Connect with us

Kolumne

Jedina demografska mjera ljevice

Objavljeno

-

www.mozemo.hr

Sretan kao da mu se pred očima ukazalo neko velebno znanstveno otkriće, Ivica Puljak je uskliknuo kako je jedina prava demografska mjera smjena HDZ-ove vlasti. Tezu je spremno prihvatila Ivana Kekin, ne hajući što je prvi krupniji potez njezinih drugara iz Možemo po dolasku na vlast u Zagrebu bilo ukidanje jedne ciljane demografske mjere s glavom i repom te uvođenje mentalitetu tih ljudi, ovjekovječenih stihom „nova lica, scena ista“, svojstvene uravnilovke.

Koja u području demografije ima smisla kao kad bi se u poljoprivredi sjetva kukuruza jednako poticala u plodnoj ravnici i u vegetacijom škrtim krajevima, i potom se čudilo što je u potonjima prinos znatno manji. Upravo onako kako su to činili njihovi duhovni preteče, ilustrirano vrhunskom literarnom crticom u Araličinu romanu Kepec. Nakon što je suprotno najavama novih vlastodržaca stablo kukuruza na krškom tlu dalmatinskog zaleđa izraslo poprilično kržljavo, dosjetili su se kako oslijepiti one zdravih očiju. Poslaše novinare patuljasta rasta da se slikaju pored pogurena kukuruza kako bi se stekla percepcija da se radi o normalnoj, zdravoj biljci.

Dosadašnji učinci jedine demografske mjere ljevice

Zavidna sposobnost ljevice u sferi kreiranja privida, upravo obrnuto razmjerna njezinoj sposobnosti stvaranja materijalnog i inog dobra, jednostavno priziva baciti pogled na rezultate, kakve je u prošlosti dala demografska mjera koju predlažu novovjeki ljevičarski kepeci djelima, a ne rastom. Naime, nakon prve smjene HDZ-a s vlasti, praćene ustoličenjem udružene lijeve alternative uz pomoć nekih tobože nacionalno svjesnih, što liberalnih, što konzervativnih prirepaka, broj rođene djece u Hrvatskoj počinje naglo padati. Uzme li se u obzir pomak od 9 mjeseci između začeća i rađanja, podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju kako je broj rođenih odmah oštro pao – sa zatečenih 43 776 u 2000. godini, većinom začetih još za HDZ-ove vlasti, na 40 993 u 2001. godini. Prvi put se spustio ispod 40 000 (na 39 668) u 2003. godini da bi u 2004. godini, slijedom očekivanja povratka HDZ-a na vlast, taj broj blago porastao na 40 307.

Pod vlašću HDZ-a broj rođenih raste, dostigavši 2009. godine vrhunac u ovom stoljeću (44 577), da bi se uslijed globalne ekonomske krize i povećanja nezaposlenosti do 2012. godine spustio na 41 771, broj kojeg je zatekla Milanovićeva vlast smijenivši HDZ-ovu. Međutim, ta jedina demografska mjera ljevice pokazala se tek neslavnom reprizom prethodne, odrazivši se u naglom i stalnom padu broja rođenih sve do 37 537 u 2016. godini. Ovdje vrijedi primijetiti kako je u kolovozu i rujnu te godine rođeno 1200 djece više nego u istim mjesecima prethodne godine, kao posljedica HDZ-ove predizborne najave o jednokratnoj isplati 1000 eura za svako rođeno dijete. Bez toga bi u 2016. bilo rođeno tek oko 36 300 djece, što otprilike odgovara godišnjem prosjeku broja rođenih u Hrvatskoj od 2017. do 2021., koji uz minimalne oscilacije stagnira nakon povratka HDZ-a na vlast. Uzevši u obzir izrazito nepovoljne opće okolnosti, poglavito smanjenje broja žena u dobi za rađanje, kako uslijed zamjetnog iseljavanja, tako i zbog pada njihova broja prirodnim putem kao posljedice slabijeg rađanja prije 30-tak i više godina, održavanje broja rođenih na približno istoj razini predstavlja uspjeh usporediv s onim iz 2009. godine, dok se u Hrvatsku još pretežito useljavalo, mahom iz BiH.

Koliko je Hrvatska napredovala u svega 5-6 godina?

Koliko je Hrvatska napredovala od zadnjeg povratka HDZ-a na vlast, možda najbolje svjedoči činjenica što je Karamarkovo predizborno obećanje s kraja 2015. godine, jednokratni poticaj u iznosu od 1000 eura (ili 7 i pol tisuća kuna), potaknulo 1200 parova da se late posla, dok danas poticaj za povratak Hrvata iz tuđine u iznosu i do 200 tisuća kuna postaje predmetom sprdnje prevladavajućih medija. Ipak, čini se da su od samih Hrvata i Hrvatske u međuvremenu još više napredovali upravo ti mediji. I dok im prije ne bi uspijevalo namirisati korupciju čak ni kad bi se iz državnog proračuna isplaćivalo stotine milijuna poticaja za fiktivne, nikad izgrađene brodove, danas minuciozno propitkuju svaki kvadrat okućnice prijavljen u imovinskim karticama dužnosnika. Unatoč ogromnom kognitivnom napretku, još nisu dosegli nivo da bi uočili proturječnosti obvezujuće prijave prebivališta za osobe koje stalnog prebivališta nemaju (primjerice, nedomicilni Hrvati iz svijeta koji dolaze živjeti u Hrvatsku). Slijedeći u stopu željeznu logiku ne tako davnih im prethodnika na temu veličine kukuruza, ne vide problem u svrsi i sadržaju dokumenta, nego osobe prinuđene potpisati proturječni dokument prozivaju lažljivcima. Nikakvo čudo, jer temeljna zadaća tih, kako ih neki, igrajući se riječima, ne bez razloga nazivaju – handžar medija – je pustošiti Hrvatsku. Samo što to ne čine handžarom nego perom, pri čemu im se nipošto ne može spočitnuti dosljednost djelovanja u oba smjera. Naime, osim što potiču ovdašnje Hrvate na odlazak, prikazujući i najzdraviji kukuruz nikakvim, istodobno revno postavljaju balvane kako bi osujetili dolazak Hrvata iz svijeta u zemlju predaka. Prema njima su uostalom uvijek bili sumnjičavi, na njih su vazda bili posebno narogušeni. Jednostavno, u poslanju je handžar medija koristiti svaku prigodu ne bi li iskazali svoju komesarsku, isljedničku ćud prema svemu što odveć miriše na hrvatsko.

Trzaj detuđmanizacije

Na tom je tragu njihov južnohrvatski odvjetak, inače, ponosni baštinik „slobodarskih“ tradicija gorljivih zatornika hrvatstva u tom kraju, vehementno počeo mahati odgojnom palicom čim je afera vezana uz dizajn kovanice eura s motivom kune izašla na vidjelo. I dok prva violina nakupine uličarskih odrpanaca, zvane Možemo, Sandra Benčić u aferi izrasloj na neovlaštenom korištenju autorskim pravima zaštićene fotografije, kao predloška za prvonagrađeni rad, vidi refleks svih 30 godina samostalne hrvatske države, prijezirno ju svodeći tek na prakse krađe i plagiranja, splitska „slobodanka“ na istom valu nastoji posve osujetiti simboličnu tranziciju kune u europski monetarni sustav. Da se radi o pomno pripremljenoj operaciji, svojevrsnoj „sačekuši“, potvrđuje to što se uz koordiniranu harangu na prvonagrađeni rad, odmah krenulo i s preventivnim napadom na drugonagrađeni, gdje kao predložak nije korištena fotografija kune, nego postojeći pojednostavljeni stilizirani crtež te životinjice. Sve samo kako ni taj, a ni bilo koji drugi rad s motivom kune, jer malo će koji autor u ovu svrhu nacrtati svoju originalnu kunu, ne bi bio izabran. Istodobno je ponuđena i alternativa, popraćena medijski razglašenom peticijom. Kao as iz rukava, spremno je izvučen pas dalmatiner.

Usput je hitro opravdan i prvonagrađeni rad sa, za razliku od kune, poželjnim motivom Nikole Tesle, također nastao na predlošku fotografije (pri čemu se autor požurio pohvaliti kako mu je malo potkresao brkove), a što samo potvrđuje kako je u tom poslu to očito uobičajeno. K tome, kuna i Tesla ni po čemu ne bi trebali biti suprotstavljeni u ovom kontekstu. Naime, dok povijesni značaj kune kao mjerila vrijednosti ne zahtijeva neko posebno pojašnjenje, posve je razumljivo i pragmatično favoriziranje Tesle – tog velikana u čijem su se rodnom kraju pravoslavci i 30-40 godina nakon njegova rođenja deklarirali kao govornici hrvatskog jezika, premda su imali na raspolaganju i opciju srpskog – još u fazi odabira motiva za kovanicu eura narodnim glasovanjem. Napose nakon što je Elon Musk po njemu nazvao diljem svijeta popularnu marku automobila u usponu.

S druge strane, hajka za brisanjem kune iz nacionalne memorije ujedno predstavlja obračun s ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. Kuna je, kao mjerilo vrijednosti s dalekom povijesnom tradicijom, posljedično i motiv na srednjovjekovnim hrvatskim novčićima, posve logično, neovisno o vladajućoj ideologiji, izabrana valutom NDH, što pokazuje da nije baš sve u toj državi bilo loše i zločinačko. Jednako kao što to nije bio slučaj ni sa SR Hrvatskom u nečovječnom komunističkom totalitarizmu. Svjestan važnosti politike pomirbe za opstanak Hrvatske u pogibeljnim okolnostima, predsjednik Tuđman je promovirao ono što spaja a ne razdvaja, kako bi zadovoljio očekivanja po emocionalnom doživljaju prošlosti različitih Hrvata, ipak stavivši iznad svega Republiku Hrvatsku, kao tada najperspektivnije, a danas već zacijelo najuspješnije ostvarenje stremljenja i čežnji Hrvata za vlastitom državom.

Milost za kune, za ustaše ne!

Obračun dalmatinske podružnice handžar medija s kunom na tragu detuđmanizacije poprimio je upravo karikaturalne razmjere, kakvih se ne bi postidjeli ni autori ranih radova u istoimenom komunističkom biltenu iz ’45. Kako bi se histerija oko kune kao ustaške valute podigla na razinu one oko gesla „Za dom spremni“, plaha zvjerčica je prikazana poput monstruoznog križanca T-Rexa i tasmanijske nemani. Em, čini ogromnu štetu u prirodi zbog čega ju ni lovci ne vole, em, kao da je stvorena na desetljećima sustavno građenu sliku i priliku „ustaških zlikovaca“, ta životinjica kolje iz čiste zabave.

Ne bude joj strano usmrtiti i srnu, poglavito njezino mladunče – popularnog Bambija. Imajući u vidu bremenitu nevolju Javne ustanove Spomen područje Jasenovac pri dostizanju norme od 90-100 tisuća imena žrtava na tamošnjem popisu, koju im je, kao neku vrstu oporuke, zadao još pokojni Slavko Goldstein, možda upravo zaslugom ustaške kune uskoro na njemu osvanu i tisuće Bambija. Naime, s Jasenovcem oni imaju jednako veze kao i najveći broj od 20 tisuća djece stradale u strašnim ratnim okolnostima, a potom dopisane na jasenovački popis, sve kako bi se stvorio dokazima nepotkrijepljen, užasan dojam da se tamo industrijski ubijalo djecu.

Premda pomalo nevoljko, autorice traktata o kunama trbosjecima priznaju kako ta vrsta ipak ima svoju ulogu u održavanju prirodne ravnoteže. Stoga ju, unatoč nevjerojatnoj čudovišnosti, ipak ne treba istrijebiti. Isto, međutim, ne vrijedi i za ustaše. Na njih, kako na one ’45, tako i one ’91, pa, evo, i ove vješto zamaskirane danas, treba striktno primijeniti tradicionalne demografske mjere ljevice. Pritom su najmanji problem ovi koji za sebe tvrde da su ustaše. Ti im dobro dođu pa bi ih, baš kao i kune u prirodi, milosrdno ostavili na životu. Doduše, ne radi očuvanja prirodne ravnoteže, nego kao uzorak u svrhu strašenja šire javnosti. Daleko veći problem predstavljaju oni koji danas postižu skoro sve što su mnogi normalni Hrvati, nikakvi zločinci, kojima je usud namijenio živjeti u doba NDH, htjeli, a nisu znali niti mogli. E, to su najgori ustaše! I zato moraju skupa sa svojom kunom nestati. Za početak s vlasti, posve na tragu jedine demografske mjere ljevice, uvijek dramatično pogubnog učinka na broj Hrvata, počevši od ’45 pa sve do naših dana.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari