Pratite nas

Gost Kolumne

Je li Zemlja ravna ploča ili novi Obiteljski zakon

Objavljeno

na

Iz dana u dan možemo čitati svega i svašta u nekim tiskovinama sa mirisom nekog prohujalog vremena. Vremena punog napada na hrvatske tisućljetne svjetonazorske, vjerske, obiteljske, tradicijske kršćanske vrijednosti koje su taj narod održale uvelike nepromijenjen do današnjih dana. Tako je jedan dežurni novinar pisao u Jutarnjem listu, inicijala R.B uz priloženu fotografiju da vidimo kako nam se smješka, o opasnostima novog Obiteljskog zakona, članak 108, pa navodi sljedeće: Zemlja nije ravna ploča ali bi mogla postati, teorija evolucije je neuspjeli pokušaj negacije kreacionističkog objašnjenja kako je nastalo čovječanstvo. Pobačaj je ubojstvo, Jasenovac je bio komunistički logor, a Domovinski rat je neupitan i bez jedne mrlje. Divota na mudrosti.

Zemlja je ravna ploča. Da, Zemlja je bila ravna ploča sve dok se takvom dugotrajnom mišljenju nakon suprotnog mišljenja velikih grčkih i potom rimskih filozofa i znanstvenika, te brojnih kršćanskih velikana kao sv. Juraj Dalmatinac, sv. Augustin, Albert veliki, sv. Toma Akvinski i brojnih drugih, nisu pojavili opet veliki znanstvenici, slobodni, misleći ljudi i objavili svoja istraživanja koja nisu odmah prihvaćena jer, kao često u povijesti, velikani imaju u početku veću oporbu nego pristalice, a zbog toga i jesu velikani. A to su bili Nikola Kopernik i Galileo Galilej. Obojica veliki vjernici, pa kad bi oni danas podučavali našu djecu u školama ili na vjeronauku, zasigurno ih ne bi učili da je Zemlja ploča. A ako bi djecu podučavao spomenuti novinar možda on ne bi znao objasniti djeci zbog čega Zemlja nije ravna ploča nego kugla, ima li tu nekih zakona fizike, mehanike ili…

Negirati teoriju evolucije  stavljajući umjesto nje kreacionizam ili inteligentni dizajn u školama, na fakultetima ili na vjeronauku, se ipak ne će dogoditi. Barem sa strane onih koji žele da djecu odgajaju na prvom mjestu roditelji a ne učitelji nevladinih udruga i skupine ateista ili agnostika kakvih u Hrvatskoj ima više nego sunčanih dana u godini.  Na žalost. Crkva i crkveni nauk i te kako cijene i prihvaćaju teoriju evolucije, ali kao i sam Charles Darwin koji je usput rečeno bio i školovani teolog, ne izjednačavaju evoluciju i početak, nastanak života. Evolucija je kontinuirani proces življenja svih vrsta, proces koji je počeo nakon što je prvi život stvoren, nastao. Život, najjednostavniji, prvi, ali nastao. Dugo, dugo nakon Velikog praska. Kako? Slučajno?     Može  li  život  nastati  slučajno? Ili  je  potrebno usmjeravanje.  Mogu  li  smislene  strukture  nastati  slučajno?. Slučaj  je  vrlo  zavodnička  riječ, on  je  ništa  koje neki  zamišljaju  kao  najvećeg  znanstvenika  i inženjera.  Tumačenje  svijeta  slučajem  značilo  bi  “tumačenje  razuma   ne-razumom”  (I.Kant) )

Mnogi vodeći znanstvenici u USA  sveučilištima, a oni su po svojim dostignućima prvi u svijetu, a među njima i prof.emeritus iz Sveučilišta San Francisko, Dean Kanyon se pitaju o tajni početka života. I odbacuju teze da je život nastao slučajno. Atom, molekula, biomolekula, stanica…kako. Kako je nastala jedinica živog, ona koja upravlja životom stanice. Prvi gen?. Spontano? Od svojih sastavnica. Pravilno složeno da može funkcionirati.? Ne. Nema te mogućnosti, nema slučajnog smislenog slaganja temeljnih jedinica gena u konačnu, funkcionalnu cjelinu, aminokiselina u protein, izvršnu uputu života. Takav proces mora biti upravljan, vođen. Umjesto slučaja mora postojati informacija. To je ipak najkompleksniji događaj  u prirodi. Pa kako onda, ostaje pitanje. Atom, elektron, proton, kvark, to su materijalne čestice. Kako će djeci i odraslima napredni učitelji, profesori, nevladine udruge, a vjerojatno uskoro i članovi Grevio stručnjaka objasniti kako od tih materijalnih čestica mogu nastati nematerijalne pojave, događanja, naše tuge, naše  radosti, naše misli, naše ljubavi, naše emocije, da ne kažem duševni život, jer, po novom naprednom, scijentističkom tumačenju svega, svijeta, života, duša ne postoji.

Pobačaj je ubojstvo. Tako kaže novinar da će se učiti u školama. Strašno učenje. To je lažno učenje. A u toj laži prednjači crkva, vjera, svjetonazor koji će stvoriti da će naša djeca biti zbunjena, krivo usmjerena, priglupo odgajana. Istina, ubojstvo je teška riječ, koja izaziva ružne, depresivne misli i asocijacije. Pa nemojmo je koristiti. Radije nekako drugačije. Možda onako kako to naziva zagrebački ginekolog na N1 televiziji. Jednostavno, prekid trudnoće. Isti onaj koji bi ukinuo priziv savjesti liječnicima koji ne žele raditi te prekide trudnoće. Jer u prispodobi s pravom, zakonskim pravom žene da raspolaže slobodno svojim tijelom, svojom maternicom kako kaže jedna lijeva zastupnica, kao i svojom reprodukcijom, priziv nečije savjesti je nevažan. Lijepo! A što je to onda prekid trudnoće. Ništa? obično samilosno čišćenje problema koji se dogodio nekoj ženi. Problema kojeg nije željela iako ga je mogla izbjeći. Kao što niti jedan oblak nije napio suha usta ili natopio suhu zemlju dok nije postao kiša, tako niti jedna muška ili ženska spolna stanica nisu život dok se ne spoje. A onda nastaje život. Tek onda. Život kojeg treba ostaviti na miru devet mjeseci do prvog plača u nekom  rodilištu. A prekid tog događanja, ako nije ubojstvo, je prekid života. Života. A ako se uradi prekid trudnoće, ono što se može vidjeti ako se pogleda ultrazvukom trenutak prije prekida je kucanje malenog srca koje više nikad ne će kucati. Nagađanje kad je Bog, u kojem mjesecu trudnoće, udahnuo plodu, budućem čovjeku dušu, je apsurdno. Pogotovo ako bi to bila granica do kad je dopušteno raditi pobačaje. To je tajna za vjernike, a za one druge nije. Za njih i tako ne postoje ni Bog ni duša. Valjda i novinaru, kao ni jednom bivšem veleposlaniku u Svetoj stolici. I u Srednjem vijeku, kojim nas mnogi nadobudni napredni scijentisti plaše, je bilo onih koji nisu u materinstvu vidjeli ništa lijepo pa u skladu s time pjevaju „žena začinje u nečistoći i smradu, rađa u žalosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje“.  Riječi su to pune čistog materijalizma, želje za životom bez brige i skrbi za druge, bez imalo osjećaja za ljepotom života. Zar je danas drugačije, zar je ikad bilo manje djece barem u zapadnom „naprednom“ svijetu nego danas. No, vratiti se u Srednji vijek značilo bi, ne  kako se često kaže u crno doba neznanja, već u evolucijskom procesu ljudske kulture, umjetnosti i znanosti vrijeme bogatstva i ljepote. Pojave prvog romana, potom pretkršćanskih crkava kao naš Sveti Donat u Zadru, romanike i prve romaničke crkve u Francuskoj i potom, jer kako je tada rečeno „ Bog je svijetlo i pustimo svjetlo u naše crkve „ prve gotičke crkve također u Francuskoj a potom diljem Europe. Vitraji, metalni predmeti, mozaici, veličanstveno slikarstvo, kiparstvo, plastika, pjesništvo, trubaduri, glazba. Odavno naši srednjoškolci znaju to jer uče u školama pa nije potrebno spominjati imena umjetnika i njihovih djela. Dovoljno je znati, što neki ne znaju, koliko je Srednji vijek bio velik, bogat. Huizinga, veliki poznavatelj tog doba nam kazuje da „ umjetnost se u ono doba razvijala zajedno sa životom. Život je tada bio sažet u snažne oblike. Na okupu ga drže crkveni sakramenti, godišnji praznici i doba dana kojima se život mjerio. Zadaća je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija život“.  Život!. A što danas vlada u zapadnom svijetu. Kultura života ili kultura smrti. To pitanje često postavlja i sadašnji poglavar katoličke crkve, na kojeg se često pozivaju, kad im to odgovara, ali samo tada, oni koji ga inače, zapravo, kao i njegov cjelokupni nauk i svjetonazor negiraju.

Sva sreća što samo neki od velikana kao što su Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Rene Descartes, Gregor Mendel, Max Planck, Ruđer Bošković, Albert Einstein, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci i brojni drugi, gotovo svi, iskreni poklonici kršćanstva i vjere do dvadesetog stoljeća, nisu među nama jer bi oni, po tumačenju novinara i njemu sličnih tumačili svijet poput njega i njemu sličnih svjetonazora. Otišli su odavno, ali javila se avangarda velikana misli i super morala Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Hitler, masoni, kod nas Tito, Bakarić i sljedbenici ujedinjeni u partiju koja danas ima nasljednicu, koji su nas učili istini, na prvom mjestu proganjajući vjeru, kršćanstvo i crkvu kao najveće protivnike ljudi, protivnike istine i ljubavi. A njima je Ljubav uvijek bila na prvom mjestu!. Ljubav ili nešto drugo!.

Da, Jasenovac je bio komunistički logor i stratište, kao i cijeli Križni put. Prije toga je bio ustaški logor i stratište. Tek nakon dopuštenja iskopavanja jama u kojima se nalaze zemni ostatci mrtvih, tek kad se pobrišu iz popisa mrtvih brojna imena  koja  su po nekoliko puta upisana da su ubijena u Jasenovcu do 1945.god. a da nikad nisu vidjeli Jasenovac, znat ćemo barem približno čije je Jasenovac bio veće stratište, ustaško ili komunističko.

Domovinski rat je upitan i pun mrlja samo za one koji ga nisu željeli i koji bi željeli da se nikad nije dogodio, da je sve ostalo po starom.

A što se tiče, još jednom Srednjeg vijeka, jedina je šteta što u to vrijeme nije živio novinar koji je o ovom pisao u Jutarnjem listu i tako je to doba ostalo bez velikog kroničara, ali danas prisutnog da može držati prodiku prof.dr. Dubravki Hrabar, profesorici obiteljskog prava, kojoj nije dorastao ni po čemu.

U Zadru, 3. svibnja 2018.g.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Bolje s vragom nego s Bernardićem

Objavljeno

na

Objavio

A sada i nešto osobno. Sedamdeset i šesta obljetnica partizanskog proboja na Biljegu proslavljena je prošle nedjelje na Petrovoj gori. Organizirao ju je Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske uz srpsko kolo i jugoslavenske zastave. To me je obljetničko događanje naroda podsjetilo na jednu moju novinarsku epizodu iz vremena početaka agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije na tek uspostavljenu hrvatsku državu.

Naime, tada sam kao novinarka “Večernjeg lista” pa sve do početaka devedesetih dobro surađivala s kolegicom Milkom Ljubičić. No, najavu prvih višestranačkih izbora i demokratskih promjena kolegica Milka koja tada pratila rad radničkih sindikata dočekuje s negodovanjem. Isprva potiho, a onda sve glasnije. Za tadašnje ipak većinsko redakcijsko oduševljenje raspada komunističke partije i stvaranja Hrvatske, Milka pokazuje gotovo neprijateljsko raspoloženje. Na gotovo svakodnevna uvjeravanja da ćemo slobodnije živjeti i pisati, da ćemo napokon moći graditi cestu Zagreb – Split i da imamo jedinu nam Domovinu, u kojoj se zajedništvo podrazumijeva, uostalom kao što smo ga u redakciji živjeli godinama, Milka se oglušivala.

Sve joj je milije postajalo velikosrpsko huškanje Mile Dakića tadašnjeg direktora Memorijalnog centra Petrova gora, koji će na toj “funkciji” ostati i u tzv SAO krajini, a kojem će nakon oslobođenja Hrvatske biti suđeno za poticanje na ubojstvo hrvatske policijske patrole 1991. u Budačkoj Rijeci kod Krnjaka. Još naivno vjerujući da Milkina ”partijnost” kao kod Dakića neće prijeći u velikosrpstvo, pokušavala sam sve ne bi li je uvjerila, za razliku od agresorske propagande da hrvatsko pravo na vlastitu državu ne ugrožava Srbe. No, sve je bilo uzaludno. Jedno je jutro nestala iz redakcije. Nije je zadržala ni odlična plaća, prijateljsko redakcijsko okruženje i neupitna podobnost kod tadašnje uredničke vrhuške.

Otišla je na Petrovu goru Mili Dakiću i svome bratu koji se pridružio srpskim agresorima i preuzela vođenje propagandne radio postaje. Petrova se gora uskoro pretvorila u pravo četničko JNA uporište. Pod simbolom petokrake s tog se mjesta u Domovinskom ratu vojno i propagandno ubijalo Hrvate. Istom petokrakom koju je prošle nedjelje Milorad Pupovac pokušao abolirati od odgovornosti za zločine, tvrdeći da su srpsku agresiju provodile nekakve “ultranacionalističke i profašističke grupacije”, lažirajući tako povijest Domovinskog rata posve u skladu s aktualnom srpskom politikom Aleksandra Vučića. Još je licemjerniji Pupovčev zahtjev Republici Hrvatskoj da se obnovi partizanski “Memorijalni centar” i spomenik NOB-u Vojina Bakića koje su najviše devastirali upravo oni koji su s Milom Dakićem i Srpskim narodnim vijećem taj dio Hrvatske okupirali.

Danas, u sve učestalijim “antifašističkim” ophodnjama po Hrvatskoj na izvorima Drugog svjetskog rata Milorad Pupovac i njegov SNV hrane i dalje velikosrpski mit o tobožnjem srpskom antifašizmu i opasnom hrvatskom ustaštvu. Dok istodobno uporno ne želi imenovati agresora na Hrvatsku. U toj misiji između Vučića, Vulina i Pupovca nema nikakve razlike. A da paradoks bude još veći, te je nedjelje Milorad Pupovac ravno s Petrove gore kao koalicijski partner sišao u HTV-ov studio arbitrirati o najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti.

Prije nekoliko godina srela sam na Prisavlju Milku Ljubičić. Rekla je da se skrasila kod Pupovca u Srpskom narodnom vijeću. Bila je još ljuta i ogorčena na Hrvatsku. Ljubazno smo se pozdravile. A ja si još do danas ne mogu oprostiti da je tada na Prisavlju nisam pitala – pa što si Milka radila na Petrovoj gori ?

Uz našu ‘papinsku’ ministricu drvlje i kamenje po Hrvatskoj je manje bolno kada se ignorira otrov iz Europe

Ovaj tjedan Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Europe. Dugačak i trnovit bio je put do ovog postignuća. Članicom je postala prije 22 godine u Strasbourgu kao tada četrdeseta zemlja. Pregovori su bili teški, a na trenutke i mučni. Za razliku od drugih zemalja, tadašnjoj mladoj hrvatskoj državi i Predsjedniku Tuđmanu prigovaralo se koješta. Od hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, oslobodilačkih vojnih operacija “Bljeska” i “Oluje” kojima su oslobođeni okupirana područja zemlje, pa sve do prigovora o manjku slobode medija. Koliko nas je Vijeće Europe voljelo vidjelo se i na dan službenog primanja, kada je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Matu Granića zasula gomila letaka s otisnutom naslovnicom Feral Tribuna, uz komentar da hrvatska krši slobodu medija.

Bitku za slobodu medija prema mjerilima Vijeća Europe možda najbolje ilustrira primjer nekadašnjeg novinara “Slobodne Dalmacije” Zorana Vukmana nakon trećesiječanjske smjene vlasti 2000. Naime, nakon intervjua s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom kojemu je postavio “nezgodno” pitanje što misli o baštini SKH, munjevito je uz pomoć unutar redakcijskih “zdravih” snaga predvođenih kolegom Antom Tomićem, zaradio izvanredni otkaz. Nikad se više nije zaposlio u nekom hrvatskom mainstream mediju.

Danas su u hrvatskim medijima tadašnji račanovsko-mesićevski novinarski agenti, kako je zapisao ovih dana Vukman, postali perjanice farsičnih hrvatskih medijskih “sloboda”. SKOJ nikad nije nestao, on živi, djeluje i pomlađuje, zato su ti neoboljševici i neojugoslaveni opsjednuti danas ustaštvom, tvrdi Vukman. Možda nas upravo zato i ne bi trebalo čuditi pomalo šokantno izvješće i prozivka Vijeća Europe ovoga tjedna neposredno prije hrvatskog preuzimanja presjedanja tom organizacijom o eskalaciji rasističkog govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma.

Uz opasku da sve više jača nacionalizam, posebno među mladima u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. S obzirom na orkestriranu današnju propagandu tzv. “antifašizacije” Hrvatske koja podsjeća na sličnu kampanju iz istih krugova o ustašizaciji zemlje s početka devedesetih godina, ova pljuska Hrvatskoj iz Strasbourga mogla se očekivati. Mogao se doduše očekivati i odgovor šefice hrvatske diplomacije Marije Burić Pejčinović, koja je preuzela šestomjesečno presjedanje najstarijom europskom organizacijom.

Umjesto da odgovori Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe (ECRI) i objasni da je iskazivanje domoljublja i patriotizma u Hrvatskoj europska stečevina, za razliku od sporadičnih incidenata kojima također, još u većoj mjeri obiluje cijela Europa. Kao i o najvećim standardima zaštite manjina koje za razliku od europske prakse danas sudjeluju i u vlasti u Hrvatskoj. Međutim naša je ministrica izabrala drugačiju taktiku.

Ona će papskije od Pape kao predsjedavajuća u Vijeću Europe kao jedan od hrvatskih prioriteta promovirati Istanbulsku konvenciju koja je izazvala toliko političkih i kulturnih potresa u Hrvatskoj. U mazohističkom stilu, s provincijskim kompleksom da bi trebali biti veći Europejci od svih ostalih naša je ministrica u maniri nezamjeranja samo odšutjela packe Vijeća Europe. U liječenju od europskog kompleksa da je Hrvatska tradicionalna, ognjištarska, katolički zatucana zemlja, ministrica bi uz Istanbulsku, svakako trebala promovirati i međunarodno sponzoriranu slikovnicu za hrvatske vrtićke uzraste “Moju duginu obitelj”. Možda bi i to pomoglo da i Hrvatska napokon “izađe” iz europskog ormara u kojem je još kao suverena država pod dubinskom prismotrom.

‘Bolje s vragom nego s Bernardićem’

Borg i Hrvati, nova je hrvatska doskočica kao odgovor građanske nemoći i javnog skandaliziranja nad ”aferom hotmail”, u kojima su savjetnici grupe Borg pod vodstvom sada već bivše potpredsjednice Vlade napisali zakon lex Agrokor, a onda prema njemu omogućili sebi zaradu od gotovo osam tisuća kuna dnevno za savjetničke usluge. Pola milijarde kuna teška afera, financijski najveća do sada još trese Vladu, pa i samoga premijera.

Svoju šansu u novonastalim okolnostima u kojima cure i novi mailovi koji upućuju da je premijer znao za grupu Borg, najviše vidi nestrpljivi šef SDP-a Davor Bernardić. Premda neki novinari tvrde da je cijela zemlja postala upravo njegov talac, koji je svakog dana upravo živi dokaz da još dugo s njim na vidiku nema suvisle oporbene alternative. A kako bi i bilo kad se u danu saborske rasprave o izmjenama Zakona o sukobu interesa i interpelaciji o raspuštanju Sabora s kojima su esdepeovci naumili rušiti Vladu i premijera, Bernardić pojavio, ostavku zatražio i otišao. Zato je palicu umjesto njega preuzeo agilni šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Bit će zanimljivo čuti kako će Bernardić objašnjavati sljedeće ankete javnoga mnijenja o popularnosti stranaka.

Njih nije htio čekati iskusni partijac Zdravko Ronko koji je odlučio spašavati i SDP i naciju od, kako ga je nazvao, “uhljeba” Bernardića. Ronko će se povezati, kaže i s crnim vragom, dat će ruku i za HDZ samo da ne padne ova Vlada, jer Ronko koji je 25 godina bio u SDP-u valja najbolje zna što bi nas pod Bernardićem moglo snaći. Možda je predsjednik SDP-a i u pravu kad ovih dana tvrdi da je SDP spreman preuzeti vlast, mali je problem samo u tome što birači još nisu spremni preuzeti njega.

Inače kako javljaju volonteri referendumske inicijative Narod odlučuje, nakon” Otvorenog” Mislava Togonala u kojem su gostovali Vojko Obersnel , Furio Radin i Krešo Beljak gužva se na njihovim štandovima znatno uvećala.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati