Pratite nas

Gost Kolumne

Je li Zemlja ravna ploča ili novi Obiteljski zakon

Objavljeno

na

Iz dana u dan možemo čitati svega i svašta u nekim tiskovinama sa mirisom nekog prohujalog vremena. Vremena punog napada na hrvatske tisućljetne svjetonazorske, vjerske, obiteljske, tradicijske kršćanske vrijednosti koje su taj narod održale uvelike nepromijenjen do današnjih dana. Tako je jedan dežurni novinar pisao u Jutarnjem listu, inicijala R.B uz priloženu fotografiju da vidimo kako nam se smješka, o opasnostima novog Obiteljskog zakona, članak 108, pa navodi sljedeće: Zemlja nije ravna ploča ali bi mogla postati, teorija evolucije je neuspjeli pokušaj negacije kreacionističkog objašnjenja kako je nastalo čovječanstvo. Pobačaj je ubojstvo, Jasenovac je bio komunistički logor, a Domovinski rat je neupitan i bez jedne mrlje. Divota na mudrosti.

Zemlja je ravna ploča. Da, Zemlja je bila ravna ploča sve dok se takvom dugotrajnom mišljenju nakon suprotnog mišljenja velikih grčkih i potom rimskih filozofa i znanstvenika, te brojnih kršćanskih velikana kao sv. Juraj Dalmatinac, sv. Augustin, Albert veliki, sv. Toma Akvinski i brojnih drugih, nisu pojavili opet veliki znanstvenici, slobodni, misleći ljudi i objavili svoja istraživanja koja nisu odmah prihvaćena jer, kao često u povijesti, velikani imaju u početku veću oporbu nego pristalice, a zbog toga i jesu velikani. A to su bili Nikola Kopernik i Galileo Galilej. Obojica veliki vjernici, pa kad bi oni danas podučavali našu djecu u školama ili na vjeronauku, zasigurno ih ne bi učili da je Zemlja ploča. A ako bi djecu podučavao spomenuti novinar možda on ne bi znao objasniti djeci zbog čega Zemlja nije ravna ploča nego kugla, ima li tu nekih zakona fizike, mehanike ili…

Negirati teoriju evolucije  stavljajući umjesto nje kreacionizam ili inteligentni dizajn u školama, na fakultetima ili na vjeronauku, se ipak ne će dogoditi. Barem sa strane onih koji žele da djecu odgajaju na prvom mjestu roditelji a ne učitelji nevladinih udruga i skupine ateista ili agnostika kakvih u Hrvatskoj ima više nego sunčanih dana u godini.  Na žalost. Crkva i crkveni nauk i te kako cijene i prihvaćaju teoriju evolucije, ali kao i sam Charles Darwin koji je usput rečeno bio i školovani teolog, ne izjednačavaju evoluciju i početak, nastanak života. Evolucija je kontinuirani proces življenja svih vrsta, proces koji je počeo nakon što je prvi život stvoren, nastao. Život, najjednostavniji, prvi, ali nastao. Dugo, dugo nakon Velikog praska. Kako? Slučajno?     Može  li  život  nastati  slučajno? Ili  je  potrebno usmjeravanje.  Mogu  li  smislene  strukture  nastati  slučajno?. Slučaj  je  vrlo  zavodnička  riječ, on  je  ništa  koje neki  zamišljaju  kao  najvećeg  znanstvenika  i inženjera.  Tumačenje  svijeta  slučajem  značilo  bi  “tumačenje  razuma   ne-razumom”  (I.Kant) )

Mnogi vodeći znanstvenici u USA  sveučilištima, a oni su po svojim dostignućima prvi u svijetu, a među njima i prof.emeritus iz Sveučilišta San Francisko, Dean Kanyon se pitaju o tajni početka života. I odbacuju teze da je život nastao slučajno. Atom, molekula, biomolekula, stanica…kako. Kako je nastala jedinica živog, ona koja upravlja životom stanice. Prvi gen?. Spontano? Od svojih sastavnica. Pravilno složeno da može funkcionirati.? Ne. Nema te mogućnosti, nema slučajnog smislenog slaganja temeljnih jedinica gena u konačnu, funkcionalnu cjelinu, aminokiselina u protein, izvršnu uputu života. Takav proces mora biti upravljan, vođen. Umjesto slučaja mora postojati informacija. To je ipak najkompleksniji događaj  u prirodi. Pa kako onda, ostaje pitanje. Atom, elektron, proton, kvark, to su materijalne čestice. Kako će djeci i odraslima napredni učitelji, profesori, nevladine udruge, a vjerojatno uskoro i članovi Grevio stručnjaka objasniti kako od tih materijalnih čestica mogu nastati nematerijalne pojave, događanja, naše tuge, naše  radosti, naše misli, naše ljubavi, naše emocije, da ne kažem duševni život, jer, po novom naprednom, scijentističkom tumačenju svega, svijeta, života, duša ne postoji.

Pobačaj je ubojstvo. Tako kaže novinar da će se učiti u školama. Strašno učenje. To je lažno učenje. A u toj laži prednjači crkva, vjera, svjetonazor koji će stvoriti da će naša djeca biti zbunjena, krivo usmjerena, priglupo odgajana. Istina, ubojstvo je teška riječ, koja izaziva ružne, depresivne misli i asocijacije. Pa nemojmo je koristiti. Radije nekako drugačije. Možda onako kako to naziva zagrebački ginekolog na N1 televiziji. Jednostavno, prekid trudnoće. Isti onaj koji bi ukinuo priziv savjesti liječnicima koji ne žele raditi te prekide trudnoće. Jer u prispodobi s pravom, zakonskim pravom žene da raspolaže slobodno svojim tijelom, svojom maternicom kako kaže jedna lijeva zastupnica, kao i svojom reprodukcijom, priziv nečije savjesti je nevažan. Lijepo! A što je to onda prekid trudnoće. Ništa? obično samilosno čišćenje problema koji se dogodio nekoj ženi. Problema kojeg nije željela iako ga je mogla izbjeći. Kao što niti jedan oblak nije napio suha usta ili natopio suhu zemlju dok nije postao kiša, tako niti jedna muška ili ženska spolna stanica nisu život dok se ne spoje. A onda nastaje život. Tek onda. Život kojeg treba ostaviti na miru devet mjeseci do prvog plača u nekom  rodilištu. A prekid tog događanja, ako nije ubojstvo, je prekid života. Života. A ako se uradi prekid trudnoće, ono što se može vidjeti ako se pogleda ultrazvukom trenutak prije prekida je kucanje malenog srca koje više nikad ne će kucati. Nagađanje kad je Bog, u kojem mjesecu trudnoće, udahnuo plodu, budućem čovjeku dušu, je apsurdno. Pogotovo ako bi to bila granica do kad je dopušteno raditi pobačaje. To je tajna za vjernike, a za one druge nije. Za njih i tako ne postoje ni Bog ni duša. Valjda i novinaru, kao ni jednom bivšem veleposlaniku u Svetoj stolici. I u Srednjem vijeku, kojim nas mnogi nadobudni napredni scijentisti plaše, je bilo onih koji nisu u materinstvu vidjeli ništa lijepo pa u skladu s time pjevaju „žena začinje u nečistoći i smradu, rađa u žalosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje“.  Riječi su to pune čistog materijalizma, želje za životom bez brige i skrbi za druge, bez imalo osjećaja za ljepotom života. Zar je danas drugačije, zar je ikad bilo manje djece barem u zapadnom „naprednom“ svijetu nego danas. No, vratiti se u Srednji vijek značilo bi, ne  kako se često kaže u crno doba neznanja, već u evolucijskom procesu ljudske kulture, umjetnosti i znanosti vrijeme bogatstva i ljepote. Pojave prvog romana, potom pretkršćanskih crkava kao naš Sveti Donat u Zadru, romanike i prve romaničke crkve u Francuskoj i potom, jer kako je tada rečeno „ Bog je svijetlo i pustimo svjetlo u naše crkve „ prve gotičke crkve također u Francuskoj a potom diljem Europe. Vitraji, metalni predmeti, mozaici, veličanstveno slikarstvo, kiparstvo, plastika, pjesništvo, trubaduri, glazba. Odavno naši srednjoškolci znaju to jer uče u školama pa nije potrebno spominjati imena umjetnika i njihovih djela. Dovoljno je znati, što neki ne znaju, koliko je Srednji vijek bio velik, bogat. Huizinga, veliki poznavatelj tog doba nam kazuje da „ umjetnost se u ono doba razvijala zajedno sa životom. Život je tada bio sažet u snažne oblike. Na okupu ga drže crkveni sakramenti, godišnji praznici i doba dana kojima se život mjerio. Zadaća je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija život“.  Život!. A što danas vlada u zapadnom svijetu. Kultura života ili kultura smrti. To pitanje često postavlja i sadašnji poglavar katoličke crkve, na kojeg se često pozivaju, kad im to odgovara, ali samo tada, oni koji ga inače, zapravo, kao i njegov cjelokupni nauk i svjetonazor negiraju.

Sva sreća što samo neki od velikana kao što su Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Rene Descartes, Gregor Mendel, Max Planck, Ruđer Bošković, Albert Einstein, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci i brojni drugi, gotovo svi, iskreni poklonici kršćanstva i vjere do dvadesetog stoljeća, nisu među nama jer bi oni, po tumačenju novinara i njemu sličnih tumačili svijet poput njega i njemu sličnih svjetonazora. Otišli su odavno, ali javila se avangarda velikana misli i super morala Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Hitler, masoni, kod nas Tito, Bakarić i sljedbenici ujedinjeni u partiju koja danas ima nasljednicu, koji su nas učili istini, na prvom mjestu proganjajući vjeru, kršćanstvo i crkvu kao najveće protivnike ljudi, protivnike istine i ljubavi. A njima je Ljubav uvijek bila na prvom mjestu!. Ljubav ili nešto drugo!.

Da, Jasenovac je bio komunistički logor i stratište, kao i cijeli Križni put. Prije toga je bio ustaški logor i stratište. Tek nakon dopuštenja iskopavanja jama u kojima se nalaze zemni ostatci mrtvih, tek kad se pobrišu iz popisa mrtvih brojna imena  koja  su po nekoliko puta upisana da su ubijena u Jasenovcu do 1945.god. a da nikad nisu vidjeli Jasenovac, znat ćemo barem približno čije je Jasenovac bio veće stratište, ustaško ili komunističko.

Domovinski rat je upitan i pun mrlja samo za one koji ga nisu željeli i koji bi željeli da se nikad nije dogodio, da je sve ostalo po starom.

A što se tiče, još jednom Srednjeg vijeka, jedina je šteta što u to vrijeme nije živio novinar koji je o ovom pisao u Jutarnjem listu i tako je to doba ostalo bez velikog kroničara, ali danas prisutnog da može držati prodiku prof.dr. Dubravki Hrabar, profesorici obiteljskog prava, kojoj nije dorastao ni po čemu.

U Zadru, 3. svibnja 2018.g.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Karikaturalni Obersnelov izborni legitimitet!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota je; poniženje, poraz i tuga demokracije te pokazatelj „light“ totalitarizma u Republici Hrvatskoj što je udarni termin na javnoj televiziji tzv. HRT emisija „Nu2“ u nedjelju 1. srpnja 2018.g. ustupljena Vojku Obersnelu da uz pomoć voditelja Aleksandara-Ace Karađorđevića ispričavam se Stankovića obmanjuje javnost i gledatelje, a toj istoj javnosti i gledateljima/pretplatnicima uskraćena je mogućnost da saznaju činjenicu o rezultatima lokalnih izbora u svibnju 2017.g. na kojima Vojko Obersnel nije dobio legitimitet odnosno političku potporu/glasove birača koji su razmjerni i primjereni demokratskim standardima, zbog čega je on nelegitimni i nedemokratski gradonačelnik Grada Rijeke!

Legitimitet se definira u nešto pojednostavljenoj odrednici kao politička potpora koju su birači na slobodnim, ravnopravnim, fer i poštenim a to znači demokratskim izborima; svojom slobodnom političkom voljom izraženom zaokruživanjem na glasačkom listiću dali nekoj političkoj stranci ili pojedinom političaru. Dakle, legitimitet je opravdanost i utemeljenost na glasovima odnosno izbornoj političkoj potpori birača odnosno biračkoga tijela, da stranka ili pojedinac obnašaju vlast razmjerno izbornoj političkoj potpori i općem interesu društva.

U stvarno demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi, trodiobena vlast na svim razinama od državne preko područne do lokalne temelji se i obnaša na osnovi i razmjerno izbornom legitimitetu odnosno demokratskoj političkoj potpori koja je dobivena na izborima, te upravno općem i zajedničkom društvenom interesu i dobru. Tako je i određeno člankom 3. Ustava Republike Hrvatske stavcima 2. i 3.: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

TOTALITARNI MONIZAM, DEMOKRATSKI PLURALIZAM I AUTORITARNI OGRANIČENI PLURALIZAM

U totalitarnom političkom sustavu postoje samo institucionalni i dopušta se izvaninstitucionalni ideološki i politički monizam, demokratski pak sustav u načelu ima neograničen ideološki i politički pluralizam, a autoritarni sustav je karakterističan po ograničenom pluralizmu. I upravo je ograničeni pluralizam središnja oznaka razgraničenja autoritarnog poretka prema demokratskom političkom poretku. A toga smo većinom kao pasivni i pokorni promatrači upravo svjedoci u Gradu Rijeci gdje gradonačelnik Vojko Obersnel po autoritarnom obrascu protuustavno i protuzakonito ograničava pluralizam te ljudska i građanska prava i slobode. A prema članku 3. Ustava RH i demokratski višestranački sustav uvršten je u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su i temelj za tumačenje Ustava, što implicitno znači da su i ideološki te politički pluralizam najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske! Upravo zbog toga je indicirana te i potrebna politička, društvena i etička postizborna analiza na kakvom i kolikom izbornom legitimitetu odnosno političkoj volji tj. glasovima birača je utemeljeno pravo i opravdanje da Vojko Obersnel uopće obnaša vlast?

MIZERABILNA KARIKATURA UMJESTO DEMOKRATSKOG IZBORNOG LEGITIMITETA

U drugom krugu mjesnih izbora za gradonačelnika Rijeke 4. lipnja 2017.g. u birački popis bilo je upisano 110.187 birača koji zajedno čine biračko tijelo, a na izborima je glasovalo 31.316 ili 28,42 posto od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Kandidat izborne koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS Vojko Obersnel dobio je 17.410 ili 55,59 posto glasova, a neovisni (što znači da nije imao ikakvu institucionalnu potporu nego dapače sve moguće opstrukcije!) kandidat Hrvoje Burić dobio je 13.371 ili 42,70 posto glasova birača. Ni u jednom jedinom izvješću, analizi ili komentaru u medijima nije spomenuto da se tih 55,59 posto glasova koliko je dobio kandidat Vojko Obersnel odnosi na izašle birače jer se to podrazumijeva što i jest točno, ali je prikrivena činjenica da biračko tijelo čine svi birači koji su upisani u popis birača a ne samo oni koji su izašli na izbore. I upravo u tome se sastoji manipulacija, obmana i prevara birača i javnosti jer oni nisu obaviješteni i o izbornom legitimitetu odnosno koliko je glasova birača kandidat Vojko Obersnel dobio od biračkoga tijela, a to je jedini valjan i značajan pokazatelj političke potpore koju su mu svojim glasovima dali birači! Pa koliko je doista gradonačelnički kandidat Vojko Obersnel dobio glasova u odnosu na biračko tijelo odnosno sve državljane Republike Hrvatske s prebivalištem u Gradu Rijeci koji su bili upisani u popis birača?
U birački popis bilo je upisano 110.187 birača, a za kandidata Vojka Obersnela glasovali je njih 17.410 ili 15,80 posto biračkoga tijela! Što znači da je za kandidata Vojka Obersnela glasovao tek svaki šesti birač ili jedna šestina (1/6) biračkoga tijela, a da za njega izravno ili neizravno nije glasovalo odnosno nije mu dalo političku potporu tj. legitimitet 92.777 ili 84,20 posto birača odnosno punoljetnih građana Rijeke! A to je doista svjetlosnu godinu daleko od demokratskog izbornog legitimiteta, odnosno demokratske izborne političke potpore biračâ dostatne za legitimno obnašanje vlasti. To može biti i jest samo i jedino mizerni (podsjetimo se da pridjev „mizeran“ dolazi od latinske imenice „miserere“ koja znači i – povraćati), groteskni i karikaturalni izborni legitimitet; a nikako i nipošto izborni legitimitet primjeren demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi jer on ima i kvantitativnu dimenziju o čemu neizravno svjedoče i tzv. organski zakoni i uvjeti odnosno potrebna kvalificirana zastupnička većina kojom se oni usvajaju u parlamentima! Pa kako se uopće može ostvariti ustavna odredba da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika“, kad konkretno u Rijeci „narod“ odnosno ogromna većina od 84,20 posto svih birača nisu izabrali odnosno izravno ili neizravno nisu glasovali za tog „predstavnika“ tj. Vojka Obersnela’? Jedino tako da izborni sustav i izborni proces nisu demokratski, a „izabrani“ kandidat nema demokratski izborni legitimitet!
To znači da u životima i sudbinama 103.780 stanovnika Grada Rijeke u političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, moralnom i svakom drugom kontekstu dominantnu ulogu i moć ima gradonačelnik koji ima izbornu političku potporu odnosno izborni legitimitet samo 17.410 birača odnosno stanovnika Rijeke, te koji su zajedno s gradonačelnikom umreženi u interesno-klijentelističko-nepotističku i ideološko-političku makrogrupaciju te u nešto slobodnijem smislu gotovo da bi se moglo reći i svojevrsnu „mafiokraciju“, te koja nerazmjerno dobivenom izbornom političkom legitimitetu i protivno općem društvenom interesu prema svojim parcijalnim i sebičnim potrebama i probicima dominantno utječe i usmjerava sve bitne političke, ekonomske, društvene i ostale procese u Gradu Rijeci! Pa sad građani Rijeke čujte i počujte, te saznajte zašto se teško možete zaposliti, odakle visoka stopa nezaposlenosti, trgovanje utjecajem, korupcija, nepotizam, klijentelizam, pad životnog i komunalnog standarda, iseljavanje, pad broja stanovnika, nizak natalitet te opća bezperspektivnost i pesimizam na samoj granici beznađa. Tome je pridonijelo i psihološko-političko stanje većine građana u obliku biračke apatije koja se ogleda u iznimno niskoj izlaznosti birača na izbore od samo 28,42 posto jer je od ukupnog broja od 110.187 glasovalo samo 31.316 birača što pogoduje SDP-u kao „hegemon“ stranci u Rijeci čija ideološka i klijentelistička stranačka i satelitska biračka „vojska“ disciplinirano izlazi na izbore. Kod velikog dijela birača ta enormna izborna apstinencija izraz je gubitka povjerenja i prosvjed protiv izbornog procesa koji nije potpuno slobodan, pošten i medijski ravnopravan; kao i protiv izbornog sustava koji zbog visokog izbornog praga i malog broja mandata u izbornim jedinicama ima ciljnu predodžbu većinskog izbornog sustava, pa se zbog toga utemeljeno može i kvalificirati kao – lažni razmjerni izborni sustav!
A, ima li lijeka toj „izbornoj melankoniji“ naroda? Ima i sastoji se u tome da se birače motivira da izlaze na izbore tako što će izbori biti pošteni a stranke i kandidati u izbornome procesu te i medijski ravnopravni, te da se polovica zastupnika bira apsolutnim većinskim izbornim sustavom, a druga polovica stvarnim razmjernim izbornim sustavom a to je onaj u kojem je cijela država jedna izborna jedinica uz izborni prag od 4 posto dobivenih glasova po izbornoj listi. Logično, i uz bitnu te za demokratski karakter izbora i provođenja vlasti odnosno za razvitak demokracije u Hrvatskoj prijelomnu odredbu u izbornim zakonima da se lokalni i područni izbori ponavljaju ako na njih ne izađe najmanje 45 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača, odnosno da se parlamentarni izbori ponavljaju ako na izbore ne izađe najmanje 55 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Tako će neizlazak na izbore postati aktivan politički čin i izraz demokratske volje i političke slobode birača, a sankcija za one koji su uzrok biračke apatije i masovnog prosvjednog neizlaska birača na izbore, a to su lako ćete se sjetiti, upravo oni koji od te izborne apstinencije i imaju najviše koristi – političke stranke i političari! Ideje o zakonskoj prisili i kaznama biračima za neizlazak na izbore su iz totalitarnog imaginarija i arsenala, jer demokratski izbori su samo oni izbori koji su slobodni, a sloboda je ništa drugo doli mogućnost da se bira tj. slobodno izrazi svoju političku volju. A u tu demokratsku slobodu ulazi i mogućnost izbora odnosno odluke da se na izbore – ne izađe!

BEZ DEMOKRATSKOG LEGITIMITETA I U GRADSKOME VIJEĆU

Vojko Obersnel bio je i nositelj izborne liste ideološki, politički i društveno poprilično nelogične i više kartelijanske nego demokratske koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS na izborima za Gradsko vijeće Rijeke, koja je dobila još i manji broj glasova nego što ih je on dobio kao kandidat iste te koalicije za gradonačelnika. Ta koalicijska izborna lista dobila je samo 14.922 glasa ili 37,78 posto glasova izašlih birača ili bijednih i za svako legitimno obnašanje vlasti apsolutno nedostatnih 13,55 posto glasova biračkoga tijela! Tako Vojko Obersnel kao gradonačelnik i izborna lista njegove koalicije u Gradskome vijeću nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta potrebnog za legitimno obnašanje vlasti, ali su to „nadoknadili“ postizbornom interesnom trgovačko-koruptivnom koalicijom ideoloških i političkih „rogova u vreći“ za koju birači nisu glasovali i koji su stoga izdani i prevareni a njihovi glasovi zloupotrijebljeni za osobne, grupne i partijske interese; a protiv općeg društvenog dobra odnosno životnih interesa, standarda i potreba svih građana.

UMJESTO DEMOKRATSKOG AUTORITARANO DJELOVANJE I PONAŠANJE

No, kad nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta i demokratske političke kulture, Vojko Obersnel te SDP i satelitske političke stranke imaju sve elemente, značajke i atribute kleptokratskog, ohlokratskog i autoritarnog politički udruženog protučovječnog pothvata. A autoritarno djelovanje i ponašanje sada su i kulminirali protuustavnim i protuzakonitim zabranama i opstrukcijama referendumskih inicijativa o otkazivanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona, a pravo i sloboda provođenja kojih su zajamčeni člankom 22. stavak 2. i člankom 87. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, člankom 3. stavci 2. i 4., i člankom 8. c Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, te člankom 334. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, (vidi tablicu). Pa narod u obrani svojih ustavom i zakonom zajamčenih pravâ i slobodâ, ima ne samo demokratsko pravo nego i obvezu podnijeti tužbu građanskom sudu te i primijeniti građanski neposluh kao jedini način da se zaštiti od autoritarnog ograničavanja demokracije te kršenja ljudskih i građanskih prava i sloboda!
U demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi vlast se provodi razmjerno dobivenom izbornom legitimitetu i upravno općem društvenom interesu, a ne zlouporabom državnih i javnih službi, pravosuđa, policije, tajnih službi, monopolom te zloupotrebom i manipulacijama karteliziranih tiskanih medija i navodno javne televizije, dogovornom ekonomijom i ortačkim kapitalizmom; na opću društvenu štetu i u korist političke oligarhije te njezinih neformalnih centara moći, klijentelističko-nepotističke polipozne mreže i interesnih grupa, klanova i kartela; te kakistokracije kao modela i prakse vladavine, kako su to još Stari Grci govorili – najgorih, najnemoralnijih i najnehumanijih!

Tablica 1 Broj potpisa za referendum i dana za prikupljanje
DRŽAVA BROJ STANOVNIKA POTREBAN BROJ POTPISA DANA ZA PRIKUPLJANJE
Slovenija 2.000000 40.000 2 % 30
Hrvatska 4.200000 374.000 11 % 15
Švicarska 8.000000 80.000 1 % 90
Mađarska 9.800000 200.000 2 % 120
Italija 49.5ooooo (biračko tijelo) 700.000 1,5 % (nepoznato)

Erih Lesjak

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

‘Mrtva Mladenka iznad Neretve’

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnu Dragana Bursaća AJBalkans prenosimo u izvornom obliku:

Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.

Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.

I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.

Zašto se tresem?

Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.

A onda rafal, jedan pa još jedan.

Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu…

Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.

I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.

Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!

Proći će!

A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.

Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?

Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.

Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.

Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.

Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.

Trag zvjeri i priča preživjele braće

Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu…

I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.

A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.

Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.

Zločin bez adekvatne kazne

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.

Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.

U Grabovici su stradali:

Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.

Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.

U zapisima stoji:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.

Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.

Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.

Da se ne zaboravi!

Piše: Dragan Bursać / AJBalkans

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari