Jedan je most otvoren, drugi se još gradi

Ne samo zato što plijene ljepotom, nego i čisto funkcionalno gledano, mostovi su najelegantnije rješenje za svladavanje prirodnih prepreka i olakšavanje pristupa. Prije svega, štede vrijeme, a vrijeme je novac. Tako barem kažu oni koji ne troše uludo ni vrijeme ni novac.

Kad se sjedi za stolom, a ne čuči pod stolom

Naizgled nepravedno, povijest kao graditelje mostova ne pamti stotine, tisuće vrijednih neimara koji su u te veličanstvene građevine ugradili hektolitre znoja, katkad ponešto i krvi. Pamti tek one koji su most osmislili i, poglavito, one koji su osigurali financijsku konstrukciju. A da je upravo taj financijski most prijelomna točka na putu do betonsko-čeličnog, imali su priliku naučiti Hrvati na primjeru izgradnje Pelješkog mosta. U prošlosti bi njihovi predvodnici polomili zube na toj boljki, a neki su čak i odustajali od mosta, tražeći druga, prividno jeftinija, ne nužno i pouzdanija rješenja. Sve dok se nije pojavio pravi čovjek u pravo vrijeme na pravome mjestu – mjestu predsjednika Vlade. I sve prepreke, bile one financijske ili geopolitičke naravi, odjednom su kao rukom odnesene.

Rezultat je velebno graditeljsko djelo, strateškim značajem uz bok tunelu Sveti Rok, čiji je početak izgradnje također izazivao nevjericu. Obzirom da je imao izbiti na tada još zaposjednuto područje, podrugljivo se govorkalo kako će biti pogodan tek za uzgajanje gljiva. Usporedi li se, pak, pelješki mirnodopski pothvat s ratnima iz devedesetih, nameće se paralela s Operacijom Maslenica, kojom je također povezana Hrvatska. Njome su, naime, osigurani preduvjeti za izgradnju Masleničkog mosta, koji s tunelom Sveti Rok čini jedinstvenu funkcionalnu prometnu cjelinu, služeći kao spona hrvatskog sjevera i juga. Pelješkim mostom dovršeno je spajanje s krajnjim jugom Hrvatske kopnenim putem pa sad taj izbočeni, ranjivi kraj napokon može odahnuti. Ujedno je ispunjen i preduvjet za ulazak u Schengenski prostor, još jednu važnu kockicu u mozaiku kojom se Hrvatska učvršćuje u europskoj jezgri. Tako to bude kad sjediš za stolom gdje se odlučuje, a ne čučiš pod njim, iščekujući što će drugi odlučiti o tebi.

Pelješki most ne premošćuje samo geografski jaz

No, ima Hrvata, i to ne tako mali broj, za koje nema tog djela koje bi bilo dostojno njihove navodno velike ljubavi prema Hrvatskoj, ljubavi koja, međutim, ne ostavlja nikakva traga, izuzmu li se tek sve dublje bore na licu zbog stalnog mrštenja nad hrvatskim uspjesima. Sad im nije po volji što je most izgrađen pretežito tuđim novcem, i što su ga izgradili u tom poslu sposobniji i učinkovitiji stranci, učinivši to po povoljnoj cijeni, na rubu isplativosti. A dosad su ti isti Kalimere jamrali što drugi Hrvatsku nesmiljeno iskorištavaju i pljačkaju, prisvajajući plodove znoja Hrvata. Sad, kad Hrvatska prihvaća velikodušno joj pruženu ruku europske solidarnosti, uslijed čega se razvija takvim tempom da više i nije tako daleko čas kad će ona pritjecati u pomoć potrebitima u velikoj europskoj obitelji, opet je gordi ponos povrijeđen.

Ne, nema mjesta sramu što Hrvatska koristi darovani joj novac kako bi uhvatila priključak nakon gotovo stoljetne odijeljenosti od prirodne matice. Štoviše, može se samo ponositi što ga koristi na pravi način. Nasuprot tome, kontraproduktivno je i nadasve djetinjasto tješiti se golim lažima kako je to zapravo naš novac kojeg smo skupo platili, o čemu i danas, šireći protueuropsko raspoloženje, bulazne nabusiti sljedbenici komunističke misli i prakse, cijepljeni od bilo kakvog vida europskih vrijednosti, tako i osjećaja zahvalnosti dobročinitelju. Uostalom, nisu li upravo argumentom ispravljanja višestoljetne nepravde prema potlačenima i ugnjetavanima njihovi mentalni i biološki predci svojedobno moralno opravdavali pljačku neviđenih razmjera? I ostavili za sobom teško premostiv jaz – ne samo materijalni, nego i u glavama i srcima ljudi – između Hrvatske i civilizacijske matice kojoj je stoljećima pripadala. Teško premostiv, ali ne i nepremostiv. Pelješki most je simbol i utjelovljenje tog premošćivanja. U njegove stupove je utkana vjera u uspjeh. Ona struji kako kroz krv i znoj hrvatskog vojnika, tako i kroz fino političko tkanje hrvatskog dužnosnika, ponajprije utjelovljena u osobi potpredsjednika Vlade Tome Medveda, u ratu ranjavanog streljivom, a u miru otrovnim verbalnim strjelicama, čak i od bivših suboraca.

Drama u predsjedničkoj rezidenciji

A gdje su junaci, tu su i tragičari. Među potonjima zacijelo prednjači Zoran Milanović. Ne samo zato što se na otvaranju Pelješkog mosta pojavio s bandažiranim malim prstom na lijevoj ruci, a što je valjda imalo simbolizirati onu kap političke krvi, koju je za njega, kako se sâm nedavno pohvalio, dao. Da bi se potom ipak ispostavilo kako je uzrok tom belaju banalnije naravi. Doznalo se, naime, kako čovjek koji ne radi ni svoj posao katkad previše radi tuđi. Zanimljivo, i kad se posiječe režući očito pretanke šnite, Bane mu bude kriv. Kriv mu je i što je izgledao kao Frankenstein. A i što si je sirotan sâm, samcat morao sanirati ljutu ranu. Pa ne će valjda to učiniti njegova žena, inače liječnica po zvanju? Ta nije ona za prvu pomoć, nego za mambo jambo. Mada ne treba isključiti ni mogućnost da ju je suprug proganjao po hvarskoj rezidenciji mašući krvavom rukom uz povike – Daj 5! Daj 5!

Ako ne i veći peh Milanović je imao što nije dovršio onih jedva 5% Pelješkog mosta što mu je bilo preostalo, a dozlaboga nesposobni, korumpirani HDZ-ovci se s time baktali još gotovo 7 godina. Jer da ih je dovršio onako kako je, nakon početnog vrludanja i traženja zamjenskog rješenja u suradnji sa sarajevskom čaršijom, izgradio tih 95%, teško da bi Rimčeva Nevera i bolid Nike Pulića jurili njime jedno drugome ususret. Možda bi si tek s obala mahali vozač fiće i kolega mu u Yugu 45. Tako bi to po svoj prilici ispalo kad bi transparentno europsko financiranje ustuknulo pred nekim tajnovitijim, primjerice ruskim, a vrijedni kineski neimari ustupili mjesto građevinskoj operativi kakvog Milanovićevog poslovnog favorita, recimo iz kruga Edija Rame ili Milorada Dodika.

Dvojac na pariće

Stručnjakom za financiranje Pelješkog mosta pokazao se i Ivan Penava, domovine pokretač iz Vukovara. Reče kako je laž da Pelješki most ne bi bio izgrađen bez europskih sredstava. Samo ne kaže što sve drugo Hrvatska dosad ne bi izgradila da joj Europa nije prištedjela sredstava za Pelješki most. Niti se pita za koliko bi tada novaca iz državne blagajne bio uskraćen njegov grad, u konačnici i bi li se uopće mogao isprsiti nagradom od ciglih 300 kuna darovitom dizaču utega, koji s hrvatskim grbom na prsima žanje uspjehe europskih razmjera. I još važnije, ne kaže Penava ni kad bi to bez europskih sredstava most bio izgrađen. Sva je prilika da bi „Pelješki most“ bez europskog poguranca do daljnjega bio jedinstven u svijetu po tome što se njime može proći samo veslajući. I nikako drukčije. Milanović i Penava mogli bi ga, recimo, otvoriti veslajući u kaiću na pariće, naravno, ako ne bi potonuli pod teretom vlastite besmislenosti. Prema takvu mostu mostom se može nazvati čak i ono nedovršeno zdanje, koje je Aleksandar Vučić, zacijelo jedini čovjek na svijetu kojeg jače od Milanovića i Penave peru kompleksi zbog svekolikih hrvatskih uspjeha, pohitao otvoriti dan uoči otvaranja Pelješkog mosta. I to, tek nakon što je valjda nekako odustao od prosvjedne note hrvatskim vlastima, žaleći se što Pelješki most nije nazvan jedinim pravim imenom – Most mošti srpskih mučenika.

Pod utjecajem društvanca iz DOMPOK-a koje ga je ustoličilo, sad friško ovjekovječenog u stihovima prethodnika mu na mjestu predsjednika, zacijelo i osokoljen Milanovićevim lekcijama iz financija, pruženih mu za ispijanja vukovarskih kavica, Penava se upustio i u mudrovanje u čemu je uopće smisao boljeg kreditnog rejtinga kad se Hrvatska sad skuplje zadužuje. Kako bi ga javno učinili benom, ili ipak – benavom, prijatelji iz noćne more su mu propustili kazati kako povećanje kreditnog rejtinga nema instant utjecaj na cijenu zaduživanja Hrvatske. To je, naime, već unaprijed uračunato u očekivanjima tržišnih profesionalaca, pri čemu na kretanje kamatne stope utječe i čitav niz drugih faktora, napose, opća neizvjesnost te porast baznih stopa posvuda u svijetu. Ulaz u investicijski razred u prvom redu stavlja Hrvatsku na horizont prvoklasnih ulagača, dajući tako Hrvatima priliku za poželjnije i bolje plaćene poslove. U Hrvatskoj, a ne da moraju za njima ići u bijeli svijet, oko čega se Penava inače jako brine. Barem na riječima. Kad bi mu do toga bilo doista stalo, umjesto što jeftinim doskočicama omalovažava europsku pomoć i vladine uspjehe, brinuo bi se kako što učinkovitije iskoristiti silan mu vladin novac na raspolaganju. Ovako se čini da ga Milanović nije poučio samo financijama, nego i radnim navikama.

U tišini se gradi još jedan most

Ma koliko duševno uravnotežene Hrvate veselili zapanjujući uspjesi hrvatskih vlasti na svim poljima u izrazito izazovnim općim okolnostima, ništa manje ne zapanjuje zastrašujuće isprazno stanje alternative što im se nudi, listom panja do panja, bene do benave. U tom se nepremostivom raskoraku zrcale sve vjekovne hrvatske protimbe posijanog dobrog sjemena i zlog sjemena. Kao izdanak potonjeg, okorjeli protueuropejac po odgoju, moralnom habitusu, retorici, javnom ophođenju, radnim navikama, naposljetku i rezultatima (ne)rada, Zoran Milanović se nameće prirodnim predvodnikom krda destruktivaca. A to što Hrvatska s vodenkonjem oko vrata nekako uspijeva plivati kao vidra, čini njezina postignuća još fascinantnijima.

Kad bi se makar samo u pripremljenim govorima zaustavljao na doprinosu Hrvata u BiH slobodi i neovisnosti Hrvatske, Milanović bi barem na tu temu bio konstruktivan. Nažalost, ne zaustavlja se. On maršira i dalje, silom hoće pomoći u onome što ne zna. Ako, pak, zna da ne zna, što je vrlo izgledno, upitna je iskrenost njegove želje za pomoći. Srećom, ima tko zna, hoće i može. Kockicu po kockicu, sve jača Hrvatska gradi, obnavlja i učvršćuje i druge svehrvatske i unutarhrvatske mostove. U tišini, onako kao se gradio financijski most za Pelješki most, obnavlja se još jedan most – izvana i iznutra sustavno opstruirani most prema Hrvatima u BiH, ali i širom svijeta. Netko je, naime, nesumnjivo zaslužan što su pitanja od ključne važnosti za opstanak Hrvata u BiH danas uopće na stolu za kojim se odlučuje. Gužva je napokon prebačena u protivnički šesnaesterac. Kako bi sačuvao stečenu prednost, suparnik se u sudačkoj nadoknadi grčevito brani i krade vrijeme simulirajući ozljedu previjanjem po terenu. I tek što se učinilo da će se kolo početi okretati u drugom smjeru, ka zacjeljivanju rana tamošnjih Hrvata, uslijedio je novi zaplet u ovom trileru. Još se igra, a dok se igra, ima i nade.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?