Pratite nas

Jedini način pobjede nad daytonskom segregacijom

Objavljeno

na

Sve je manje prava i sloboda u zamršenoj srpsko-muslimanskoj podijeljenoj Bosni i Hercegovini u kojoj Hrvati mogu biti jednakopravni i ravnopravni tim dvjema brojnijim beha nacijama, te tako živjeti u svom hrvatskom nacionalnom i vjerski katoličkom trinaeststoljetnom identitetu u toj obećanoj i darovanoj im zemlji.

Kao najmalobrojniji suvereni i konstitutivni narod u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj beha zajednici, i kao najstradalniji u građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij, te jedini apsolutni gubitnik u Daytonu, Hrvati su zbog svih tih činjenica, ali i zbog postdaytonskog procesa srpsko-muslimanskog betoniranja ratnog stanja, u potpunosti nezaštićeni narod.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQsL_ppBG36a1dvyBL2gnu3WF4e4DN3E_wVLQRBUM4ifrqGKCQONg

I ono malo prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, koja im pripadaju po međunarodnim konvencijama o nacionalnim pravima i ljudskim slobodama, a koja su daleko manja od onih u kojima žive mudžahedini u svom gornjomaoćskom entitetu, gotovo su im oduzeta i nestala.

Čak ni Daytonski (ne)sporazum koji im je bio naglasio i zajamčio te vrijednote suvremenog svijeta nije proveo i obranio obećano i na papiru napisano. Time čak ni jedna strana ne priznaje hrvatski narod kao suveren i konstitutivan, ravnopravan i slobodan, no ponajviše ga ne priznaju u tim pravima i slobodama Srbi u genocidnoj srpskoj republici i Bošnjaci u sve zelenijoj i otomaniziranijoj federaciji. Ne priznaje im te dostignute vrjednote civiliziranog i slobodnog svijeta ni Visoki predstavnik, ni međunarodna zajednica kao bosanskohercegovački protektor u prijelaznom vremenu do konačnog betoniranja daytonske nepravde. I ono što je jednako tako tragićno za Hrvate u toj tragičnoj suvremenosti je činjenica kako im nacionalna prava i ljudske slobode ne priznaje čak ni zapadni demokratski, slobodni svijet kao borac i graditelj tih nezamijenjivih svjetskih vrjednota, što pak govori o zapadnoj selektivnosti i interesu glede tumačenja i obrane tih vrjednota.

Ne čudi stoga što im ta zajamčena prava i slobode, te stečevine ljudske povijesti ne priznaju velikosrbi ni velikomuslimani, bizantisti i otomanisti, jer to priznanje u suprotnosti je s njihovim zločinačkim ciljem beogradske tajne podijele BiH, već zabrinjava šutnja Zapada, zapadnog  slobodnog svijeta na takav ropski i obespravljeni položaj Hrvata na tom europskom prostoru. U ropskoj obespravljenosti u kojoj su im pogažena sva temeljna ljudska i nacionalna prava i slobode, pa sloboda djece na školovanje i učenje na maternjem jeziku, jedini način, kakve takve obrane isti, u toj nepravdi okupatorsko proboljivačkih dimenzija, je odvojena škola na hrvatskom programu i hrvatskom jeziku. Mjesto u kojem djeca mogu slobodno učiti istinu, tko su i što su, a to znači škola je zajamčeno međunarodno pravo djece da uče svoj jezik, svoju povijest, svoj identitet.

Ukinuti i djeci to pravo, kad već njihovi roditelji ne mogu slobodno živjeti u svojim posebnostima na svom prostoru, talibanski je zločin na tu najosjetljiviju i najslabiju kategoriju hrvatskog naroda i naroda u cjelini u Bosni i Hercegovini. No ta bošnjačka agresija na hrvatske škole u BiH traje cijelo vrijeme daytonski nepravedno uređene Bosne i Hercegovine, podijeljene između Muslimana i Srba, a koje stanje danas betoniraju Srbi i Bošnjaci. I gotovo svaki dan je sve žešća, ubojitija ta agresija na hrvatsku djecu i njihovo pravo. Jednako i od velikobošnjačkih zagovornika arapizacije i osmanlizacije jezika u BiH, i od svjetskih globalista iz zemalja krvave i brutalne kolonijalne prošlosti.

https://i2.wp.com/i.telegraph.co.uk/multimedia/archive/02049/Bosnia_2049889c.jpg?resize=460%2C287

Škole na hrvatskom jeziku na kojem, i u kojem se odgajaju djeca u svom nacionalnom identitetu, učeći svoju nacionalno tragičnu prošlost iz vremena turskog danka u krvi i prisilne islamizacije, kao i učenje o muslimanskoj agresiji krajem Dvadesetog stoljeća i srpskog genocidnog stvaranja velikosrpskog entiteta, ali i daytonsko-talibanskog zločina nad Hrvatima, ta mjesta hrvatske djece nazivaju se pogrdnim imenima, škole segregacija i diskriminacija. A zapravo prava segregacija i diskriminacija se vodi prema Hrvatima. Započeta u Daytonu danas se dograđuje i u najgorem obliku reailizira od strane Bošnjaka u federaciji, a od strane Srba u genocidnoj srpskoj republici.

Kako drukčije i na koji drugi način u federalnom bošnjačkom entitetu diktatorskog unitarizma i prisilne otomanizacije, gdje prijeti potpuni gubitak nacionalnoga hrvatskog i vjerskog katoličkog identiteta zaštititi i njegovati temeljno ljudsko pravo na jezik, školu, povijest, kulturu. Nema drugog puta u bespućima Bosne i Hercegovine za zaštitu hrvatskog jezika od škola na hrvatskom jeziku i programu. U prostoru i vremenu zabranjenog radija, televizije, pa i pisanih medija na hrvatskom jeziku, jedino su ostale još te škole gdje se može i smije govoriti hrvatskim jezikom, učiti hrvatska povijest, kultura. Talibanima kojima smetaju hrvatske škole u zemlji suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata, ne smeta uvođenje arapskog i  turskog jezika, jezika koji najviše prave zidove dioba razlika, budući da ih ne razumiju ni Srbi ni Hrvati. To je prava segregacija i diskriminacija koju provodi bošnjačka politika kako prema svojoj djeci tako i prema svim nebošnjacima. Turski jezik je jezik okupatora Bosne i Hercegovine kojem su se oduvijek odupirali kršćani te zemlje, i uz velike ljudske žrtve uspjeli očuvati svoj nacionalni hrvatski jezik. Danas im se ponovo nameće jezik tog najbrutalnijeg povijesnog okupatora, što je zapravo tiha turska okupacija Bosne i Hercegovine uz pomoć bošnjačke veleizdaje.

U suvremenom beha slučaju radikalnog turciziranja i arapiziranja Federacije Bosne i Hercegovine zasebne škole na hrvatskom jeziku i po hrvatskom programu još su jedino preostalo javno mjesto gdje hrvatska djeca mogu učiti svoj maternji jezik. Svaki zagovor dokidanja tih škola talibanski je udarac na temeljna dječja prava obrazovanja nam materinjem jeziku. Te „segregacijske“ hrvatske škole jedini su način zaštite vitalnih nacionalnih interesa Hrvata u BiH i njenom federalnom dijelu. I dok djeca stranaca u zemljama zapadne civilizacije imaju pravo pohađanja škola na materinjem jeziku eurotalibani i Bošnjaci to pravo brane hrvatskoj djeci u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Ako se govori o nekoj segregaciji onda je to daytonska segregacija i diskriminacija Hrvata u kojoj im je oduzet teritorij kao i Indijancima u vrijeme amerikaniziranja Kolumbova otkrića. A kako je završio taj domicilni narod na prostoru kojeg je Kolumbo otkrio vidi se danas kao najcrnja slika američkog društva. Daytonskom segregacijom i diskriminacijom stvorena je na štetu Hrvata genocidna srpska republika, udareni temelji istom takvom federalnom entitetu s istim posljedicama diskriminacije Hrvata, u kojeg je hrvatski narod uguran kao Indijanci u neke zasebne rezervate, gdje se pokazuju turistima i strancima kao Indijanci u Americi. A kako žive u tim rezervatima, koji su sramota suvremenog svijeta, poglavito demokratske Stare Dame kazuju vijesti svakog dana kada javljaju o jednom ubijenom Hrvatu, o jednoj silovanoj starici, o jednoj gradnji džamije na hrvatskoj zemlji, o zabrani televizije na hrvatskom jeziku, o zabrani školovanja hrvatske djece na materinjem hrvatskom jeziku, o, o… Ti europski rezervati za Hrvate daleko su nezaštićeniji i opasniji za njihov život nego li oni američki za Indijance.

Uz niz još mnoge druge oblike segregacije, diskriminacije i obespravljenosti hrvatskog naroda kako u genocidnoj Republici srpskoj, tako i Federaciji koja je svakim danom sve sličnija tom manjem entitetu, i navedeni primjeri „indijaniziranja“ Hrvata dovoljan su razlog, ali i obveza svjetske zajednice, da te rezervate pretvore u jedan nacionalni hrvatski entitet ili jednu Hrvatsku Republiku unutar cjelovite Bosne i Hercegovine. Jedino je to način ukidanja segregacije, diskriminacije i obespravljenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, način zaštite vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa, čime Hrvati postaju uistinu jednakopravni i ravnopravni, suvereni i kostitutivni, kao što su to Srbi u svojoj  stvorenoj genocidnoj Republici, i Bošnjaci u federaciji koju su stvorili daytonisti, oni koje je Kolumbo otkrio nekoliko godina nakon turske okupacije Bosne i Hercegovine i krvavog početka prisilne islamizacije porobljenih kršćana.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari