Pratite nas

Povijesnice

JEDAN OD RAZLOGA ZAŠTO SU HRVATI PROTIV UPLOVLJAVANJA TURSKOG BRODA MEHMED PAŠA SOKOLOVIĆ

Objavljeno

na

1566., sultan Sulejman I. kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta u južnoj Ugarskoj da sredi “stare račune” sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima:

„”Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!““

10462488_10152501985437488_8084412526194651493_nOpsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget.

Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Zrinski je radi oslabljivanja Turaka poduzimao taktiku ugriza da bi time na prijepad uništio nadmoćne osmanske snage. Tako je u jednoj akciji nanio veliku štetu Osmanlijama iznenadnim upadom na jedan ogranak osmanskih snaga kod Šikloša.

Sultan Sulejman I. je iznenada umro 5.rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu.

Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.” Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu “Podsjedanje i osvojenje Sigeta”. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.

HRHB/kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1995. započela borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2 (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Dana 4. lipnja 1995. počela je borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2, a trajala je do 11. lipnja. Njome je oslobođeno 450 km2 i pod nadzor je stavljeno cijelo Livanjsko polje.

To je otvorilo vrata prema Bosanskom Grahovu, čije je osvajanje značilo i početak pada Knina, glavnog četničkog uporišta u Hrvatskoj.

Prije analize borbenih djelovanja hrvatskih snaga u smjeru napada ka Glamoču, iznova valja podsjetiti na borbe koje su na tom području započele još u studenom i prosincu 1994. (operacije »Cincar« i »Zima 94«) i posebno naglasiti uspjeh operacije kodnog naziva »Skok 2«, što je itekako utjecalo na kvalitetnu izvedbu hrvatskih snaga u operaciji »Ljeto 95«.

Operacijom »Skok 2«, koja je počela 4. lipnja, a službeno je okončana 12. lipnja 1995, združene hrvatske snage oslobodile su Livanjsko polje.

Hrvatske postrojbe:

  • 4. Gardijska brigada HV-a
  • 126. domobranska pukovnija HV-a
  • 1. Hrvatski gardijski zdrug
  • 3. Gardijska brigada HVO-a
  • Specijalne postrojbe MUP-a HRHB
  • 7.Gardijska brigada HV “PUMA”

Iskorištene su prednosti stečene zauzimanjem dijelova Dinare u travanjskoj operaciji »Skok 1« i nastavljen je niz hrvatskih pobjeda. Cilj je bio potisnuti Srbe zapadnom i istočnom stranom Livanjskog polja te se spojiti na sjevernoj strani kod Crnog Luga, potom nastaviti napad prema Bosanskom Grahovu, a drugim smjerom prema planini Šator, sjeverno od Glamoča.

Operacija je izvedena vrlo uspješno, a Srbe je povremeno u povlačenju hvatala panika. Svi su postavljeni ciljevi ostvareni, a na smjeru Veliki Šator i bitno premašeni. Združene hrvatske snage nastavile su mukotrpno napredovati osvajajući, iz dana u dan, planinske položaje, štoviše, osvajajući položaje i nakon što je operacija službeno okončana.

Zadaća da se osvoje vrhovi: Orlovac, Babin grad, Crni vrh i Mali Šator izvršena je u koracima s 10. lipnjem, osvajanjem Malog Šatora (1 768 m), nakon čega je odbijen i srpski protunapad. Štoviše, Srbi su potisnuti djelovanjem združenih hrvatskih snaga k Velikom Šatoru (1 872 m).

Potom su 11. lipnja postrojbe Zdruga, specijalne policije MUP-a HR HB i 1. bojne 1. GBR-a »Tigrovi« dobile zadaću da ovladaju Velikim Šatorom i okolnim uzvisinama, što su isti dan i odradili, osvojivši najveći dio planine.

Time je i službeno okončana operacija »Skok 2«, ali su borbena djelovanja hrvatskih snaga nastavljena.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari