se moći ocjenjivati provedbu, a ujedno je prinudio pobornike bezuvjetne ratifikacije da u paketu prihvate i pojašnjavajuću izjavu.

Točno je da oni već sad iskazuju namjeru ne pridržavati je se nakon što će ju prihvatiti s figom u džepu, upravo onako kao što su njihovi mentalni i partijski prethodnici nemilice kršili baš svaku od 7 točaka saborske Deklaracije o Domovinskom ratu koju su donijeli 2000. godine. Takve, dakle, ni riječ ni glas ne obavezuju. A Andrej Plenković će sad imati priliku pokazati je li i on jedan od takvih ili je, kako voli reći, vjerodostojan. Stajući iza interpretativne izjave u svakom je slučaju postavio mjerljiv okvir za provjeru i praćenje.

Konačno, kad o nečemu, a riječ je o pravnom dosegu izjave, jednako zbore stručnjaci poput Željke Markić i Davora Bernardića, dok rezerve izražava lijevo-liberalna sveučilišna profesorica Sanja Barić, to možda i nije tako loše. Nevoljkost dijela kritičara da izjavu prihvate možda je više pokazatelj strepnje da bi Plenković nakanu mogao i ostvariti. Zato skreću priču na drugi kolosijek što navodi na slutnju da rodna ideologija nije uzrok njihove uznemirenosti nego tek povod za nešto drugo.

Već viđeno kao “grijeh struktura”

U cijeloj priči jasno je tek da će mogućnosti otpora perverznim ideološkim skretanjima tijekom provedbe i primjene IK ponajprije ovisiti o tome koliko će Hrvatska biti jaka. A na to će najviše utjecati rješavanje kolopleta vrućih tekućih pitanja poput LNG-a, nabave borbenih zrakoplova i strateške suradnje s Izraelom, nagodbe oko Agrokora, kurikulne reforme (u tijeku je izbor voditelja Ekspertne radne skupine gdje među kandidatima nema onih jokićevskog profila), izbora glavnog državnog odvjetnika (nasljednika Cvitana), izbora guvernera HNB-a, promjena izbornog zakona u BiH, rješavanja bilateralnih pitanja sa Srbijom… da navedemo samo neka koja će se rješavati u ovom, događajima od sudbonosne važnosti za Hrvatsku nakrcanom tromjesečju. Dodamo li tome turbulencije na globalnoj geopolitičkoj sceni, novo miješanje karata s upitnim završetkom teško da bi ojačalo položaj Hrvatske. Pa kome to može biti u interesu?

Bude li Hrvatska jaka i čvrsto stajala na nogama, moći će se othrvati pritiscima za uvođenjem rodne ideologije u pravni i obrazovni sustav i uz ratificiranu IK. Ostane li i dalje lako ranjivom s raznih strana, ne bi se tomu mogla oduprijeti čak i kad bi “junački” odbila ratificirati IK. Tada bi, vrlo izgledno, rodna ideologija ušla kasnije, samo na nešto veća vrata. Uostalom, nije li i ovdašnja referendumska groznica oko definicije braka efektivno rezultirala tek jednim od “najmodernijih” zakona o istospolnom partnerstvu, sadržajno skoro istovjetnom braku, čime je voljom naroda izborena promjena Ustava ustvari ismijana?

Tako to ispadne kad se prednost daje pojmovniku i formi, a zanemari bit i sadržaj. Na prvu pomisao dopadljiva, pravocrtna rješenja nisu uvijek nužno i najučinkovitija, a nerijetko to uopće i nisu rješenja. Na kraju krajeva, nije li bolje da Hrvatska sad u taj zloslutni GREVIO delegira nekog HDZ-ovog stručnjaka koji je sudjelovao u izradi IK – kad se već Plenković njima tako ponosno pohvalio – nego da netko drugi tamo parkira Radu ili Sarnavku?

Pa da se sa srpsko-crnogorskim dvojcem “ni deda ni baba” iživljavaju nad Hrvatskom do mile volje, koje im zacijelo ne nedostaje.
Hrvatska mora najprije stati na vlastite noge što i nije tako jednostavno, budući je na koljenima provela skoro 20 godina.

Tome su, odškrinuvši mala vrata Zlome, praćenom hordama ideologa razvaline, doprinijeli i oni koji su vapeći za istinom i pravdom, možda vođeni i dobrom namjerom, grmjeli o “grijehu struktura” teško opteretivši one koji su porobljenu Hrvatsku podigli na noge. Previše je za tog zadnjeg posrnuća bilo boli i suza da ih pri oporavku ne bi bilo nimalo. Hoće li sad pakirajući Plenkoviću “rodnu ideologiju” jednako “pripomoći” polaganom, ali sve očitijem, pridizanju Hrvatske na noge i tako zatvoriti krug po kojem će ih povijest pamtiti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari