Connect with us

Kronika

Jean Michel Nicollier dva dana prije pada Vukovara izrekao je rečenicu koju svi pamte

Published

on

Nudila mu se redovito, posjećivala ga je i podsjećala između fijuka metaka i gelera granata, do njega se nekako uspjela probiti čak i pokraj razjarenih ubojica. Ali ne, on je okretao glavu prema ranjenim suborcima i suznim Vukovarcima. Nije ju slušao, nju – vlastitu sudbinu. Pustio ju je da se bez njega vrati natrag u rodni Vesoul, a on, Jean Michel Nicollier (25), izabrao je razrušeni grad na Dunavu. Tako je i rekao francuskoj novinarskoj ekipi koja ga je mogla izvući dan prije nego što će mu krvnici bez suda presuditi na Ovčari: “Došao sam u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor, i u dobru i u zlu”.

Život majke Lyliane Fournier od studenoga 1991. godine satkan je od sjećanja na život sina i nade da će pronaći njegovo tijelo i pokopati ga. U potrazi za Jeanom i pravdom, koja zajedno s njim trune na nekoj od slavonskih ravnica, miješaju se tuga i vapaji, gorčina i ljutnja te žene i njezina drugog sina. Lyliane pita: “Gdje mi je sin?”, a Paul Nicollier: “Tko mi je ubio brata”? Odgovorite barem Lyliane, piše JutarnjiList.

Jean Michel je u Zagreb stigao vlakom, izašao je na Glavnom kolodvoru i stao pred kralja Tomislava. Ubrzo mu je bilo jasno da ovdje nitko ne govori francuski pa je na engleskom jeziku pitao slučajnu prolaznicu gdje se može prijaviti u rat za Hrvatsku. Ona ga je uputila ni ulicu dalje, u Šenoinu, gdje je bilo HOS-ovo sjedište. Iz istog razloga tamo su pred vratima cupkala dva derana, Igor Široki i Davor Purulić Fuks, 18-godišnji Zagrepčani i najmlađi HOS-ovci, kojima se Francuz prvi obratio.

– Tu počinje njihovo druženje koje traje sljedeća tri ratna mjeseca. Zajedno su upućeni na Kordun u Mejaško Selo, a našim odlaskom za Vukovar sva trojica priključuju se prvoj grupi dragovoljaca HOS-a koja 26. rujna 1991. odlazi za Vukovar – kaže nam njihov suborac i zapovjednik Damir Radnić.

– Istim kombijem putujemo za Vukovar, borimo se na istim punktovima sve do njegova ranjavanja 9. studenoga, kad odlazi u bolnicu. Posljednji put sam ga vidio 15. ili 16. studenoga, dobro se oporavio, već je mogao hodati. Razgovarali smo o proboju, ali on to nije htio. Mislio je da će se izvući kao zarobljenik, vjerovao je u Ženevsku konvenciju. Imao je hrpu fotomaterijala, jer je cijelo vrijeme fotografirao sve živo, vodio je i dnevnik i zapisivao sve što se događalo. Više puta su mu nudili da ode, da se spasi, pa čak i da radi za novine, počevši od francuske novinarske ekipe koja ga je snimala u Mejaškom Selu, ali je sve redom odbio – kaže nam Igor Široki, čovjek koji je zasigurno najbolje upoznao mladog Francuza u njegovoj kratkoj i tragičnoj hrvatskoj epizodi.

Kakav je bio Jean? Igor kaže ovako: vrlo inteligentan, pedantan, sposoban, sigurno se mogao u životu uspješno baviti drugim stvarima, a ne ratovati. Znamo da je još u ožujku krvave godine čuo za rat koji se spremao u i svojoj majci rekao da Hrvatskoj treba pomoći. I znamo da je pet mjeseci kasnije sjeo na vlak za Zagreb. Igor Široki nam otkriva da se dogodio trenutak u kojem je Jean shvatio u kakvoj je zabludi njegova domovina u vezi s ratom u Hrvatskoj. Tada je odlučio da će sa svojim prijateljima iz HOS-a ostati do kraja, “u dobru i zlu”.

– Nakon što je dao intervju francuskoj televiziji, upao je nama trojici klinaca u sobu u Mejaškom Selu i pitao nas: Pa što ste vi, fašisti? Kažem mu: Pa zar ti mi sličimo na fašiste? On kaže: Ne. Očito su ga ‘nahranili’ takvim pričama, a on je fašiste mrzio, no tada je shvatio da se protiv nas vodi i medijski rat. Otada do ranjavanja nije odstupio ni metra. A znate na kakvom smo bili položaju? Na 20 ili 30 metara od njih – kaže Široki.

Jean je bio iznimno vedar dečko, duhovit, recimo to po našu – pravi zajebant. Hvalio se da je bio u Legiji stranaca, a brat da mu se borio u Iraku, samo da ga prime. Daleko je bio od savršenog vojnika što se tiče obuke, ali srcem mu parirati nije mogao nitko. U njemu dobrote, kažu, za trojicu. Na položajima, u pauzama od smrti, razgovarali bi o životu, curama i svemu što zanima mlade.

– Pričali su da je bio plaćenik, a čovjek nije dobio ni kunu, čak ni plaću. Isključivo pomoći, pomoći, pomoći, samo tako je funkcionirao. Ne znam ni sam, mislim da ga je poslao sam dragi Bog. Nisam ni u kome vidio toliko dobrote. Ma vidjeli ste svi na snimkama tu baby facu, iz njega je isijavala dobrota. To je bio lik kojega nisi mogao ne zavoljeti. On je imao milijun prilika za odlazak, ali uopće nije razmišljao o tome. Htio je ostati nakon rata, maštao je da će nas sve pozapošljavati kao zaštitare u ambasadama u Africi – govori Široki.

U samo 24 sata stradalo je čak devetero HOS-ovaca koji su zajedno čuvali punkt na Sajmištu, to je bio dan kad je ranjen Jean. Igor je ostao jedini na terenu, lunjao je, kaže, sam i držao položaj. S druge strane nišana su se izmjenjivali dobrovoljci, rezervisti, teritorijalci, specijalci, četnici i vojnici. Za Jeana u Vukovaru s hrvatske je strane znalo malo ljudi upravo zato što su HOS-ovci u tom dijelu bili homogena i izolirana skupina, no, paradoksalno, iza neprijateljskih linija za Francuza su znali svi – iz pomalo bizarnog razloga. Igor Široki nam kaže da su bili toliko blizu jedni drugima da su si mogli dovikivati, no Jean je volio “popričati” i preko veze s neprijateljskom stranom. Nažalost, zbog toga je njegova smrt bila iznimno bolna.

– Kao zapovjednik sam mu dva puta nudio izlaz i da mu se skupi oprema, i da mu se napravi lažna dokumentacija da je reporter. Odbio je. A meni je bilo jasno mjesec prije da mi padamo i da nećemo izdržati. Onda, kad sam prije deset godina prvi put vidio onu njegovu izjavu u zelenom mantilu u bolnici, citirajte ga od riječi do riječi. On je tada znao da je gotov, jer se javno deklarirao preko motorole, znali su za njega. No, on ostaje dosljedan, govori o nama, ljudima s kojima je ratovao dok srpski vojnici prolaze kraj njega. Rijetko viđeno u povijesti.

Ono što kaže Igor, kad je vidio da nismo nikakvi fašisti nego da se borimo suludo i fanatično, a istovremeno pazimo na skloništa puna Srba i na njihovu djecu i da nema ni trunke nečistoće, on je postao naš brat, i ostao do kraja s nama dosljedno i karakterno. Malo je Hrvata položilo takav ispit. Nevjerojatan čovjek – kaže nam Zvonimir Ćurković, čovjek koji je zapovijedao obranom cijelog desnog krila Sajmišta.

Od 58 HOS-ovaca pristiglih u Vukovar, poginulo ih je 25. Nije bilo onih koji nisu bili ranjeni, no njih sedam, osam, mogli su samostalno hodati. Stasiti Viktorin Jurić Paša, iako s ranom u nozi, bio je jedan od tih. Zadnji je vidio Jeana.

– Obilazili smo ranjene suborce u bolnici 16. studenoga kako bismo vidjeli može li nam se netko od njih pridružiti u proboju. Pitao sam Jeana ide li s nama. Rekao je: No, no, one week in Zagreb, misleći da ćemo se vidjeti u Zagrebu. Ponudio sam mu da ga nosim, imao je samo 48 kilograma i mogao sam, ali nije želio. I danas mi je žao što nisam bio uporan, jer, mi smo se na kraju probili, izvlačio sam na svojim leđima suborca koji je imao 100 kg, tako bismo izvukli i Jeana. No, on je želio ostati – kaže nam Paša.

Lyliane danas nije u Vukovaru i neće proći mostom koji nosi ime po njezinu sinu, ali će za njega zapaliti lampion u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Odlučila je tako zbog pandemijske situacije te pozvala sve da budu jednako odgovorni.

– Puno sam patila prije 29 godina i ne bih željela da Vukovar opet bude u središtu pozornosti, sada po širenju virusa. Ovo je za mene sveti datum i ja ću biti u mislima s mojim sinom, kao što sam svakoga dana sa svim nestalima, braniteljima i hrvatskim narodom. Prošlo je već gotovo tri desetljeća, a još se ne zna ništa o nestalima, neke majke su već umrle čekajući da pokopaju svoje najmilije. To je strašno. Ministar Tomo Medved i šef Uprave za zatočene i nestale Stjepan Sučić trude se u traganju za nestalima, ali zasad, nažalost, nema rezultata – kaže majka Lyliane.

U Francuskoj je nacionalnost neodvojiva od državljanstva, što u Hrvatskoj nije, shvaća ona da je pravo drugima, pa tako i Srbima da imaju srpsku nacionalnost i hrvatsko državljanstvo, ali pita gdje su njihove dužnosti i obveze, misleći pri tome ponajprije na pomoć istražiteljima oko grobova nestalih i utvrđivanje odgovornosti počinitelja zločina.

– Kad ćemo vidjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i srpske političare da su se došli pokloniti žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj? Srbija mora dati informacije o nestalima, izručiti ratne zločince i Hrvatskoj isplatiti ratnu štetu. Tek tada dvije zemlje mogu imati dobre odnose. Tragično je da neki zločinci i danas mirno žive nedaleko od mjesta na kojima su počinili zločine – smatra Jeanova majka.

Nadu joj budi što su se u istragu o zločinu nad njezinim sinom uključile i francuske vlasti, dobila je osobno pismo od francuskog ministra vanjskih poslova u kojemu joj kaže da može računati na njegovu podršku te se nada da će takvim pritiskom doći do pronalaska tijela njezina sina, ali i privođenja pravdi njegovih ubojica. Prije nekoliko mjeseci francuski istražitelji bili su na sastanku u Zagrebu i Beogradu. To je dobar znak za obitelj pokojnoga Jean Michela Nicolliera.

– Francuski autoritet i pritisak na srpske, ali i hrvatske institucije mogao bi malo trgnuti odnose između dvije zemlje, na neki način prodrmati trome balkanske načine rješavanja važnih pitanja, smatraju to Arnaud Bilen, francuski pravnik hrvatskih korijena koji živi u Zagrebu, te francuski poduzetnik Hervé Rousseau koji godinama živi i radi u Hrvatskoj, a obojica iznimno mnogo pomažu Lyliane i Paulu u zamršenoj hrvatskoj birokraciji u potrazi za istinom.

– S bivšim ministrom Fredom Matićem i njegovim pomoćnikom Bojanom Glavaševićem nisam imao neki odnos, puno bolje surađujem s ministrom Tomom Medvedom. On se trudi, iako vjerujem da mu nije lako pomiriti interese branitelja i Vlade u kojoj sjedi. Frustrira me srpska ‘omerta’, zašto im je problem reći tko je ubio Jeana ili gdje mu je grobnica, zašto su od devet uhićenih u Negoslavcima pustili sedam, a postoje informacije da među njima ima koji su ubili. Ne optužujem cijeli srpski narod, ali optužujem sve one koji ne utječu na one koji znaju, da sa svima podijele istinu o Ovčari – kaže nam Paul Nicollier, smatrajući da bi na tome trebali raditi i vukovarski Srbi.

U svojem je očaju svojedobno nazvao u Rumu Spasoja Petkovića Štuku, koji se povezuje s ubojstvom Jean Michela Nicoliera, ali mu je muški glas s druge strane žice poklopio slušalicu. Inače, Štuka se javno hvalio ubojstvima u Vukovaru, na suđenju krvnicima u Beogradu bio je svjedok pokajnik te je neka ubojstva i priznao, ali ne i ubojstvo Jean Michela Nicolliera. Francuz je prvotno brutalno pretučen u hangaru na stratištu, a onda likvidiran metkom u potiljak.

JutarnjiList.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari