Pratite nas

Gost Kolumne

Je li Zemlja ravna ploča ili novi Obiteljski zakon

Objavljeno

na

Iz dana u dan možemo čitati svega i svašta u nekim tiskovinama sa mirisom nekog prohujalog vremena. Vremena punog napada na hrvatske tisućljetne svjetonazorske, vjerske, obiteljske, tradicijske kršćanske vrijednosti koje su taj narod održale uvelike nepromijenjen do današnjih dana. Tako je jedan dežurni novinar pisao u Jutarnjem listu, inicijala R.B uz priloženu fotografiju da vidimo kako nam se smješka, o opasnostima novog Obiteljskog zakona, članak 108, pa navodi sljedeće: Zemlja nije ravna ploča ali bi mogla postati, teorija evolucije je neuspjeli pokušaj negacije kreacionističkog objašnjenja kako je nastalo čovječanstvo. Pobačaj je ubojstvo, Jasenovac je bio komunistički logor, a Domovinski rat je neupitan i bez jedne mrlje. Divota na mudrosti.

Zemlja je ravna ploča. Da, Zemlja je bila ravna ploča sve dok se takvom dugotrajnom mišljenju nakon suprotnog mišljenja velikih grčkih i potom rimskih filozofa i znanstvenika, te brojnih kršćanskih velikana kao sv. Juraj Dalmatinac, sv. Augustin, Albert veliki, sv. Toma Akvinski i brojnih drugih, nisu pojavili opet veliki znanstvenici, slobodni, misleći ljudi i objavili svoja istraživanja koja nisu odmah prihvaćena jer, kao često u povijesti, velikani imaju u početku veću oporbu nego pristalice, a zbog toga i jesu velikani. A to su bili Nikola Kopernik i Galileo Galilej. Obojica veliki vjernici, pa kad bi oni danas podučavali našu djecu u školama ili na vjeronauku, zasigurno ih ne bi učili da je Zemlja ploča. A ako bi djecu podučavao spomenuti novinar možda on ne bi znao objasniti djeci zbog čega Zemlja nije ravna ploča nego kugla, ima li tu nekih zakona fizike, mehanike ili…

Negirati teoriju evolucije  stavljajući umjesto nje kreacionizam ili inteligentni dizajn u školama, na fakultetima ili na vjeronauku, se ipak ne će dogoditi. Barem sa strane onih koji žele da djecu odgajaju na prvom mjestu roditelji a ne učitelji nevladinih udruga i skupine ateista ili agnostika kakvih u Hrvatskoj ima više nego sunčanih dana u godini.  Na žalost. Crkva i crkveni nauk i te kako cijene i prihvaćaju teoriju evolucije, ali kao i sam Charles Darwin koji je usput rečeno bio i školovani teolog, ne izjednačavaju evoluciju i početak, nastanak života. Evolucija je kontinuirani proces življenja svih vrsta, proces koji je počeo nakon što je prvi život stvoren, nastao. Život, najjednostavniji, prvi, ali nastao. Dugo, dugo nakon Velikog praska. Kako? Slučajno?     Može  li  život  nastati  slučajno? Ili  je  potrebno usmjeravanje.  Mogu  li  smislene  strukture  nastati  slučajno?. Slučaj  je  vrlo  zavodnička  riječ, on  je  ništa  koje neki  zamišljaju  kao  najvećeg  znanstvenika  i inženjera.  Tumačenje  svijeta  slučajem  značilo  bi  “tumačenje  razuma   ne-razumom”  (I.Kant) )

Mnogi vodeći znanstvenici u USA  sveučilištima, a oni su po svojim dostignućima prvi u svijetu, a među njima i prof.emeritus iz Sveučilišta San Francisko, Dean Kanyon se pitaju o tajni početka života. I odbacuju teze da je život nastao slučajno. Atom, molekula, biomolekula, stanica…kako. Kako je nastala jedinica živog, ona koja upravlja životom stanice. Prvi gen?. Spontano? Od svojih sastavnica. Pravilno složeno da može funkcionirati.? Ne. Nema te mogućnosti, nema slučajnog smislenog slaganja temeljnih jedinica gena u konačnu, funkcionalnu cjelinu, aminokiselina u protein, izvršnu uputu života. Takav proces mora biti upravljan, vođen. Umjesto slučaja mora postojati informacija. To je ipak najkompleksniji događaj  u prirodi. Pa kako onda, ostaje pitanje. Atom, elektron, proton, kvark, to su materijalne čestice. Kako će djeci i odraslima napredni učitelji, profesori, nevladine udruge, a vjerojatno uskoro i članovi Grevio stručnjaka objasniti kako od tih materijalnih čestica mogu nastati nematerijalne pojave, događanja, naše tuge, naše  radosti, naše misli, naše ljubavi, naše emocije, da ne kažem duševni život, jer, po novom naprednom, scijentističkom tumačenju svega, svijeta, života, duša ne postoji.

Pobačaj je ubojstvo. Tako kaže novinar da će se učiti u školama. Strašno učenje. To je lažno učenje. A u toj laži prednjači crkva, vjera, svjetonazor koji će stvoriti da će naša djeca biti zbunjena, krivo usmjerena, priglupo odgajana. Istina, ubojstvo je teška riječ, koja izaziva ružne, depresivne misli i asocijacije. Pa nemojmo je koristiti. Radije nekako drugačije. Možda onako kako to naziva zagrebački ginekolog na N1 televiziji. Jednostavno, prekid trudnoće. Isti onaj koji bi ukinuo priziv savjesti liječnicima koji ne žele raditi te prekide trudnoće. Jer u prispodobi s pravom, zakonskim pravom žene da raspolaže slobodno svojim tijelom, svojom maternicom kako kaže jedna lijeva zastupnica, kao i svojom reprodukcijom, priziv nečije savjesti je nevažan. Lijepo! A što je to onda prekid trudnoće. Ništa? obično samilosno čišćenje problema koji se dogodio nekoj ženi. Problema kojeg nije željela iako ga je mogla izbjeći. Kao što niti jedan oblak nije napio suha usta ili natopio suhu zemlju dok nije postao kiša, tako niti jedna muška ili ženska spolna stanica nisu život dok se ne spoje. A onda nastaje život. Tek onda. Život kojeg treba ostaviti na miru devet mjeseci do prvog plača u nekom  rodilištu. A prekid tog događanja, ako nije ubojstvo, je prekid života. Života. A ako se uradi prekid trudnoće, ono što se može vidjeti ako se pogleda ultrazvukom trenutak prije prekida je kucanje malenog srca koje više nikad ne će kucati. Nagađanje kad je Bog, u kojem mjesecu trudnoće, udahnuo plodu, budućem čovjeku dušu, je apsurdno. Pogotovo ako bi to bila granica do kad je dopušteno raditi pobačaje. To je tajna za vjernike, a za one druge nije. Za njih i tako ne postoje ni Bog ni duša. Valjda i novinaru, kao ni jednom bivšem veleposlaniku u Svetoj stolici. I u Srednjem vijeku, kojim nas mnogi nadobudni napredni scijentisti plaše, je bilo onih koji nisu u materinstvu vidjeli ništa lijepo pa u skladu s time pjevaju „žena začinje u nečistoći i smradu, rađa u žalosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje“.  Riječi su to pune čistog materijalizma, želje za životom bez brige i skrbi za druge, bez imalo osjećaja za ljepotom života. Zar je danas drugačije, zar je ikad bilo manje djece barem u zapadnom „naprednom“ svijetu nego danas. No, vratiti se u Srednji vijek značilo bi, ne  kako se često kaže u crno doba neznanja, već u evolucijskom procesu ljudske kulture, umjetnosti i znanosti vrijeme bogatstva i ljepote. Pojave prvog romana, potom pretkršćanskih crkava kao naš Sveti Donat u Zadru, romanike i prve romaničke crkve u Francuskoj i potom, jer kako je tada rečeno „ Bog je svijetlo i pustimo svjetlo u naše crkve „ prve gotičke crkve također u Francuskoj a potom diljem Europe. Vitraji, metalni predmeti, mozaici, veličanstveno slikarstvo, kiparstvo, plastika, pjesništvo, trubaduri, glazba. Odavno naši srednjoškolci znaju to jer uče u školama pa nije potrebno spominjati imena umjetnika i njihovih djela. Dovoljno je znati, što neki ne znaju, koliko je Srednji vijek bio velik, bogat. Huizinga, veliki poznavatelj tog doba nam kazuje da „ umjetnost se u ono doba razvijala zajedno sa životom. Život je tada bio sažet u snažne oblike. Na okupu ga drže crkveni sakramenti, godišnji praznici i doba dana kojima se život mjerio. Zadaća je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija život“.  Život!. A što danas vlada u zapadnom svijetu. Kultura života ili kultura smrti. To pitanje često postavlja i sadašnji poglavar katoličke crkve, na kojeg se često pozivaju, kad im to odgovara, ali samo tada, oni koji ga inače, zapravo, kao i njegov cjelokupni nauk i svjetonazor negiraju.

Sva sreća što samo neki od velikana kao što su Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Rene Descartes, Gregor Mendel, Max Planck, Ruđer Bošković, Albert Einstein, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci i brojni drugi, gotovo svi, iskreni poklonici kršćanstva i vjere do dvadesetog stoljeća, nisu među nama jer bi oni, po tumačenju novinara i njemu sličnih tumačili svijet poput njega i njemu sličnih svjetonazora. Otišli su odavno, ali javila se avangarda velikana misli i super morala Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Hitler, masoni, kod nas Tito, Bakarić i sljedbenici ujedinjeni u partiju koja danas ima nasljednicu, koji su nas učili istini, na prvom mjestu proganjajući vjeru, kršćanstvo i crkvu kao najveće protivnike ljudi, protivnike istine i ljubavi. A njima je Ljubav uvijek bila na prvom mjestu!. Ljubav ili nešto drugo!.

Da, Jasenovac je bio komunistički logor i stratište, kao i cijeli Križni put. Prije toga je bio ustaški logor i stratište. Tek nakon dopuštenja iskopavanja jama u kojima se nalaze zemni ostatci mrtvih, tek kad se pobrišu iz popisa mrtvih brojna imena  koja  su po nekoliko puta upisana da su ubijena u Jasenovcu do 1945.god. a da nikad nisu vidjeli Jasenovac, znat ćemo barem približno čije je Jasenovac bio veće stratište, ustaško ili komunističko.

Domovinski rat je upitan i pun mrlja samo za one koji ga nisu željeli i koji bi željeli da se nikad nije dogodio, da je sve ostalo po starom.

A što se tiče, još jednom Srednjeg vijeka, jedina je šteta što u to vrijeme nije živio novinar koji je o ovom pisao u Jutarnjem listu i tako je to doba ostalo bez velikog kroničara, ali danas prisutnog da može držati prodiku prof.dr. Dubravki Hrabar, profesorici obiteljskog prava, kojoj nije dorastao ni po čemu.

U Zadru, 3. svibnja 2018.g.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Objavio

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici

Objavljeno

na

Objavio

Propali su komunistički sustavi diljem Europe, ali ostala je povlaštena komunistička kasta, tj. privilegirani ideološki i biološki slijednici onih koji su bili stupovi toga zločinačkog režima. Njihovu savjest ne opterećuju masovna ubojstva i još masovnija kršenja temeljnih ljudskih prava, jer im je upravo to osiguralo povlašten položaj u društvu koji i danas svim sredstvima brane. Njihov društveni uspjeh, sva njihova moć sazdana je na krvi i kostima nesretnika koji su se toj nezasitnoj nemani našli na putu, bez obzira jesu li to ideološki protivnici, klasni neprijatelji ili naprosto ljudi s integritetom koji nisu htjeli biti sudionici u zločinu koji je komunistička vrhuška osmislila i provodila. Civilizirani svijet je davno osudio fašizam i nacizam, ali i komunizam. Sve tri ideologije sijale su smrt diljem Europe i svijeta tijekom mnogo desetljeća.

Zlo je teško iskorijeniti, usprkos osudama, sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici. Ovih dana raspisali se mediji o proslavi “dana oslobođenja Mostara”.

Obilazili su slavljenici spomenike i groblja, ali je jedno bilo vidljivo i na prvi pogled. Nisu slavili slobodu jer slobode nije ni bilo osim u naslovu jednoga tjednika. Nisu slavili ni život jer su donijeli smrt. Upravo je smrt bila središnja točka toga slavlja, njoj su se oni radovali i nju slavili. Nije moguće slaviti “oslobođenje” Mostara, a da se u isto vrijeme ne slavi pokolj nad katoličkim svećenicima i vjernicima koji su poklani i bačeni u Neretvu. To je zločin koji su u Mostaru počinili jugoslavenski komunistički partizani, ovdje na specifičan način uvezani s mladomuslimanskim elementima. O tomu će uskoro izaći jedna knjiga koja ne ponavlja nekakve bajke koje s realnošću nemaju nikakve veze, nego argumentirano iznosi što se događalo u Hercegovini od listopada 1944. do ožujka 1945.

Prije nego su ih ubili i bacili u Neretvu, partizani su večerali i družili se sa fratrima

Jedan od govornika na ovogodišnjim okupljanjima proslave komunističkih zločina kaže: “Ne bojmo se, jer istina i pravda je na našoj strani.” Da, ne trebaju se bojati, jer u civiliziranom društvu nitko se nikoga ne bi trebao bojati. Ali čovjek govori o komunističkoj strahovladi koju je svijet jedva preživio i jasno osudio i spominje istinu i pravdu. Svaka ideologija, kako ona fašistička i nacistička, tako i komunistička upravo su zasnovane na neistini i nepravdi. Dovoljno je pogledati jugoslavensku komunističku historiografiju. Sve sama laž i obmana.

Taj isti govornik kaže: “Pobijedit ćemo ih, samo ovako zajedno jaki i složno.” Jasno je da taj pri tom ne misli na neprijatelje iz onoga rata koji su ionako pobijeđeni, nego na suvremene ratne i političke protivnike, na Hrvate. Svatko ima pravo vjerovati u pobjedu, ali onaj tko svoju politiku temelji na sramoti i zločinu iz prošlosti nema izgleda postići išta drugo doli doživjeti sramotu, osudu i poraz.

Taj isti govornik dalje nastavlja: “Tada je u Mostaru bilo časno boriti se za one ideale za koje su ginuli partizani po šumama, za one ideale koji su bili utkani u samo biće Mostara: jednakost, pravdu, uzajamnost i solidarnost.” Ovo potpuno izlazi iz sfere racionalnog, čovjek govori kao da smo svi izgubili pamćenje ili kao da je on izgubio razum. Taj je sustav bio oličenje nejednakosti i nepravde. Uzajamnosti i solidarnosti bilo je, dakako, između “partijskih drugova”. Znači, “ideali” su postojali, ali su bili rezervirani samo za pristaše zločinačke komunističke ideologije.

Citiramo dalje: “Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema.” To sada već postaje smiješno. Očito, pod onim “svi” čovjek misli na pristaše komunističke ideologije, iako ni oni između sebe nisu bili “isti”. Njima “bilo lijepo” i među njima “nije bilo gladi”, jer su im svi članovi obitelji imali mirovine, pa makar i zbog zasluga “nošenja vode partizanima”, što je često bio razlog dobivanja mirovinskoga statusa. Štrajkova nije bilo, ali je bilo “obustava rada”. Partija koja je vladala u ime radničke klase nije mogla prihvatiti da radnici štrajkaju pa su se sjetili štrajku promijeniti ime. Cijeli sustav i država propali su jer su bili potpuno nemoralni, nefunkcionalni i neučinkoviti.

Pripadnicima povlaštene klase bilo je lijepo i oni kako kažu “nisu imali problema”, upravo kao što je bilo lijepo i nacističkoj, odnosno fašističkoj eliti. Ni jedne ni druge nije bilo briga kako je onima koji ne dijele njihov smisao za lijepo, njihovo poimanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Danas imamo mogućnost izbora, hoćemo li graditi društvo i državu na temeljima zapadne demokracije ili fašističke, odnosno komunističke diktature. Svoje ćemo opredjeljenje pokazati i simbolima koje poštujemo i slavljima koje slavimo.

Božo Goluža/CNAK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari