Pratite nas

Gost Kolumne

Je li Zemlja ravna ploča ili novi Obiteljski zakon

Objavljeno

na

Iz dana u dan možemo čitati svega i svašta u nekim tiskovinama sa mirisom nekog prohujalog vremena. Vremena punog napada na hrvatske tisućljetne svjetonazorske, vjerske, obiteljske, tradicijske kršćanske vrijednosti koje su taj narod održale uvelike nepromijenjen do današnjih dana. Tako je jedan dežurni novinar pisao u Jutarnjem listu, inicijala R.B uz priloženu fotografiju da vidimo kako nam se smješka, o opasnostima novog Obiteljskog zakona, članak 108, pa navodi sljedeće: Zemlja nije ravna ploča ali bi mogla postati, teorija evolucije je neuspjeli pokušaj negacije kreacionističkog objašnjenja kako je nastalo čovječanstvo. Pobačaj je ubojstvo, Jasenovac je bio komunistički logor, a Domovinski rat je neupitan i bez jedne mrlje. Divota na mudrosti.

Zemlja je ravna ploča. Da, Zemlja je bila ravna ploča sve dok se takvom dugotrajnom mišljenju nakon suprotnog mišljenja velikih grčkih i potom rimskih filozofa i znanstvenika, te brojnih kršćanskih velikana kao sv. Juraj Dalmatinac, sv. Augustin, Albert veliki, sv. Toma Akvinski i brojnih drugih, nisu pojavili opet veliki znanstvenici, slobodni, misleći ljudi i objavili svoja istraživanja koja nisu odmah prihvaćena jer, kao često u povijesti, velikani imaju u početku veću oporbu nego pristalice, a zbog toga i jesu velikani. A to su bili Nikola Kopernik i Galileo Galilej. Obojica veliki vjernici, pa kad bi oni danas podučavali našu djecu u školama ili na vjeronauku, zasigurno ih ne bi učili da je Zemlja ploča. A ako bi djecu podučavao spomenuti novinar možda on ne bi znao objasniti djeci zbog čega Zemlja nije ravna ploča nego kugla, ima li tu nekih zakona fizike, mehanike ili…

Negirati teoriju evolucije  stavljajući umjesto nje kreacionizam ili inteligentni dizajn u školama, na fakultetima ili na vjeronauku, se ipak ne će dogoditi. Barem sa strane onih koji žele da djecu odgajaju na prvom mjestu roditelji a ne učitelji nevladinih udruga i skupine ateista ili agnostika kakvih u Hrvatskoj ima više nego sunčanih dana u godini.  Na žalost. Crkva i crkveni nauk i te kako cijene i prihvaćaju teoriju evolucije, ali kao i sam Charles Darwin koji je usput rečeno bio i školovani teolog, ne izjednačavaju evoluciju i početak, nastanak života. Evolucija je kontinuirani proces življenja svih vrsta, proces koji je počeo nakon što je prvi život stvoren, nastao. Život, najjednostavniji, prvi, ali nastao. Dugo, dugo nakon Velikog praska. Kako? Slučajno?     Može  li  život  nastati  slučajno? Ili  je  potrebno usmjeravanje.  Mogu  li  smislene  strukture  nastati  slučajno?. Slučaj  je  vrlo  zavodnička  riječ, on  je  ništa  koje neki  zamišljaju  kao  najvećeg  znanstvenika  i inženjera.  Tumačenje  svijeta  slučajem  značilo  bi  “tumačenje  razuma   ne-razumom”  (I.Kant) )

Mnogi vodeći znanstvenici u USA  sveučilištima, a oni su po svojim dostignućima prvi u svijetu, a među njima i prof.emeritus iz Sveučilišta San Francisko, Dean Kanyon se pitaju o tajni početka života. I odbacuju teze da je život nastao slučajno. Atom, molekula, biomolekula, stanica…kako. Kako je nastala jedinica živog, ona koja upravlja životom stanice. Prvi gen?. Spontano? Od svojih sastavnica. Pravilno složeno da može funkcionirati.? Ne. Nema te mogućnosti, nema slučajnog smislenog slaganja temeljnih jedinica gena u konačnu, funkcionalnu cjelinu, aminokiselina u protein, izvršnu uputu života. Takav proces mora biti upravljan, vođen. Umjesto slučaja mora postojati informacija. To je ipak najkompleksniji događaj  u prirodi. Pa kako onda, ostaje pitanje. Atom, elektron, proton, kvark, to su materijalne čestice. Kako će djeci i odraslima napredni učitelji, profesori, nevladine udruge, a vjerojatno uskoro i članovi Grevio stručnjaka objasniti kako od tih materijalnih čestica mogu nastati nematerijalne pojave, događanja, naše tuge, naše  radosti, naše misli, naše ljubavi, naše emocije, da ne kažem duševni život, jer, po novom naprednom, scijentističkom tumačenju svega, svijeta, života, duša ne postoji.

Pobačaj je ubojstvo. Tako kaže novinar da će se učiti u školama. Strašno učenje. To je lažno učenje. A u toj laži prednjači crkva, vjera, svjetonazor koji će stvoriti da će naša djeca biti zbunjena, krivo usmjerena, priglupo odgajana. Istina, ubojstvo je teška riječ, koja izaziva ružne, depresivne misli i asocijacije. Pa nemojmo je koristiti. Radije nekako drugačije. Možda onako kako to naziva zagrebački ginekolog na N1 televiziji. Jednostavno, prekid trudnoće. Isti onaj koji bi ukinuo priziv savjesti liječnicima koji ne žele raditi te prekide trudnoće. Jer u prispodobi s pravom, zakonskim pravom žene da raspolaže slobodno svojim tijelom, svojom maternicom kako kaže jedna lijeva zastupnica, kao i svojom reprodukcijom, priziv nečije savjesti je nevažan. Lijepo! A što je to onda prekid trudnoće. Ništa? obično samilosno čišćenje problema koji se dogodio nekoj ženi. Problema kojeg nije željela iako ga je mogla izbjeći. Kao što niti jedan oblak nije napio suha usta ili natopio suhu zemlju dok nije postao kiša, tako niti jedna muška ili ženska spolna stanica nisu život dok se ne spoje. A onda nastaje život. Tek onda. Život kojeg treba ostaviti na miru devet mjeseci do prvog plača u nekom  rodilištu. A prekid tog događanja, ako nije ubojstvo, je prekid života. Života. A ako se uradi prekid trudnoće, ono što se može vidjeti ako se pogleda ultrazvukom trenutak prije prekida je kucanje malenog srca koje više nikad ne će kucati. Nagađanje kad je Bog, u kojem mjesecu trudnoće, udahnuo plodu, budućem čovjeku dušu, je apsurdno. Pogotovo ako bi to bila granica do kad je dopušteno raditi pobačaje. To je tajna za vjernike, a za one druge nije. Za njih i tako ne postoje ni Bog ni duša. Valjda i novinaru, kao ni jednom bivšem veleposlaniku u Svetoj stolici. I u Srednjem vijeku, kojim nas mnogi nadobudni napredni scijentisti plaše, je bilo onih koji nisu u materinstvu vidjeli ništa lijepo pa u skladu s time pjevaju „žena začinje u nečistoći i smradu, rađa u žalosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje“.  Riječi su to pune čistog materijalizma, želje za životom bez brige i skrbi za druge, bez imalo osjećaja za ljepotom života. Zar je danas drugačije, zar je ikad bilo manje djece barem u zapadnom „naprednom“ svijetu nego danas. No, vratiti se u Srednji vijek značilo bi, ne  kako se često kaže u crno doba neznanja, već u evolucijskom procesu ljudske kulture, umjetnosti i znanosti vrijeme bogatstva i ljepote. Pojave prvog romana, potom pretkršćanskih crkava kao naš Sveti Donat u Zadru, romanike i prve romaničke crkve u Francuskoj i potom, jer kako je tada rečeno „ Bog je svijetlo i pustimo svjetlo u naše crkve „ prve gotičke crkve također u Francuskoj a potom diljem Europe. Vitraji, metalni predmeti, mozaici, veličanstveno slikarstvo, kiparstvo, plastika, pjesništvo, trubaduri, glazba. Odavno naši srednjoškolci znaju to jer uče u školama pa nije potrebno spominjati imena umjetnika i njihovih djela. Dovoljno je znati, što neki ne znaju, koliko je Srednji vijek bio velik, bogat. Huizinga, veliki poznavatelj tog doba nam kazuje da „ umjetnost se u ono doba razvijala zajedno sa životom. Život je tada bio sažet u snažne oblike. Na okupu ga drže crkveni sakramenti, godišnji praznici i doba dana kojima se život mjerio. Zadaća je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija život“.  Život!. A što danas vlada u zapadnom svijetu. Kultura života ili kultura smrti. To pitanje često postavlja i sadašnji poglavar katoličke crkve, na kojeg se često pozivaju, kad im to odgovara, ali samo tada, oni koji ga inače, zapravo, kao i njegov cjelokupni nauk i svjetonazor negiraju.

Sva sreća što samo neki od velikana kao što su Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Rene Descartes, Gregor Mendel, Max Planck, Ruđer Bošković, Albert Einstein, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci i brojni drugi, gotovo svi, iskreni poklonici kršćanstva i vjere do dvadesetog stoljeća, nisu među nama jer bi oni, po tumačenju novinara i njemu sličnih tumačili svijet poput njega i njemu sličnih svjetonazora. Otišli su odavno, ali javila se avangarda velikana misli i super morala Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Hitler, masoni, kod nas Tito, Bakarić i sljedbenici ujedinjeni u partiju koja danas ima nasljednicu, koji su nas učili istini, na prvom mjestu proganjajući vjeru, kršćanstvo i crkvu kao najveće protivnike ljudi, protivnike istine i ljubavi. A njima je Ljubav uvijek bila na prvom mjestu!. Ljubav ili nešto drugo!.

Da, Jasenovac je bio komunistički logor i stratište, kao i cijeli Križni put. Prije toga je bio ustaški logor i stratište. Tek nakon dopuštenja iskopavanja jama u kojima se nalaze zemni ostatci mrtvih, tek kad se pobrišu iz popisa mrtvih brojna imena  koja  su po nekoliko puta upisana da su ubijena u Jasenovcu do 1945.god. a da nikad nisu vidjeli Jasenovac, znat ćemo barem približno čije je Jasenovac bio veće stratište, ustaško ili komunističko.

Domovinski rat je upitan i pun mrlja samo za one koji ga nisu željeli i koji bi željeli da se nikad nije dogodio, da je sve ostalo po starom.

A što se tiče, još jednom Srednjeg vijeka, jedina je šteta što u to vrijeme nije živio novinar koji je o ovom pisao u Jutarnjem listu i tako je to doba ostalo bez velikog kroničara, ali danas prisutnog da može držati prodiku prof.dr. Dubravki Hrabar, profesorici obiteljskog prava, kojoj nije dorastao ni po čemu.

U Zadru, 3. svibnja 2018.g.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Objavljeno

na

Objavio

Hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’!?

Ako vjerujete hrvatskim institucijama i vijestima glavnostrujaških medija, hrvatska granična policija čvrsto drži pod nadzorom hrvatske granice i uspješno odolijeva pritisku migranata iz BiH, poput onoga najvidljivijega na graničnom prijelazu Maljevac. Premijeru Plenkoviću i njegovu ministru unutarnjih poslova u interesu je održavati takvu sliku jer ona podupire hrvatske ambicije o skorašnjem ulasku u sustav Schengena.

Ne mogu si pomoći, ali ja ipak više vjerujem svojim očima, svojim prijateljima i znancima, njihovim očima i spoznajama. A one kažu da su skupine migranata koji se nastoje dočepati slovenske (schengenske) granice, a onda Zapadne Europe, svakodnevica u Karlovačkoj županiji, osobito u Lici, Gorskom kotaru i dugoreško-ozaljskom području, zatim u Istri, oko Samobora…. Također kažu da su na svoje oči vidjeli da je aktualni migrantski prosvjed na bosanskohercegovačkoj strani graničnog prijelaza Maljevac samo predstava tijekom koje nekoliko stotina metara niže migranati vrlo organizirano, čamcima preko rijeke Gline, prelaze u Hrvatsku i zatim opet organizirano preko Kupe, Korane, Mrežnice, Žumberačkoga gorja i Plešivice uhodanim putovima dolaze do slovenske granice, gdje ‘nestaju’. Dok ih hrvatska policija čeka na mostovima, oni putuju čamcima.

Na rubu pucanja

Za one koji su sve to vidjeli na licu mjesta nema nikakve sumnje da organizirani dolazak migranata u Bihać i Veliku Kladušu, uz hrvatsku granicu, ima prešutnu organizacijsku potporu sarajevskih institucija, da netko vrlo izdašno financira njihov put u Europu, da su priče o ženama i djeci samo medijski ‘bomboni’ jer su devedesetak posto putnika muškarci, vojno sposobni, gotovo stopostotno bez ikakvih dokumenata o identitetu, da dolaze iz islamskih država od Pakistana i Afganistana preko Sirije i Iraka do Alžira i Nigerije.

Vjerujem onima koji su svojim očima vidjeli i gledaju da je situacija u Bihaću, Kladuši i okolici na rubu pucanja, da se domaće stanovništvo, mahom bošnjačko, osjeća sve ugroženije od tako velikog broja pridošlica, da ono što se možda prije tri-četiri mjeseca činilo kao izvor lake zarade – trgovina, najam soba, pa i pripomoć u ilegalnom prelasku granice – danas postaje ozbiljan sigurnosni problem. Nakon što padne mrak, kažu ljudi, migranti vladaju njihovim mjestima. Vjerujem i Muji Koričiću, novoimenovanom policijskom komesaru Unsko-sanskoga kantona, kad kaže da samo u tom kantonu trenutačno boravi oko četiri tisuće migranata i da je u posljednja četiri mjeseca evidentirano čak 250 kaznenih djela, od pokušaja ubojstva, silovanja, teških krađa i krađa automobila do provala. Vjerovala bih mu da je spomenuo i veće brojeve.

Destabilizacijski ‘hot spot’

No gotovo je nevjerojatno koliko hrvatska državna politika okreće glavu od tog problema koji će uskoro eskalirati. Milanovićeva je vlada s Angelom Merkel prije tri godine pozivala migrante da samo dolaze i prolaze granice, da za njih europski zakoni ne vrijede.

Zagovarala sam i tada drukčiji pristup: najprije nadzor nad vlastitim granicama, a onda pomoć onima kojima je potrebna koliko je moguće. I upozoravala na ono što se danas već događa: na promjenu zapadnoeuropskih društava i političku radikalizaciju. Ali, priznajem, Milanovićeva je vlada barem imala jasno stajalište o migrantima. Potpuno suprotno mome, ali jasno. Još u to vrijeme Hrvatska je dobila žicu na svojim zapadnim šengenskim granicama (Mađarska, Slovenija) koja će se svakim danom, kako se politika ‘otvorenih vrata’ pokazuje pogrešnom, sve više učvršćivati, a zajedno s njom tone i njezina glavna promotorica, kancelarka Merkel. Novi korak prema tome napravljen je je na lokalnim izborima u Hessenu.

Postupanje u aktualnoj migrantskoj krizi bit će jedan od važnih čimbenika koji će odrediti geopolitičku budućnost Hrvatske – uza stabilnu, ali konzervativnu Srednju Europu ili uz razbarušeni i vječno nestabilni Zapadni Balkan.

Zato je vrlo važno kako će se rasplesti ta migrantska kriza uz granicu s BiH: hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’. Kao što, uostalom, i planiraju oni koji drže ključeve njihovih putovanja.

Višnja Starešina
Lider/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ustavni sud BiH šutnjom o apelaciji Borjane Krišto gura BiH u sve veću agoniju

Objavljeno

na

Objavio

Početkom godine, točnije 12. siječnja predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto podnijela je zahtjev Ustavnom sudu BiH da ocjeni usklađenost članka 8. stav 3 Ustava FBiH “u Domu naroda Parlamenta FBiH bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, piše Milan Šutalo/HMS

Ustavni sud BiH odluku o apelaciji Borjane Krišto mogao je donijeti za 5 minuta, jer se radi o članku koji je gotovo identičan članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH  da se iz svakog kantona bira najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin u Dom naroda Parlamenta FBiH ako takav postoji u zakonodavnom tijelu kantona, kojeg je Ustavni sud BiH ocjenio neustavnim, suprotnim nadrkrovljujućem ustavnom načelu o konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, jer omogućava da jedan narod drugome bira predstavnike u Dom naroda, i nakon što ga Parlament BiH u zadanom roku od 6 mjeseci nije izmjenio stavio ga izvan snage.

Da se rukovodio vlastitom presudom da svi niži ustavi i zakoni trebaju biti usklađeni s presudom U-23/14 po apelaciji Bože Ljubića, Ustavni sud BiH bi naložio Parlamentu Federacije BiH da u roku od 6 mjeseci izmjeni članak 8. stav 3 Ustava FBiH, te ga stavio izvan snage ukoliko bi Federalni parlament odbio to učiniti u zadanom roku. Time bi apelacija zastupnice Krišto bila izlišna.

Neshvatljivo odugovlačenje donošenja jedino moguće i logične presude kojom bi spomenuta odredba Ustava FBiH bila proglašena suprotnom Ustavu BiH stvorila je uporište bošnjačkim hegemonistima za odbijanje bilo kojeg modela izmjene Izbornog zakona BiH koji bi osigurao da u Klubove Hrvata, Bošnjaka i Srba Federalnog doma naroda budu izabrani legitimni predstavnici ta tri naroda, što zahtjeva presuda Ustavnog suda BiH.

Podsjetimo, Bošnjaci su u još aktualni Dom naroda  Parlamenta FBiH izabrali , uz cijeli bošnjački Klub i četvoricu izaslanika u Klub Hrvata, tri četvrtine srpskog kluba i cijeli Klub Ostalih, što im je omogućila, od kraja prošle godine neustavna, a od sredine ove godine i nevažeća, odredba Izbornog zakona BiH. Bošnjačke stranke, razumljivo,  žele zadržati status quo, jer im zahvaljujući nametnutim amandmanima na Ustav FBiH omogućuje da s jednom trećinom (šest) izaslanika u svakom od nacionalnih klubova izaberu izvršnu vlast u FBiH, predsjednika i dva dopredsjednika FBiH te federalnu vladu, bez stranaka koje su izabrali Hrvati i tako hrvatsko-bošnjački Federaciju pretvore u bošnjački entitet. Taj plan već su provele u dva mandata kroz vlast “Alijanse” i “Platforme” i tog luksuza se, očito, ne žele odreći.

Sve dok postoji članak 8. stav 3 Ustava FBiH bošnjačke stranke insistirat će na tome da se iz svake županija bira najmanje jedan izaslanik svakog konstitutivnog naroda, iako je jasno da je taj članak u suprotnosti s presudom Ustavnog suda BiH koji je istu takvu odredbu Izbornog zakona izbrisao kao neustavnu. Svako riješenje koje je u skladu s presudom Ustavnog suda BiH oni će proglašavati diskriminirajućim, fašističkim, rasističkim, udarom na Ustav FBiH, rušenjem Federacije… sve dok Ustavni sud BiH ne presudi po apelaciji Borjane Krišto- na jedino mogući način- da članak 8. stav 3 Ustava FBiH proglasi suprotnom Ustavu BiH, jer se radi o članku gotovo identičnom članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH kojeg je isti taj Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Svakom drugačijom presudom Ustavni sud BiH poništio bi vlastitu presudu po apelaciji Bože Ljubića i definitivno izgubio svaki kredibilitet i autoritet.

No ključno pitanje je zbog čega Ustavni sud BiH ni nakon devet i pol mjesci ne donosi presudu o nečem o čemu se presuditi može za pet minuta. Motivi ustavnih sudaca, među kojima su po dva Bošnjaka, Hrvata i Srbina i tri stranca nisu poznati, no posljedice jesu -produbljivanje ustavne krize i nastavak agonije. Teško se oteti dojmu da je određenim centrima moći upravo to cilj.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari