Pratite nas

Kolumne

Je li “rodna ideologija” novi “grijeh struktura”?

Objavljeno

na

Dok frcaju iskre u prijeporima oko Istanbulske konvencije (dalje IK) i dvije se obale iste rijeke sve više udaljavaju, hrabrost lako ustupi mjesto oprezu, a ovaj, zvan i majkom mudrosti, već po naravi traži zaklon. Traži, ali ga ne nalazi… barem ne zadugo. Jer štogod je dano pretrpjeti zbog istine, malo je.

Što to doista ne valja s Istanbulskom konvencijom?

Malo će tko negirati kako postoje društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, zvali to rodom (kao u IK) ili kako god. Naime, razumna su društva prilagodila društvene uloge prirodnim biološkim razlikama među spolovima čemu, među ostalim, imaju zahvaliti preživljavanje do ovih dana.

No, IK u tome ne prepoznaje nataloženo iskustvo čovječanstva koje bi trebalo njegovati, nego motiv za posebno podmuklo nasilje čije iskorjenjivanje zahtijeva nadnacionalni nadzor. Štoviše, stvara se dojam kao da je jedino to uzrok sveg nasilja nad ženama i u obitelji, te pošasti koja ozbiljno prijeti svrgnuti s vrha top-liste gnjusnih krimena čak i famozni zločin iz mržnje.

Nastojeći ukloniti navedeni motiv, IK propisuje akcije pravne i obrazovne naravi koje teže ujednačavanju društvenih uloga spolova, što bi ih učinilo posve neovisnima o spolu. Time bi zapravo definicija roda temeljenog na spolu, tog “prijatelja nasilja”, bila dokinuta.

IK se kao pravni okvir nadovezuje na kampanju koju već desetljećima disciplinirano provode stupovi masovne multimedijske kulture (Hollywood, TV-sitcomi, pisani i elektronski mediji, beletristika, razna lica koja zvuče tako poznato a izgledaju tako neprirodno,…). Taj trend ne zaobilazi ni Hrvatsku. Mediji šireg dosega sve napadnije promiču žene u tradicionalno muškim društvenim ulogama – od vojnikinje, predvodnice počasne postrojbe Hrvatske vojske do djevojčice, darovite nogometašice.

No, tankom se pokazuje granica između zaštite žena od šikaniranja (zato što se bave poslom uvriježeno smatranim muškim) i zahtjeva za ravnomjernom spolnom zastupljenosti čiji vrhunac predstavlja ideološki pravdano, iracionalno i nepravedno uvođenje spolnih kvota, i to baš tamo gdje je koncentrirana moć odlučivanja (u politici, a sve više i u gospodarstvu). Iz nekog nedokučivog razloga kvote se ipak ne traže u teškim fizičkim poslovima, primjerice u građevini i rudarstvu.

Istraživanja su, a što drugo, pokazala kako jedino nasilje nad ženama ima strukturalni karakter, iako ga, priznaju to tvorci IK, ima i nad drugima, samo o tome nema dovoljno pouzdanih podataka. Širokim tumačenjem nasilja i nametanjem slike žene kao isključive žrtve IK povlači tanku granicu između požrtvovnosti kao iskonske svojevoljne žrtve žene za obitelj – žrtve neprekinute niske žena zahvaljujući čemu smo svi mi danas uopće živi, a ne samo zato što su nam prenijele gene – i žrtve kao objekta nasilja. A preko tankih granica lako se prelazi.

Tako bi i žrtva žene za obitelj – koja je već sad “out”, a kako i ne bi bila kad se žene svesrdno potiče igrati tradicionalno muške uloge – u dogledno vrijeme mogla biti tumačena kao obiteljsko nasilje nad njom samom, kojeg nije svjesna jer nije dovoljno prosvijećena. Potencijal prometnuti se u sveti gral kulta (samo)viktimizacije žena ima tumačenje ekonomskog nasilja kao “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem, kako stoji u IK. Navedeno pruža neslućene mogućnosti primjene na fonu destruktivnog feminističkog refrena – “Nemoj biti sluškinja!”

Čemu sva ta strka kad se slažu?

Bit IK ne će promijeniti ni zamjena riječi rod spolom u definicijama i sadržaju, pa niti uklanjanje “to malo rodne ideologije”, a još manje “samo” usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s IK, kako predlažu viđeniji kritičari i ugledniji nezadovoljnici. Ključni ciljevi IK (ujednačavanje društvenih uloga spolova i kult viktimizacije žena) s izvjesno pogubnim posljedicama po obitelj njima očito ne smetaju, kao što ne smetaju ni HDZ-u, tko god ga predvodio, o ostalima u političkoj areni da ne govorimo.

U 99% IK Vlada i kritičari se slažu pa se u nedostatku streljiva napunjenog argumentima nabacuju ćorcima iliti percepcijama. Jedni tako – moguće osokoljeni hvalama glavnine dokumenta od strane osporavatelja, ali i pozdravljanjem IK od strane vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano kao koraka naprijed u zaštiti žena – uspijevaju u IK pronaći duboko kršćanstvo.

Drugi, pak, negdje u dubinama IK nalaze natruhe rodne ideologije u pojmovnim dvosmislenostima kad već ne vide problem, ili se prave da ga ne vide, u samoj srži dokumenta. Tako se moglo čuti kako je rodna ideologija tako perfidno utkana u IK da se ni ne vidi. No, evo, tu je negdje, osjeća se u zraku, samo ju ne mogu pokazati. Tamo gdje bi ju željeli vidjeti, nema je, dočim ono najgore ne smiju ni spomenuti jer su to već ionako, zahvaćeni sindromom skuhane žabe – kako to vole reći njihovi svjetonazorski protivnici – progutali.

Na tom valu i Hrvatski katolički radio (HKR), vlasnika i osnivača Hrvatske biskupske konferencije, u jeku svih ovih prijepora oko IK bezbrižno izvještava o nagrađenoj kazališnoj predstavi koja hrabro progovara o spolnim i RODNIM stereotipima.

Možebitno iznenađenje donekle ublažava spoznaja kako je isti Radio ne tako davno sa zabrinutošću prenio vijest o hudoj sudbi novinara Nepszabadsaga – glasila znanog po progonu kardinala Mindszentyja, mađarskog parnjaka Stepincu – kad se na tu nejač poispadalu iz totalitarnog ormara okomio Viktor Orban. E, da je to sve… Inače, piscu ovih redaka HKR je drag i rado ga sluša (jer što će drugo kad je izbor u eteru, baš poput onoga na političkom nebu, poprilično sužen),… osim u nekim trenutcima kad ga radije ugasi… nažalost, prečesto prekasno… jer ode već nečista riječ u vjetar…

Tko je tu dosljedan?

Slagali se ili ne, dosljedno bi bilo dotaći se i dosljednosti. Matica HDZ-a sve vrijeme podržava ratifikaciju IK – od vremena Sanadera kad putem eksperata sudjeluje u izradi IK, potom Karamarka (kao predsjednika HDZ-a, ne kao promatrača iz kućnog naslonjača) kad poziva Milanovićevu Vladu na ratifikaciju, sve do Plenkovića.

S druge strane barikade stoje iz duboka sna naglo prenuti spavači. Pa evo kraćeg pregleda spokojnog drijemeža tih pravednika – 2013. Milanovićeva Vlada potpisuje IK – ništa, 2014. predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović u izbornoj kampanji zahtijeva ratifikaciju IK – ništa, 2015. Milanovićeva Vlada uvodi nedvosmislene elemente rodne ideologije u hrvatsko zakonodavstvo – ništa (dobro, ajde, bila je izborna godina pa se, korektni kakvi jesu, nisu šteli mešati), 2016. HDZ u izbornom programu najavljuje usklađivanje zakona s IK – ništa, 2017. Plenković najavljuje ratifikaciju IK – promrmljali su reda radi pokoje slovo! A onda su u IK uočili neke natruhe, brojeve, što li, pa su sporednosti preobrazili u sablazan, da bi sve prebrzo kulminiralo revolveraškim potezanjem ekskomunikacije iz rukava.

Ne, nisu vodeći ljudi Crkve u BiH Hrvata ti koji su se ekskomunicirali zbog pomanjkanja budnosti kad se IK ratificirala u toj zemlji, jer oni za taj propust ipak imaju opravdanje. Ta kako im ne će promaći uvođenje rodne ideologije na mala vrata, kad su odveć zaokupljeni (oni iz B, ne onaj iz H) daleko strašnijom opačinom – odvraćanjem od ideje uvođenja “Trećeg entiteta” na ništa veća vrata. Lako, dakle, za njih, no što ćemo s onim gorljivim borcem protiv rodne ideologije koji se po pitanju IK prilično nejasno oglašava?

Naime, Sveta Stolica izražava određene primjedbe tek na dvosmislenu definiciju roda u IK, spremno dodajući kako odobrava onu definiciju pojma “Gender Equality” koja zapravo predstavlja sam cilj IK – jednaku zastupljenost žena i muškaraca u svim područjima javnoga i privatnoga života. Netko bi nakon ovoga mogao pomisliti kako oni rodnu ideologiju u IK ne vide, ili je barem ne vide u dostatnoj mjeri da bi ju odbacili. No, pitanje je dokad,…, dokad oni to mogu ne vidjeti a da se sami ne izopće?

Ako se i izopće, sami su si kašu zakuhali posjevši naše biskupe za stol s istočnom im braćom u Kristu, koja su, unatoč tome što se ne mogu podičiti nekom naročitom otpornošću na paranoju, šutke popratila ratifikaciju IK u svojoj zemlji. Ipak, čini se da je intenzivni ekumenski dijalog posljednjih godina urodio određenim plodovima, mada se oko samog povoda okupljanja nisu usuglasili. Ekumenski kolege naših biskupa izgleda nisu propustili prigodu sugovornike upoznati s bogatim iskustvom korištenja ekskomunikacije protiv ratifikacije međunarodnih dokumenata, kojeg baštine još od doba patrijarha Varnave i sprječavanja konkordata bivše zajedničke nam Kraljevine s Vatikanom. Što reći, nego da loše društvo ni one najbolje ne ostavlja neokrznutima.

Interpretacijom protiv interpelacije

Kako postoje krivi odgovori, tako postoje i kriva pitanja. Jedno od takvih je – jeste li za ratifikaciju IK ili ne? Pitanje je to na koje, samo po sebi, svakom razumnom, a ne samo u kršćanskom duhu odgojenom čovjeku, nije teško niječno odgovoriti. No, opsjenom zamagljenih očiju lako je poistovjetiti IK s uvođenjem rodne ideologije, a nešto teže prepoznati koje je pitanje trenutno na stolu.

Naime, odluku o ratifikaciji IK, sviđalo se to kome ili ne, diktira trenutni politički okvir. A on, nastao kao posljedica izborne volje birača, neumoljivo pita – jeste li za ratifikaciju IK uz ograde i(li) pojašnjenja, ili za ratifikaciju bez ikakvog dodatka? Lakoćom se prelazi preko toga da je oporba već krenula s interpelacijom – inicijativom da se ratifikacija IK žurno stavi na dnevni red Sabora – kao i preko činjenice da saborska većina za donošenje ove odluke postoji i mimo HDZ-a.

Uzdanje u Most počiva, treba li to reći, na staklenim nogama s obzirom da to njima, kako reče predvodnik im, nije bitno pitanje. U prijevodu, prevladavajući glas te himbene tvorbe nije vođen ideologijom, nego optimizacijom političkog probitka. Dakle, bit će dijelom protiv ako parlamentarna većina bude za, a kad bi se našli u poziciji jezičca na vagi, s veseljem bi smjestili HDZ-u. Bili bi ZA svi k’o jedan – svi k’o Strenja Linić! Suočen s takvom situacijom, Plenković je preuzeo inicijativu i odlučio ponuditi ratifikaciju uz interpretativnu izjavu kao realpolitički maksimum.

Ne ulazeći u njezine pravne učinke, predsjednik Vlade je interpretativnom izjavom jasno izrazio nakanu kako će tumačiti IK u smislu uporabe dvojbene terminologije roda u zakonskim rješenjima i obrazovnom okviru ne ostavljajući mjesta obvezi uvođenja rodne ideologije. Time izjava postaje mjerilo po kojem će se moći ocjenjivati provedbu, a ujedno je prinudio pobornike bezuvjetne ratifikacije da u paketu prihvate i pojašnjavajuću izjavu.

Točno je da oni već sad iskazuju namjeru ne pridržavati je se nakon što će ju prihvatiti s figom u džepu, upravo onako kao što su njihovi mentalni i partijski prethodnici nemilice kršili baš svaku od 7 točaka saborske Deklaracije o Domovinskom ratu koju su donijeli 2000. godine. Takve, dakle, ni riječ ni glas ne obavezuju. A Andrej Plenković će sad imati priliku pokazati je li i on jedan od takvih ili je, kako voli reći, vjerodostojan. Stajući iza interpretativne izjave u svakom je slučaju postavio mjerljiv okvir za provjeru i praćenje.

Konačno, kad o nečemu, a riječ je o pravnom dosegu izjave, jednako zbore stručnjaci poput Željke Markić i Davora Bernardića, dok rezerve izražava lijevo-liberalna sveučilišna profesorica Sanja Barić, to možda i nije tako loše. Nevoljkost dijela kritičara da izjavu prihvate možda je više pokazatelj strepnje da bi Plenković nakanu mogao i ostvariti. Zato skreću priču na drugi kolosijek što navodi na slutnju da rodna ideologija nije uzrok njihove uznemirenosti nego tek povod za nešto drugo.

Već viđeno kao “grijeh struktura”

U cijeloj priči jasno je tek da će mogućnosti otpora perverznim ideološkim skretanjima tijekom provedbe i primjene IK ponajprije ovisiti o tome koliko će Hrvatska biti jaka. A na to će najviše utjecati rješavanje kolopleta vrućih tekućih pitanja poput LNG-a, nabave borbenih zrakoplova i strateške suradnje s Izraelom, nagodbe oko Agrokora, kurikulne reforme (u tijeku je izbor voditelja Ekspertne radne skupine gdje među kandidatima nema onih jokićevskog profila), izbora glavnog državnog odvjetnika (nasljednika Cvitana), izbora guvernera HNB-a, promjena izbornog zakona u BiH, rješavanja bilateralnih pitanja sa Srbijom… da navedemo samo neka koja će se rješavati u ovom, događajima od sudbonosne važnosti za Hrvatsku nakrcanom tromjesečju. Dodamo li tome turbulencije na globalnoj geopolitičkoj sceni, novo miješanje karata s upitnim završetkom teško da bi ojačalo položaj Hrvatske. Pa kome to može biti u interesu?

Bude li Hrvatska jaka i čvrsto stajala na nogama, moći će se othrvati pritiscima za uvođenjem rodne ideologije u pravni i obrazovni sustav i uz ratificiranu IK. Ostane li i dalje lako ranjivom s raznih strana, ne bi se tomu mogla oduprijeti čak i kad bi “junački” odbila ratificirati IK. Tada bi, vrlo izgledno, rodna ideologija ušla kasnije, samo na nešto veća vrata. Uostalom, nije li i ovdašnja referendumska groznica oko definicije braka efektivno rezultirala tek jednim od “najmodernijih” zakona o istospolnom partnerstvu, sadržajno skoro istovjetnom braku, čime je voljom naroda izborena promjena Ustava ustvari ismijana?

Tako to ispadne kad se prednost daje pojmovniku i formi, a zanemari bit i sadržaj. Na prvu pomisao dopadljiva, pravocrtna rješenja nisu uvijek nužno i najučinkovitija, a nerijetko to uopće i nisu rješenja. Na kraju krajeva, nije li bolje da Hrvatska sad u taj zloslutni GREVIO delegira nekog HDZ-ovog stručnjaka koji je sudjelovao u izradi IK – kad se već Plenković njima tako ponosno pohvalio – nego da netko drugi tamo parkira Radu ili Sarnavku?

Pa da se sa srpsko-crnogorskim dvojcem “ni deda ni baba” iživljavaju nad Hrvatskom do mile volje, koje im zacijelo ne nedostaje.
Hrvatska mora najprije stati na vlastite noge što i nije tako jednostavno, budući je na koljenima provela skoro 20 godina.

Tome su, odškrinuvši mala vrata Zlome, praćenom hordama ideologa razvaline, doprinijeli i oni koji su vapeći za istinom i pravdom, možda vođeni i dobrom namjerom, grmjeli o “grijehu struktura” teško opteretivši one koji su porobljenu Hrvatsku podigli na noge. Previše je za tog zadnjeg posrnuća bilo boli i suza da ih pri oporavku ne bi bilo nimalo. Hoće li sad pakirajući Plenkoviću “rodnu ideologiju” jednako “pripomoći” polaganom, ali sve očitijem, pridizanju Hrvatske na noge i tako zatvoriti krug po kojem će ih povijest pamtiti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari