Pratite nas

Povijesnice

Jedan od najvećih zločina u ljudskoj povijesti: atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija

Objavljeno

na

Porazom Njemačke i Italije u Europi, još je jedino Japan ostao u grčevitom ratu na strani sila osovine. Japanska stalna napredovanja na pacifičkom bojištu učinila su ga tada američkim “idealnim ciljem” za prvo testiranje atomske bombe. Neki će danas reći kako se ovaj zločin “morao desiti” kako bi se zaustavio Japan, no mnogi se slažu kako to nije tako te ističu da je za japansku kapitulaciju bilo dovoljno da SAD demonstrira svoje razorno novo oružje na prostoru gdje se ne bi desile ljudske žrtve. Japanska kapitulacija očito nije bila jedini cilj – željelo se “uživo” vidjeti kakav će učinak ovo smrtonosno oružje imati ako se upotrijebi protiv grada.

Ovih dana obilježena je 68. obljetnica atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija. U vijestima se spominje broj žrtava i japanska poruka da se svijet mora razoružati kada je riječ o nuklearnim arsenalima. Gotovo da se više ni ne spominje počinitelj, kao ni činjenica da je tog strašnog 8. i 9. 1945. počinjen jedan od najvećih ratnih zločina u ljudskoj povijesti. Ubijeno je preko 250,000 ljudi, što od direktnog napada, što od strašnih posljedica.

Danas je jedno drugo vrijeme, Japan i SAD su saveznici, a nuklearni holokaust oko kojeg su mnogi strahovali za vrijeme Hladnog rata, srećom po nas i cijelu planetu, nije se dogodio. Danas SAD, jedina zemlja koja je iskoristila atomsko oružje protiv druge države i civila, cijelom svijetu određuje što se smije, a što ne. Unatoč činjenici da je svijet danas, 68 godina nakon, poprilično drugačiji, naročito kada je riječ o odnosima između zemalja i sila, tragedija Hirošime i Nagasakija ne smije pasti u zaborav.

Hirošima
Predložene mete za bacanje atomske bombe su bile Hirošima, Kyoto i Yokohama. Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem. Također, jedan od važnih razloga zbog kojih je izabrana Hirošima je taj što u gradu nije bilo zarobljeničkih kampova.

U noći 6. kolovoza 1945. iz pacifičke baze Tinian poletjela su 3 američka zrakoplova na šestosatni put prema Japanu. Bili su to nosač bombe – Enola Gay, u pratnji dva B29 zrakoplova – The Great Artiste, koji je nosio instrumente za precizno mjerenje i meteorološke prilike i Necessary Evil čiji je cilj bio fotografiranje i snimanje.

Atomska bomba punjena s 60 kg urana-235 s kodnim imenom “Little Boy”, stavljena je u pogon tek 30 minuta prije dolaska na cilj. Kapetan William Parsons i njegov asistent Morris Jeppson isključili su sve sigurnosne sustave na bombi. Bomba je osposobljena tek u zraku kako bi se smanjio rizik od eventualne aktivacije za vrijeme leta.

U točno 08:15 ispuštena je bomba na središte grada. Eksplozija ekvivalentna 13 kilotona TNT-a uništila je 90% grada.

Hirošima nakon bombardiranja

Sat vremena prije izbacivanja bombe radarska stanica u Hirošimi je primijetila približavanje američkih zrakoplova, no zbog procjene kako se radi o tek 3 manja zrakoplova nije uključena ni sirena za zračnu opasnost.
Da nešto nije u redu prvi su primijetili radio operateri u Tokiju. Radio stanica Hirošima jednostavno je prestala emitirati. Pokušali su ih kontaktirati drugom telefonskom linijom, ali bez uspjeha. S druge strane žice više nije bilo signala.

20 minuta kasnije dolaze vijesti kako je Hirošimska telegrafska stanica prestala raditi. Iz male željezničke stanice 20-ak kilometara sjeverno od Hirošime dolaze prve neslužbene i konfuzne informacije o nekakvoj katastrofalnoj eksploziji u Hirošimi. Sve informacije prenošene su direktno u generalni štab.

Kontakt s vojnom bazom u Hirošimi nikako nije mogao biti uspostavljen. Ove informacije potpuno su zbunile vojni vrh. Naime, znalo se kako se nije dogodio nikakav veći napad na Hirošimu. Također se znalo kako u samoj Hirošimi nema eksplozivnih zaliha ni arsenala, stoga se odmah eliminirala teorija nekakve nezgode.

Mladom oficiru generalnog štaba naređeno je da smjesta poleti za Hirošimu. Prema uputama treba sletjeti na njihovu zračnu pistu, procijeniti stanje u gradu i eventualnu štetu te javiti relevantne podatke natrag u Tokio.
Hirošima nakon bombardiranja

U to vrijeme u generalnom štabu se još uvijek čvrsto vjerovalo da je došlo do nekakvog prekida telekomunikacijskih sustava. Sve ostalo okarakterizirali su kao obične glasine. Oficir je poletio prema Hirošimi i nakon 3 sata leta, još uvijek na udaljenosti od 160 km od grada, on i njegov pilot vidjeli su ogroman oblak dima koji je dolazio iz pravca grada.

Približivši se gradu, usred sunčanog poslijepodneva, na mjestu gdje je nekad stajala Hirošima ostao je samo veliki ožiljak u zemlji.

U šoku su kružili zrakoplovom, a pred njima ležale su samo zapaljene ruševine. Sletjeli su južno od gradskih ruševina od kuda su javili strašnu vijest. U isto vrijeme Tokio također saznaje istinu iz američkog javnog obraćanja naciji u Washingtonu.

8. kolovoza 1945. sve novine svijeta prenijele su opis strašne devastacije koju je objavio službeni radio Tokio: “Sva živa bića, ljudi i životinje, doslovno su spaljeni do smrti.”

U samom trenutku eksplozije na licu mjesta ubijeno je 70,000 ljudi. Do 1950. od posljedica radijacije umrlo je čak 200,000.
Eksplozija atomske bombe u Hirošimi

U obraćanju naciji tadašnji predsjednik SAD-a Harry Truman je istaknuo: “Ako ne prihvate naše uvjete predaje, mogu očekivati kišu ovakvih bombi, uništenje kakvo nikada nije viđeno na ovoj planeti”

Nagasaki
Amerikanci nisu dopustili Japancima ni 48 sati predaha. 9. kolovoza 1945. druga atomska bomba već je u jutarnjim satima bila ukrcana i spremna za let prema Japanu. Koristeći gotovo identičnu taktiku iz Hirošime, s malim brojem zrakoplova poletjeli su iz iste baze Tinian.

Originalan plan je bio izvesti drugo bombardiranje tek za tjedan dana, ali došlo je do promjene kako bi izbjegli loše vremenske uvjete.

Cilj bombe bio je grad Kokura. Nagasaki je bio tek sekundarna meta u slučaju ako nešto ne krene po planu. Ipak okrutna sudbina htjela ja da Nagasaki postane cilj nove nuklearne katastrofe.

Američki zrakoplovi, leteći iz različitih pravaca kako bi smanjili mogućnost da budu primijećeni, trebali su se susresti ispred obale Japana. Jedan od zrakoplova kojim je upravljao James I. Hopkins kasnio je. Ostali su ga čekali gotovo 30 minuta i nakon toga krenuli prema Japanu sami.
Žrtve bombardiranja

Zbog kašnjena od pola sata nad Kokurom već su se grupirali jutarnji oblaci. Zbog smanjene vidljivosti koja je iznosila 7/10, nije bilo moguće izbacivanje bombe. Stanovnici grada Kokura koji su se upravo spremali za rad u tvornicama malo su znali da iznad oblaka kruži njihova sigurna smrt.

Američki zrakoplovi noseći atomsku bombu kodnog naziva “Fat Man” kružili su iznad grada još tri puta. Nakon što im je već počelo ponestajati goriva, naređenje je bilo da se usmjere na sekundarnu metu – Nagasaki.
U ovim trenucima već je postajalo jasno kako zrakoplovi neće imati dovoljno goriva da se vrate u bazu na Iwo Jima i morat će sletjeti na Okinawu.

Na putu od Kokure prema Nagasakiju primljena je zapovijed da ukoliko je vrijeme u Nagasakiju također oblačno krenu prema Okinavi i bombu ispuste u ocean. Doista, dolaskom nad Nagasaki, ponovno je primijećena djelomična naoblaka. Nekoliko oblaka više moglo je tog kobnog jutra spasiti tisuće nedužnih života.
Nagasaki nakon bombardiranja

Kad je već izgledalo da se napad prekida, kapetan Kermit Beahan iz drugog zrakoplova, možda tek nekoliko sekundi prije otkazivanja misije, u točno 11:01 javlja: “cilj je vidljiv”. Bomba se ispušta. Pri eksplozije jednakoj 21 kilotona TNT-a stvara se toplina od 3600 stupnjeva i vjetar u brzini od 1005 km/h. Od eksplozije u trenutku nestaje 75,000 života. Kao i u bombardiranju Hirošime, grad je do temelja uništen.

Kapitulacija Japana i nuklearna utrka
Japanski car Hirohito već 12. kolovoza potpisuje kapitulaciju. Da kapitulacija nije potpisana tako brzo, broj žrtava bi sigurno bio veći. Danas se zna kako je Amerika imala u planu još 6 atomskih bombardiranja u samo 3 naredna tjedna.

Nakon završetka drugog svjetskog rata počela je užurbana proizvodnja nuklearnih bombi u SAD-u i SSSR-u. Obje velesila strahovale su od nuklearnog napada svojih protivnika.

Užurbana proizvodnja dovela je do skladištenja velikog broja bombi. Osim količinski, atomske bombe bivale su i sve snažnije. Nakon bombardiranja Japana testirano je preko 2000 bombi, većinom na pustim otocima, pustinjama ili u podzemlju. Ovi nuklearni testovi imali su zadatak detonirati čim jaču bombu kako bi na taj način zastrašili protivnike.

Do vrhunca atomske snage došli su Sovjeti detonirajući 30. listopada 1961. tzv. “Carsku Bombu” na arhipelagu Novaja Zemlja.

Carska Bomba detonirala je snagom 50 miljuna tona TNT-a. Za usporedbu, atomska bomba koja je u potpunosti uništala Nagasaki imala je snagu od “samo” 13 tisuća tona.

Postalo je sasvim jasno da tek nekoliko ovakvih atomskih bombi može značiti kraj čovječanstva i ljudske vrste. Ta činjenica još je točnija ako znamo da su SAD i Sovjetski Savez do sredine 60-ih zajedno posjedovali čak preko 7000 atomskih bombi.

Količina atomskog oružja koja je naglo rasla bila bi dovoljna ne samo za uništenje našeg planeta, nego cijelog sunčevog sustava.

izvor(i): nucleardarkness.org | Harry S. Truman Presidential Library and Museum | Atomic Bomb Disease Institute, Nagasaki University | hiroshima-remembered.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari