Pratite nas

Gost Kolumne

Je li Zemlja ravna ploča ili novi Obiteljski zakon

Objavljeno

na

Iz dana u dan možemo čitati svega i svašta u nekim tiskovinama sa mirisom nekog prohujalog vremena. Vremena punog napada na hrvatske tisućljetne svjetonazorske, vjerske, obiteljske, tradicijske kršćanske vrijednosti koje su taj narod održale uvelike nepromijenjen do današnjih dana. Tako je jedan dežurni novinar pisao u Jutarnjem listu, inicijala R.B uz priloženu fotografiju da vidimo kako nam se smješka, o opasnostima novog Obiteljskog zakona, članak 108, pa navodi sljedeće: Zemlja nije ravna ploča ali bi mogla postati, teorija evolucije je neuspjeli pokušaj negacije kreacionističkog objašnjenja kako je nastalo čovječanstvo. Pobačaj je ubojstvo, Jasenovac je bio komunistički logor, a Domovinski rat je neupitan i bez jedne mrlje. Divota na mudrosti.

Zemlja je ravna ploča. Da, Zemlja je bila ravna ploča sve dok se takvom dugotrajnom mišljenju nakon suprotnog mišljenja velikih grčkih i potom rimskih filozofa i znanstvenika, te brojnih kršćanskih velikana kao sv. Juraj Dalmatinac, sv. Augustin, Albert veliki, sv. Toma Akvinski i brojnih drugih, nisu pojavili opet veliki znanstvenici, slobodni, misleći ljudi i objavili svoja istraživanja koja nisu odmah prihvaćena jer, kao često u povijesti, velikani imaju u početku veću oporbu nego pristalice, a zbog toga i jesu velikani. A to su bili Nikola Kopernik i Galileo Galilej. Obojica veliki vjernici, pa kad bi oni danas podučavali našu djecu u školama ili na vjeronauku, zasigurno ih ne bi učili da je Zemlja ploča. A ako bi djecu podučavao spomenuti novinar možda on ne bi znao objasniti djeci zbog čega Zemlja nije ravna ploča nego kugla, ima li tu nekih zakona fizike, mehanike ili…

Negirati teoriju evolucije  stavljajući umjesto nje kreacionizam ili inteligentni dizajn u školama, na fakultetima ili na vjeronauku, se ipak ne će dogoditi. Barem sa strane onih koji žele da djecu odgajaju na prvom mjestu roditelji a ne učitelji nevladinih udruga i skupine ateista ili agnostika kakvih u Hrvatskoj ima više nego sunčanih dana u godini.  Na žalost. Crkva i crkveni nauk i te kako cijene i prihvaćaju teoriju evolucije, ali kao i sam Charles Darwin koji je usput rečeno bio i školovani teolog, ne izjednačavaju evoluciju i početak, nastanak života. Evolucija je kontinuirani proces življenja svih vrsta, proces koji je počeo nakon što je prvi život stvoren, nastao. Život, najjednostavniji, prvi, ali nastao. Dugo, dugo nakon Velikog praska. Kako? Slučajno?     Može  li  život  nastati  slučajno? Ili  je  potrebno usmjeravanje.  Mogu  li  smislene  strukture  nastati  slučajno?. Slučaj  je  vrlo  zavodnička  riječ, on  je  ništa  koje neki  zamišljaju  kao  najvećeg  znanstvenika  i inženjera.  Tumačenje  svijeta  slučajem  značilo  bi  “tumačenje  razuma   ne-razumom”  (I.Kant) )

Mnogi vodeći znanstvenici u USA  sveučilištima, a oni su po svojim dostignućima prvi u svijetu, a među njima i prof.emeritus iz Sveučilišta San Francisko, Dean Kanyon se pitaju o tajni početka života. I odbacuju teze da je život nastao slučajno. Atom, molekula, biomolekula, stanica…kako. Kako je nastala jedinica živog, ona koja upravlja životom stanice. Prvi gen?. Spontano? Od svojih sastavnica. Pravilno složeno da može funkcionirati.? Ne. Nema te mogućnosti, nema slučajnog smislenog slaganja temeljnih jedinica gena u konačnu, funkcionalnu cjelinu, aminokiselina u protein, izvršnu uputu života. Takav proces mora biti upravljan, vođen. Umjesto slučaja mora postojati informacija. To je ipak najkompleksniji događaj  u prirodi. Pa kako onda, ostaje pitanje. Atom, elektron, proton, kvark, to su materijalne čestice. Kako će djeci i odraslima napredni učitelji, profesori, nevladine udruge, a vjerojatno uskoro i članovi Grevio stručnjaka objasniti kako od tih materijalnih čestica mogu nastati nematerijalne pojave, događanja, naše tuge, naše  radosti, naše misli, naše ljubavi, naše emocije, da ne kažem duševni život, jer, po novom naprednom, scijentističkom tumačenju svega, svijeta, života, duša ne postoji.

Pobačaj je ubojstvo. Tako kaže novinar da će se učiti u školama. Strašno učenje. To je lažno učenje. A u toj laži prednjači crkva, vjera, svjetonazor koji će stvoriti da će naša djeca biti zbunjena, krivo usmjerena, priglupo odgajana. Istina, ubojstvo je teška riječ, koja izaziva ružne, depresivne misli i asocijacije. Pa nemojmo je koristiti. Radije nekako drugačije. Možda onako kako to naziva zagrebački ginekolog na N1 televiziji. Jednostavno, prekid trudnoće. Isti onaj koji bi ukinuo priziv savjesti liječnicima koji ne žele raditi te prekide trudnoće. Jer u prispodobi s pravom, zakonskim pravom žene da raspolaže slobodno svojim tijelom, svojom maternicom kako kaže jedna lijeva zastupnica, kao i svojom reprodukcijom, priziv nečije savjesti je nevažan. Lijepo! A što je to onda prekid trudnoće. Ništa? obično samilosno čišćenje problema koji se dogodio nekoj ženi. Problema kojeg nije željela iako ga je mogla izbjeći. Kao što niti jedan oblak nije napio suha usta ili natopio suhu zemlju dok nije postao kiša, tako niti jedna muška ili ženska spolna stanica nisu život dok se ne spoje. A onda nastaje život. Tek onda. Život kojeg treba ostaviti na miru devet mjeseci do prvog plača u nekom  rodilištu. A prekid tog događanja, ako nije ubojstvo, je prekid života. Života. A ako se uradi prekid trudnoće, ono što se može vidjeti ako se pogleda ultrazvukom trenutak prije prekida je kucanje malenog srca koje više nikad ne će kucati. Nagađanje kad je Bog, u kojem mjesecu trudnoće, udahnuo plodu, budućem čovjeku dušu, je apsurdno. Pogotovo ako bi to bila granica do kad je dopušteno raditi pobačaje. To je tajna za vjernike, a za one druge nije. Za njih i tako ne postoje ni Bog ni duša. Valjda i novinaru, kao ni jednom bivšem veleposlaniku u Svetoj stolici. I u Srednjem vijeku, kojim nas mnogi nadobudni napredni scijentisti plaše, je bilo onih koji nisu u materinstvu vidjeli ništa lijepo pa u skladu s time pjevaju „žena začinje u nečistoći i smradu, rađa u žalosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje“.  Riječi su to pune čistog materijalizma, želje za životom bez brige i skrbi za druge, bez imalo osjećaja za ljepotom života. Zar je danas drugačije, zar je ikad bilo manje djece barem u zapadnom „naprednom“ svijetu nego danas. No, vratiti se u Srednji vijek značilo bi, ne  kako se često kaže u crno doba neznanja, već u evolucijskom procesu ljudske kulture, umjetnosti i znanosti vrijeme bogatstva i ljepote. Pojave prvog romana, potom pretkršćanskih crkava kao naš Sveti Donat u Zadru, romanike i prve romaničke crkve u Francuskoj i potom, jer kako je tada rečeno „ Bog je svijetlo i pustimo svjetlo u naše crkve „ prve gotičke crkve također u Francuskoj a potom diljem Europe. Vitraji, metalni predmeti, mozaici, veličanstveno slikarstvo, kiparstvo, plastika, pjesništvo, trubaduri, glazba. Odavno naši srednjoškolci znaju to jer uče u školama pa nije potrebno spominjati imena umjetnika i njihovih djela. Dovoljno je znati, što neki ne znaju, koliko je Srednji vijek bio velik, bogat. Huizinga, veliki poznavatelj tog doba nam kazuje da „ umjetnost se u ono doba razvijala zajedno sa životom. Život je tada bio sažet u snažne oblike. Na okupu ga drže crkveni sakramenti, godišnji praznici i doba dana kojima se život mjerio. Zadaća je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija život“.  Život!. A što danas vlada u zapadnom svijetu. Kultura života ili kultura smrti. To pitanje često postavlja i sadašnji poglavar katoličke crkve, na kojeg se često pozivaju, kad im to odgovara, ali samo tada, oni koji ga inače, zapravo, kao i njegov cjelokupni nauk i svjetonazor negiraju.

Sva sreća što samo neki od velikana kao što su Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Rene Descartes, Gregor Mendel, Max Planck, Ruđer Bošković, Albert Einstein, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci i brojni drugi, gotovo svi, iskreni poklonici kršćanstva i vjere do dvadesetog stoljeća, nisu među nama jer bi oni, po tumačenju novinara i njemu sličnih tumačili svijet poput njega i njemu sličnih svjetonazora. Otišli su odavno, ali javila se avangarda velikana misli i super morala Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Hitler, masoni, kod nas Tito, Bakarić i sljedbenici ujedinjeni u partiju koja danas ima nasljednicu, koji su nas učili istini, na prvom mjestu proganjajući vjeru, kršćanstvo i crkvu kao najveće protivnike ljudi, protivnike istine i ljubavi. A njima je Ljubav uvijek bila na prvom mjestu!. Ljubav ili nešto drugo!.

Da, Jasenovac je bio komunistički logor i stratište, kao i cijeli Križni put. Prije toga je bio ustaški logor i stratište. Tek nakon dopuštenja iskopavanja jama u kojima se nalaze zemni ostatci mrtvih, tek kad se pobrišu iz popisa mrtvih brojna imena  koja  su po nekoliko puta upisana da su ubijena u Jasenovcu do 1945.god. a da nikad nisu vidjeli Jasenovac, znat ćemo barem približno čije je Jasenovac bio veće stratište, ustaško ili komunističko.

Domovinski rat je upitan i pun mrlja samo za one koji ga nisu željeli i koji bi željeli da se nikad nije dogodio, da je sve ostalo po starom.

A što se tiče, još jednom Srednjeg vijeka, jedina je šteta što u to vrijeme nije živio novinar koji je o ovom pisao u Jutarnjem listu i tako je to doba ostalo bez velikog kroničara, ali danas prisutnog da može držati prodiku prof.dr. Dubravki Hrabar, profesorici obiteljskog prava, kojoj nije dorastao ni po čemu.

U Zadru, 3. svibnja 2018.g.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Borislav Ristić: Tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Dalićeva se momčad ponaša po onoj: ‘Igraj kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu’.

Hrvatska je pobijedila! Hrvatska je u finalu! Nakon veličanstvene pobjede nad onima koji sebe nazivaju kolijevkom nogometa, postalo je jasno koliko su tri lava nemoćna ako im srce nije vatreno. To je stvarnost koja nam svima još djeluje samo kao san.

Još jučer je sve izgledalo kao nemoguća misija. Mnogi igrači su na ovo prvenstvo došli s utegom na leđima. Iako je među narodom uvijek postojala nada, u javnosti je vladala skepsa. Sumnjalo se u izbornika Dalića i njegov tim. Sitne su duše – od boje dresa, preko prizemnog šovinizma – na provokaciji pokušale skupiti pokoji politički poen. Očekivalo se kako će im reprezentacija poslužiti kao izgovor za liječenje vlastitih frustracija.

Izbornik Dalić nije dozvolio da prevlada taj gubitnički mentalitet unaprijed smišljenih izgovora.  Povrijeđeni ego se ne može opravdati bolom u leđima. Upravo je na Kalinićevom primjeru demonstrirao kako je momčad najbitnija i neće tolerirati ničije “zvjezdano” iskakanje. Naša poslovična sklonost da se bavimo smišljanjem izgovora za neuspjeh, umjesto traženjem načina kako doći do cilja, ovaj je put izgubila bitku s duhom koji ide samo na pobjedu.

Onda je došla pobjeda nad Messijevom Argentinom. Postalo je jasno kako je ova ekipa  spremna i za najveće pothvate. Skupinu smo završili kao prvi, s tri uvjerljive pobjede iza sebe. Kako su padali protivnici, padali su i utezi. Iz utakmice u utakmicu buđena je nada kako možemo bolje i jače. Poniznost i ozbiljan pristup svakom protivniku pretvaralo je nadu u vjeru kako se zajedništvom i žrtvom može do cilja.

Sve su to igrači koji su naučili pobjeđivati sa svojim klubovima, a Dalić je uspio u tome da i u reprezentaciji kod igrača probudi taj pobjednički mentalitet i od njih stvori složan tim. Njegova magija je bila da u posebnim okolnostima probudi ono najbolje u igračima, ono što svaki od njih već posjeduje. Probudio je u njima vjeru da kao momčad mogu do krajnjeg cilja, za koji će svi disati kao jedan.

Svi smo vidjeli kako je Subašić unatoč ozljedi ostao u igri kako bi branio do kraja, i obranama penala odveo Hrvatsku dalje. Rakitić je cijelu polufinalnu utakmicu odigrao nakon neprospavane noći i uz visoku temperaturu. Samo je uz tu vjeru i samopožrtvovnost Vrsaljko s ozlijeđenim koljenom mogao odigrati utakmicu života. Igrači su iz utakmice u utakmicu dokazivali svoju borbenost i pobjednički duh.

A statistika tog pobjedničkog duha doista je impresivna. Već sama činjenica da reprezentacija jedne male države nadigrava puno mnogoljudnije i bogatije kod mnogih izaziva divljenje. Uz to, hrvatska je reprezentacija, ako računamo tri utakmice s produžecima, na ovom turniru odigrala utakmicu više od ostalih timova – i to s igračem manje.

Kapetan reprezentacije Modrić ujedno je i igrač koji je najviše pretrčao na ovom prvenstvu – 63 kilometra u šest utakmica. Pri tome ni u jednom kontaktu nije “neymarovski” padao kako bi došao do daha. Nije bilo mjesta za trikove i prenemaganja. Rakitić je igrač koji je ove godine odigrao najviše utakmica  na svijetu – 70 bez finalne. Kao Messijev suigrač, u izjavi za medij blizak svom matičnom klubu Barceloni, govori kako bi realovac Modrić trebao dobiti nagradu za najboljeg igrača svijeta.

Njihova veličina je u tome što nikada ne hvale sebe, već uvijek druge, a obećavaju samo da će dati sve od sebe. Oni se ponašaju po onoj: igraj kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu. Samo ta vjera može objasniti kako nakon tri utakmice od po 120 minuta Dalić ne može naći nijednog igrača u timu koji bi htio zamjenu. Vrhunska tehnička kvaliteta svakog od njih je neosoporna, ali ono što ih vodi iz pobjede u pobjedu jest duh koji ne prihvaća izlike i opravdanja za slabost.

To je tajna zašto su njihovi uspjesi privukli toliku pažnju i pobrali simpatije cijeloga svijeta. Nakon pobjede nad Engleskom u samo par sati o Hrvatskoj je napisano više članaka nego što je do tada napisano od njenog osnutka. Tu utakmicu je gledalo više od milijardu ljudi, a nakon pobjede “cro” je bio najviše pretraživan pojam na svijetu. Što li će tek biti kada podignu pobjednički pehar? Jer, tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Kad srce ostavljate na terenu nitko vam ništa ne može prigovoriti. S ovim prvenstvom u Hrvatskoj je konačno utišan duh malodušja. Naslovnice trešte porukama kako Hrvatska vjeruje. Vjeruje u primjer čovjeka koji nakon teško odrađenog posla sanja hrvatski san, san o pobjedi. To je san da samo s predanim radom i vjerom u zlatno sutra Hrvatska ima bolju budućnost. Upravo zbog onih koji dolaze moramo iskoristi ovaj optimizam.

Borislav Ristić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Sarajevski odgovor Hrvatima- ‘Ponizi ih i zaprijeti im’

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Glavno vijeće Hrvatskog narodnog Sabora BiH uputilo apel svim političkim akterima u BiH, domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici da se spriječi rušenje ustavnog poretka BiH usvajanjem neustavnog zakona o Izbornim jedinicama i mandatima u Parlamentu FBiH i u Domu naroda Federalnog parlamenta, dvije od pet bošnjačkih stranaka odgovorilo je na apel. SDA nebuloznim, apsurdnim tvrdnjama i prijetnjama, a ekstremna frakcija te stranke- SDP omalovažavanjem HNS-a i prijetnjama, također. I jedna i druga kroz takve reakcija zapravo pokazuju odnos vodećih bošnjačkih stranaka prema Hrvatima u BiH- sažet u dvije riječi- ponizi ih i zaprijeti im, piše Milan Šutalo/HMS/

SDP BiH tako Hrvatski Narodni Sabor BiH, naziva “nevladinom udrugom”, koja “ne djeluje u skladu sa zakonom o udruženjima i fondacijama”, a koja bi po njima trebala djelovati u “interesu svih građana”, te poziva nadležne da ispitaju rad “tog udruženja”. Istina je kako je Hrvatski Narodni Sabor BiH registriran kao udruga građana, u skladu s postojećim zakonskim propisima. Jednako tako je istina i da HNS BiH okuplja sve hrvatske vijećnike i zastupnike, iz svih političkih stranaka, u županijskim skupštinama, parlamentima; Federacije BiH, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, od naroda izabranim 2014. , koji prihvaćaju Deklaraciju HNS BiH, te da prema tome predstavlja najšire i najviše demokratsko političko predstavničko tijelo Hrvata u BiH.

Nerespektirajući tu činjenicu i svodeći HNS, tek na “udruženje građana”, kojem Sarajevo treba poslati inspekciju, SDP BiH pokazuje nepoštovanje prema političkom forumu koji artikulira stajališta cijelog jednog naroda- hrvatskoga-jednog od tri ustavotvorca i po Ustavu jednakoprvna dionika Bosne i Hercegovine. Jer, treba podsjetiti i SDP i sve druge, današnja je Bosna i Hercegovina ustanovljena Daytonskim mirovnim sporazumom, nakon krvavog rata, kojeg nisu potpisali predstavnici građana, već predstavnici tri naroda; Hrvata, Bošnjaka i Srba, kao što su i Federaciju BiH, kao zajednički entitet ravnopravih Hrvata i Bošnjaka, stvorili predstavnici ta dva naroda tj. hrvatskog i bošnjačkog ratnog entiteta; Hrvatske Republike Herceg Bosne i Republike BiH.

No, dok se zaklinje u ZAVNOBIH-sku BiH “ni hrvatsku, ni muslimansku ni srpsku, već “i hrvatsku i muslimansku i srpsku”, SDP zapravo pokazuje prijezir prema upravo takvoj i jedinoj mogućoj BiH.

Podsjetimo taj prijezir, sljedbenici i baštinici Komunističke partije BiH, u prošlosti nisu pokazivali samo verbalno, već i djelatno- formirajući izvršnu vlast u Federaciji BiH, u dva mandatna razdoblja 2000-te i 2010. bez onih političkih stranaka koje su dobile apsolutnu potporu hrvatskih birača. Drugim riječima već su u dva navrata pokušali srušiti BiH, a sada računaju na onu narodnu “treća sreća”.

Ignorirajući volju cijelog jednog državotvornog naroda(nacije) i, što više, šprdajući se sa njezinim vrhovnim predstavničkim tijelom- Hrvatskim Narodnim Saborom BiH- SDP BiH neizravno vrijeđa taj narod i udara na temelje BiH, koja može opstati samo ukoliko se poštuje politička volja njezinih konstituenata- konstitutivnih naroda- suverena BiH.

Na apel Glavnog vijeća Hrvatskog Narodnog Sabora BiH da se spriječi rušenje ustavnog porteka i Daytonskog sporazuma, usvajanjem Zakona o izbornim jedinicama i mandatima u Parlamentu BiH kojeg je kreiralo pet bošnjačkih stranaka, a njihovi zastupnici već usvojili u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, odgovorila je i SDA izjavom šefa kluba Kluba zastupnika te stranke u Parlamentu FBiH Ismeta Osmanovića jednom sarajevskom portalu. Na sličan način kao i SDP. Nebuloznim, apsurdnim tvrdnjama i prijetnjama kako će “Hrvati u BiH, platiti skupu cijenu vlastitog getoiziranja i ubijanja svakog političkog pluralizma koji im nameće HDZ BiH na čelu sa Draganom Čovićem”.

Nije li, naime, apsurdno i za zdrav razum uvredljivo, zahtijev Hrvata, odnosno njihovih političkih predstavnika da im se, suklado Ustavu BiH i presudi državnog Ustavnog suda, kroz izmjene Izbornog zakona BiH omogući, na isti način kao i Bošnjacima i Srbima, birati svoje političke predstavnike u Ustavom definirana predstavništva tih naroda- domove naroda i Predsjedništvo BiH, nazivati “vlastitim getoiziranjem”. I sad bi Hrvati, po Osmanoviću, još trebali platititi i “visoku cijenu” takvih traženja. Kako te Osmanovićeve riječi protumačiti do li kao prijetnju pred kojom bi Hrvati trebali pokleknuti, odreći se sebe samih i prihvatiti da im Osmanovići biraju one koji će ih zastupati- drugim riječima pristati biti bošnjačikim podanicima. A Osmanović i njemu slični onda bi birali Hrvate po kriteriju što veće lojalnosti “sarajevskim begovima”, što glasnijeg “laveža” na vlastite sunarodnjake i što snažnije njihove političke destrukcije. I tako bi bila ostvarena sarajevska vizija “multietničke BiH”.

-Pokušaj cijepanja građana BiH na isključivo etničku pripadnost tri konstitutivna naroda i na bazi toga pokušaj uvođenja etničkih glasačkih spiskova neprihvatljivo je za sve građane ove države, pa i za same Hrvate”, još je jedan u nizu Osmanovićevih nevještih pokušaja umotavanja bošnjačkog unitarizma u tobož općeprihvaćene interese. Osmanović si uzima za pravo tumačiti interese svih građana, pa time i Hrvata, iako on i njegova stranka nemaju legitimitet predstavljati ni sve Bošnjake, jer nisu dobili ni njihovu nadpolovičnu potporu na izborima. Na stranu njegove besmislene tvrdnje kako netko “cijepa građane BiH” kao da su drva, ili uvodi “etničke glasačke spiskove”- što je budalaština.

Osmanović Hrvatima, licemjerno i drsko, spočitava i nedostatak političkog pluralizma, nakon što je njegova stranka sukreirala svebošnjački politički blok kojem je jedini cilj uništiti politički subjektivitet i suverenitet hrvatskog naroda u BiH. I u takvim okolnostima Hrvati pokazuju više političkog pluralizma od višebrojnijih Bošnjaka koji nemaju nikakavu potrebu stvarati politički monolit ( SDA, SBB, SDP i DF) osim da politički pokore malobrojnije Hrvate.

A to nisu uspijeli ni Turci za 500 godina tiranije u BiH, pa neće ni osmanovići i njihovi janjičari.

Milan Šutalo/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori