Connect with us

Komentar

Jedini spas za hrvatske Srbe je jačanje hrvatske državnosti

Objavljeno

on

Izraziti sam zagovornik nedavanja Srbiji i srpskim politikama presudan, pa čak niti naročito važan značaj danas u Hrvatskoj. Pogotovo držim bezidejnim Pupovcu pridavati značaj i ulogu za koju, bez obzira na to koliko bi on i njegovi institucionalizirani Srbi u Hrvatskoj htjeli ili željeli, nemaju ni minimum potencijala nakon Oluje, piše Marko Ljubić na facebooku.

 

Takav značaj Srbiji i Srbima danas u Hrvatskoj daju samo skupine i nazovi politike, koje se ne znaju baviti ničim hrvatskim, za što uz galamu, dreku i bitke koje su odavno završene, treba imati i malo mozga. Recipročno, ili nedostatku mozga, ili skrivenim, mutnim interesima, koji se prvenstveno odnose na preraspodjelu moći skrivenim savezima s mutnim uporištima u poretku, potrebno je imati neprijatelje, baš po matrici nekadašnjeg komunističkog režima koji se u nedostatku rješenja stalno borio protiv domaćih i vanjskih neprijatelja, stvarnih i izmišljenih.

Više sam puta, upravo prepoznajući tu patogenu matricu, upozoravao na razorne bolesti navodnih desničara u Hrvatskoj koji, boreći se protiv mitskog srpstva zanemaruju političko srpstvo, čija kancerogenost u Hrvatskoj počiva na simbolici koju je uz ostale, razorio biskup Šaško “otvorenim Evanđeljem u Vukovaru”.

Dakle, treba li se uopće javno baviti Srbijom, Srbima, hrvatskim Srbima i jesu li to važna pitanja današnjoj Hrvatskoj? Jesu.

Isključivo i jedino pitanje hrvatskih Srba, nikako zbog straha od njihovog stvarnog ili navodnog neprijateljstva, nego zbog mira i higijene hrvatskog društva, bez koje nema razvoja svih hrvatskih potencijala. Pitanje Srbije je higijensko kulturološko pitanje, pitanje poželjnog okruženja, ništa drugo. Srbiju ne treba zanemarivati.
Ali, samo to.

S obzirom da su nam susjedi i da ni mi Hrvati, ni oni, Srbi, to ne možemo promijeniti izuzev nestankom, a na to ne pristajemo ni jedni ni drugi, što je časno, valja iz hrvatske nacionalne, građanske, kršćanske i u konačnici obične ljudske perspektive pripadnika većinskog hrvatskog naroda i katolika pitati se suočen s odnosom hrvatskog naroda i Katoličke crkve (pom. biskup Šaško) s izravnim iskustvenim uspomenama na Vukovar i Škabrnju – kamo idu hrvatski Srbi?

Ne možemo presudno utjecati na put države Srbije, iako se takvog utjecaja zbog susjedstva ne smijemo nikada odreći i trebamo kao država baš sve učiniti da u okviru prvenstveno međunarodnog utjecaja, jer bilateralno očito nemamo moći, Srbija postane pristojna, nerazbojnička, civilizirana država i pomoći joj da se oslobodi okova višestoljetne imperijalne i bolesne mitologije, tisuća zločinaca i njihovih ideologa, koji i danas Srbiju drže paraliziranom i opasnom za međunarodno okruženje.

Bolesna Srbija ne može više nasrnuti, niti može vojno slomiti susjedne narode, ali može izazivati unutarnja krvarenja u društvima i državama kako je to u izvješću Europskom parlamentu naglasio zastupnik Tonino Picula povodom crkveno-političkih nereda u Crnoj Gori, koristeći pripadnike srpskog naroda u susjednim državama.

Zato je danas, nakon ponovnog suočavanja s Vukovarom i Škabrnjom, nužno i pristojno postaviti pitanje – kako je biti Srbin u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj?

Pupovac po običaju to pitanje postavlja kako bi mobilizirao Srbe oko svoje politike, politike koja im, generacijama rođenim nakon 1991., dajući im lažnu iluziju državne potpore u Hrvatskoj zapravo kupuje kartu iz Hrvatske u jednom smjeru. Iluzija koju tim ljudima nudi spomenik Šoškočaninu, srbovanje po izoliranim hrvatskim selima i kvartovima koje oni nazivaju srpskim, iluzija koju im daje država sprječavajući Keleminca u prosvjedu u Srbu, zazivajući tako ozbiljniji otpor tom morbitnom ritualu, iluzija koju im nudi Pupovac prodajući im priču o “srpskoj struji” u nekom zapuštenom hrvatskom zaseoku, o “srpskoj cesti” i sličnim pričama, a pogotovo iluzija da će im getoiziranje od vrtića i odgoj na mitovima koji su njihove pretke pretvorili u civilizacijski teret njima i prije nego prohodaju, politika je uništenja tih ljudi. I kolektivnog, i individualnog.

Jer, trebalo je, i treba stalno biti Srbin pa slušati neposredna, dokumentirana, neupitna iskustva ljudi koji su preživjeli i koji pamte nevjerojatna zvjerstva u srpsko ime. Ne mogu se ta stvarna zvjerstva s kojima se hrvatski Srbi bar jednom godišnje u Vukovaru i Škabrnji moraju suočiti, više uspoređivati s mitovima, pa čak ni sa stvarnim zvjerstvima protiv nekih davnašnjih Srba, pogotovo što su ti mitovi i laži sami od sebe opasno narušili stvarna stradanja.

Kako iz tog pakla?

Tu im definitivno hrvatska država mora pomoći, jer hrvatski narod i njegova nacionalna država, neovisno je li ustrojena na Pupovčevom “ustavnom patriotizmu”, dakle na građanskoj paradigmi, ili po klasičnom modelu ustavne nacionalne države s jasno definiranom hrvatskom političkom nacijom u kojoj nema političkog srpstva niti bilo čega nehrvatskog političkog, mora imati odgovor na nužnost uključivanja svakog državljanina.

Prvi i najvažniji korak u tom pravcu je redefinicija državno-političkog poretka, kojom će se onemogućiti institucionalizacija političkog srpstva, makar u marginalnim razmjerima. To se radi promjenom izbornog sustava, kojom će se Srbi u Hrvatskoj morati ponašati kao državljani prinuđeni kao i svi ostali državljani svoje ideje provjeravati pred ukupnim hrvatskim narodom i pretežitim društvenim kriterijima.

Bez toga hrvatski Srbi u Hrvatskoj nemaju šanse, a šanse su im manje ukoliko im se više nudi iluzija da je bacanje vijenaca u Dunav 17.11. , ekvivalent užasa kojega se Hrvatska prisjeća 18.11. Te šanse su im manje ukoliko im se nudi opcija da je rat započeo 4. kolovoza 1995. godine, ili da je europski poredak uspostavljen na antifašiznu iz Srba.

Na tim paradigmama nitko u Hrvatskoj nema šansi, a pogotovo Srbi, ljudi koji su darovani milošću pobjednika u ratu, te generacije rođene nakon užasa koji su počinjeni u njihovo ime, zbog čega tisuće nedužnih ljudi nose planinu na svojim leđima. U konačnici, zbog svega toga je prilično gubitnički biti Srbin u Hrvatskoj, a to odavno nije srpsko, nego hrvatsko političko pitanje.

Račun dobiti je katastrofalan, jer nema tog političkog, institucionalnog ili financijskog benefita koji ostvaruju srpske političke i društvene organizacije u Hrvatskoj, koje u najvećoj mjeri mogu dohvatiti par tisuća ljudi, kojim bi se mogao izbalansirati gubitak svake ozbiljnije perspektive golemoj većini hrvatskih Srba i pretvoriti ga u nekakav dobitak ako će jedino i najvažnije njihovo društveno obilježje biti to što su Srbi. To tim ljudima čak ni u pristojnoj Srbiji ne bi omogućilo šansu, da ne govorimo o ovoj Srbiji okovanoj simboličkim i ljudskim teretom nevjerojatnih zločina.

Kako će im onda omogućiti perspektivu u okruženju ljudi u Hrvatskoj, ljudi protiv kojih su počinjeni ti zločini!?

Srbiju današnja Hrvatska ne može u bitnome promijeniti, ne može se ni ona sama promijeniti, niti će se promijeniti sve dok velikim silama bude trebao dežurni razbojnik pod Europom, no, hrvatske Srbe se mora otrgnuti iz šapa takve Srbije, što je moguće samo jačanjem hrvatske državnosti.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari