Pratite nas

Kolumne

Je li “rodna ideologija” novi “grijeh struktura”?

Objavljeno

na

Dok frcaju iskre u prijeporima oko Istanbulske konvencije (dalje IK) i dvije se obale iste rijeke sve više udaljavaju, hrabrost lako ustupi mjesto oprezu, a ovaj, zvan i majkom mudrosti, već po naravi traži zaklon. Traži, ali ga ne nalazi… barem ne zadugo. Jer štogod je dano pretrpjeti zbog istine, malo je.

Što to doista ne valja s Istanbulskom konvencijom?

Malo će tko negirati kako postoje društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, zvali to rodom (kao u IK) ili kako god. Naime, razumna su društva prilagodila društvene uloge prirodnim biološkim razlikama među spolovima čemu, među ostalim, imaju zahvaliti preživljavanje do ovih dana.

No, IK u tome ne prepoznaje nataloženo iskustvo čovječanstva koje bi trebalo njegovati, nego motiv za posebno podmuklo nasilje čije iskorjenjivanje zahtijeva nadnacionalni nadzor. Štoviše, stvara se dojam kao da je jedino to uzrok sveg nasilja nad ženama i u obitelji, te pošasti koja ozbiljno prijeti svrgnuti s vrha top-liste gnjusnih krimena čak i famozni zločin iz mržnje.

Nastojeći ukloniti navedeni motiv, IK propisuje akcije pravne i obrazovne naravi koje teže ujednačavanju društvenih uloga spolova, što bi ih učinilo posve neovisnima o spolu. Time bi zapravo definicija roda temeljenog na spolu, tog “prijatelja nasilja”, bila dokinuta.

IK se kao pravni okvir nadovezuje na kampanju koju već desetljećima disciplinirano provode stupovi masovne multimedijske kulture (Hollywood, TV-sitcomi, pisani i elektronski mediji, beletristika, razna lica koja zvuče tako poznato a izgledaju tako neprirodno,…). Taj trend ne zaobilazi ni Hrvatsku. Mediji šireg dosega sve napadnije promiču žene u tradicionalno muškim društvenim ulogama – od vojnikinje, predvodnice počasne postrojbe Hrvatske vojske do djevojčice, darovite nogometašice.

No, tankom se pokazuje granica između zaštite žena od šikaniranja (zato što se bave poslom uvriježeno smatranim muškim) i zahtjeva za ravnomjernom spolnom zastupljenosti čiji vrhunac predstavlja ideološki pravdano, iracionalno i nepravedno uvođenje spolnih kvota, i to baš tamo gdje je koncentrirana moć odlučivanja (u politici, a sve više i u gospodarstvu). Iz nekog nedokučivog razloga kvote se ipak ne traže u teškim fizičkim poslovima, primjerice u građevini i rudarstvu.

Istraživanja su, a što drugo, pokazala kako jedino nasilje nad ženama ima strukturalni karakter, iako ga, priznaju to tvorci IK, ima i nad drugima, samo o tome nema dovoljno pouzdanih podataka. Širokim tumačenjem nasilja i nametanjem slike žene kao isključive žrtve IK povlači tanku granicu između požrtvovnosti kao iskonske svojevoljne žrtve žene za obitelj – žrtve neprekinute niske žena zahvaljujući čemu smo svi mi danas uopće živi, a ne samo zato što su nam prenijele gene – i žrtve kao objekta nasilja. A preko tankih granica lako se prelazi.

Tako bi i žrtva žene za obitelj – koja je već sad “out”, a kako i ne bi bila kad se žene svesrdno potiče igrati tradicionalno muške uloge – u dogledno vrijeme mogla biti tumačena kao obiteljsko nasilje nad njom samom, kojeg nije svjesna jer nije dovoljno prosvijećena. Potencijal prometnuti se u sveti gral kulta (samo)viktimizacije žena ima tumačenje ekonomskog nasilja kao “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem, kako stoji u IK. Navedeno pruža neslućene mogućnosti primjene na fonu destruktivnog feminističkog refrena – “Nemoj biti sluškinja!”

Čemu sva ta strka kad se slažu?

Bit IK ne će promijeniti ni zamjena riječi rod spolom u definicijama i sadržaju, pa niti uklanjanje “to malo rodne ideologije”, a još manje “samo” usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s IK, kako predlažu viđeniji kritičari i ugledniji nezadovoljnici. Ključni ciljevi IK (ujednačavanje društvenih uloga spolova i kult viktimizacije žena) s izvjesno pogubnim posljedicama po obitelj njima očito ne smetaju, kao što ne smetaju ni HDZ-u, tko god ga predvodio, o ostalima u političkoj areni da ne govorimo.

U 99% IK Vlada i kritičari se slažu pa se u nedostatku streljiva napunjenog argumentima nabacuju ćorcima iliti percepcijama. Jedni tako – moguće osokoljeni hvalama glavnine dokumenta od strane osporavatelja, ali i pozdravljanjem IK od strane vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano kao koraka naprijed u zaštiti žena – uspijevaju u IK pronaći duboko kršćanstvo.

Drugi, pak, negdje u dubinama IK nalaze natruhe rodne ideologije u pojmovnim dvosmislenostima kad već ne vide problem, ili se prave da ga ne vide, u samoj srži dokumenta. Tako se moglo čuti kako je rodna ideologija tako perfidno utkana u IK da se ni ne vidi. No, evo, tu je negdje, osjeća se u zraku, samo ju ne mogu pokazati. Tamo gdje bi ju željeli vidjeti, nema je, dočim ono najgore ne smiju ni spomenuti jer su to već ionako, zahvaćeni sindromom skuhane žabe – kako to vole reći njihovi svjetonazorski protivnici – progutali.

Na tom valu i Hrvatski katolički radio (HKR), vlasnika i osnivača Hrvatske biskupske konferencije, u jeku svih ovih prijepora oko IK bezbrižno izvještava o nagrađenoj kazališnoj predstavi koja hrabro progovara o spolnim i RODNIM stereotipima.

Možebitno iznenađenje donekle ublažava spoznaja kako je isti Radio ne tako davno sa zabrinutošću prenio vijest o hudoj sudbi novinara Nepszabadsaga – glasila znanog po progonu kardinala Mindszentyja, mađarskog parnjaka Stepincu – kad se na tu nejač poispadalu iz totalitarnog ormara okomio Viktor Orban. E, da je to sve… Inače, piscu ovih redaka HKR je drag i rado ga sluša (jer što će drugo kad je izbor u eteru, baš poput onoga na političkom nebu, poprilično sužen),… osim u nekim trenutcima kad ga radije ugasi… nažalost, prečesto prekasno… jer ode već nečista riječ u vjetar…

Tko je tu dosljedan?

Slagali se ili ne, dosljedno bi bilo dotaći se i dosljednosti. Matica HDZ-a sve vrijeme podržava ratifikaciju IK – od vremena Sanadera kad putem eksperata sudjeluje u izradi IK, potom Karamarka (kao predsjednika HDZ-a, ne kao promatrača iz kućnog naslonjača) kad poziva Milanovićevu Vladu na ratifikaciju, sve do Plenkovića.

S druge strane barikade stoje iz duboka sna naglo prenuti spavači. Pa evo kraćeg pregleda spokojnog drijemeža tih pravednika – 2013. Milanovićeva Vlada potpisuje IK – ništa, 2014. predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović u izbornoj kampanji zahtijeva ratifikaciju IK – ništa, 2015. Milanovićeva Vlada uvodi nedvosmislene elemente rodne ideologije u hrvatsko zakonodavstvo – ništa (dobro, ajde, bila je izborna godina pa se, korektni kakvi jesu, nisu šteli mešati), 2016. HDZ u izbornom programu najavljuje usklađivanje zakona s IK – ništa, 2017. Plenković najavljuje ratifikaciju IK – promrmljali su reda radi pokoje slovo! A onda su u IK uočili neke natruhe, brojeve, što li, pa su sporednosti preobrazili u sablazan, da bi sve prebrzo kulminiralo revolveraškim potezanjem ekskomunikacije iz rukava.

Ne, nisu vodeći ljudi Crkve u BiH Hrvata ti koji su se ekskomunicirali zbog pomanjkanja budnosti kad se IK ratificirala u toj zemlji, jer oni za taj propust ipak imaju opravdanje. Ta kako im ne će promaći uvođenje rodne ideologije na mala vrata, kad su odveć zaokupljeni (oni iz B, ne onaj iz H) daleko strašnijom opačinom – odvraćanjem od ideje uvođenja “Trećeg entiteta” na ništa veća vrata. Lako, dakle, za njih, no što ćemo s onim gorljivim borcem protiv rodne ideologije koji se po pitanju IK prilično nejasno oglašava?

Naime, Sveta Stolica izražava određene primjedbe tek na dvosmislenu definiciju roda u IK, spremno dodajući kako odobrava onu definiciju pojma “Gender Equality” koja zapravo predstavlja sam cilj IK – jednaku zastupljenost žena i muškaraca u svim područjima javnoga i privatnoga života. Netko bi nakon ovoga mogao pomisliti kako oni rodnu ideologiju u IK ne vide, ili je barem ne vide u dostatnoj mjeri da bi ju odbacili. No, pitanje je dokad,…, dokad oni to mogu ne vidjeti a da se sami ne izopće?

Ako se i izopće, sami su si kašu zakuhali posjevši naše biskupe za stol s istočnom im braćom u Kristu, koja su, unatoč tome što se ne mogu podičiti nekom naročitom otpornošću na paranoju, šutke popratila ratifikaciju IK u svojoj zemlji. Ipak, čini se da je intenzivni ekumenski dijalog posljednjih godina urodio određenim plodovima, mada se oko samog povoda okupljanja nisu usuglasili. Ekumenski kolege naših biskupa izgleda nisu propustili prigodu sugovornike upoznati s bogatim iskustvom korištenja ekskomunikacije protiv ratifikacije međunarodnih dokumenata, kojeg baštine još od doba patrijarha Varnave i sprječavanja konkordata bivše zajedničke nam Kraljevine s Vatikanom. Što reći, nego da loše društvo ni one najbolje ne ostavlja neokrznutima.

Interpretacijom protiv interpelacije

Kako postoje krivi odgovori, tako postoje i kriva pitanja. Jedno od takvih je – jeste li za ratifikaciju IK ili ne? Pitanje je to na koje, samo po sebi, svakom razumnom, a ne samo u kršćanskom duhu odgojenom čovjeku, nije teško niječno odgovoriti. No, opsjenom zamagljenih očiju lako je poistovjetiti IK s uvođenjem rodne ideologije, a nešto teže prepoznati koje je pitanje trenutno na stolu.

Naime, odluku o ratifikaciji IK, sviđalo se to kome ili ne, diktira trenutni politički okvir. A on, nastao kao posljedica izborne volje birača, neumoljivo pita – jeste li za ratifikaciju IK uz ograde i(li) pojašnjenja, ili za ratifikaciju bez ikakvog dodatka? Lakoćom se prelazi preko toga da je oporba već krenula s interpelacijom – inicijativom da se ratifikacija IK žurno stavi na dnevni red Sabora – kao i preko činjenice da saborska većina za donošenje ove odluke postoji i mimo HDZ-a.

Uzdanje u Most počiva, treba li to reći, na staklenim nogama s obzirom da to njima, kako reče predvodnik im, nije bitno pitanje. U prijevodu, prevladavajući glas te himbene tvorbe nije vođen ideologijom, nego optimizacijom političkog probitka. Dakle, bit će dijelom protiv ako parlamentarna većina bude za, a kad bi se našli u poziciji jezičca na vagi, s veseljem bi smjestili HDZ-u. Bili bi ZA svi k’o jedan – svi k’o Strenja Linić! Suočen s takvom situacijom, Plenković je preuzeo inicijativu i odlučio ponuditi ratifikaciju uz interpretativnu izjavu kao realpolitički maksimum.

Ne ulazeći u njezine pravne učinke, predsjednik Vlade je interpretativnom izjavom jasno izrazio nakanu kako će tumačiti IK u smislu uporabe dvojbene terminologije roda u zakonskim rješenjima i obrazovnom okviru ne ostavljajući mjesta obvezi uvođenja rodne ideologije. Time izjava postaje mjerilo po kojem će se moći ocjenjivati provedbu, a ujedno je prinudio pobornike bezuvjetne ratifikacije da u paketu prihvate i pojašnjavajuću izjavu.

Točno je da oni već sad iskazuju namjeru ne pridržavati je se nakon što će ju prihvatiti s figom u džepu, upravo onako kao što su njihovi mentalni i partijski prethodnici nemilice kršili baš svaku od 7 točaka saborske Deklaracije o Domovinskom ratu koju su donijeli 2000. godine. Takve, dakle, ni riječ ni glas ne obavezuju. A Andrej Plenković će sad imati priliku pokazati je li i on jedan od takvih ili je, kako voli reći, vjerodostojan. Stajući iza interpretativne izjave u svakom je slučaju postavio mjerljiv okvir za provjeru i praćenje.

Konačno, kad o nečemu, a riječ je o pravnom dosegu izjave, jednako zbore stručnjaci poput Željke Markić i Davora Bernardića, dok rezerve izražava lijevo-liberalna sveučilišna profesorica Sanja Barić, to možda i nije tako loše. Nevoljkost dijela kritičara da izjavu prihvate možda je više pokazatelj strepnje da bi Plenković nakanu mogao i ostvariti. Zato skreću priču na drugi kolosijek što navodi na slutnju da rodna ideologija nije uzrok njihove uznemirenosti nego tek povod za nešto drugo.

Već viđeno kao “grijeh struktura”

U cijeloj priči jasno je tek da će mogućnosti otpora perverznim ideološkim skretanjima tijekom provedbe i primjene IK ponajprije ovisiti o tome koliko će Hrvatska biti jaka. A na to će najviše utjecati rješavanje kolopleta vrućih tekućih pitanja poput LNG-a, nabave borbenih zrakoplova i strateške suradnje s Izraelom, nagodbe oko Agrokora, kurikulne reforme (u tijeku je izbor voditelja Ekspertne radne skupine gdje među kandidatima nema onih jokićevskog profila), izbora glavnog državnog odvjetnika (nasljednika Cvitana), izbora guvernera HNB-a, promjena izbornog zakona u BiH, rješavanja bilateralnih pitanja sa Srbijom… da navedemo samo neka koja će se rješavati u ovom, događajima od sudbonosne važnosti za Hrvatsku nakrcanom tromjesečju. Dodamo li tome turbulencije na globalnoj geopolitičkoj sceni, novo miješanje karata s upitnim završetkom teško da bi ojačalo položaj Hrvatske. Pa kome to može biti u interesu?

Bude li Hrvatska jaka i čvrsto stajala na nogama, moći će se othrvati pritiscima za uvođenjem rodne ideologije u pravni i obrazovni sustav i uz ratificiranu IK. Ostane li i dalje lako ranjivom s raznih strana, ne bi se tomu mogla oduprijeti čak i kad bi “junački” odbila ratificirati IK. Tada bi, vrlo izgledno, rodna ideologija ušla kasnije, samo na nešto veća vrata. Uostalom, nije li i ovdašnja referendumska groznica oko definicije braka efektivno rezultirala tek jednim od “najmodernijih” zakona o istospolnom partnerstvu, sadržajno skoro istovjetnom braku, čime je voljom naroda izborena promjena Ustava ustvari ismijana?

Tako to ispadne kad se prednost daje pojmovniku i formi, a zanemari bit i sadržaj. Na prvu pomisao dopadljiva, pravocrtna rješenja nisu uvijek nužno i najučinkovitija, a nerijetko to uopće i nisu rješenja. Na kraju krajeva, nije li bolje da Hrvatska sad u taj zloslutni GREVIO delegira nekog HDZ-ovog stručnjaka koji je sudjelovao u izradi IK – kad se već Plenković njima tako ponosno pohvalio – nego da netko drugi tamo parkira Radu ili Sarnavku?

Pa da se sa srpsko-crnogorskim dvojcem “ni deda ni baba” iživljavaju nad Hrvatskom do mile volje, koje im zacijelo ne nedostaje.
Hrvatska mora najprije stati na vlastite noge što i nije tako jednostavno, budući je na koljenima provela skoro 20 godina.

Tome su, odškrinuvši mala vrata Zlome, praćenom hordama ideologa razvaline, doprinijeli i oni koji su vapeći za istinom i pravdom, možda vođeni i dobrom namjerom, grmjeli o “grijehu struktura” teško opteretivši one koji su porobljenu Hrvatsku podigli na noge. Previše je za tog zadnjeg posrnuća bilo boli i suza da ih pri oporavku ne bi bilo nimalo. Hoće li sad pakirajući Plenkoviću “rodnu ideologiju” jednako “pripomoći” polaganom, ali sve očitijem, pridizanju Hrvatske na noge i tako zatvoriti krug po kojem će ih povijest pamtiti?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari